Vlado Pšenko

Vlado Pšenko rođen je 7. siječnja 1963. godine u Soljanima, pokraj Županje. Srednju školu za spikera – voditelja programa završio je u Beogradu. Od 1985. do 2009. godine živio je u Zagrebu, gdje je završio Biblijski institut. Kao vjerski službenik Kristove Crkve u Zagrebu, od 1991. do preseljenja u Vukovar vodio je ekumenske pjesničke susrete. Od 2006. godine zajedno sa suprugom Renatom emitira kršćanske emisije Dolina blagoslova na nekoliko radijskih postaja u Slavoniji, a od 2015. godine i motivacijske poruke Dolina blagoslova na Vinkovačkoj TV postaji. Na Božić 2009. godine sa suprugom, Renatom Jurčević Pšenko, seli u Vukovar, gdje također postaje aktivan u gradnji mostova među pripadnicima različitih vjeroispovijesti. Izdao je knjigu “Božji šapat u Dolini blagoslova”. Služi kao propovjednik Kristove Crkve – Vukovar.

Web: www.dolina-blagoslova.com



Autor: Vlado Pšenko




Nakladnik: Kristova Crkva – Kušlanova, Kušlanova 21, 10 000 Zagreb (Misija Vukovar)

Fotografija naslovnice: Marko Balaži
Tisak: Istočnoeuropska misija (Eastern European Mission), Perfektastrasse 55/1, 1230 Beč, Austrija


Naklada: 1000

Zahvaljujemo Istočnoeuropskoj misiji, koja je omogućila izdavanje ove knjige.
Nije na prodaju. Dar je slušateljima radijskih poruka DOLINA BLAGOSLOVA (www.dolina-blagoslova.com).
Svi su biblijski citati preuzeti iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 2006. godina.
ISBN: 978-953-97911-5-3
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000944776.
Vukovar, 2016. godine



Zahvaljujem Tomu i Sandri Sibley, Nenadu Jambroviću, Susan Sutter i
drugima koji su me poticali na pisanje ovih tekstova.

Autor


LJUBIM TE LJUBAVLJU VJEČNOM 8
SIGURNO TE NEĆU OSTAVITI 15
PROMIJENIT ĆU TI IME 22
JEREMIJIN POZIV – TVOJ POZIV 32
IZMOLITI OD GOSPODINA 38
NEKA TE NE OSTAVLJAJU DOBROTA I VJERNOST 44
DOPUSTIO SAM DA JE POGLEDAŠ SVOJIM OČIMA 51
JOŠ SE NISI VRATIO KUĆI 58
BOŽIĆ U NEČIJEMU SLOMLJENOM SRCU 64
USKRSLI KRIST: ZAŠTO PLAČEŠ? 70


NADOKNADIT ĆU TI GODINE 76
NE DAJ SE SMESTI VANJSKIM STANJEM STVARI 84
SLUŽIŠ LI NA BOŽJEM DVORU 91
PROLAZI VANJSKI OBLIK OVOGA SVIJETA 97
GAVRANIMA SAM ZAPOVJEDIO DA TE ONDJE HRANE 104
NEKA SE NE UZNEMIRUJE TVOJE SRCE 114
SEDAM PUTA OKO JERIHONA 121
NE BOJ SE, JA TI POMAŽEM 130
DAJEM TI JOŠ JEDNU PRILIKU 137
JESI LI NA SAMOTNOME MJESTU U MOLITVI? 145


Znam te po imenu, i ti uživaš moju blagonaklonost.

(Knjiga Izlaska 33:12)

Knjiga je dar

Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.

(Knjiga proroka Jeremije 31:3)


BOŽJI ŠAPAT U DOLINI BLAGOSLOVA

Četvrti se dan sakupiše u Dolini blagoslova: ondje su hvalili Gospodina…

(2 Ljet 20:26)

Dragocjena dušo, pripadaš li onima koji – prema riječima pjesnika psalama – siju u suzama? (Ps 126:5) Ako
je tako, kao duša za srodnu dušu, upućujem ovu molitvu Onome koji otire suze s očiju (Otk 7:17): „Gospodine,
neka i ova dolina suza postane tvojim dodirom i zahvatom Dolinom blagoslova!“ Neka ti Gospodin udijeli
blagoslov da tvoje suze postanu suzama radosnicama te se i po tebi ostvari obećanje: „Išli su plačući noseći
sjeme sjetveno: vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje“. (Ps 126:6)

Neka nas Sveto pismo i osobna iskustva vjere, koja slijede u ovoj knjizi, potaknu na promišljanje. Neka
nam pomognu razumjeti ponekad zbrkane, često nesređene i zamršene okolnosti: hoćemo li se sami hrvati sa
svakodnevnim životnim izazovima ili ćemo se prepustiti Božjem zahvatu i poželjeti da On dovede naš život u
red? Naša je molitva da primiš utjehu i ohrabrenje te poticaj za produbljenje vjere i potpuno predanje Gospodinu
Isusu Kristu kao osobnom Spasitelju i Otkupitelju.

U molitvi smo da nas Sveti Duh povede iz ‘doline suza’ prema Dolini blagoslova (2 Ljet 20:26), u Božju
prisutnost – tamo gdje naša nutrina može čuti tihi šapat Božje riječi.

- Autor

1


LJUBIM TE LJUBAVLJU VJEČNOM




Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.

Jer 31:3





Jeste li ikada uskliknuli: „Otkako sam voljen, znam svoje mjesto u svijetu?“ (L. Vahira) Na prvi se pogled čini
kao da će te riječi oduševljenja prije svega izgovoriti mladić nakon što mu djevojka kaže da ga voli. Poželimo
da taj usklik dođe kako od nas tako i s usana i srca svakoga ljudskog bića! Ljubav ima snagu i značenje. Ovaj
svijet postaje našim predivnim kutkom za svrhoviti život – pogotovo osjetimo li da nas voli osoba do koje nam
je stalo. Ponekad to doživljavamo kao krunu ljudske potrage za ljubavlju. Izgleda nam da više ne stojimo na
mjestu tjeskobe, straha, sive svakidašnjice ili borbe za bolje sutra, već na vrhuncu ostvarenja svojih nadanja i
snova. No, ostvaruju li se uistinu životni snovi o ljudskoj ljubavi i čovjekovoj zamisli?

U većini primjera to nije slučaj. „Vrijedan si one prave ljubavi”, izgovorio je netko. Ali te prave ljubavi kao da
nema ni u odnosima mladića i djevojke, muža i žene, ni među ljudima uopće. Prava je ljubav zasjenjena. Čovjek
više gleda na privlačnost vanjštine nego na ljepotu nutarnjeg bića. Vanjski sjaj odnosi pobjedu. Stoga nepoznati
autor zasigurno u nekom očaju upućuje poticaj: „Ne gledaj ljepotu koja će te zanijeti, nego iskrenu dušu koja
će te voljeti.” Čini se da je u ovome svijetu umjesto prave i istinske ljubavi na površini ljudskog srca često
ona izobličena i unakažena ljubav: sebična i prevrtljiva. Ljudskom je biću teško voljeti bližnjega bezuvjetnom i
čistom ljubavlju. Stoga Gospodin šalje poruku: „Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” (Jer 31:3)

Ta je ljubav, dragocjena dušo, namijenjena tebi, bilo da si gladna prave ljubavi ili si zapletena u kandžama
one uništavajuće izopačene ljubavi. Svevišnji iščekuje radostan odjek u tvojoj nutrini: „Otkako znam da me Bog
ljubi, znam i svoje mjesto u svijetu!“ U Evanđelju po Ivanu ta Ljubav vječna progovara još snažnije. Netko je
pošao u smrt iz ljubavi prema tebi i meni:


Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne
pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni. Jer Bog nije poslao
svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.

Iv 3:16–17

Voljena si, dragocjena dušo, ti imaš svoje mjesto u ovome svijetu, štoviše, milošću Božjom možeš biti
izbavljena od smrtne privlačnosti grijeha. Voljena si ljubavlju čistom, vječnom i bezuvjetnom.

Sveto pismo, ali i svakodnevne okolnosti, svjedoče o tome da te Bog vidi, On te poznaje, On te ljubi i brine
se o tebi. Poslužit ću se riječima Augustina, autora nadaleko poznatog djela Ispovijesti: „Bog te ljubi kao da si
jedino biće na svijetu.“

Podijelit ću s tobom dva osobna iskustva. Putovao sam s prijateljem na cjelodnevni seminar koji se održavao
u malom slavonskom mjestu. Unatoč žurbi i htijenju da stignemo na vrijeme, ipak smo zakasnili. U prepunoj
smo dvorani našli dva slobodna mjesta u zadnjem redu. Voditelj je još uvijek držao uvodni govor. Primijetio je
i naš dolazak te nas pozdravio imenom i prezimenom pred cijelim skupom. S mene je curio znoj. Bilo je ljetno
doba i vruće je bilo od samog jutra.

Predavač je dolazio iz većega grada. Bio je poznat i meni bliskim krugovima, no nisam ga imao priliku
osobno upoznati. Pokušavao sam misli usredotočiti na predavanje. Nije išlo. Govorio je vrlo zanimljive stvari,


no zbog umora od putovanja te zbog sparine u dvorani jedva sam oči držao otvorenima. Sve sam se vrijeme
borio kako bih ostao budan. Znao sam da ću se strašno osramotiti ako na predavanju utonem u san.

Osjetio sam ogromno olakšanje kad je predavač najavio stanku. Spas! „Umit ću se“, pomislio sam, „i valjda
mi se u nastavku neće toliko spavati.“ U tom trenutku nisam ni slutio da mi za bijeg iz pospanosti neće trebati
umivanje. „Prije nego što odemo na odmor“, izustio je predavač, „želim vam još nešto reći.“ „Izdržat ću i ovaj
dodatni govor samo da ne bude predug…“, pomislio sam u sebi.

Predavač je počeo govoriti pred svima o tome kako je prije mnogo godina prenoćio kod prijatelja u Zagrebu.
„Zašto je to tako važno?“ pitao sam se. Nastavio je. Kako nije mogao zaspati, prelistavao je knjige s polica
u sobi. I u ruke mu je došla zbirka duhovne poezije Ljubav i vjernost. Trgnuo sam se jer sam ja zaslužan za
tu zbirku! Godinama sam skupljao izvornu poeziju pjesnika koji su pisali za dušu i tako uredio jednu jedinu
zbirku poezije u životu. Tiskana je petnaestak godina prije tog seminara u manjem broju primjeraka. Tada je
predavač izgovorio moje ime, usmjerio pogled prema meni i upitao me: „Hoćeš li na početku drugog dijela mog
predavanja izrecitirati neku od tih pjesama ako znaš napamet?“

To mi je bilo toliko šokantno i neočekivano da sam samo gledao u čudu. „Da, svakako,“ odgovorio sam,
„nešto ću pripremiti“. Nisam ni u najluđim snovima mogao naslutiti da me taj predavač poznaje po imenu
zahvaljujući zbirci poezije! Potpuno sam se razbudio. Recitirao sam jednu pjesmu iz te zbirke pred cijelim
skupom odmah nakon stanke. Mislim da sam bio najbudniji čovjek u dvorani. Moje se nutarnje biće sasvim
razbudilo i predavanje sam nastavio pratiti svjež i usredotočen.


Ali osim one poruke sa zemaljske razine, taj mi je događaj zasvijetlio i nebeskom svjetlošću. Bila je to
poruka poput one koju je Gospodin Isus uputio Natanaelu dok mu se približavao: „Vidio sam te“. (Iv 1:47–48)
„Da, ja te vidim. Ja te poznajem. U središtu si mog zanimanja“.

Upotrijebit ću zanos autora 139. psalma da iskažem svoje osjećaje u trenucima dublje Božje spoznaje:

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su
ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Gospodine, sve već
znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.


Ps 139:1–4

Da, moj Stvoritelj i Otkupitelj me ne poznaje samo po zbirci poezije, na koju me nadahnuo, nego i po
cjelokupnoj nutrini moga bića! On poznaje mene – ja poznajem Njega.

Isti sam taj zanos osjetio prije mnogo godina tijekom kratkog boravka u Beču. Prolazio sam razdoblje
potištenosti i sjete. Čak ni znamenitosti toga grada te veličanstvene zgrade nisu me mogle razvedriti. Šetao
sam. Primijetio sam skupinu mladih ljudi kako pjevaju na ulici. Prišao sam im bliže. Iznenada mi je netko iz
njihova okruženja pružio naljepnicu na kojoj je pisalo: Got Liebt dich – Bog te ljubi. „Ovo je uistinu poruka od
tebe, Gospodine“, pomislio sam. „Nisam jedan od mnoštva šetača u ovome gradu. Ja sam onaj kojega ti vidiš
i onaj čije srce poznaješ, jer ti si stvorio moje bubrege, satkao me u krilu majčinu“ (Ps 139:13). Bilo je to kao da


Bog kaže: „U stranome si gradu i ovdje te nitko od mnoštva ljudi ne poznaje pa ni onaj tko ti je dao tu naljepnicu.
Bilo kome da se obratiš, nitko neće ništa znati o tebi. Ali ja te poznajem, znam tvoju tugu i tvoju radost. I ja te
ljubim!“

Dragocjena dušo, Bog te poznaje i ljubi te ljubavlju vječnom. Nije potrebno čekati na naljepnicu s natpisom:
Bog te ljubi. Dovoljno je otvoriti Sveto pismo. Ono je osobna poruka tebi i meni. Božji je prst spreman ugravirati
riječi Ljubim te u tvoje srce. Natanael je bio zapanjen što ga Isus poznaje iako se nikada prije nisu susreli.
Njegov je odgovor Isusu bio: „Ti si Sin Božji.“ (Iv 1:49) Je li to i naš odgovor? Hoće li Isusovo djelo na križu,
sa značenjem Ja te ljubim, vrijediti više od tvoje i moje čežnje za ljubavlju prema zemaljskim postignućima i
sjajem? Njegov je poziv upućen tebi, kao što je bio i meni.

„Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih, i Krist će ti svijetliti.“ (Ef 5:14) Može li taj poziv u nama proizvesti
raskajano srce i čežnju da ga slijedimo?

Vjerujem da su i osobna iskustva koja sam podijelio zajednička svima koji traže Gospodina. I kroz teške
okolnosti Bog nam želi objaviti: „Ja te vidim, znani su mi tvoji putovi – i ja te ljubim.“ Od trenutka kada osjetiš
da te Bog voli, svoje ćeš okruženje gledati u svjetlu neba, a ne kroz prizmu sive zemaljske svakidašnjice. No,
vidimo li mi Gospodina očima srca i vjere? Poznajemo li ga u zemaljskim okolnostima? Osjećaš li se voljenom,
dragocjena dušo? Ili smo – kao što piše meni nepoznati autor – „… poput čovjeka koji je zamolio šapatom:
‘Bože, govori mi.’ I ptica je zapjevala. No, čovjek je nije čuo. Stoga je čovjek zavapio: ‘Bože, govori mi!’ Grom i
munja zatutnjali su nebom.


No, čovjek to nije čuo. Okrenuo se oko sebe i rekao: ‘Bože, daj da te vidim.’ Zvijezda je zasjala punim sjajem.
No, čovjek to nije zamijetio. Stoga je zavapio u očaju: ‘Dotakni me, Bože, i daj mi da znam da si ovdje!’ Nakon
toga, Bog se spustio i dotakao čovjeka. No, čovjek je samo stresao leptira sa sebe i pošao dalje.“


2


SIGURNO TE NEĆU OSTAVITI




Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti.

Heb 13:5





Dragocjena dušo, postoji Netko tko neprestano govori nutrini tvoga bića: „Sigurno te neću ostaviti; nipošto
te neću zapustiti“. (Heb 13:5) I taj se Netko drži svoje riječi, jer On je Gospodin Bog tvoj. On je s tobom u sve
vrijeme tvoga zemaljskog putovanja. „Gle, u dlanove sam te svoje urezao“ (Iz 49:16), slikovito ti progovara. I
postavlja pitanje:

Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje?
I daje odgovor: Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.


Iz 49:15

Nosim to iskustvo Božje skrbi i u dubini svoga bića. Vjerujem da je ono zajedničko svima onima koji se
svakodnevno utječu Gospodinu i traže Njegovo vodstvo. Gospodin te neće ostaviti. Gospodin te neće zapustiti.
Govorim ti to kao onaj koji se zbog svoje krhkosti često osjećao ostavljenim i napuštenim. „Ta dokle, Gospodine,
dokle ćeš me zaboravljati?“ (Ps 13:2) jadikovao sam poput psalmista. Osjećaj napuštenosti često je zahvaćao
moju nutrinu. Ali u isto vrijeme, iz dubine bića, Bogu je odlazio i snažan vapaj za Njegovom rukom pomoći.
Jednom je prilikom Gospodin po Duhu Svetome usmjerio moje misli na događaj u Svetome pismu koji je umirio
moju dušu – ne samo za taj trenutak nego i za mnoge buduće dane.

To je bilo ovako. Otvorio sam Bibliju i čitao o Josipu. Volim što su ga nazivali sanjarom. Sanjao je kako je
vezao snopove u polju.


Pomislite, ushićeno je govorio mnogobrojnoj braći, vezali smo nasred
polja snopove, kadli se najednom moj snop uspravi i stade uzgor. Uto se
vaši snopovi okupe okolo i duboko se poklone mome snopu.

(Post 37:7)

Braća mu na to nisu odgovorila: „Josipe, drži se snopova, a ne snova, i nas ostavi na miru.” Njihova je
reakcija bila puno oštrija. U Josipovom su nastupu prepoznali opasnost. „Kaniš li se nad nama zakraljevati?“
bilo je njihovo pitanje. „Hoćeš li nam biti gospodar?“ (Post 37:8) Ta bojazan nije bila bez razloga. Vrlo su lako
uočavali kako njihov otac pokazuje puno više naklonosti najmlađem sinu nego njima. A Josipovim znakovitim
snovima nije bilo kraja.

