DOŽIVLJAJ VELIKE MILOSTI BOŽJE I SPOZNAJA POBJEDNIČKE MOĆI ČVRSTE VJERE!
„Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Jahve od svih izbavlja"
(Ps. 34:20)
Kao i mnogi od Vas, u posljednje vrijeme susretala sam se sa raznim problemima, nevoljama i gubicima. Sve to uzimala sam s manje ili više strpljenja, kao dio one ružnije strane života. No nedavno bila sam suočena sa svojom osobnom nevoljom koja me snašla kada sam otišla na godišnji odmor i koja je jako uticala na moj život.
Kao i posljednjih nekoliko godina, otišla sam na odmor na otok Brač u Postira, malo ribarsko mjesto koje mi je od djetinjstva priraslo srcu. Tri dana moga boravka bila su zaista lijepa. Mnogo sam plivala osjećajući se u potpunosti zdravom i sa dobrom kondicijom u plivanju u kojem sam posebno uživala. Četvrti dan u noći probudila me očajna bol u grudima i ispod obje ruke. Moje jedine riječi koje sam tada izgovarala
bile su: „umrijet ću, ovo je strašna bol, ovo je infarkt". Odjednom sam osjetila nesvjesticu i kao da mi se počelo crniti pred očima. U tom trenutku žarko sam zavapila mom Gospodu: „Bože nemoj dozvoliti da se srušim„ jer sam bila svjesna da ako padnem u nesvijest neću se više moći podići. Nadalje u razgovoru s Gospodom, zamolila sam Ga da ne dozvoli da ostanem invalid, već da sam radije spremna s Njime se susresti. Trenutačna nesvjestica je nestala, uspjela sam se po stepenicama spustiti do vlasnice apartmana, moleći je da pozove hitnu pomoć. Kola Hitne pomoći brzo su stigla i prebacila me do bolnice u Supetru, gdje mi je pružena pomoć, kroz injekcije i infuziju. Gliserom sam hitno prebačena u Splitsku bolnicu gdje se pristupilo urgentnoj koronarografiji, nastojeći razbiti ugrušak koji je izazvao prestanak rada srca. Liječnik je nažalost konstatirao da ne može doći do ugruška radi moje glavne krvne žile koja je prirođeno jako spiralna i ne dozvoljava pristup do ugruška. Određena mi je konzervativna terapija, tj. da se pomoću lijekova razbije taj ugrušak.
Oporavak je uz Božju pomoć dobro napredovao i već su spominjali da će me otpustiti u roku od tjedan dana. Bila sam presretna i Gospodu zahvalna.
Ali pregled koji je prethodio otpuštanju ukazao je na postojanje manjih ugrušaka. Trebalo je prilagoditi terapiju te postići određene vrijednosti krvnih nalaza, tako da je odlazak kući odgođen. Moje razočaranje je bilo veliko, ali Gospod još nije ispunio moju čašu.
Pred kraj drugog tjedna bližio se dan moga izlaska. Krvne pretrage su napokon pokazivale željene vrijednosti i ja sam opet bila sretna. Trebalo je još obaviti administrativne detalje, posljednji pregled mog liječnika i EKG.
Tijekom tog pregleda uspostavilo se da mi je prilikom stavljanja uvodnice za koronarografiju ozlijeđena vena i stvorio se hematom, koji se morao kirurškim putem odstraniti. Moj daljnji boravak u bolnici se produžio još na dva tjedna. Trebalo je izdržati još jednu operaciju i sve ono što slijedi nakon nje. Za mene je to bio veliki šok i užas. Činilo mi se kao da nikada više neću izići iz te bolnice.
Od očaja me spašavao moj Gospod, svakog dana iznova postajala sam svjesna, u svoj toj muci i patnji, da je uz mene,
da me čuva kao svoje voljeno djete i da me sigurnom rukom vodi. Razgonio je moj očaj kroz drage ljude koje sam susretala i utvrđivao me u vjeri kroz teškoće kroz koje sam prolazila.
