“ Da, Sin čovječji došao je da traži i spasi što je izgubljeno”(Lk.19:10)
Zna li današnji čovjek da je izgubljen? Osjeća li se izgubljenim?
Čovjek današnjice misli kako je konačno došlo vrijeme kada je pronašao samoga sebe, i da drži svoju sudbinu u svojoj ruci i da njome upravlja. On prezire svako pitanje o svojoj izgubljenosti i o nekome tko bi ga trebao iz te izgubljenosti spasiti.
Da, ali... Postoji i druga strana medalje. Zar ta sigurnost nije samo za javnost, neka izvanjska fasada. To je slika čovjeka koju svatko vidi, ali nitko ne vjeruje da čovjek drži svoju sudbinu u svojoj ruci. Svatko duboko u sebi osjeća to stanje izgubljenosti.
Čovjek današnjice je gospodar materije, ali u vinu traži svoju dušu. On smanjuje smrtnost dok ga smrt svuda opkoljava, to više što pokušava da je zaboravi. U tom slomu svih vrijednosti čovjek u sebi otkriva ništavost i beskorisnost. Kao da ga nitko ne treba. Osjećaj odbačenosti se pokazuje u očajničkoj jasnoći.
Tu su dvije kontrastne slike: na jednoj vidimo prividnu veličinu čovjeka, a na drugoj njegovu stvarnu bijedu i izgubljenost.

Kako da se u toj napetosti  čovjek snađe?

Evanđelje Isusa Krista se upravo bavi tim pitanjem. Spasenje čovjeka upravo pretpostavlja činjenicu o stanju izgubljenosti čovjeka, kao što izlječenje pretpostavlja bolest, kao što oproštenje pretpostavlja krivicu i zlo djelo, kao što sloboda pretpostavlja ropstvo, ili kao što pomirenje pretpostavlja konflikt. Više nego to; tu je međusobna ovisnost - jedno je mjera drugoga.
Što je veća depresija od osjećaja straha, to je veće uzbuđenje radosti zbog spasenja:
“ Objavi mi radost i veselje, neka se obraduju kosti strvene.” ( Ps.51:10)
Paskal je rekao: “ Utjelovljenje Boga pokazuje čovjeku veličinu njegove mizerije kroz veličinu iskupljenja koje je bilo nužno.”
Želimo li doživjeti Evanđelje kao Radosnu vijest, tada moramo početi razmišljati zašto i kome je potrebna ta Radosna vijest?
Upravo je zbog toga Evanđelje Radosna vijest, što daje nadu spasenja, izgubljenom čovjeku.
Dva glagola, “ traži” i “ spasi”, upućuju na širinu i dubinu o izgubljenosti čovjeka kako ga gleda Biblija. Čovjek je izgubljen kao izgubljena ovca koju pastir traži u trnju pustinje. To označava u čovjeku izgubljenost svih odlika života, i odvajanje od svih Božjih obećanja i Božjih namjera za čovjeka. To znači da se čovjek odvojio od očeva doma, prekinuo svoj odnos s ocem i prepušten je utjecaju svih mogućih ideologija i utjecaja “ duha vremena” u kojem živi.
U mnogim tekstovima Biblije ta se izgubljenost uspoređuje sa smrtnom opasnošću.
“ Tko od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu, ne ostavi u pustinji devedeset i devet i ne ide za izgubljenom dok je ne nađe?” Ali, nije dovoljno za izgubljena čovjeka da bude nađen, on treba biti spašen i doveden u život, -  vječni život.
“ A kad je nađe, stavi je pun veselja na svoja ramena te čim dođe kući pozove prijatelje i susjede pa im rekne: - Radujte se sa mnom jer sam našao svoju izgubljenu ovcu!” ( Lk.15:5,6)
Radi se o čovjeku koji je sam zaronio u svoju propast, kao što je i ovca samovoljno otišla u trnje pustinje. Čovjek je izgubio smjer i cilj svoga životnog putovanja, jer je izabrao svoj vlastiti put.
“Poput ovaca svi smo zalutali, i svaki svojim putem je hodio.” (Iz. 53:6).
Čovjek je izgubio svoj život jer ga je sam htio sačuvati za sebe.
Isus je govorio: “ Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi  čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?” ( Mat. 16:25,26)
Problem je upravo u realnosti da čovjeka nitko nije natjerao na takvo stanje, nije izbačen u to vodenom stihijom. Čovjek je izgubljen jer to sam želi, jer se sam pokušava spasiti. To je drama samoubojstva.
Apostol Pavao govori: “ Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela? ( Rimlj.7:24).
Sin Božji je došao na ovaj svijet iz nebeskih prostora da riješi problem čovjeka. Došao je da spasi izgubljenog čovjeka.
Čovjek ostaje tako dugo izgubljen dok potpuno i iskreno ne prihvati ponuđeno mu spasenje i uzvjeruje u Isusa Krista. Isto kao utopljenik koji viče za pomoć, jer se sam ne može spasiti. To nije površan čin. To nije nešto nasljedno, što se nastavlja iz obitelji, ili iz kulture pojedinog naroda. To je osobna odluka koju za sebe mora učiniti svaki čovjek koji ne želi ostati u tome stanju izgubljenosti.
Biblija nam vrlo jasno to potvrđuje:
“ A tko ne vjeruje, već je osuđen jer nije vjerovao u jedinorođenog Sina Božjega.” ( Iv.3:18)
“ Tko vjeruje u Sina, ima život vječni, a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu.” ( Iv.3:36)
Spasenje je dar Božje milosti, vjerom u Isusa Krista
“ Da, milošću ste spašeni - po vjeri.” ( Ef.2:8)