Znamo i sami da sanjari ne prolaze najbolje u životu. Pola u šali, pola u istini mogu reći da sam to i sam
osjetio na vlastitoj koži. U Josipovoj sam dobi i ja bio neka vrsta sanjara. Dok sam s roditeljima na seoskom
polju okopavao kukuruz, na trenutak bih ostavio posao, prišao majci, koja je neumorno zamahivala motikom, te
bih joj uzbuđeno govorio: „Mama, jednog ću dana vidjeti Englesku. Jednog ću dana posjetiti Ameriku. Jednog
ću se dana popeti na najviši neboder na svijetu – Empire State Building u New Yorku!“ Otac me prekoravao
riječima: „Sine, drži se motike!“ Ipak, dok sam s roditeljima radio po polju, više sam sanjao nego mahao motikom
ili srpom. No, za razliku od Josipa, moji su snovi bili maštarije, a njegovi su bili Bogom nadahnuti snovi. Stoga,
vratimo se njemu.


Josip je svoje snove platio visokom cijenom. Više je puta bio ostavljen: prvo na dnu jame, ostavljen na
milost i nemilost putujućih trgovaca; zatim je na vrhuncu životnih iskušenja i poniženja lažno optužen za preljub
i bačen u tamnicu, prepušten okrutnoj zbilji. Našao se sam u beznadnoj situaciji. Bio je zatočen u Egiptu, daleko
od svoga doma. Nije mogao računati na oca jer je on mislio da mu je sin mrtav – da ga je rastrgala divlja zvijer.
Nije mogao očekivati pomoć braće jer su oni zapravo bili začetnici postojećeg stanja. Ali baš tu u tamnici činilo
se da je zasjao tračak svjetlosti.

Josipu je povjereno nadgledanje i posluživanje drugih utamničenika. Ubrzo je zamijetio da su u zatvor
dospjela dva velikodostojnika: peharnik i pekar egipatskoga kralja. Svaki je od njih usnuo san koji ih je učinio
potištenima. U tom je podneblju bilo rašireno vjerovanje da su snovi usko povezani sa stvarnošću. Pekar je
sanjao tri bijele košare, a peharnik lozin trs s tri mladice na njemu. Bog je obdario Josipa mudrošću tumačenja
snova, stoga je i pekaru i peharniku otkrio značenje snova. Pekaru je predvidio nepovoljan ishod, a peharniku
je rekao sljedeće:

Poslije tri dana faraon će te pomilovati i vratiti na tvoje mjesto; opet ćeš
stavljati pehar faraonu u ruke, kao i prije, dok si mu bio peharnik.

(Post 40:13)


Tako je Josip utješio peharnika i dao mu nadu.

Na kraju ga je zamolio za uslugu:

Kada ti bude opet dobro, molio je Josip, sjeti se da sam i ja bio s tobom: spomeni me
faraonu i pokušaj me izvesti iz ove kuće. Jer, zbilja, vapio je mladić, bio sam silom
odveden iz zemlje Hebreja; ni ovdje nisam ništa skrivio, a baciše me u tamnicu.

Post 40:14–15

Sve što je Josip pretkazao u vezi s peharnikom i pekarom ispunilo se. Pekar je obješen, a peharnik vraćen u
službu. Josipu je ostala nada da će se peharnik zauzeti za njega.

Nakon svih stradanja koja je doživio zbog ljudske zavisti, zlobe i požude, Josip se ponadao da će mu
peharnik – nakon što je oslobođen – uzvratiti za dobro. Ali nije bilo tako. Ipak se glavni peharnik nije sjetio
Josipa – zaboravio je na nj. (Post 40:23) Zaboravio je na nj! Josip je još jednom bio zaboravljen i ostavljen
na cjedilu! Zar je moguće da ljudi tako lako zaboravljaju učinjeno dobro? Udubljen u misli o ovome događaju,
razmišljao sam: „Istina je, Gospodine, ljudi zaboravljaju. Evo, nisam zatočen i u puno boljem sam položaju od
Josipa, ali unatoč tome, i ja se, Gospodine, osjećam napušteno.“ Počeo sam jadikovati: „Evo, taj i taj se čovjek
nije zauzeo za mene, osjećam se potpuno sam u tome i tome“. Nakon svih tih jadikovka, u dubini bića osjetio
sam, vjerujem, snažno utisnute misli Duha Svetoga. „Vidiš“, otprilike se takva misao oblikovala u meni, „tako
izgleda kada ljudi zaborave. Ali sada gledaj kako Bog djeluje tamo gdje čovjek zakaže!”


U nastavku ovoga biblijskog događaja piše: „Poslije dvije godine usni faraon da stoji pokraj Nila.“ (Post 41:1)
Dvije godine nakon peharnikova izlaska iz tamnice faraon je usnuo dva sna: jedan se odnosio na sedam ružnih i
mršavih krava koje su proždrle sedam debelih i lijepih krava. Drugi se san odnosio na sedam šturih klasova koji
su proždrli sedam jedrih i punih klasova. Snovi su uznemirili faraona. Nitko od njegovih čarobnjaka i mudraca
nije umio protumačiti njegove snove. Te su okolnosti natjerale peharnika da se sjeti Josipa. Priznao je svoj
propust i ispričao kako je mladi utamničenik ispravno protumačio njegov i pekarev san. To je ponukalo faraona
da pozove utamničenog Josipa i izloži mu svoje snove.

Josip je ponovno, uz Božje nadahnuće, dao pravo tumačenje faraonovih snova: pretkazao je sedam godina
obilja i sedam godina gladi. Faraon je uočio Josipovu Bogom nadahnutu mudrost. Stoga mu je podario ne samo
slobodu nego ga i uzvisio na visoki položaj. Nakon toga, slika Božjeg zauzimanja i upravljanja okolnostima bila
mi je jasna kao dan. Bog je nadahnuo faraona snovima koje nitko nije mogao protumačiti. I jedno i drugo bilo je
Božje djelo kako bi peharnika stjerao u kut i snažno ga ponukao da se sjeti propusta.

Taj je događaj Josipova rukom Božjom izbavljenja iz tamnice i snažan zahvat Duha Svetoga i meni donio
oslobođenje od osjećaja napuštenosti. „Sigurno te neću ostaviti“, odjekivalo je u nutrini bića, „nipošto te neću
zapustiti!“ (Heb 13:5) Zakažu li ljudi u zauzimanju za tebe, Bog ima drugi novi način da čudesno uzvisi prijatelja
svoga (Ps 4:4), kako kaže psalmist. Ti se samo trudi potpuno biti predan Bogu.

Gospodin Isus, Božji Sin, pretrpio je daleko veće patnje i poniženja od Josipa. Pred svoje uhićenje pretkazao
je da će ga napustiti njegovi najbliži učenici. Ali dobro je znao da neće ostati sam: „Ja nisam sam“, govorio im je,
„jer je Otac sa mnom“. (Iv 16:32) Na jednak način i ti, dragocjena dušo, možeš reći: „Nisam sama, Gospodin Isus


je sa mnom!“ On poziva cijelo tvoje biće da se prepustiš njegovu vodstvu i strpljivo čekaš njegov zahvat. Josip
je strpljivo čekao dvije godine. I ti si pozvana na strpljenje, molitvu i nadanje za neke tvoje „dvije godine“. Bogu
je potrebno tvoje vrijeme za iščekivanje Njegova pobjedonosnog djelovanja. Božja providnost upravlja tvojim
okolnostima. Osloni se na Njegovu zaštitu i zavapi mu: „Sjeti me se, Gospodine!“ Otvori svoje srce djelovanju
Duha Svetoga da čuješ odgovor na taj vapaj: „Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti!“ (Heb 13:5)


3


PROMIJENIT ĆU TI IME




Prozvat će te novim imenom što će ga odrediti usta
Gospodinova. Neće te više zvati Ostavljenom…


Iz 62:2b,4a





Volim pjesmu Myre Brooks o staroj i raštimanoj violini. Voditelj dražbe nastojao je i nju prodati – pa makar za
sitniš. Ali nije išlo. Uz sav voditeljev trud, nije bilo zainteresiranih. Činilo se da nikome ne treba stara, oštećena
i raštimana violina. Prošla bi potpuno nezapaženo da se u posljednji trenutak nije dogodio neobičan obrat.
Ustao je neki stariji gospodin i pošao prema naprijed. Uzeo je violinu, stresao s nje prašinu, zatim ju je neko
vrijeme ugađao i zasvirao. Taj je starac bio poznati violinist i svirao je u zanosu. Prisutni su se pogledavali u
čudu, pitajući se kako je moguće da čuju tako divnu melodiju? Nakon toga, vlasnik je prodao violinu za cijelo
bogatstvo. „Što je povećalo njezinu cijenu”, mnogi su znatiželjno ispitivali vlasnika, “i otkud sada ti predivni
zvuci?” On je jednostavno odgovorio: „To čini dodir majstorove ruke.”

Cijelim bićem stojim iza toga da je vrijedno iskusiti onaj živi dodir – dodir Majstorove ruke. Vjerujem da je
po milosti Božjoj onaj Violinist nebeskog podrijetla spreman naše raštimano i grijehom oštećeno srce uzeti u
svoje naručje kako bi naša nutrina dala novu melodiju – remek-djelo Majstora. Izvrstan primjer takva nebeskog
djelovanja u Svetome pismu nalazim u apostolu Pavlu. Dok se sa svojim suputnicima kretao prema Damasku,
gradu u tadašnjoj rimskoj provinciji Siriji, za sebe zasigurno ne bi rekao da mu je srce ‘raštimano’. Imao je jasan
cilj i sve je bilo ugođeno da taj cilj i ostvari – samo nije slutio da se kreće u pogrešnom smjeru. Pripadnike
novonastale skupine vjernika smatrao je zakletim neprijateljima. Cilj njegova pohoda bio je pronaći ih, staviti
u lance, i muškarce i žene, te ih otpremiti u tamnice. Mislio je da to čini u ime Božje. Tada još nije iskusio Božji
zahvat i sav se bio posvetio ostvarenju svojih ljudskih poriva.

Ali baš na tom putu prema Damasku iznenada ga je obasjala svjetlost s neba; pao je na zemlju i čuo Isusov
glas: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ (Dj 9:4) Proganjajući Isusove sljedbenike, proganjao je upravo i onoga


koga su oni naviještali. Oslijepio je, suputnici su ga morali uzeti za ruku i povesti za Damask. Vjerojatno od šoka
koji je doživio, Savao tri dana nije ni jeo ni pio. I onda slijedi obrat. U kuću u kojoj je boravio došao je čovjek
imenom Ananija, kojega je Bog poslao. Znate li što je učinio? Položio je ruke na Savla i rekao mu:

Brate Savle, poslao me Gospodin Isus, koji ti se ukaza na putu kojim
si išao ovamo, da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga.

Dj 9:17

Ananija je položio ruke na čovjeka koji je već tri dana bio slijep. Ali to zasigurno nije bio zahvat čovjeka nego
Boga. Zapravo je to bio, slikovito rečeno, dodir Božje majstorske ruke. Kao što kaže poznata kršćanska pjesma:
„Ruka na ramenu mom bila je Kristova…“, Savao je progledao, počeo je jesti i vratio je snagu. Novim očima i
novim srcem gledao je na svijet. Shvatio je da je itekako bio ‘raštiman’ te da je njegovo prijašnje djelovanje
u Božjim očima bilo grješno. No, nakon susreta s Kristom, Pavao (Savao) je bio neki drugi čovjek; ne više
neustrašivi progonitelj zaslijepljen mržnjom. Naprotiv, imao je novo poslanje: u blagosti Duha Svetoga i u ime
Onoga koji mu se ukazao i čiji je dodir iskusio oslobađati ljudske duše iz tamnica i okova grijeha.

Promišljajući o tom Božjem zahvatu, ispunja me divljenje. Osjećam da je cjelokupni život i djelovanje apostola
Pavla zapravo Božje čudesno postignuće. To nije poput nekoga glazbenog ili slikarskog remek-djela koje se
može čuti ušima ili vidjeti očima. To nije ni poput nečijega veličanstvenog uspjeha koji izaziva oduševljenje
zbog pobjede ili dolaska na visoki položaj. To je nešto iznad ljudskog shvaćanja i nešto što duboko prožima


naše nutarnje biće. Od trenutka Božjeg dodira pa nadalje, Pavlov je život neprestano iskustvo boli i trpljenja,
uspona i padova, nutarnjih previranja, svladavanja svakojakih smrtnih opasnosti. Za čovjeka previše. Samo je
Božji dodir i zahvat mogao od duboko osjećajnog, shrvanog, opterećenog i slabašnog ljudskog bića, kao što
je bio Pavao, učiniti smisleno djelo u novim okolnostima. Nebeski je Violinist izvrsno ugodio Pavlove slabosti
u izvor snage za naviještanje Evanđelja. „Dosta ti je moja milost“, govorio mu je Gospodin, „jer se moja snaga
savršeno očituje u slabosti.“ (2 Kor 12:9)

Pavao priznaje nebesko podrijetlo svoga poslanja:

Evanđelje koje sam propovijedao nije ljudska stvar, niti ga ja primih
niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista.

Gal 1:11–12

U svim je okolnostima Pavao imao čvrstu misao vodilju. On izjavljuje:

Meni ni najmanje nije do života; samo da dovršim svoju trku – službu
koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje Božje.

Dj 20:24


On priznaje ovisnost o nebeskom vodstvu. Govori da njegov život nije toliko priča o njemu samome, nego da
je to ponajprije priča o Bogu koji mu se smilovao i iskazao naklonost. On priznaje: „Milošću sam Božjom ono što
jesam.“ (1 Kor 15:10) Unatoč tome što je progonio Crkvu i činio zlodjela, Bog mu je iskazao naklonost. Susret
sa živim Kristom odredio je novi životni pravac. Predao se Božjem vodstvu i On je upravljao njegovim koracima

– ne više on sam ni ljudi u okruženju. Postao je poslanikom Kristovim koji u svim okolnostima naviješta da je
„plaća za grijeh smrt, a milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu…“ (Rim 6:23)
Uvjeren sam da milošću Božjom i mi možemo doživjeti dodir Božje majstorske ruke kao izraz dubokih
želja da Bog upravlja našim koracima. Svatko od nas ima posebno iskustvo. Taj je Božji zahvat okosnica i
moje životne priče. Davne 1985. godine, u doba mladosti, moje je srce bilo slomljeno, a životne okolnosti,
slikovito rečeno, potpuno ‘raštimane’. Sa sela sam stigao u grad, tjeran nesređenim stanjem u obitelji. Bio sam
tih, stidljiv i povučen, nesnalažljiv u praktičnim stvarima, ljudski rečeno, bez ikakvih izgleda za uspjeh. Radio
sam honorarni posao koji mi nije omogućavao ni zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Na nekoj zamišljenoj
dražbi nitko ne bi uložio ni novčića u moju budućnost – pa ni ja sam. Hodajući ulicama grada, mjesecima sam
u sebi plakao.

No, s vremenom se dogodio neobičan obrat. Isus, Violinist nebeskog podrijetla (tako bih to mogao opisati
u skladu s pričom na početku), počeo je ugađati moje srce, voditi me u pokajanje i ulijevati mi nadu u novi
početak. Poput psalmista, radosno sam prihvatio Božje putove: „Al’ ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati
desnicu moju: vodit ćeš me po naumu svojem…“ (Ps 73:23–24) Pred izazovima grube stvarnosti i životnim
preprekama te kad god nemam snage, izgovaram tu molitvu s pouzdanjem u Onoga čiji sam dodir doživio:


„Neka mi, Gospodine, bude moguće po milosti što mi se čini nemoguće po naravi.“ (Toma Kempenac) Radije
se pouzdajem u Božju milost i Njegov naum nego u vlastita htijenja i nastojanja. Bog mijenja moju nutrinu, Bog
mijenja moje okolnosti!

Na jednom sam glazbenom susretu čuo pjesmu koju je moja duša odmah prisvojila. Kao da je govorila
upravo meni. Lijepo se uklapa u djelovanje nebeskog Violinista. Žao mi je da nisam upamtio svaku riječ, no
pripjev je išao otprilike ovako: „Promijenit ću ti ime. Više se nećeš zvati Ranjeni, Odbačeni, Usamljeni, Ostavljeni.
Tvoje će novo ime biti Radosni, Prijatelj Božji, Onaj koji gleda lice Božje…“

Vjerujem da je autor pronašao nadahnuće za pjesmu u riječima biblijskog proroka Izaije. Taj je prorok
nagovijestio veličanstvenu obnovu Jeruzalema, odnosno Božjeg naroda, kao plod Božjeg zahvata. Izaija je ulio
snažnu nadu svojim proroštvom o Jeruzalemu:

Prozvat će te novim imenom, Božje su riječi za njegov narod, što će ga odrediti
usta Gospodinova… Neće te više zvati Ostavljenom ni zemlju tvoju Opustošenom,
govori Gospodin, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata…

Iz 62:2,4

Novo je ime, kojim će Gospodin nazvati svoj narod, uključivalo korjenitu promjenu ljudskoga srca. Obnovljen
rukom Božjom iznutra, narod će Božji u Gospodinovoj ruci biti „kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga
svoga“ (Iz 62:3), kako piše na početku 62. poglavlja Izaijine knjige.