Iskreno i od srca zahvaljujem svoj braći i sestrama u Kristu koji su me nosili u svojim zastupničkim molitvama jer sam se često osjetila nošena molitvama prema Gospodinu.
Jedini miran prostor za obavljanje mog „tihog časa" bila je čekaonica za pacijente. U žarkoj molitvi svakodnevno sam se predavala u čvrstoj vjeri, nadi i ljubavi u Božanske ruke, znajući kad smo u Njegovim rukama da sve ide na dobro. Najsnažnija poluga koju sam u tim danima koristila bila je „molitva vjere". Osjećala sam posebnu blizinu Božju kroz dar Njegove posebne snage. Razgovore sa Gospodom obavljala sam u ranim jutarnjim časovima.
Vraćajući se u svoju sobu sa Biblijom u rukama i s još nekoliko knjižica dnevnog čitanja, potakla sam radoznalost kod ostalih pacijentica iz moje sobe, koje su me malo u čudu promatrale i pitale me kuda to odlazim svako jutro. Upravo takav upit bio je i otvoren put za svjedočenje, tako da sam i njima mogla posvjedočiti o uzvišenoj ljubavi i milosti Božjoj, i podijeliti s njima svoj osobni susret sa Isusom Kristom. Kroz svoje svjedočenje, doživjela sam vrlo lijepa iskustva i doživljaje.
U potpunosti sam svjesna da je i ova moja teška nevolja isto tako dio Spasiteljskog plana za moj daljnji život, stoga sam mu zahvalna i slavim ga za sve to. Koliko god su naše nevolje bolne, one nas isto tako mogu dovesti do posebne blizine Božje. Bog ponekad upravo i nevolje koristi da bi postigao svoj određeni cilj u našem životu.
Ne mogu nabrojiti kako često sam doživjela na svom životnom putu da je Bog uslišao moje molitve vjere i da je pomoć došla u pravo vrijeme, pa makar mi se ponekad čini da je prekasno. Ali sam sigurna da Gospod zna najbolje kada je pravo vrijeme. Koliko god su bile velike poteškoće i nevolje u kojima sam izdržala u molitvi vjere i slavljenju Njegove svemoći, to se čudesnije Bog očitovao.
Iako sam to znala i prije, sada sam u potpunosti postala svjesna da ne mogu računati sa svojom ljudskom snagom nego samo s Njim, svemoćnim i jakim mojim Nebeskim Ocem, koji se brine za mene.
Na kraju je ipak sve dobro završilo. U bolnici sam provela gotovo četiri tjedna, vrijeme puno straha, bolova, žalosti, ali i neizmjerne sreće u blizini moga Gospodina.
Kroz moju molitvu vjere, usred moje nevolje Bog mi je dao i poseban blagoslov i jedno posebno novo iskustvo ŽIVOG BOGA kao nikada prije. Stoga je moja želja da Ga proslavim, da Mu dam najveću čast i slavu koju zaslužuje.
Moja nevolja dovela me do još dublje i čvršće vjere u Božju snagu i pomoć.
Stanje moje bolesti prihvaćam kao životnu priliku za napuštanje ustaljenih navika i kao nov početak.
Svjesna sam da moram mijenjati ritam života, da moram usporiti i prihvatiti malo mirniji način života kao Gospodinovu volju i Njegov način da mi pokaže sve one stvari u životu koje u dosadašnjoj brzini i ritmu možda nisam primjećivala.
Poticaji koji nas približavaju Gospodinu, iako ponekad bolni i neugodni za nas, uvijek su na kraju dobrodošli.
Nijedna promjena od ustaljenog života i stečenih navika nije jednostavna ni lagana, ali svaki uloženi trud da budemo ono što Gospod od nas želi višestruko nam se isplati.
Veličam Ga i slavim Ga!
Vaša sestra u Kristu
U Zagrebu, 28. 07. 2008. Nada Kandučar