Odgovor na molitvu

Postoje sretni i sunčani dani. Dani ispunjeni ljubavlju i mirom...dani kada je sve ružićasto. S druge strane, postoje dani kada ništa ne ide kako bismo htjeli.Bio je to za mene jedan od tih dana.

Trebao sam odvesti moju ženu, Andreu, iz jednog gradića na sjeveru Italije natrag u Hrvatsku. Grad se zove Trento (sjećaš li se Trentskog sabora iz 16. stoljeća kad je donesena odluka o progonu protestanata?). S tim na umu otisnuo sam se na dugi put od oko 700 km od Hrvatske do Trenta. Početak puta je tekao po planu. Ugodno sam putovao kroz Sloveniju prema Italiji – uživao u prekrasnoj prirodi i dobrim cestama. Prometa na autoputu gotova da i nije bilo.

Došavši do Venecije, jureći svojih uobičajenih 170km/h, odjednom sam ugledao trepćući neonski znak kako na talijanskom vrišti na mene: CODA! CODA! CODA! Nisam imao pojma što to znači, pa sam nastavio nesmanjenom brzinom. No, nakon otprilike jednog kilometra automobili ispred mene počeli su naglo usporavati i kočiti. Legao sam na kočnicu svom silinom nadajući se i moleći da se kotači ne zablokiraju. Auto mi se zaustavio tek par centimetara do auta ispred mene. Vozač u tom automobilu se čudno ponašao. Neobično je brzo otvarao usta i energično gestikulirao u mom pravcu. Bilo mi je drago da ga nisam mogao čuti. Ubrzano sam disao, a sva osjetila su mi bila napregnuta do maksimuma. Pomislio sam da ću zasigurno poginuti u automobilskoj nesreći! Zahvalio sam Gospodinu što me je sačuvao cijela.

Nakon otprilike sat vremena prometnog krkljanca, te nekoliko kraćih zastoja i krivih skretanja konačno stigoh u Trento. Kakvo olakšanje...uspio sam! Uz sebe sam imao kartu grada koju mi je Andrea faksirala, no problem je bio u tome što je pokazivala samo dio u kojem smo se trebali sastati. Na faksu je pisalo: ''Kad uđeš u grad sa sjevera...'' Ja sam ušao s juga. To je naravno bila mala poteškoća, no ne prevelika. Snaći se u malom talijanskom gradiću, sitnica.

Dva sata kasnije još sam se uvijek pokušavao snaći. Smračilo se i ja sam počeo lagano paničariti. Kako ću ipak pronaći Andreu? Misao mi je sjevnula kroz glavu. Upotrijebi mobilni telefon! Parkirao sam sa strane i zgrabio mobitel. U slijedećem sam se trenu smrznuo. Nije bilo signala. Glava mi je pala na grudi, ruke su mi beživotno visjele kraj tijela. Osjećao sam se izgubljeno i samo.

Onda je negdje duboku u meni nježan glas rekao: ''Nije li vrijeme da porazgovaramo, sine?'' Podigao sam glavu i počeo moliti: ''O, Bože, molim te pomozi mi, izgubio sam se. Pomogni mi da pronađem put do moje žene...oprosti mi da te se nisam sjetio ranije''. Ništa se nije dogodilo. Nastavio sam s vožnjom po gradu. Nakon nekih pet minuta potpuno očajan zaustavio sam auto usred frekventnog križanja pokraj redarstvenika koji je usmjeravao promet. Spustio sam prozor i upitao ga gdje je ulica koju tražim. Pogledao me kao da sam s druge planete i rekao mi da se vozim po ulici koju tražim. Zatim sam ga pitao da li zna gdje je hotel u kojem sam se trebao sresti s Andreom. Bio je udaljen nekih pedesetak metara od tog mjesta.

Pogledao sam gore, osmjehnuo se i rekao: ''Hvala ti Bože, hvala ti!'' Slijedeće što sam vidio bilo je zabrinuto lice moje žene koja me uzaludno pokušavala nazvati na mobitel.

Ne znam da li to važi i za tebe, no ja se prečesto pouzdajem samo u sebe. Ne želim smetati Bogu malim životnim stvarima. Kao, na primjer, pokušati pronaći ulicu u malom gradu. No, kroz iskustvo, poput ovog, Bog nas uči da se oslonimo na njega kako u malim tako i u velikim stvarima. Dragi prijatelju, neka bi nam Bog darovao mudrosti da se uvijek oslanjamo na njega.

Damir Kramarić, glavni tajnik