Bog je promijenio ime i Jakovu, starozavjetnom patrijarhu od kojeg potječe 12 izraelskih plemena. Doslovno
je promijenio njegovo ime i dao mu novo. Dogodilo se to uoči susreta s Ezavom, njegovim bratom. To je bilo
teško razdoblje za Jakova. Nalazio se pred velikim iskušenjem. U mladosti je prevario brata i zamjerio mu se do
te mjere da mu je Ezav zaprijetio smrću. Jakov je pobjegao. No, nakon mnogo godina boravka u tuđini, zaputio
se natrag svome domu. Putovao je s obitelji i velikim stadom. Prije nego što će doći onaj trenutak sučeljavanja,
Jakov se nakratko povukao u samoću. Bio je pritisnut tjeskobnom brigom: Hoće li se sukobiti s bratom? Hoće
li brat iz osvete poubijati žene i djecu?

I te ga je noći iznenada napao neki čovjek, u kojemu je on poslije prepoznao Boga u obličju anđela. Nakon
hrvanja, koje je trajalo sve do zore, anđeo je izrekao značajne riječi:

Više se nećeš zvati Jakov, rekao mu je, nego Izrael, jer si se
hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.

Post 32:29

Jakov je dobio novo ime. Za Izraelca ime je označavalo čovjekovu osobnost i narav. Imao je novo srce. Kao
da mu je tim novim imenom Bog htio reći: „Nekada si bio Jakov, varalica. Do svojih si ciljeva stizao prijevarom.
Ali to je razdoblje iza tebe. Sada te nazivam novim imenom: Izrael. Nakon te borbe i hrvanja, koje je bilo i znak
tvoje nutarnje borbe, tvoje je srce drukčije – ono sada pripada Bogu.“


Božje obećanje Jeruzalemu i Božjem narodu, kao i zahvat na Jakovu, u isto je vrijeme i veličanstveni poticaj
nama da mu dopustimo rad na srcu. Plačemo li u samoći ili na ruševinama nutarnjeg bića – nebeski je Violinist
spreman biti u našem društvu i graditi na ruševinama. Kao što je Gospodin djelovao na biblijske heroje vjere i
korjenito zahvatio u njihove sveukupne okolnosti, evo ga i danas u tvojoj blizini s čvrstim obećanjem: „Promijenit
ću ti ime.”

Da, svjedočim da je Bog promijenio ime i meni, jednomu od mnogih koji su putovali dolinom suza! Vraćajući
se na onu priču s početka, slikovito mogu još jednom potvrditi da je Gospodin Isus, Violinist nebeskog podrijetla,
uzeo moje slomljeno i ‘raštimano’ srce u svoje naručje. Začuo sam dirljivu melodiju: „Promijenit ću ti ime: više
se nećeš zvati: Ranjeni, Odbačeni, Usamljeni, Ostavljeni… Tvoje će novo ime biti: Radosni, Prijatelj Božji, Onaj
koji gleda lice Božje…“ Postao sam Nađeni, onaj kojega je našao Gospodin Isus i onaj koji je, zahvatom Božje
majstorske ruke, našao mnoge. Doživio sam to kao odgovor na molitvene suze, raskajano srce i duboke čežnje.
I kako nisam imao ništa osim dubokih čežnji, znam da je zahvat u moj život došao odozgo.

Evo i primjera koliko je ta promjena bila velika. Tijekom božićnih blagdana sa suprugom Renatom posjetio
sam moje prve stanodavce. Gazda Mato i gazdarica Zdenka, kako sam ih nazivao u vrijeme podstanarskog
života, silno su se obradovali što me vide nakon toliko godina. Ne mogu ni danas zaboraviti začuđene izraze
njihovih lica. Radosno sam im predstavio suprugu, živahno pričao o mnoštvu prijatelja koje sam stekao, o
malim i velikim gradovima po svijetu koje sam u međuvremenu posjetio. Ushićeno sam im darovao zbirku
poezije proizišle sa susreta pjesnika. Imao sam osjećaj da su me moji bivši stanodavci gledali u čudu. Kao da
gledaju neko priviđenje. Kao da ne mogu vjerovati svojim očima. Gospodin Mato obilazio je oko stola te sve


vrijeme radosna lica i s izrazima čuđenja gledao prema meni. Naime, on i supruga Zdenka poznavali su me u
sasvim drugim okolnostima.

U njihovoj sam dvorišnoj sobici živio kao u samostanu: tiho i povučeno. Svakodnevno su mogli zapaziti
da su moji jedini prijatelji bile knjige. U slobodno sam vrijeme na starom pisaćem stroju pisao pjesme i priče,
prepisivao lijepe misli i izreke iz knjiga. „Ti si mladić koji živi u bajkama“, jednom su mi rekli. A gle, pred njima
je odjednom bila sasvim druga osoba. Više nisam ni tih, ni stidljiv, ni povučen, ni osamljen i kao kruna svega

– stojim pred njima sa svojom suprugom! Taj mi je božićni susret s prvim stanodavcima podsjetnik na veliku
prekretnicu nastalu Božjim djelovanjem i dodirom Njegove majstorske ruke.
Dragocjena dušo, možda je i tvojoj nutrini potreban Božji zahvat, kao što je on potreban svakomu od nas.
Hodaš li dolinom suza, poput mene u danima mladosti, zasigurno bi se i ti htjela zvati Nađena, ona koja gleda
Božje lice ili ona koja je našla mnoge. Milosti Božjoj potrebna je tvoja duboka čežnja, pokajanje i dopuštenje
da s tvoga nutarnjeg bića skine prašinu, zaliječi rane, popravi slomljena i oštećena mjesta i ugodi ga svojom
majstorskom rukom. Ovo ti pišem, uz molitvu, da Božjim djelovanjem – unatoč protivnim i nesklonim
okolnostima – tvoja nutrina u konačnici postane vrhunskim Božjim djelom, da poput pjesnika psalama kličeš
Stvoritelju:

Hvala ti što sam stvoren(a) tako čudesno, što su djela tvoja predivna!

Ps 139:14


U zaključku mogu reći da je na tebi i na meni odgovoriti hoćemo li se sami svakodnevno hrvati s postojećim
stanjem i tražiti izlaz vlastitim nastojanjem, poći stranputicom i još više se zaplesti ili duboko u duši poželjeti
da nam Bog dovede život u red, da nas nebeski Violinist ugodi te se prepustiti Njegovu zahvatu i vodstvu te
tako poći stazom Božje milosti i providnosti. Hoćemo li nastaviti mukotrpno činiti napore u pogledu zemaljskih
potreba ili ćemo se dati Bogu na raspolaganje do te mjere da dodir Božje majstorske ruke od nas učini svoje
remek-djelo?


4


JEREMIJIN POZIV – TVOJ POZIV




Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh;
prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih.

Jer 1:5





Dragi prijatelju, što si po zanimanju? Možda automehaničar, vozač autobusa? Ili si učitelj, glazbenik,
poljoprivrednik, trgovac? Lijepo je kad čovjek ima posao, pogotovo ako radi ono što voli te kad može reći:
„Posvetio sam se tome i tome – to je moj poziv.“ Posao koji radimo omogućuje nam kruh naš svagdašnji i krov
nad glavom. Divno je kada možemo skrbiti o obitelji, a i o svojim bližnjima. Bog nam je za to dao sposobnosti.

No, je li naš život i cjelokupno naše djelovanje samo odgovor na svakodnevne obveze i dužnosti? Svodi li se
on samo na promišljanje o uobičajenim životnim potrebama ili se pak naše nutarnje biće nada nekom snažnijem
i dubljem poticaju? Pisac Poslanice Hebrejima obraća se vjernicima kao dionicima nebeskoga poziva:

Zato, sveta braćo, piše on, koji ste dionici nebeskog poziva, promatrajte
poslanika i velikog svećenika naše vjere, Isusa.

Heb 3:1

I što reći na to? O ti, dragocjena dušo, čija nutrina čezne potpuno se predati u Božje ruke, znaj da nisi
proizvod zemaljskoga djelovanja nego si plod proizišao iz Božjeg poziva, Njegova vodstva i Njegove ljubavi.
Plod si nebeskog ostvarenja!

Biblijski prorok Jeremija u prvom poglavlju svoje knjige opisuje trenutak Božjega poziva u službu: „Dođe mi
riječ Gospodinova“, govori prorok i nastavlja: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije
nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te… Idi k onima kojima te
šaljem i reci sve ono što ću ti narediti.“ (Jer 1:4–5,7)


Jeremija je živio u malome mjestu Anatotu. Nalazilo se nedaleko od Jeruzalema, glavnoga grada Judeje.
Poziv koji je primio od Boga nije bio poput dolaska nekoga bogatog rođaka koji ti kaže: „Sinko, hajde sa mnom
u grad. Vidjet ćeš mnoge lijepe stvari, naći ću ti dobar posao pa ćeš i raditi, ali se i dobro provoditi. Tvoji će biti
sretni što se nećeš morati mučiti poput njih!” Bog daje Jeremiji vrlo težak zadatak: govorit će u Njegovo ime
narodu koji je postao neposlušan i nepokoran. To prvotno neće biti poruka nade, koja se uglavnom s radošću
prima. Ne, zadatak je iznimno težak:

Gle, postavljam te danas nad narode i kraljevstva, da istrebljuješ
i rušiš, da zatireš i ništiš, da gradiš i sadiš.

Jer 1:10

Prije poruke nade za narod trebala je doći poruka osude. Stoga se mladić uplašio tako odgovornog zadatka
te se kolebao preuzeti ga. Odgovorio je Bogu plaho: „Ah, Gospode, Gospode, gle, ja ne umijem govoriti: dijete
sam.“ (Jer 1:6) No, Bog je obećao Jeremiji da će biti uz njega te ga izbavljati iz opasnih situacija. Mladiću je to
bilo dovoljno: kročio je na težak put k ispunjenju Božjeg zadatka.

Dragi prijatelju, ti i ja možemo nakon ovoga reći: „Pa što mi imamo s tim. Jeremiju je Bog pozvao na zadatak.
On je zasigurno čuo glas Božji ili glas Njegova anđela koji mu je jasno rekao što treba činiti. A ja niti čujem glas
Božji niti vidim Njegova anđela. Meni nitko ništa ne govori. Kakve ja imam veze s Jeremijom?” Unatoč tome,
mislim da smo snažno povezani s ovim Jeremijinim pozivom. Uvjeren sam da Bog i tebi i meni poručuje: „Prije


nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih…“ I
dodaje: „Dodijelio sam ti i zadaću na ovome svijetu, no još uvijek čekam na tvoj odgovor.“

Sveto pismo daje pregršt poticaja da se pokrenemo na Božje djelo. Svijet u našem okruženju treba jednako
Božje djelovanje kao i u Jeremijino doba – doba nemorala i duhovne krize. Iz Božjeg kuta gledanja, nepravda je
dosegla vrhunac jer Bog na prorokova usta izgovara ovu vijest:

Pođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima
pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu…

Jer 5:1

Prošla su mnoga stoljeća. Možda taj sud jednako vrijedi i za današnje doba. Stoga Bog s velikom pozornošću
očekuje tvoj i moj odgovor u pogledu poslanja.

Jeremija je strahovito patio i trpio progonstva dok je izvršavao zadatak. Jadikovao je pred Bogom: „Zašto
je bol moja bez prebola? Zašto je rana moja neiscjeljiva i nikako da zaraste?“ (Jer 15:18) Vapio je i pitao se: „O
zašto iziđoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju, i u sramoti da dokončam dane!“ (Jer 20:18) Čak je došlo
do toga da je htio odustati: „I rekoh u sebi: neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime.“ (Jer 20:9) Ipak,
Jeremijina je knjiga svjedočanstvo da taj Božji čovjek nije odustao nego je u potpunosti ispunio svoj zadatak.
Ti možeš reći: „Ah, takav zadatak ne bih nikako htio prihvatiti, kakav je to život u kojem te stalno proganjaju i


odbacuju, a ti moraš jadikovati i vapiti za milost?” Takvo je razmišljanje sasvim razumljivo. Jeremijin je život
imao dubinu i bogatstvo kakvo nam je teško razumjeti.

U prvom redu, Jeremija je bio svjestan da služi Stvoritelju neba i zemlje te da ima Njegovu potporu. Stoga
je i mogao uzvikivati:

Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce
moje. Jer sam se tvojim zvao imenom, o Gospodine, Bože nad Vojskama.

Jer 15:16

Jeremiju je zatim vodila ljubav prema njegovu narodu. Nakon poruke o kazni, uslijedila je poruka nade:
„Evo, u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam!“ (Jer 31:9) i “Jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i
razveseliti nakon žalosti.“ (Jer 31:13) Jeremija je imao jasan cilj u životu. Martin Luther King, poznati crnački
vođa za građanska prava u Americi, rekao je: „Ako čovjek u svom životu ne nađe nešto za što je voljan umrijeti,
njegov život nije vrijedan življenja.“ Jeremija je imao upravo ono za što je bilo vrijedno umrijeti.

I ti i ja imamo potporu Spasitelja svijeta u želji da budemo izvršitelji Njegova poslanja – kakvo god ono bilo.
Gospodin Isus govori i tebi i meni, jednako kao što je to činio i svojim učenicima: „Niste vi mene izabrali, nego
sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane…“ (Iv 15:16) O, dioniče nebeskog poziva,
i ti imaš Spasiteljevu potporu u naviještanju Radosne vijesti o spasenju ako je tvoje srce posvećeno Njemu.
Ljiljana Gehrecke, draga gospođa iz Vukovara koja je srcem i dušom bila posvećena službi mirotvorstva, ovako


je jednom izjavila: „Sve što sam do sada u životu uradila dobro – Božje je djelo. Neprestano molim da mi povjeri
teške zadaće i da me usmjeri. Neizmjerno sam zahvalna za osjećaj da On to doista čini. Svatko od nas kome
Gospodin povjerava zadaće – sretan je čovjek.“

Majka Tereza živjela je u redovničkoj zajednici u Calcutti u Indiji. Bila je sretna što je mogla podučavati
djecu. Nakon što je krenula na odmor u jedno planinsko mjesto, primila je novi poziv od Gospodina, „poziv
unutar poziva“, kako ga je nazvala. Osjetila je da Gospodin govori nutrini njezina bića: „Moraš otići iz svoje
udobnosti i pomoći siromašnima živeći s njima.“ Napustila je ugodno okruženje u kojemu se nalazila te se u
potpunosti posvetila najsiromašnijima. Bila je potresena prizorima bijede i molila: „Ako nikako ne budem mogla
pomoći tim jadnim ljudima, onda mi barem daj da umrem s njima i da im svjedočim o Tvojoj ljubavi.”

Dragocjena dušo, ti čiju nutrinu ushićuje i raduje Riječ Božja, možda unutar svojega zemaljskog poziva i
zvanja trebaš i onaj nebeski poziv koji će se odnositi na spasenje ljudskih duša po Isusu Kristu, nešto za što ćeš
moći reći: „Sad znam za što sam rođena! Sad znam koji je smisao toga što sam došla na ovaj svijet! Moj život
nije samo svakodnevno ustajanje, odlazak na posao, povratak i spavanje. On je daleko smisleniji i svrhovitiji!”
Premda nas Sveto pismo na mnogim mjestima već potiče na takvo poslanje, Duh Sveti nam ga može snažnije
utisnuti i upisati u nutrinu našega bića, kao što je to učinio gospođi Ljiljani ili Majci Terezi. No, potrebno je
povući se u molitvu, čitati Sveto pismo i promišljati. Kao što je rekao Izidor Seviljski: „Tko želi biti stalno s
Bogom, mora često i moliti i čitati Bibliju. Kad, naime, molimo, mi razgovaramo s Bogom, a kad čitamo, Bog
govori nama.” I još nešto. Potrebno je Bogu dopustiti da govori. Baš kao što je to izrekao Parker Palmer: „Ne
možeš sam izabrati svoj poziv; moraš dopustiti da ti život govori.“ S tobom sam u molitvi.


5


IZMOLITI OD GOSPODINA




… koga nazva imenom Samuel: Jer sam
ga izmolila od Gospodina.

1 Sam 1:20





Dragocjena dušo, želim ti skrenuti pozornost na dva dramatična događaja povezana tankom niti. Poveznica
je snažno htijenje da se ostvari željeni cilj. U prvome se rodilo dijete, u drugome je dijete umrlo.

Prvi je događaj biblijski zapis o Ani, supruzi čovjeka koji se zvao Elkana. Uz Anu, imao je još jednu ženu:
Peninu. Prema tadašnjim običajima Izraelaca i okolnih naroda, mnogoženstvo se dopuštalo, stoga je Elkanin
slučaj s dvije žene bio sasvim uobičajen. Ana nije mogla roditi dijete. No, Penina, druga žena, rađala je suprugu
djecu pa joj je to davalo značajnu prednost u odnosu na ženu bez djece. U tadašnjem društvu plodna je žena
dobivala na ugledu i poštovanju. Za ženu koja nije rađala smatralo se da je, u neku ruku, pod prokletstvom.
Elkana je ljubio Anu više nego Peninu, no njegova joj ljubav nije bila dovoljna utjeha.

Ana je doživljavala poniženja od suparnice. Koristila bi svaku priliku kako bi Anu izvrgla ruglu zbog
neplodnosti. Elkana je bio religiozan čovjek, vrlo revan prema mjerilima onoga doba. Svake je godine odlazio
u obližnje svetište kao čin štovanja Boga. Vodio je sa sobom i svoje žene. Vjerovalo se da je u svetištu Božja
prisutnost snažnija. Stoga bi Ana tijekom tih posjeta svetištu uvijek iznova iznosila Bogu što joj leži na srcu.
Ponižena i nesretna, najdublje je čežnje svoga bića i sva svoja stremljena vezala samo uz jedno: dobiti dijete.

Na vrhuncu svoga jada, Ana je gorko plakala i izlijevala molitvu Bogu u svetištu:

Gospodine nad vojskama! Ako pogledaš na nevolju službenice svoje, i opomeneš
se mene, i ne zaboraviš službenice svoje te dadeš službenici svojoj muško
dijete, ja ću ga darovati Gospodinu za sve dane njegova života…

1 Sam 1:9–11


Njezina je molitva bila toliko osjećajna, snažna i puna zanosa da je Eli, svećenik u svetištu, pomislio da je ta
žena pijana. Ali kad je shvatio o čemu je riječ, ispratio je Anu ovim blagoslovom: „Pođi u miru! A Bog Izraelov
neka ti ispuni molitvu kojom si ga molila.“ (1 Sam 1:17)

Obećala je Bogu darovati dijete ako molitva bude uslišena. Možda je Gospodin samo na to čekao: da Anino
srce zaželi posvetiti dijete Bogu. Možda je godinama prije molila: „Bože, želim dijete jer me sram pred ljudima,
svi me preziru!“ Možda je otišla stepenicu više: „Bože, želim dijete zbog sebe i muža!“ No, Bog je mijenjao
njezinu nutrinu, sve dok nije izrekla: „Ja ću ga darovati Gospodinu za sve dane njegova života. Bože, želim
dijete kao dar tebi! Želim da ti budeš na prvom mjestu u mome životu!” Nakon nekog vremena, Ana je doživjela
uslišenje. Rodio se dječak. Nazvala ga je Samuel: „Jer sam ga“, rekla je Ana, „izmolila od Gospodina.“ (1 Sam
1:20)

Drugi je događaj o starozavjetnom kralju Davidu, poznatom po tome što je bio čovjek po Božjem srcu. Bog
ga je okružio odanim prijateljima i vojnicima, učinio je da bude omiljen među narodom te je mogao uživati
mnoge pogodnosti. Ipak, David je poželio tuđu ženu. Bat-Šeba je bila žena jednog od njegovih vojnika – Urije
Hetita. Njemu je ona toliko zapela za oko da je odlučio silom i prijevarom doći do nje. Nakon što nije uspio
drukčije, poslao je u rat njezina supruga, u prve bojne redove, ne bi li ovaj poginuo.

To se i dogodilo. Odani je vojnik poginuo na bojnom polju, a kralj se mogao nesmetano oženiti njegovom
ženom. Bat-Šeba mu je rodila sina. Bog, koji je podržavao Davida u njegovim pravednim pothvatima, nije prešao
preko ovog zločina. Preko proroka Natana objavio je Davidu grijeh koji je počinio. Posljedicu toga strašnog
zlodjela prenio je prorok ovim riječima:


Ali jer si tim djelom prezreo Gospodina, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!

2 Sam 12:14

U prvome opisanom događaju dijete se rodilo kao plod duboke i ustrajne molitve. Drugi događaj govori o
djetetu koje je umrlo kao posljedica ljudskog nastojanja da se do cilja dođe silom i prijevarom.

Pred nama je jednak izbor: poći Aninim putem u ostvarenju cilja ili postupiti poput Davida. I u jednom i
drugom slučaju suočit ćemo se s posljedicama. Čovjek često bira Davidov način u želji da se domogne časti,
moći, vlasti ili onoga što mu ne pripada. David se gorko kajao što je na podmukao način preoteo ženu svome
bližnjemu. Bog mu je oprostio, ali posljedice su ostale. I Ana je mogla poći tim putem. Mogla je vrijeđati suparnicu
riječima: „Što ti vrijede djeca kad me muž voli više od tebe!?“ Mogla joj je uzvraćati na uvrede, pakostiti joj na
razne načine, čak joj silom i prijevarom ugroziti život. To je sastavni dio ljudskog srca i promišljanja. Ali ona nije
pošla tim putem. Pošla je putem poniznosti, ustrajnosti i žarke molitve.

Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj, ispjevao je taj isti kralj David, koji
je prošao teška iskustva, ne žesti se na onog koji ima sreće, na čovjeka koji
spletke kuje. Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe da zlo ne učiniš.

Ps 37:7–8


Dok se David gorko kajao jer je dijete umrlo, dotle se Ana radovala zbog rođenja djeteta. „Samuel je rastao“,
napisano je za njezino dijete, „a Gospodin je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.
Sav Izrael, od Dana do Beer Šebe, spozna da je Samuel postavljen za proroka Gospodinovog“. (1 Sam 3:19–20)

Zapis o Ani podsjeća i na Moniku, majku Augustina, ranokršćanskog učitelja i pisca nadaleko poznatih
Ispovijesti. Majka je mnoge godina izlijevala suze pred Bogom ne bi li se njezino dijete obratilo od grješnog
načina života i puta koji je vodio u propast. I ona je imala ‘svećenika Elija’, jednoga Božjeg čovjeka kojemu je
odlazila. Jednom joj je prilikom rekao da pođe od njega u miru. Gledajući suze koje je prolijevala za spasenje
duše svoga djeteta, još je dodao: „Sin tolikih suza neće propasti!“ Uskoro je Augustin doživio obraćenje.

Evanđelja spominju dvanaestogodišnju djevojčicu, jedinicu nadstojnika sinagoge. Otac je pao Isusu pred
noge te ga usrdno molio: „Evo mi kći umrije. Dođi, stavi svoju ruku na nju pa će oživjeti!“ (Mt 9:18–19) Ukućani
su javili nadstojniku sinagoge da nije potrebno dovoditi Isusa: djevojčica je mrtva i tu nema pomoći. Ali Isus
je došao k djevojčici. Dok su drugi oplakivali njezinu smrt, Isus ju je uzeo za ruku i djevojčica je ustala i počela
hodati. (Mt 9:23–25).

Dragocjena dušo, poput Anine ili one nadstojnika sinagoge, Bog treba i naše ustrajne i usrdne molitve.
Očekuje tvoj i moj poziv: „Dođi, Gospodine, i uzmi me za ruku.“ I kada nas Gospodin – slikovito rečeno – uzme
za ruku, novi će život biti udahnut u naše biće. Nećeš morati silom otvarati vrata pred sobom niti nasilno
pokušavati doći do željenog cilja, već će Gospodin upravljati tvojim koracima. Njegov dodir oživljuje.


Neka Gospodin oživi naše nutarnje biće kako bismo prošli kroz vrata koja On otvara! Netko je rekao: „Ne
ulazi na ona vrata koja ti Gospodin nije otvorio!“ Bog zasigurno poručuje: „Sin tolikih vapaja i uzdaha neće
propasti. Kći tolikih suza i čežnji neće propasti!“ Kao i kod Ane, Gospodin možda čeka da konačno izgovorimo:
„Bože, neka plod moje molitve bude tebi na čast i slavu, tebi darujem svoje želje i htijenja. Gospodine, ti se
proslavi – to je moja najveća želja!“ Ako je to i tvoja želja, dragocjena dušo, pođi u miru. Neka ti Bog, Otac
Gospodina Isusa Krista, ispuni molitvu kojom si ga molila.


6


NEKA TE NE OSTAVLJAJU DOBROTA I VJERNOST




Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost, objesi ih

sebi oko vrata, upiši ih na ploču srca svoga.

Izr 3:3





Jeste li možda podstanar? Ili ste to nekad bili? Zasigurno vam je poznat onaj strah od povećanja stanarine?
Doživio sam ga. Moji su stanodavci, zajedno s njihovom odraslom djecom, bili draga i srdačna obitelj. Radovao
sam se što sam imao svoj mir u njihovoj obiteljskoj kući, u lijepo uređenoj sobi. A i njima se sviđalo što sam ja
tih i miran pa je radost bila obostrana.

Sobu sam unajmljivao vrlo povoljno. Ali nakon godinu-dvije, ta se obitelj našla u novčanoj stisci pa sam
načuo da će, htjeli-ne-htjeli, morati povećati stanarinu. Za mene je to značilo da ću biti prinuđen tražiti stan
negdje drugdje. Svaki sam dan strepio da će se stanodavci pojaviti s takvim zahtjevom.

U to sam vrijeme imao priliku otići u Varšavu na jedan susret mladih. Smještaj je bio besplatan – u velikoj
sportskoj dvorani s vrećama za spavanje. Put je bio organiziran po iznimno niskoj cijeni pa je to valjalo iskoristiti.
Željno sam iščekivao putovanje. Tih sam dana razmišljao otprilike ovako: „Da, smještaj je besplatan, put sam
uspio nekako platiti, još kad bih samo imao neki novac za džeparac!”

Dan-dva uoči puta uobičajeno sam krenuo na posao. Toga me jutra stanodavka Anđela pričekala kod
izlaznih vrata. Stajala je na kraju hodnika i gledala prema meni. Nakon jutarnjeg pozdrava počela je bojažljivo:
„Znate, nešto bih vam htjela reći…” „Gotovo je”, munjevito mi je prošla misao, “dogodit će se ono najgore baš
pred polazak na put, reći će mi za povećanje stanarine!”

Gospođa Anđela je nastavila: „Molim vas, nemojte se ljutiti…” Srce mi se stegnulo. „Kud baš sad pred put”,
potišteno sam razmišljao. Anđela mi je pružila kuvertu: „Zaista vas molim da se ne ljutite, no čula sam da idete


na put pa vam želim ovo dati. Nemojte se, molim vas, uvrijediti.” U kuverti je bio željeni džeparac za Varšavu!
Stanodavki čak nisam ni spominjao put, vjerojatno je čula od moga prijatelja.

Mnogo godina poslije, tijekom jednog posjeta, shvatio sam da se gospođa Anđela ni ne sjeća tog događaja,
no to djelo ljubavi čuvam u srcu. Kao da uživo gledam gospođu Anđelu gdje pred Božjim prijestoljem izgovara:

Gospodine, kad te vidjesmo gladna pa ti
dadosmo jesti, ili žedna pa ti dadosmo piti?

Mt 25:37

A onda kao da čujem Gospodina Isusa koji joj odgovara: „I onda kada si onom mladiću, putniku za Varšavu,
dala džeparac, učinila si veliko djelo ljubavi prema meni. Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili
jednomu od ove moje najmanje braće.“ (Mt 25:40)

Dragocjena dušo, možda se pitaš zašto ti ovo pričam. To činim u snažnoj želji da ti Duh Sveti upiše u srce
sljedeću misao vodilju:

Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost,
objesi ih sebi oko vrata, upiši ih na ploču srca svoga.


Izr 3:3


U knjigama ovoga svijeta govori se o velikim filmskim zvijezdama, uspješnim sportašima, bogatim poslovnim
ljudima i karizmatskim političarima. Heroji naših dana su hrabri, nepokolebljivi i neustrašivi ljudi. Opisuju se
njihovi junački pothvati, velike bitke. Uvjeren sam da je sasvim drukčije sa zapisima u nebeskoj „Knjizi života“.
Sveto pismo daje nam naslutiti da je u njoj zapisano ono što je promaklo ljudskoj pozornosti; mnoga djela
ljubavi na koja se ljudska povijest nije ni osvrnula. Slikovito rečeno, tamo je djelo Božje dobrote kroz gospođu
Anđelu upisano zlatnim slovima.

Baš kao što Gospodin Isus opaža u hramu siromašnu udovicu i za nju kaže:

Uistinu, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više od sviju, jer su svi
ovi od svoga viška dali za dar određen Bogu, a ona od svoje neimaštine.

Lk 21:3–4

Dok su drugi možda obraćali pozornost na znamenite ljude koji su se zatekli u hramu, Isus je uzdigao
siromašnu udovicu na Božje prijestolje i zapis o njoj našao se u Svetome pismu. Tako i tebi želim da je Božje
djelovanje u tebi, kao i tvoje ime, zapisano u Knjizi života. (Otk 3:5)

Stoga, dragocjena dušo, pogledaj oko sebe i razmisli. Možda u tvome okruženju postoji netko kome će
tvoj mali dar mnogo značiti, kao što je meni značio dar gospođe Anđele. Martin Luther je rekao: „Ono što sam
zadržao u svojim rukama, izgubio sam. Ono što sam stavio u Božje ruke, još uvijek imam.“


Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost. Ali u svemu tome nemoj zaboraviti da „sva snaga naše dobrote
dolazi od Boga”. (Ciprijan) Apostol Pavao upozorava na dvije stvari. Piše crkvi u Efezu: „Da, milošću ste
spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas, to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao.“ (Ef 2:8–9)
Svojim djelima dobrote nećeš zadobiti Boga ni Njegovo spasenje. Ali ako tvoje srce osjeća Božju milost, ako
cijelim svojim bićem u vjeri prihvaćaš Kristovo djelo na križu kao izraz njegove ljubavi prema tebi, tada dobro
znaš da je dobrobit drugih tvoj veliki cilj.

U toj istoj poslanici apostol Pavao naglašava:

Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela
ljubavi koje Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.

Ef 2:10

Nisi stvoren samo zbog onoga što ćeš učiniti za sebe, nego mnogo više – zbog onoga dobra koje će Bog
učiniti po tebi za tvoje bližnje, u ispunjenju one ljubavi za koju je Krist umro na križu. Imaj u vidu da je „zlo u
svijetu gordo i veliko, no Bog ga podnosi. Dobro u svijetu je slabašno, no Bog ga podržava” (Veuillot). Budi uz
ono što Bog podržava.

Na pitanje židovskog učitelja koja je najveća zapovijed u Zakonu, Gospodin Isus je odgovorio: „Ljubi
Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva
zapovijed.“ (Mt 22:37–38) No, Isus tu nije stao. Nastavio je: „Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao


samoga sebe!“ (Mt 22:39) U ovom je snažnom poticaju sadržano i iskustvo Božjeg čovjeka koji je rekao:
„Dajemo li drugima, obogaćujemo sebe.“

Na kraju, imam još jednu priču za tebe, dragocjena dušo. Tijekom srednje škole stiglo je pismo da mi za
mjesec-dva stiže u posjet teta Marija. Ah, kakvo je to bilo veselje! Zahvaljujući njoj i tetku Đuri mogao sam
živjeti u velikom gradu i ići u željenu školu. Plaćali su moje školovanje i to je bila velika žrtva s njihove strane.
Stoga je moje srce sve vrijeme bilo ispunjeno zahvalnošću prema to dvoje ljudi.

„Teta Marija će me posjetiti“, odjekivalo je u mome srcu. „Kakve li radosti!“ skakutao sam i uzvikivao u
zanosu. Teta mi je, u međuvremenu, poručila da do njezina dolaska razgledam trgovine i izaberem lijepu jaknu
za tetka Đuru, kako na to ne bi gubila vrijeme kad stigne. Svaki sam dan na putu prema školi gledao u izloge.
„Ova bi jakna bila dobra za tetka Đuru! Uh, ova druga bila bi još bolja! Ne, predložit ću ipak jednu drugu. Moram
naći onu najljepšu!”

Danima sam bio ushićen što mogu za tetu i tetka učiniti tu neznatnu uslugu i tako na skroman način zahvaliti
za njihovu ljubav. Konačno je došao i trenutak dolaska tete Marije. Zanimala se za različite stvari, no ja sam
jedva dočekao da joj pokažem izloge i jakne. Vodio sam ju od trgovine do trgovine. Teta je svaki put ljubazno
zamolila prodavačicu da mi dopusti isprobati jaknu. Rekla bi: „Slične si građe kao tvoj tetak Đuro pa tako mogu
vidjeti koja će mu veličina odgovarati.“ Toliko sam isprobavao jaknu za jaknom da mi je već postalo sumnjivo.
Teta je konačno kupila jaknu, pružila ju meni i rekla: „Za tebe je!“


Shvatio sam da se poslužila trikom. Htjela je meni kupiti jaknu. No, znala je da ne bih ni za sve blago svijeta
prihvatio tražiti jaknu za sebe. Kako su mi teta i tetak plaćali učenički dom, strogo sam vodio računa da nemaju
nijedan drugi izdatak za mene. No, jakna je bila kupljena, nisam ništa mogao učiniti jer me teta dovela pred
gotov čin. Sve to vrijeme dok sam u izlozima tražio najbolju jaknu, misleći da tako njoj činim uslugu, ja sam,
ustvari, uslugu radio sebi: ta je jakna bila dar meni.

Da, Bog upravo tako djeluje. Pozivajući me kroz Sveto pismo da ljubim bližnje, da upirem svoje oči u Njega
i živim u skladu s Njegovom Riječi, to ne čini zbog toga što me želi u nečemu uskratiti, već naprotiv – želi
ono najbolje za mene. On ima toplu jaknu za hladne zimske dane – za svako svoje dijete. Stoga, neka te ne
ostavljaju dobrota prema bližnjima ni vjernost prema Bogu!


7


DOPUSTIO SAM DA JE POGLEDAŠ SVOJIM OČIMA




Ta Gospodin, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju: zemlju potoka
i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima…

Pnz 8:7





Mojsije je stajao na vrhu brda i gledao preko rijeke Jordan. S one strane bila je zemlja, obećana izabranom
narodu. Nakon dugogodišnjeg lutanja pustinjom, umorni su putnici bili nadohvat dobre zemlje – kako ju opisuje
Sveto pismo – „zemlje potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima…“ (Pnz 8:7) Da, vođa
Božjeg naroda promatrao je zemlju obilja i blagostanja. Ali on nije ušao u nju.

Dok je gledao taj predivni krajolik, njegove su se oči polako zatvarale jer se njegov zemaljski put tu završavao.
„Dopustio sam da je pogledaš svojim očima…“ (Pnz 34:4), bilo je sve što je Bog nakanio za njega u tom trenutku.
Mojsije je umro, a narod je krenuo preko Jordana.

Vjerujem da mnogi u mladenačkoj dobi imaju neku svoju ‘obećanu zemlju’. I ja sam ju imao. Kao zaljubljenik
u američke filmove iz četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća, gledao sam u mislima preko Atlantika
na ‘obećanu zemlju’. Filmovi poput Divnog života, božićnog filma s Jamesom Stewartom, bili su čarobni napitak
za moju dušu. Na krilima mašte, zamišljao sam da ću jednoga dana, poput mojih filmskih junaka, iz maloga
mjesta, siromašan i pun mladenačkih ideala, stići konačno u neki veliki grad. I tamo ću – kao što se to ponekad
događa u filmovima s Garyjem Cooperom, Ingrid Bergman, Gregoryjem Peckom i drugima – nakon mnogo
uspona i padova doći do željene sreće i radosti. No, kao što znamo, želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim
drugo. Poći preko Atlantika bilo mi je neizvedivo.

Stoga sam se u dobi od 21 godine zaputio prema bližim i dostižnijim odredištima. Na putu prema nekoj svojoj
‘obećanoj zemlji’, vlakom sam se približavao Parizu. Padao je sumrak, a veliki se grad nazirao u daljini. Srce mi
se odjednom počelo stezati u mučnoj neizvjesnosti pred sutrašnjicom. Preplavili su me osjećaji neopisive tuge
i osamljenosti. Nalazio sam se u stranoj zemlji, bez poznanstava i sredstava za prenoćište – stranac i tuđinac.


Nakon mjesec dana lutanja po tuđini, odlučio sam vratiti se kući, prolijevajući gorke suze zbog razočaranja u
snove i uzaludnih pokušaja da dosegnem ‘obećanu zemlju’.

I danas moje oči gledaju prema Obećanoj zemlji. Gledam je očima vjere i pouzdanja. To pouzdanje više ne
proizlazi iz nekoga mladenačkog maštanja ili zanosa. Ono je nastalo kao plod Božjeg prodora u moju nutrinu i
kroz iskustvo vjere. Duboko je usađeno u moje nutarnje biće. Na kraju mladenačkih lutanja zemaljskim stazama,
Isus Krist je zadobio moje srce za onu Obećanu zemlju koja je u mom srcu stvarnija nego svijet u kojem živim.
U toj Obećanoj zemlji – kako nagoviješta Sveto pismo – neće biti pokvarenosti i zloće. To je zemlja u kojoj neće
biti smrti, ubijanja ni ratova, stradanja ni bolesti.

„U kući Oca moga ima mnogo stanova“ (Iv 14:2a), govorio je Isus učenicima. Vjerujem da su te riječi upućene
svakome vjerniku čije srce gori u čežnji za predanjem Bogu.

Kad odem te vam pripravim mjesto, nastavio je Gospodin, vratit ću
se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.

Iv 14:3

Vječno boravište nije mjesto zemaljskoga blagostanja prema kojemu se kretao izabrani narod pod Mojsijevim
vodstvom. To je mjesto prema kojemu svako zemaljsko boravište blijedi i gubi sjaj. Stoga su oči biblijskih heroja
vjere bile uprte u nebo – prema nebeskoj domovini. Kao što je Mojsije samo u daljini vidio Obećanu zemlju,


tako su i oni nebesku domovinu gledali iz daljine, hodajući zemaljskim putovima. U vjeri umriješe svi ovi, ističe
novozavjetna Poslanica Hebrejima, govoreći o Noi, Abrahamu i drugim vjernima koji

ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i pozdraviše te
priznadoše da su tuđinci i putnici na zemlji… Zato ih se Bog ne stidi, ne
stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio grad.

Heb 11:13,16

Toma iz Kempena, redovnik i autor poticajnog djela Nasljeduj Krista, ovako je iskazao željno iščekivanje
vječnoga života: „O, preblaženi boravak u nebeskome gradu! O, presjajni dane vječnosti što ga noć ne zamračuje,
nego uvijek rasvjetljuje vječna istina; dane uvijek veseli, uvijek sigurni, što se nikada ne mijenjaš u protivno!…
O kamo sreće kad bi zasvijetlio već jednom taj dan i kad bi svršilo se sve ovo vremenito! Svetima, doduše, on
svijetli neprestanim sjajnim svijetlom, ali putnicima na zemlji samo izdaleka i u zrcalu.“

Putovanje prema nebeskome gradu – slikovito rečeno – sasvim je drukčije od onoga mog puta vlakom. U
ono doba moje mladosti mrak se spuštao nad gradom, a tuga nad srce. Ah, kakva li je to bila teška neizvjesnost:
bio sam u stranom gradu i svatko mi je bio stranac. Ovdje, naprotiv, dok se bližim danu susreta s Gospodinom,
moje se srce puni nadom koju poznaju svi vjerni. Stoga možemo reći zajedno s biblijskim herojem vjere Jobom:


Ja znadem dobro — moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se
probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega
gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.

Job 19:25–27

Znate li kako je Gospodin, između ostaloga, učinio da mi nebeska domovina bude tako vidljiva i bliska te
da na nju izdaleka gledam pun pouzdanja? Upravo uspoređujući ono doba mladosti i ovo današnje. Nakon što
sam se predao Gospodinu cijelim bićem i zamolio ga iz dubine srca za Njegovo vodstvo, On je preokrenuo moj
udes. Iz okova osamljenosti poveo me putem susreta s ljudima. Kad se prisjećam svih dragih lica koja danas
poznajem, svih čudesnih susreta, znam da je Gospodin bio na djelu. I znam da je to samo predokus Neba. Tek
ćemo se tamo vidjeti u pravoj svjetlosti – pod daleko većim sjajem i u punom ispunjenju čežnje za susretom!
Jedni drugima moći ćemo reći, kao što je to neki pjesnik ispjevao: „Već sam te vidio u svjetlosti zemlje i u
ljubavi ljudskoj.“ Moje će ih srce vidjeti u trajnoj nebeskoj radosti koja će se samo uvećavati i u ushićenju
koje će samo rasti. Neću se – kao u vrijeme zemaljskoga postojanja – plašiti rastanka s bližnjima ili njihova
gubitka. Gospodin mi je dopustio, kao što to čini svakome vjerniku, gledati očima vjere prema Obećanoj zemlji
u nebeskoj domovini.

Poznavao sam jednu dragu osobu koja je imala problema sa živcima. Često nije uzimala lijekove pa s njom
nije bilo lako kada je imala ‘žutu minutu’, što je bilo često. Tada bi bila gruba i otresita. U sjećanje mi se usjekao
dan kad me nazvala telefonom. Njezin je glas tada bio tako blag, a njezin govor toliko suosjećajan, radostan i


miran. Činilo mi se da na liniji imam samo Nebo i nekog anđela s druge strane žice. Shvatio sam da je počela
uzimati lijekove te da je ta blagost i radost njezino pravo lice.

Duboko vjerujem da će susret u Nebu biti upravo takav: onu zemaljsku grubost, kojom se povremeno štitimo,
zamijenit će čudesna radost i vidjet ćemo ono pravo lice koje imamo – nebesko lice. Apostol Pavao je zapisao:

Postoje i nebeska i zemaljska tjelesa, ali drugi sjaj imaju nebeska, a drugi zemaljska…
I kako smo nosili sliku onoga zemljanoga (čovjeka), nosit ćemo sliku i ovoga nebeskoga.


1 Kor 15:40,49

Koja je razlika između zemaljskoga i nebeskoga? Poslužit ću se mislima nekih ljudi: „Naš sadašnji život, ako
ga se usporedi s vječnim blaženstvom, više je smrt nego li život.“ (Grgur Veliki) Ili još bolje: „Tjeskobe, pomutnje
i brige s kojima živimo prolaze kao neugodni snovi i mi se budimo da bismo novim očima vidjeli i novim ušima
čuli ljepotu i sklad stvarnoga Božjeg svijeta.“ (Nepoznati autor)

I kad god susrećem ljude, osobito drage i srdačne, zahvaćene Božjim žarom i ljubavlju, kažem samome sebi:
„Na blagoslov ste mi u ovom trenutku zemaljskoga hoda i ja se radujem. Ali kako ću se tek radovati kad vas
budem – po Božjoj milosti – gledao u svjetlosti Neba!” Nemoguće je a da ne postoji mjesto ponovnog susreta
i vječnog zajedništva!

Dragocjena dušo, zašto ti ovo govorim? Možda si i ti osamljena, na putu prema nekom „stranom gradu, nad
kojim se spušta mrak“. Bez Gospodina i Njegove svjetlosti svi smo na putu prema tami. Stoga ti ovo govorim


u želji da i tvoja nutrina osjeti duboki ushit i čežnju za domovinom vječne slave i sjaja! To ni u kojem slučaju
nije zato da ti skrenem pogled sa svakodnevne zemaljske zadaće, obveze i dužnosti. Baš naprotiv, potičem i
tebe i sebe da svakidašnji posao obavljamo još marljivije i odgovornije, ali u sjaju i svjetlosti Obećane zemlje.
Gospodin kao da nam kaže kroz Sveto pismo: „Za vrijeme tvojih zemaljskih dana dopustit ću da Obećanu
zemlju pogledaš očima vjere i srca. Ali prije toga dopusti ti meni da svakodnevno preobražavam i čistim tvoju
nutrinu sve dok ne postane primljiva na sjaj neba.

Dragocjena dušo, po svojoj riječi u Svetome pismu, Gospodin nam šalje i veliko upozorenje da olako ne
shvatimo vječni život i ne zaboravimo cijenu koja je plaćena za nas. Znaj da je cijenu platio onaj koji te čeka s
one strane rijeke Jordan, u nebeskoj domovini. Ti nisi otkupljena nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nečim
što se tiče zemaljskoga prolaznog sjaja, već skupocjenom krvi Krista, kao nevina i bez mane Janjeta (1 Pt 1:18)
Tvoji te zemaljski koraci mogu svaki dan voditi bliže nebeskoj domovini.

„Ako si okrenut u ispravnome smjeru“, rekao je netko, „trebaš samo nastaviti hodati. Ali ako nisi, promašit
ćeš cilj.“ Hodanje stranputicom zatvara nebo i vodi u vječnu propast. Stoga pazi kako hodaš, dragocjena dušo.
Sjeti se da ti ovaj život nije dan za ispunjenje tvojih čežnji, nego kao hod u skladu s voljom Božjom. A za one
najdublje čežnje srca, koje su u skladu s Njegovom voljom, Gospodin daje odgovor: daje ti da očima vjere
pogledaš preko rijeke Jordan… da izdaleka pogledaš na Obećani grad i postaneš Njegovom stanovnicom –
prije nego što se oči zatvore nad ovim svijetom. A do tada nam je ispunjati Njegovo poslanje. Nastavi hodati

– ako ideš u ispravnom smjeru. Ili učini zaokret. Pogledamo li na Zemlju, hvata se sumrak. Pogledamo li prema
Nebu – sviće jutarnja svjetlost.

8


JOŠ SE NISI VRATIO KUĆI




Kako je dobar Bog čestitima, Bog onima koji su čista srca!

Ps 73:1





Dragi prijatelju, negdje sam naišao na priču Još se nisi vratio kući. Govori o postarijem bračnom paru
misionara koja me odmah osvojila. Ne znam je li opisani događaj istinit, ali ga u svakom slučaju želim podijeliti
s tobom. Dakle, jedan je bračni par putovao brodom s afričkog na američki kontinent. Muž i žena proveli su
mnoge godine u Africi, nastojeći služiti tamošnjem stanovništvu i navijestiti im poruku spasenja po Isusu
Kristu. No, pod stare dane željeli su vratiti se u svoj zavičaj i posljednje godine provesti u svojoj zemlji. Nisu
imali nikakva primanja. Vraćali su se bez novčanih sredstava i narušena zdravlja.

Brod je plovio pučinom. Prvo što su zamijetili jest da imaju znamenitog suputnika. Na brodu je bio i
predsjednik njihove domovine. Vraćao se također u svoju zemlju, ali sa safarija u Africi. Znaš li, dragi prijatelju, u
koga su, prema ovoj priči, bile uprte oči putnika i posade? Nije teško pogoditi: u predsjednika i njegovu pratnju.
Oni stariji ljudi, muž i žena, stajali su negdje u prikrajku promatrajući strku oko predsjednika. Okupljeni su se
putnici naguravali oko tog značajnog čovjeka, pokušavajući mu stisnuti ruku ili barem uhvatiti njegov pogled da
mogu reći: „Čak me pogledao! Oči su mu se na trenutak zaustavile na meni!“

No nitko, nastavlja priča, baš nitko nije obraćao pozornost na usamljenog starca i staricu. Stari je misionar
uzdahnuo i prošaptao ženi: „Nešto mi tu nije jasno. Ti i ja smo tolike godine vjerno služili Bogu i ljudima u Africi,
a na kraju smo ostali sami. A ovaj čovjek ovdje vraća se iz lova i sav se svijet skupio oko njega. Nas nitko ni da
pogleda!“ Žena ga je umirivala i poticala da pokuša drukčije razmišljati. Ali starac si nije mogao pomoći. I dalje
je mrmljao: „To mi se stvarno ne čini poštenim.“ Brod je napokon uplovio u veliku njujoršku luku, a kad tamo
novinari, TV ekipe, gradonačelnik i ostali dostojanstvenici. Mnoštvo je – pogađaš – pozdravljalo predsjednika.
Stari je bračni par misionara i ovdje prošao nezamijećeno.


Sišli su s broda, potražili jeftino prenoćište u nadi da će već idući dan pronaći neki posao za preživljavanje.
No, te noći, duh se starog čovjeka slomio. Rekao je svojoj ženi: „To više ne mogu podnijeti. Osjećam se
obeshrabreno i poraženo. Bog ne postupa s nama pošteno.“ Žena mu je predložila da ode u spavaću sobu,
klekne i sve to kaže Bogu. Nakon kraćeg vremena starac se vratio iz sobe, ozarena lica. Supruga nije mogla
vjerovati. „Dragi,” upitala je, „što se dogodilo?“ I on joj je ispričao svoju priču. „Gospodin je izravnao račune sa
mnom”, odgovorio je misionar. „Rekao sam Bogu“, nastavio je, „kako sam duboko ogorčen što je predsjednik
doživio tako srdačnu dobrodošlicu po povratku kući, a nas nitko nije dočekao. Kad sam završio s jadikovkom,
osjetio sam kao da Bog stavlja svoju ruku na moje rame i jednostavno mi kaže: ‘Ali ti se još nisi vratio kući.’“

Dragocjena dušo, bračni par misionara iz priče nije jedini koji se još nije vratio kući. Sveto pismo upoznaje
nas s nekima koji s ove strane života nisu doživjeli dobrodošlicu. Dopusti mi da te upoznam sa psalmistom.
Za Asafa se vjeruje da je ispjevao 73. psalam te da je bio voditelj jednoga od zborova slavnoga starozavjetnog
kralja Davida.

Asaf je u svojoj jadikovci sličan misionaru iz naše priče. Osjeća se izigranim. S ove strane života doživio je
teška razočaranja i nepravde. Poslušaj na trenutak njegov vapaj:


A meni umalo noge ne posrnuše, zamalo koraci ne okliznuše jer zločincima zavidjeh
motreći sreću grešnika. Nikakvu patnju ne snose, pretilo je tijelo njihovo. Ne žive u
mukama smrtnika, ljudske ih nevolje ne biju. Stoga je oholost ogrlica vratu njihovu,
a nasilje haljina koja ih pokriva… Ustima na nebo nasrću, a jezik se njihov obara na
zemlju. Zato moj narod za njima leti i srče obilne vode pa veli: „Kako da dozna Bog?
Spoznaje li Svevišnji?“ Eto, takvi su grešnici: Uvijek spokojni, bogatstvo zgrću.

Ps 73:2–6, 9–12

Vidiš, dok promatra sreću pohlepnih ljudi i nasilnika, psalmist na tom mjestu kao da kaže: „Bog ne postupa
pošteno sa svojim izabranicima. Drugi se bogate, a ja ostajem praznih ruku. Drugi čine grijeh za grijehom, a ja
čuvam čisto srce. Drugi varaju i dobro im ide. A ja ni ne pomišljam na krađu, ali jedva spajam kraj s krajem!“ Isus
u jednoj od usporedbi govori o siromašnom Lazaru. Započinje ovako:

Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan a iz dana se u dan sjajno
gostio. Neki siromah imenom Lazar ležao sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se
nasiti onim što je padalo s bogataševa stola… Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

Lk 16:19–22


Zar ljudima, koji žive poput Lazara iz ove prispodobe, ne dođe da i sami promrmljaju: „Bog ne postupa
pošteno sa mnom. Siromašan sam i gladan, a pokraj mene su ljudi koji se razbacuju bogatstvom!“ Zar vrhunac
nepravdi i poniženja nije doživio sam Isus? U ovom svijetu zasigurno se nije osjećao kao kod kuće, dok je
mnoštvo vikalo: „Razapni ga!“ (Mk 15:13) ili dok su mu se prolaznici i velikodostojnici njegova vremena rugali
povicima: „Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo
vjerovati u njega!“ (Mt 27:41–42) Odgovor je isti: „Još se nisi vratio kući.“ Isus je rekao: „Moje kraljevstvo ne
pripada ovomu svijetu.“ (Iv 18:36) Njegova je ‘kuća’ drugdje.

U zaključku se želim osvrnuti na psalmista Asafa. Premda osupnut prividnom srećom nepravednika, taj je
Božji čovjek ipak pun pouzdanja. „Prozreh kakav im je svršetak“ (Ps 73:17), zaključuje psalmist o bezbožnima,
oholima i nepravednima te kliče: „Kao što čovjek prezire san kad se probudi, tako ćeš, Gospode, prezreti lik im
kada ustaneš.“ (Ps 73:20) Unatoč nepravdama koje vidi uokolo, Asaf izjavljuje: „Kako je dobar Bog čestitima,
Bog onima koji su čista srca!“ (Ps 73:1)

Govoreći o herojima vjere, pisac Poslanice Hebrejima piše o njihovu iščekivanju povratka kući:

U vjeri umriješe svi ovi ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i
pozdraviše te priznadoše da su tuđinci i putnici na zemlji… A sad, oni teže
za boljom, to jest za nebeskom domovinom. Zato ih se Bog ne stidi, ne
stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio grad.

Heb 11:13,16


A ti, dragocjena dušo, osjećaš li se među onima koji se još nisu vratili kući?

Evo onih koji ti pripremaju dobrodošlicu: bezbrojni anđeli, svečani zbor, sastanak prvorođenaca koji su
upisani na nebesima, Bog, sudac svega, duše pravednika koje su učinjene savršenima, Isus, posrednik Novoga
saveza… (vidi Heb 12:22–24) Istina je da te tamo neće dočekati novinari, fotografi ni gradonačelnici jer to
pripada zemaljskoj stvarnosti. Ali primit ćeš vijenac pravednosti koji će ti u onaj Dan dati Gospodin, pravedni
sudac. (2 Tim 4:8) Stoga, kakav je današnji izbor tvoga srca? Želiš li primiti nagradu iz ljudske ruke? Ako je
tako, nastavi se boriti za ljudsku pozornost i potporu. Pripast će ti slava i čast po mjerilima ovoga svijeta. Želiš
li primiti nagradu iz Božje ruke? Tada ne smatraj ovaj svijet svojom kućom već prilikom Božjeg djelovanja kroz
tebe.

Vjeruješ li da te tamo, gdje te čeka srdačna dobrodošlica, može povesti Isus? Imaš li dovoljno vjere i
pouzdanja u onoga koji je u ovome svijetu doživio osudu, trpljenje i poniženje?


9


BOŽIĆ U NEČIJEMU SLOMLJENOM SRCU




Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru.

Lk 7:50





Dragi prijatelju, zasigurno ti je poznato da se Isus rodio u judejskome gradiću Betlehemu. Lukino nas
evanđelje odvodi u to malo naselje, kazujući nam da su Josip i Marija, zbog obveznoga popisa stanovništva,
pošli iz galilejskoga grada Nazareta u mjesto njihova podrijetla. Starozavjetno je proročanstvo proroka Miheja,
više od sedam stoljeća prije dolaska Josipa i Marije u Betlehem, pretkazalo veliki događaj: „A ti, Betleheme
Efrato, riječi su proroka, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom;
njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.“ (Mih 5:1)

Kako se dvoje putnika približavalo Betlehemu, Mihejevo se proroštvo bližilo ostvarenju. Također i ispunjenje
onoga što je anđeo Gabriel navijestio Mariji u Nazaretu:

Evo, ti ćeš začeti i roditi Sina, zapisuje evanđelist Luka riječi anđela, komu
ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se sin Previšnjega.

Lk 1:31

Vođeni okolnostima Božje providnosti, Marija i Josip stigli su na odredište, u Betlehem. Ne našavši
primjereniji smještaj, sklonili su se u štalu, ili možda špilju koja je služila kao štala. U Lukinu je evanđelju
Isusovo rođenje opisano na vrlo jednostavan način, tek s nekoliko riječi: „I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga
povije u pelenice i položi u jasle…“ (Lk 2:7) Tako se na planetu Zemlji, u vrlo skromnim uvjetima, rodio Isus, Sin
Previšnjega, kako ga je najavio anđeo Gabriel, i onaj koji je, prema Mihejevu proročanstvu, od vječnih vremena.


U božićno su vrijeme zasigurno i tvoje misli, dragocjena dušo, s Isusom. Vjerujem da su ti pred očima slike
one štale s djetetom u jaslama. Zamišljaš brižnu Mariju i pokraj nje Josipa. Možda čuješ i anđele koji pastirima
najavljuju Kristovo rođenje. No, znaš li da to nije jedino mjesto na kojemu se Isus rodio? Uvjeren sam da postoji
još jedno, vrlo zanimljivo mjesto koje također možemo smatrati mjestom Isusova rođenja. Zasigurno si u čudu!
Nije moguće da postoji još jedno mjesto! Kako se Isus može roditi u Betlehemu i – još negdje drugdje?

Na takvu me pomisao naveo Charles Spurgeon, poznati propovjednik iz 19. stoljeća. U nekoj sam knjizi
naišao na njegovu misao koja glasi otprilike ovako: „I na nebu se slavi Božić. Tamo na nebu, na svečanoj
božićnoj misi, Krist se također slavi i uzvisuje – ali ne zato što se rodio u jaslama, u štali, nego zbog toga
što je rođen u nečijemu slomljenom srcu.“ Ne čini li se i tebi da bi to mogla biti istina? Ako se netko pita
zašto u slomljenom srcu, odgovor je jednostavan: slomljeno srce u sebi nema prepreka prepoznati i prihvatiti
Gospodina, ono je otvoreno za nebeski zahvat.

O, da, Kristovo rođenje u slomljenom srcu možda je onaj pravi Božić koji treba slaviti i naviještati. Pozivam
te, prijatelju, da u svoje ruke uzmeš Bibliju. Želim te odvesti malo dalje, tamo gdje je na djelu odrastao Isus.
Kad jedno slomljeno srce prigrli Isusa, Sina Božjega, koji je hodao zemaljskom stazom, čini mi se da je to onaj
pravi smisao Božića. Barem prema već navedenoj misli poznatoga propovjednika. U sedmom poglavlju Lukina
evanđelja u zadnjem odlomku govori se o neuobičajenom danu u životu nekog Šimuna i neimenovane žene. Na
kraju se može zaključiti da je za Šimuna taj dan bio vrlo dramatičan, ispunjen neočekivanim događajima i pun
razočaranja. Za ženu je on značio prekretnicu – i pravi Božić. Promotrimo to zajedno.


Neka je žena, slomljena srca, potražila Isusa. Do tada je živjela životom bludnice. Tako prezrena i odbačena,
za mnoge nije bila vrijedna pozornosti. Tekst nam ne govori gdje je upoznala Isusa ni kako je čula za njega. No to
što je Isus postojao, što je ona u njemu prepoznala Boga koji ljubi i prašta, vodilo ju je u potragu za njim. Grijeh s
kojim se borila i blizina Božje praštajuće ljubavi nagnali su je da potraži novi život. Ušla je u kuću čovjeka koji se
zvao Šimun jer je saznala da je Isus kod njega na objedu. Prišla je Isusu i njezino mu je slomljeno srce izrazilo
dirljivu dobrodošlicu. Držeći posudu skupocjene pomasti, stala je pokraj Isusovih nogu te plačući – naglašava
Evanđelje – počela mu suzama prati noge, otirati ih svojom kosom, ljubiti i mazati pomašću. (Lk 7:38)

Čak i sam dolazak u Šimunovu kuću bilo je hrabro djelo. U podneblju u kojem je živjela žene su bile u
podređenom položaju. Osim toga, Šimun je pripadao farizejskoj sljedbi, čiji su pripadnici naglašavali vanjsku
pobožnost i prijezir prema onima koji se ne pridržavaju krutih propisa i vjerskih obreda. Evanđelje navodi
Šimunovu reakciju na dolazak te žene. „Kad bi ovaj bio prorok, pomislio je Šimun o Isusu, znao bi tko je i kakva
je ova žena što ga se dotače: da je grešnica.“ (Lk 7:39)

Isusov odnos prema toj ženi djelovao je zapanjujuće i razočaravajuće za domaćina. To je bilo tek prvo
iznenađenje. Šimun je u svoju kuću pozvao Isusa jer su ga i farizeji donekle priznavali za utjecajnog učitelja
i proroka, a ovaj se sasvim nedolično ponio prema grješnoj ženi, dopuštajući da ga ona dotiče i iskazuje mu
naklonost. Zamisli kako se tek Šimun osjećao kad mu je Isus, poznavajući njegove misli, rekao sljedeće riječi:


Vidiš li ovu ženu? –upitao je Isus Šimuna. Dođoh u tvoju kuću: ti mi nisi vodom polio noge,
a ona mi suzama opra noge i otre kosom svojom. Ti mi ne dade poljupca, a ona, otkako
uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge. Ti mi ne namaza glavu uljem, a ona mi noge namaza
pomašću. Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi.

Lk 7:44–47

Bilo je to kao da Isus kaže: „Šimune, ti si me pozvao u svoj dom da bi dobio na ugledu. Tvoj ponos, kruti i
bešćutni stav prema ljudima poput ove žene sprječavaju te da me primiš u srce. Gledaš u meni utjecajnu osobu
zbog koje ti može porasti ugled, ali ne vidiš u meni Boga koji se želi roditi u tvome srcu. A ta žena došla je po
nadu u novi život. Istina je da je njezino srce pod teretom grijeha, ali je lišeno ponosa, bešćutnosti i častohleplja.
Takvo me slomljeno srce vidi i prihvaća. Ti si me pozvao u svoj dom, a ona u svoje srce.“ Evanđelje navodi da
je Isus otpustio ženu riječima: „Oprošteni su ti grijesi“ (Lk 7:48) i „Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru.“ (Lk 7:50)
Mogli bismo reći da se Bog rodio u srcu te žene. I tamo na nebu – prema onoj divnoj misli Charlesa Spurgeona
– održana je svečana božićna misa jer je Krist bio rođen u nečijemu slomljenom srcu.

Vidiš, dragocjena dušo, za Božić je ključno čovjekovo srce. Dok pratiš Isusov zemaljski hod, zapisan u
evanđeljima, vidiš li u njemu Boga koji ljubi i prašta? Pozivaš li ga u svoj dom ili u svoje srce? Čuješ li da i on
tvome slomljenom srcu kaže: „Hajde u miru.“ Ako je tako, onda se u ovom trenutku i na nebu slavi Božić. Ali,
ne zaboravi, tamo na nebu, na svečanoj božićnoj misi, razlog slavlja Isusovo je rođenje – u tvome slomljenom
srcu.


Želim te blagosloviti molitvom: „Oče nebeski, u imenu Isusa Krista, tvoga Sina, blagoslivljam ovu dragocjenu
dušu tvojom dobrotom, radošću i mirom. Molim te da obrišeš svaku suzu s njezinih očiju tako da ju toplina
Božića ispuni nadom i vječnom svjetlošću. Neka osjeti i blizinu tvojih anđela koji na nebu slave rođenje tvoga
Sina u njezinu srcu. Amen.“


10


USKRSLI KRIST: ZAŠTO PLAČEŠ?




Zaista, zaista, kažem vam, vi ćete plakati i
jadikovati, a svijet će se radovati. Vi ćete se
žalostiti, ali će vaša žalost postati radošću.

Iv 16:20





Marija iz Magdale naišla je na prazan grob. Umjesto Isusova tijela, primijetila je dva anđela. Pokraj nje stajao
je netko tko ju je zapitao: „Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?“ (Iv 20:14)

Nije ga odmah prepoznala. Tada ju je pozvao po imenu: „Marijo!“ Okrenula se prema njemu i shvatila da je to
Gospodin. Gledala ga je nedavno razapetog na križu, a toga ga je trena vidjela živa i čula njegove riječi:

Nemoj me dulje držati jer još nisam uzišao k Ocu, nego idi braći mojoj i reci
im: „Uzlazim svome Ocu i vašem Ocu svome Bogu i vašemu Bogu.“

Iv 20:17

Isus se pridružio i dvojici učenika na putu za selo Emaus. Bili su žalosni što je Isus osuđen i razapet, a imali
su itekako velika očekivanja od njega. Ni oni ga nisu odmah prepoznali. Mislili su da je neki stranac. No taj im
je ‘stranac’ ovako govorio: „Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?“ (Lk 24:26) I nastavio im
je putem govoriti o Božjem planu za Mesiju, onako kako je to bilo zapisano u Pismima. Tek kad su se zaustavili
da blaguju, dok im je pružao kruh, nakon što ga je razlomio, prepoznali su da je on Gospodin. Reagirali su
uzbuđeno i radosno: „Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!“ (Lk 24:32)

Nakon uskrsnuća Gospodin je i ostale svoje bliske prijatelje i učenike zatekao uplašene, tjeskobne, pune
nepovjerenja i žalosti. Kao da je njegovo razapinjanje na križu označilo nesretan svršetak i neuspjeh velikog
poslanja. Svoje su živote snažno vezali uz njega kao prijatelja, učitelja i Sina Božjega. Nadali su se velikim
postignućima. Ipak, posjet praznome grobu pobudio je nadu. Anđeli su jasno poručili: „Zašto tražite živoga


među mrtvima? On nije ovdje! Uskrsnuo je!“ (Lk 24:6) Tek je Isusovo pojavljivanje kao uskrslog Gospodina
raspršilo svaku sumnju i vratilo radost i vjeru.

Kao i Mariji iz Magdale, uskrsli se Gospodin i tebi obraća imenom. On te pita: „Dragocjena dušo, tebi govorim,
zašto plačeš?“ Isus kao da ti poručuje da nema razloga za žalost, očajanje, tjeskobu i strah. Ne gledaj sve
vrijeme u grob, gdje nitko više ne leži, već se okreni onomu tko stoji uz tebe i govori tvojemu nutarnjem biću:
„Mir tebi, draga dušo. Ne boj se! Ja sam s tobom.“ Reći ću ti nešto što sam čuo od prijatelja. Na pogrebu mladog
čovjeka, koji je iznenada izgubio život, čuo je duboku i dirljivu misao. Ožalošćena majka mladića ponavljala je
riječi: „Nisam ga rodila za grob, već za nebo.“ To želim reći i tebi, draga dušo: nisi rođena za grob, već za živu
nadu u Božje moćno djelovanje.

Neka je hvaljen Bog, Otac našega Gospodina Isusa Krista koji nas po svome
velikom milosrđu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih ponovo rodi za živu nadu, za
neprolaznu, neokaljanu, neuvelu baštinu koja vam stoji sačuvana u nebesima…

1 Pt 1:2

Prije više godina upoznao sam pjesnika Marka. Često je pričao o tome kako je mladenačko doba provodio u
potrazi za životnim užicima. Sanjao je o bogatstvu i zabavama. Samo je to imao u mislima. Ali sve se promijenilo
kad je doživio tešku prometnu nesreću i ostao zatečen novim okolnostima. Najgora je stvar bila ta što je morao
započeti živjeti u invalidskim kolicima. No, umjesto da se prepusti očaju, zavapio je Bogu kajući se iskreno i


duboko za grijehe mladosti. I osjetio je da mu Gospodin prašta i prihvaća ga u svoje sveto zajedništvo. Cijelim
je srcem prihvatio Isusa Krista kao onog koji „uskrsnu radi našeg opravdanja“, kako piše apostol Pavao u
Poslanici Rimljanima. (Rim 4:25)

Novi je smisao života našao u pisanju pjesama. Kroz stihove često govori o nedokučivim Božjim putevima.
Izložen zemaljskim poteškoćama i stradanjima, on ovako vapi Bogu za ljubavlju i prihvaćanjem: „Kada umrem,
Gospodine, zamoliti bih te htio – da budem netko, jer na zemlji jednom nitko ja sam bio. Kada umrem, Gospodine,
zamoliti bih te htio – daj mi ljubav, jer na zemlji jednom bez nje ja sam bio! Kada umrem, Gospodine, zamoliti
bih te htio – daj mi nježnost, jer na zemlji grubost ja sam iskusio. Kada umrem, Gospodine, zamoliti bih te htio,
prigrli me, jer sam, evo, dušu tebi darovao.“

Uskrsli Krist nada je za Marka koji je dušu darovao Bogu, ali i za svako pokajničko srce u kojem stanuje Božji
duh! Ako zbilja u vama stanuje „Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih“, pisao je apostol Pavao u Poslanici
Rimljanima, „onaj koji uskrisi Krista Isusa oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.“
(Rim 8:11) Markovo tijelo više neće trebati invalidska kolica.

Sljepačke će oči progledati, uši se gluhih otvoriti; tada će
hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati.

Iz 35:5–6


Po uskrsnuću u vječni život, u slavi uskrsloga Krista, više te neće boljeti zemaljske nutarnje rane srca, dragi
pjesniče. Surovosti i grubosti života sučeli molitvom, revnošću u svakodnevnim zadaćama i pouzdanjem u
moćna Božja djela. „Misli, sinko,“ piše Toma iz Kempena kao da odgovara na Markovu sjetu, „na plod ovih
napora, na brzi konac i na preveliku nagradu pa ti to neće biti muka, nego najjača utjeha tvojoj strpljivosti. Jer i
za ovo malo volje koje se sada dragovoljno odrekneš, imat ćeš uvijek svoju volju u nebu. Tamo ćeš naći što god
budeš htio, sve što budeš mogao poželjeti… Imat ćeš obilje svakoga dobra bez straha da ćeš ga izgubiti. Tamo
tvoja volja… neće željeti ništa izvanjsko ili posebno. Tamo ti se neće nitko opirati, nitko se neće žaliti na tebe,
nitko ti neće smetati niti se suprotstaviti, nego će sve što zaželiš biti odmah tu i zasitit će svaku tvoju čežnju i
napuniti do vrha.“

Dragocjena dušo, Onaj koji je podigao Krista iz mrtvih, jednako je moćan da u tvome životu djeluje ne samo
sutra kad završi tvoj životni put nego i danas dok si još na putu. „Još sam malo s vama“ (Iv 13:33), govorio je
Isus svojim učenicima, pripremajući ih na zemaljski rastanak. „Zaista, zaista, kažem vam“, Isusove su riječi
zapisane u Ivanovu evanđelju,

vi ćete plakati i jadikovati, a svijet će se radovati. Vi ćete se
žalostiti, ali će vaša žalost postati radošću.

Iv 16:20


Uistinu, njihova je žalost postala velikom radošću kad su shvatili da grob nije zadržao Gospodina. Dok slušaš

o Božjem obećanju da će tvoja žalost postati radost, gori li tvoje srce poput srca učenika na putu za Emaus?
Da! Isus je spreman djelovati i danas, da svaka žalost postane radost u onima koji su svoj život snažno
vezali uz njega kao prijatelja, Spasitelja, uskrsloga Gospodina i živoga Boga!

Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, piše apostol Pavao u Poslanici Filipljanima,
da Krista dobijem i da budem u njemu… da iskusim njega i silu njegova uskrsnuća.

Fil 3:8,10

Dragocjena dušo, uskrsli je Krist tvoja prilika da danas iskusiš njega i silu uskrsnuća, u velikoj preobrazbi
svoje nutrine. Za tvoj hrabri iskorak pouzdanja u živoga Boga, Božja će se sila pokazati djelotvornom u tebi.
Znaj, Isus Krist je živ! No, je li tvoje srce toliko vezano uz Gospodina, toliko predano i vjerno, da i tvoja žalost
uskrsne u radost te da mir i radosno iščekivanje potisnu tjeskobe, nemire i strahove?

Ovo je moja molitva za tebe: „O, nebeski Oče, Bože svemogući, čudesni i moćni, pogledaj milostivo na ovu
dragocjenu dušu koja čezne za tobom. Daj da se u njoj rodi živa nada u vječnu radost, ali i radost sadašnjeg
trenutka! Daj da čuje tvoj umirujući glas: ‘Ne boj se!’ I snažno joj uputi poziv u novi život, u život zajedništva
s tobom, život mira i pouzdanja. Neka se u ovoj dragoj duši očituje sila uskrsnuća po kojoj već danas žalost
uskršava u radost, beznađe u nadu, očaj u radosni polet. Neka se uskrsli Krist nastani u njezinoj nutrini i oživi je
za novo jutro tvojega moćnog djelovanja!“


11


NADOKNADIT ĆU TI GODINE




Nadoknadit ću vam godine koje izjedoše skakavac, gusjenica,
ljupilac i šaška, silna vojska moja što je poslah na vas.

Jl 2:25





Osjećam da sam izgubio neke godine života. Kao da su prošle uzalud. Silan napor ulagao sam u ostvarenje
snova i nauma, a sve se srušilo poput kule od karata. Sjećam se kako sam u mladosti pisao stihove i priče,
zapostavljajući sve drugo, u nadi da ću postati pjesnik. Propuštao sam druge prilike ne bih li došao do pjesničkih
postignuća. Mislio sam: pisat ću pjesmu za pjesmom i kad-tad ću uspjeti. Ipak, nisam uspio u svojim nakanama.
Nisam bio ni blizu toga. Kajem se što sam bio toliko zaokupljen pjesničkom strašću. Uzdahnem pri pomisli na
te dane. Da sam barem u to vrijeme radio nešto drugo, a pjesme pisao usput, ne bih izgubio nekoliko godina
života.

Nebo mi je, barem djelomično, nadoknadilo izgubljeni san. Kad sam vidio da s pjesmama ne ide, ovako sam
se molio: „Gospodine, nisam postao pjesnik. Ako već nemam pjesničkih sposobnosti i umijeća, onda mi barem
daj da drugim pjesničkim dušama omogućim mjesto susreta i sastajanja. Upotrijebi me za to.“ Vjerovali ili ne,
1991. godine dobio sam priliku započeti službu koja je bila odgovor na ovu molitvu. Od te godine pa nadalje, sve
do kraja tog desetljeća, u Zagrebu sam – zajedno s dragim suradnicima – organizirao Večeri poezije i glazbe.
Pjesnici i glazbenici, mnogi tada i po prvi put, predstavljali su svoja stvaralačka postignuća. To me učinilo
radosnim. Više se nisam ni sjećao da sam jednom u mladosti htio postati pjesnik.

Dragi prijatelju, ako i ti tuguješ nad izgubljenim snovima, razumijem te. Ovo je moja molitva: „Neka ti
Gospodin nadoknadi godine koje si izgubio!“ Vjerujem da te dobri Bog može dovesti do toga da poput pjesnika
psalama izgovoriš ove riječi:


O, Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim
ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio, i upokojio dušu svoju.

Ps 131:1–2

Poznajem vrlo dragu osobu, gospođu Mariju, koja je mnogo toga izgubila. U mladosti je voljela recitirati
stihove pjesnika. Putovala je u razna mjesta i družila se s pjesnicima. Iz Slavonije se preselila u Bosnu.
Mukotrpno je radila i sagradila poveću katnicu. Ali izgubila je i jedno i drugo – i ljubav prema poeziji i kuću.

Biblija nam također govori o ljudima koji su iz raznih razloga postali gubitnicima. U doba proroka Joela,
gubitnikom je postao sam Božji narod. Prorok je govorio o izgubljenom urodu na polju zbog najezde skakavaca.
Da, Joel je najavljivao dane gladi u Izraelu kao posljedicu navale skakavaca, gusjenica i drugih štetočina koji su
se spremali poharati i opustošiti polja. Na početku svoje proročke knjige govori ovako:

Što ostavi šaška, proždrije skakavac, što ostavi skakavac, proždrije
gusjenica, što ostavi gusjenica, proždrije ljupilac.

Jl 1:4

U pozadini je ove poruke Božji sud nad Izraelcima – Božjim narodom koji je ostavio Boga. Dok su Izraelci
bili u sužanjstvu u Egiptu, Bog je slao skakavce na izraelske tlačitelje. No, taj ih je put poslao u polja koja su
obrađivali sami Izraelci. Joel zapisuje što se dogodilo kao posljedica te pošasti. On kaže: „Opustošeno polje,


zemlja poharana.“ (Jl 1:10) Svi koji su obrađivali polja i sijali, izgubili su sav urod. Izgubili su godinu dana
napornoga rada i našli se pred danima gladi.

Bila je to samo Božja poruka opomene. Bog kao da kaže: „Napustili ste me. Zašli ste s moga puta. Pošli ste
putem nepravde i nepoštenja. Stoga vas opominjem. Ostavljam vam život, ali vaša polja ostavljam bez uroda,
kao opomenu, da zastanete i zapitate se gdje stojite preda mnom.“ Prorok Joel pozvao je Izraelce na pokajanje
i priopćio im Božju riječ: „Al’ i sada – riječ je Gospodinova – vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć
i kukajuć“. (Jl 2:12) Skakavcima opustošena polja bila je opomena poslana Izraelcima. No, ja vjerujem da
su ‘skakavci’ na djelu svakodnevno. Oni dolaze u naš život kao Božja opomena, možda kao posljedica naših
grijeha ili grijeha palog čovjeka. Svatko od nas to može iskusiti. Pustošili su i moje srce, ne samo u pogledu
pjesničkih stremljenja. I u drugim situacijama vidio sam opustošene snove i usahle nade. Ali Bog je voljan
nadoknaditi izgubljenoj duši koja ga traži i koja mu se želi vratiti.

Želim se vratiti gospođi Mariji iz uvoda ove priče. Mnogi je od milja zovu baka Marija. Napunila je skoro
osam desetljeća. Slikovito rečeno, prva se najezda ‘skakavaca’ dogodila još u mladim danima. Baka Marija
se zaposlila u velikoj trgovini. Potpuno je prionula uz posao. Rad i samo rad! Pretjerana predanost radu bili su
skakavci koji su poharali njezino srce i lišili je mladenačke ljubavi prema stihovima i druženju s pjesnicima te
dragim prijateljima. I ona je bila pjesnička duša. Ipak, vrijedno je radila i uz velike napore sagradila ogromnu
kuću u bosanskome selu kamo se preselila. Kao samohrana majka, odgojila je dvoje djece i poslala ih na
studij u Zagreb. Onda je nova najezda ‘skakavaca’ poharala njezin dom. Ratna zbivanja i strahote učinile su


da u šezdesetoj godini ostane bez svoga imetka te da se kao izbjeglica sa zavežljajem u ruci i ranjena nađe u
velikome gradu. Nakon oporavka, ostala je u Zagrebu, živeći kod jednog od sinova i njegove obitelji.

Možda ćeš pomisliti: „O, jadna baka Marija! Kako mi je žao takve osobe! Sigurno ju je to sve slomilo!“ No,
podsjećam te na proroka Joela! U njegovoj je proročkoj knjizi postojalo i obećanje za ljude koji se okrenu Bogu
i zavape mu cijelim bićem. Prorok Joel ovako prenosi Božju riječ:

Nadoknadit ću vam godine koje izjedoše skakavac, gusjenica, ljupilac i šaška,
silna vojska moja što je poslah na vas. Jest ćete izobila, jest ćete do sita, slavit
ćete ime Gospodina, svojeg Boga, koji je s vama čudesno postupao.

Jl 2:25–26

U baki Mariji vidim ispunjenje toga Božjeg obećanja. Kako je Bog nadoknadio izgubljene snove? Krenimo
redom. Čim se malo oporavila od rana zadobivenih u ratu, baka Marija javljala se na oglase za pomoć u kući.
Jednom je došla pred vrata gospođe koja je dala takav oglas. Gospođa je malo ustuknula kad je ugledala
postariju osobu. Ipak je baki Mariji dala priliku čistiti stan. Već nakon nekoliko dana stekla je takvo povjerenje
u baku Mariju da joj je dala ključeve stana kako bi mogla čistiti i u njezinoj odsutnosti. Nakon nekog vremena,
baku Mariju preporučila je svojim prijateljima i znancima.

Danas baka Marija ima takvih šest-sedam obitelji kojima pomaže u kućanstvu, čuva stan ili čisti sobe. Baki
Mariji iznimno su vrijedna prijateljstva koja je na taj način stekla. Dok je prije radila kao poslovođa u trgovini,


trudila se pošteno raditi, ali je teško sklapala prijateljstva. Danas za ove ljude, kojima pomaže u kući, kaže:
„Da me pozovu u ponoć, ja bih odmah pošla raditi kod njih, što god treba. Ali i da meni bilo što ustreba, oni će
mi pomoći. Zahvalna sam Bogu za to!” Dok je prije više gledala na rad, danas više gleda na ljude i to smatra
prekretnicom u načinu promišljanja o životu.

Ipak, najznačajnija stvar u životu bake Marije bila je ta što je upoznala Krista kao osobnog Spasitelja. U
Zagrebu je upoznala ljude, predane Kristu, i oni su postali njezinom duhovnom obitelji. Osjeća se puno snažnije
jer je u okrilju Božjem. Prije je bila zaokupljena radom i uspjehom, a o Bogu nije puno razmišljala. Zajedništvo
s vjernicima potaklo ju je da svoj život preda Bogu na upravljanje. Od tada znatno dublje doživljava Njegovo
djelovanje u svome životu. Ona sama kaže: „Da se nije dogodilo to što se dogodilo, nikada ne bih bila okružena
dragim kršćanskim prijateljima. Nikada Boga ne bih upoznala na dublji način.“ Prije je jutrom i večerom znala
izgovoriti kratku molitvu: „Bože, čuvaj me!“ i odmah bi nastavila dalje.

Ali danas, kad se hrani poticajima iz Svetoga pisma, zapaža jasnije Božje vodstvo u svome životu, osjeća
da joj svakodnevno obnavlja snagu pred novim izazovima života. U njezinu srcu nema ni traga mržnje prema
ljudima koji su joj srušili kuću. Niti osjeća veliku žal za onim što je izgubila. Baka Marija vratila se Bogu svim
svojim srcem i svom se snagom usmjerila prema novim mogućnostima i prilikama. U svome okruženju postala
je primjerom u služenju, požrtvovnosti i neumornom nastojanju da svojim rukama zaradi za kruh, kako za
sebe tako i za bližnje. Bog je baki Mariji nadoknadio i onu mladenačku ljubav – želju za recitiranjem poezije.
Godinama je redovito sudjelovala na pjesničkim susretima. I to baš na Večerima poezije i glazbe, onim susretima
pjesnika i glazbenika koja sam – uz Božje nadahnuće – organizirao dok sam živio u Zagrebu. Baka Marija tada


je neumorno blagoslivljala druge, recitirajući njoj drage stihove ili tople ljudske poruke. Često je znala reći:
„Nikada nisam mogla ni pretpostaviti da ću pod stare dane recitirati poeziju!“

Dragocjena dušo, osjećaš li da si i ti među onima koje je zahvatilo pustošenje ‘skakavaca’? Sam je Gospodin
Isus govorio o nadoknadi. Možda nešto drukčijoj od one koju spominje Joel.

Zaista, kažem vam – odgovori Isus (učenicima) – nema nikoga tko ostavi radi mene
i radi Radosne vijesti kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili njive,
koji ne bi primio stoput toliko – iako s progonima – kuća, braće, sestara, majki,
djece i njiva, već sada u ovom svijetu, a u budućem svijetu život vječni.

Mk 10: 29–30

Gospodin te želi snažno uvjeriti da će ti biti nadoknađeno za sve izgubljeno ako se ispravno postaviš u
odnosu na Božje prioritete: bilo da izgubiš godine zbog najezde ‘skakavaca’, bilo da pretrpiš gubitak zbog
odanosti prema Njemu. Vrati se Gospodinu jer on je dao obećanje: „Ja ću ti nadoknaditi. Primit ćeš više no što
si izgubila.“ Kažeš li: „Ah, izgubila sam toliko toga da mi nitko to ne može nadoknaditi“, sjeti se da Bog ima na
raspolaganju za tebe i ovaj zemaljski i onaj vječni život. On ti je voljan u ovome zemaljskome životu pokazati
predokus vječnoga života tako što će nadoknaditi i izgubljene godine i propuste vrijednim stvarima, baš kao
što je to učinio za baku Mariju.


Najezda ‘skakavaca’ zna oteti mnoge stvari do kojih nam je stalo. Ali Božje ‘skakavce’ prihvati kao opomenu,
poticaj i poziv da mu se vratiš. Uvijek imaj na umu da je Bog voljan manje vrijedne stvari nadoknaditi vrjednijima.
Bog je baki Mariji dao prijateljstva i priliku služiti drugima, što nadilazi vrijednost mnogih prijašnjih godina
života. Ona je gubitke prepustila prošlosti. Prihvaćajući ruku Božje pomoći i spasenja, primila je mnogo više
nego što je izgubila i ostavila iza sebe. Vrati se Gospodinu, Božji je poziv i danas. Pođi s njim na zajednički
put. On daje obećanje: „Nadoknadit ću ti! Primit ćeš više.“ To znači da će manje vrijedne stvari nadoknaditi
vrjednijima i dragocjenijima. Želiš li mu se vratiti svim srcem i prihvatiti Njegove vrijednosti i Njegovo vodstvo?


12


NE DAJ SE SMESTI VANJSKIM STANJEM STVARI




Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak
na zemlji te da vam život spasi velikim izbavljenjem.
Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog.


Post 45:7





Ne daj se smesti vanjskim stanjem stvari. Neka te ne zbune nesređene prilike u svijetu ili u bližem okruženju.
Neka te ne uznemiruju razdori, poremećeni ljudski odnosi i pad moralnih vrednota. Da, sačuvaj prisebnost
usred sveopćeg nereda koji možda zahvaća i tvoj vlastiti život. Nemoj reći: „Ne mogu se snaći u svemu tome.
Kao da sve to nema smisla.“ Dragocjena dušo, ne kloni duhom! Konačni sud o smislenosti i besmislenosti
svijeta u onom njegovom vanjskom obličju prepusti Božjem sudu i prosuđivanju.

Potičem te da svoju nutrinu otvoriš za Božji utjecaj i zahvat. Dopusti Njemu da uvede red u tvoje nutarnje
biće. Neka Gospodin osnaži i utvrdi tvoje pouzdanje do te mjere da ga potresi izvana neće moći uzdrmati.
Prepusti Bogu da i tvoje vanjske okolnosti uskladi prema svojoj providnosti.

Ima jedan biblijski događaj koji mi je u mnogome pomogao razumjeti Božje djelovanje usred nerazumljivih i
zbunjujućih okolnosti. Podijelit ću ga s tobom, dragocjena dušo, uz molitvu da nas Gospodin nadahne na veću
otvorenost Njegovim nedokučivim nakanama. Knjiga Postanka donosi zapis o putovanju Jakovljevih sinova u
Egipat po žito. U vrijeme strašne gladi, desetorica braće, na očev poticaj, pošla su u nabavku hrane iz Kanaana,
gdje su bili nastanjeni, u stranu zemlju. Otac Jakov zadržao je samo najmlađeg sina Benjamina jer ga nije htio
izlagati opasnostima puta. Šimun, Ruben, Juda i ostali očekivali su da će put proći bez većih zapleta. Ali po
dolasku u Egipat, bili su vrlo zatečeni.

Upravitelj egipatske zemlje, odgovoran za raspodjelu žita, bio je vrlo strog. Štoviše, optužio je došljake
iz Kanaana da su uhode. Ali tu nije bio kraj nedaćama. Taj se egipatski visoki dostojanstvenik neprestano
raspitivao o njihovoj obitelji. Tako je čuo da još imaju oca Jakova i najmlađeg brata Benjamina. Na kraju je
odlučio zadržati jednog od braće u pritvoru, a ostale je poslao s vrećama žita natrag u Kanaan. Zaprijetio je


da se idući put ne smiju pojaviti bez Benjamina – samo tako će znati jesu li mu govorili istinu ili ne. Ako se
pojave s Benjaminom, pustit će im brata iz pritvora. Možeš li si predočiti zaprepaštenost na licima braće? Taj
im Egipćanin tjera strah u kosti. Želi razoriti njihovu obitelj. Zašto?

Smeteni i zbunjeni zbog upraviteljeva zahtjeva, sjetili su se još jednoga svog brata – očeva miljenika Josipa.
Njega su iz zavisti, prije mnogo godina, uhvatili, držali u jami i potom prodali trgovcima na putu za Egipat. Ocu
su slagali da ga je rastrgala divlja zvijer.

Gledali smo njegovu muku, prisjećala su se braća, dok nas je molio za milost,
ali ga nismo uslišali. Stoga nas je, umovali su, ova nevolja snašla.

Post 42:21

Vraćajući se, braća su slučajno otkrila da je u vrećama onaj novac kojim su platili žito. Ni to nije bio dobar
znak. Silno preplašeni, pitali su se što im je to Bog učinio. Bili su stjerani u kut; uistinu su im se događale
neobične stvari. Kažnjava li ih to Bog zbog brata Josipa? Je li to samo hir onog Egipćanina? Je li na djelu samo
neki udes sudbine?

Osvanuo je dan kad su braća bila primorana i drugi put poći u Egipat. Otac je teškom mukom pustio
Benjamina. Ispratio je sinove blagoslovom:


Neka Bog Svemogući, El Šadaj, potakne onog čovjeka na milosrđe
prema vama te vam pusti i drugog brata Benjamina.

Post 43:14

I ovaj su put u Egiptu doživjeli neprilike, a njihov je ponovni susret s upraviteljem prošao u mučnoj neizvjesnosti
i strahu za život. Opet su se pitali zašto im se sve to događa. Kad su već pomislili da su u bezizlaznom položaju,
neočekivano se dogodio čudesan obrat.

Upravitelj, koji im je zadavao tolike brige, odjednom je briznuo u plač. „Ja sam Josip, vaš brat“, izgovorio je na
iznenađenje prisutnih, „onaj kojeg ste prodali u Egipat.“ (Post 45:4) Zapanjena i zaprepaštena braća zanijemjela
su pred tom spoznajom. Da, pred njima je bio očev miljenik. Onaj brat kojega su u prošlosti prodali putujućim
trgovcima i tako ga se riješili. A trgovci su prodali Josipa kao roba u Egipat. No, braća nisu ni pomišljala da
je Bog izbavio njihova brata iz ropstva i podigao ga na položaj upravitelja nad cijelom egipatskom zemljom.
Tako se Josip i mogao naći u situaciji da ugleda braću među onima koji su došli po žito. Pretvarao se da ih ne
poznaje i sve ih je vrijeme stavljao na kušnju. Dok je Josip planski postupao prema njima, oni su bili u čudu i
snebivanju, ne shvaćajući što im se to događa.

Pogledajmo kako se raspliće događaj. Josip nije pomišljao na osvetu. „Nemojte se uznemiravati i prekoravati
što ste me ovdje prodali“, nastojao je umiriti braću, „jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u
životu.“ (Post 45:5). „Zato me Bog poslao pred vama“, govorio im je, „da vam se sačuva ostatak na zemlji te


da vam život spasi velikim izbavljenjem. Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog“ (Post 45:7), zaključio je
Josip. Zatim ih je poslao po oca. „Sve što je u Egiptu najbolje“, obećao im je, „bit će vaše.“ (Post 45:20)

Dragocjena dušo, ako i ti nešto slično prolaziš, moja je molitva da Josipove riječi o Božjoj providnosti Sveti
Božji Duh utisne u tvoju nutrinu jednako kako je to učinio i meni dok sam si postavljao razna pitanja. Zašto
toliko nepravde u svijetu? Zašto nebo izgleda zatvoreno? Zašto posvuda toliko nesreća i pogibija? Zašto
ljudska sila često odnosi pobjedu? Zar svijet nije mogao biti stvoren jednostavnije i pravednije? Zašto tolika
stradanja? I tako unedogled. „Zar Bog uistinu postoji”, možda se i ti pitaš, ”kad tolika pitanja na prvi pogled
ostaju neodgovorena?”

Poslušajmo riječi apostola Pavla zapisane u Poslanici Rimljanima: „A pravednost koja dolazi od vjere ovako

govori:

‘Ne reci u svom srcu: Tko će uzići na nebo? – to jest da dovede Krista; ni: Tko će
sići u bezdan? – to jest da izvede Krista iz mrtvih! Pa što kanim reći? – ‘Blizu je tebi
riječ: u tvojim ustima i u tvom srcu’, to je riječ vjere koju mi propovijedamo.

Rim 10:8

Apostol kao da time želi reći i ovo: „Nemoj se baviti onim stvarima koje su ti nedokučive i koje su u Božjem
djelokrugu. Radije usvoji Riječ Božju jer ti je ona blizu i nadohvat ruke – zapisana u Svetom pismu.“ Dopusti,
prijatelju, da je Sveti Duh upiše u tvoje srce i učini te nositeljem nade, predanja Bogu i pouzdanja.


Mnoge nesređene okolnosti posljedica su grješnoga čovjekovog stanja. Mi smo grješni poput Josipove
braće: zavidimo, nastojimo i naše najbliže ukloniti s puta za sebične ciljeve. Unatoč tome, Bog radi za tvoje i moje
dobro, očekujući naše pokajanje i prepuštanje. „Idem pred tobom“, kao da nam govori Gospodin kroz Josipa,
„pripremajući put da u konačnici, unatoč sveopćoj zbrci i pomutnji, doživiš veliko izbavljenje i blagoslovljeni
ishod.“

Isus Krist, unatoč tome što je nevin visio na križu, još uvijek pruža ruku spasenja prema svakome grješnom
ljudskom biću. Njegovi ga najbliži nisu razumjeli. Dok im je objašnjavao Božji plan o tome kako će mnogo
pretrpjeti, biti ubijen i uskrsnuti treći dan, Petar mu se usprotivio riječima: „Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne
smije dogoditi.“ (Mt 16:22) Nisu razumjeli – sve dok im se oči nisu otvorile – da Mesija mora pretrpjeti kako bi
se vjerom u njega još mnogima otvorile oči te tako postigli oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima. (Dj
26:18)

Prihvati da srce čovječje smišlja svoj put, ali Gospodin upravlja korake njegove. (Izr 16:9) Čovjekovo grješno
srce vodi u nered. Božja se providnost brine o tome da raskajano srce u sveopćem neredu doživi izbavljenje
i pomoć. Stoga, draga dušo, prepusti vanjske okolnosti, kao i sve drugo što ti se čini kaotičnim, Božjem
prosuđivanju, za ono vrijeme kad licem u lice budeš stajala pred svojim Spasiteljem. Sjeti se, Josipova su braća
doživjela Josipovo oproštenje i dokučila neshvatljive događaje tek kad im se on očitovao. Učenici su shvatili
Isusovo poslanje tek kad su im se oči otvorile. Potičem te da se pouzdaš u Božju providnost pred izazovima
svakidašnjice. Sad vidiš u ogledalu, nejasno, ponovno navodim riječi apostola Pavla, a onda ćeš licem u lice.


(1 Kor 13:12) Konačno prosuđivanje o stvarima ovoga svijeta, o događajima iz okruženja te o vlastitu životu
prepusti Gospodinu.

Na kraju ti želim ispričati zanimljivu priču koju sam čuo od dragog prijatelja. Neki je čovjek imao kolibu pokraj
velikog kamena. Bog mu je zapovjedio da gura kamen. „Bog sigurno želi“, pomislio je, „da ima više prostora
pokraj moje kolibe.“ Mjesecima je čovjek nastojao odmaknuti kamen, ali nije išlo. Nakon što su i godine prošle,
razljutio se na Boga. „Dokle ću gurati ovaj kamen, ta on se i ne pomiče?“ Bog mu je ponovno zapovjedio da
nastavi. Nakon nekog vremena, čovjek je odustao. „Nema smisla“, razočarano je zaključio, „predajem se!“ Dok
je plakao, oslonjen na veliki kamen, čuo je Božji glas: „Pogledaj svoje ruke i noge.“ Čovjek je zamijetio da su
mu ruke i noge čvrste, snažne i mišićave. Tada je shvatio da je sve imalo smisla: Bog je čovjeka htio učiniti
snažnim i čvrstim, a čovjek je bio usmjeren samo na to da kamen odgurne od kolibe. Prepusti se, dragocjena
dušo, čudesnom djelovanju Božje providnosti i Božje poslanje ispuni do kraja.


13


SLUŽIŠ LI NA BOŽJEM DVORU




Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati
jelima i vinom s njegova stola…

Dn 1:8





Da se događaj zbio u današnje vrijeme, možda bi na naslovnicama stajalo: „Novi sužnji na dvoru kralja
Nabukodonozora!“ Daniel je mogao imati 15 godina kad se našao na dvoru moćnog kraljevstva. No, tamo nije
bio svojom voljom. Doveden je na dvor, zajedno sa svoja tri prijatelja, kao izgnanik iz Judeje, odnosno Izraela, u
širem smislu riječi. U južnom dijelu današnjeg Iraka nekada se nalazio velebni grad Babilon, čiji su viseći vrtovi
bili među svjetskim čudima onoga doba. Vojska slavnoga babilonskog osvajača Nabukodonozora dobivala je
značajne bitke te je napredovala na novim područjima. Tako je vojska šest stotina godina prije Kristova rođenja
opkolila Jeruzalem, glavni grad male države Judeje. Babilonci su djelomično opljačkali jeruzalemski Hram,
najznačajnije izraelsko svetište, te porobili zemlju.

Biblija u knjizi koja nosi naziv po spomenutom Danielu, izvještava o daljnjim zbivanjima:

Kralj naredi Ašfenazu, starješini svojih dvorjanika, da dovede od Izraelaca nekoliko
dječaka kraljevskoga ili velikaškoga roda: neka budu bez nedostatka, lijepi, vrsni u
svakoj mudrosti, dobro poučeni i bistri, prikladni da stoje na kraljevu dvoru.

Dn 1:3–4

Odvoditi porobljeno stanovništvo u sužanjstvo i preodgojiti ga za svoje ciljeve, bilo je uobičajeno među
osvajačima onoga doba. Na babilonskom se dvoru čovjek ocjenjivao prema vanjskoj ljepoti i snazi. Daniel je
odgovarao baš tom opisu.


Velikaškoga roda, lijepe vanjštine, obdaren znanjem, mladić je bio uistinu prikladan da stoji na kraljevu
dvoru, baš onako kako je kralj Nabukodonozor zahtijevao! Na prvi pogled, Daniel i njegovi prijatelji puno su bolje
prošli nego mnogi drugi sužnji odvedeni u izbjegličke logore s namjerom da obrađuju zemlju ili obavljaju teže
fizičke poslove. Za razliku od njih, Daniel se našao na dvoru kako bi ga poučili jeziku, mudrosti i znanju Babilona,
poznatog po književnosti, povijesti, filozofiji, poznavanju zvijezda te drugim znanostima i vještinama.

Možda će netko primijetiti: „Pa nije to tako loše! S obzirom na to da je izgnanik, to je čak jako dobro.“ No,
pogledajmo dalje. „Kralj im odredi“, piše u biblijskom izvještaju, „dnevni obrok od kraljevskih jela i od vina sa
svoga stola. Neka se odgajaju tri godine, glasila je naredba, a poslije toga imali bi stajati pred kraljem.“ (Dn

1:5) Nije li to povoljna vijest? „Pa i ja bih pristao na takve uvjete“, netko će reći i dodati „tri godine jest ću i piti
pa ću onda doći pred kralja – nije loše!“ Daniel i njegovi prijatelji dobili su babilonska imena, svoje starješine i
čuvare, a određena im je i vrsna prehrana. Ali onda slijedi prijelomni trenutak za mladog Daniela. Osmi redak
prvoga poglavlja te biblijske knjige započinje ovako: „Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim
jelima i vinom s njegova stola…“ (Dn 1:8) Čudno, na prvi pogled. Pitamo se zašto je Daniel zatražio od svoga
pretpostavljenog da bogatu trpezu s kraljeva stola zamijeni vrlo skromnim obrocima. Lakše bi bilo razumjeti da
su Daniela poslužili povrćem i vodom, a on da je zatražio barem mrvice s obilnoga kraljevog stola.
Pokušajmo proniknuti u pozadinu. Odbiti obilje kraljeva stola za Daniela je značilo, zapravo, odbiti okaljati
dušu. Babilonci su se klanjali svemirskim silama. Prije nego što bi počeli jesti, dio hrane i pića posvetili bi
svojim božanstvima. Za Daniela je to bilo idolopoklonstvo, gnjusni grijeh pred živim Bogom u kojeg je vjerovao.


Nije htio prekršiti ni običaje svoga naroda o čistoj i nečistoj hrani, s obzirom na to da je vrsta hrane koju su
Babilonci uzimali za Izraelce bila nečista.

Možda je njegova odluka jednim dijelom proizišla i iz suosjećanja prema drugim izgnanicima koji su
tugovali u sužanjstvu. Psalam 137 izražava prognanikove osjećaje i počinje ovako: „Na obali rijeka babilonskih
sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona…“ (Ps 137:1) Ne uzimati hranu s kraljeva stola bilo je hrabro djelo
za jednog sužnja. Ali to je za Daniela značilo ostati vjeran živome Bogu, Stvoritelju neba i zemlje, onomu Bogu
koji je Danielove pretke izveo iz jednoga drugog sužanjstva – onoga egipatskog – te ih nadnaravnim zahvatima
odveo u Obećanu zemlju. Čuvar zadužen za Daniela i njegove prijatelje udovoljio je toj molbi, riskirajući svoj
život. Ali mladi je izgnanik na taj način ostao čiste savjesti pred sobom i svojim Bogom.

U daljnjem biblijskom izvješću o Danielu naglasio bih dvije razine događaja. Za kralja, njegove službenike i
za sav vidljivi svijet mladi je Daniel na dvoru započinjao pripreme da služi babilonskome kraljevstvu. Njegove
vanjske značajke učinile su ga prikladnim za to. Ali u trenutku kad je odlučio ostati vjeran živome Bogu, za Boga,
anđele i sav nevidljivi svijet započeo je ustvari službu – slikovito rečeno – na Božjem dvoru. Bio je podoban
zbog svojih unutarnjih odlika i vjernosti Bogu.

U očima babilonskog dvora Daniel je zajedno s drugim mladićima doveden kako bi bio poučen znanju i
umijeću moćnoga Babilona. Ali za Boga, Stvoritelja neba i zemlje, Daniel je bio na Njegovu nevidljivom dvoru ne
bi li kroz teška zemaljska iskustva utvrdio svoje pouzdanje u moćnoga Boga. Za kralja Nabukodonozora Daniel
je bio mladić iz Judeje, koji je trebao zaboraviti svoju malu zemlju i u budućnosti zastupati interese velike sile

– Babilona. Ali za Boga, koji vlada nebom i zemljom, mladi je Daniel počeo zastupati Njegove interese – na

dobrobit svih ljudi. Danielov naočiti vanjski izgled i velikaško podrijetlo nagnali su kralja Babilona da ga uzme
na svoj dvor. Ali onaj trenutak kad je Daniel u srcu odlučio da će biti vjeran Bogu bio je dovoljan da ga Bog uzme
na svoj, ljudima nevidljivi, dvor.

Daniel je napredovao na babilonskome dvoru. Zadivljen njegovom mudrošću, kralj ga je postavio upraviteljem
zemlje i starješinom nad svim mudracima. Služio je na kraljevu dvoru, ali tako što se mudrošću, primljenom od
Boga, koristio za napredak Božjega nevidljivog kraljevstva. Babilonski su se vladari i kraljevstva smjenjivali, ali
Daniel je ostao vjeran Bogu.

Dragocjena dušo, ima li u tvome srcu one Danielove vjernosti i odlučnosti tako da te Bog može uzeti u svoj
nevidljivi dvor? Znaj da to nije stvar hoćeš li se odreći ove ili one hrane. Vladar toga Božjeg dvora, Gospodin Isus
Krist, rekao je jednom prilikom: „Ne ukalja čovjeka ono što na usta ulazi, nego ono što iz usta izlazi.“ (Mt 15:11)
Dodao je tome i sljedeće riječi:

Ali to što izlazi iz usta, izlazi iz srca, i to ukalja čovjeka. Jer iz srca dolaze zle misli,
ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka.

Mt 15:18–19

I mi smo okruženi stvarima koje nas mogu učiniti idolopoklonicima. Srce nam može postati tvrdim, bez
suosjećanja prema bližnjemu. Grijeh nas može okaljati. Gospodin pomno gleda na tebe i na mene hoćemo li u
srcu odlučiti da se nećemo okaljati svime što je zlo, grješno i nečasno. On treba tvoj i moj čvrsti stav te vjernost


poput Danielove – za službu na Njegovu nevidljivom dvoru. Čak kad su zlobnici tražili nešto za što bi mogli
optužiti Daniela pred kraljem, ne mogoše na njemu naći ništa takvo, ništa zbog čega bi ga prekorili, jer bijaše
vjeran (Bogu). (Dn 6:5)

Sjeti se, kraljevstva ovoga svijeta proći će i propasti, kao što je to bilo u Danielovo doba, ali Božji dvor traje
vječno. Kao što je moćni Bog u ono vrijeme nadahnjivao Daniela te mu bio zaštita i oslonac, tako je spreman
i danas stati uz tebe, upotrijebiti sve sile svemira, božansku ljubav i mudrost na dobrobit tvoje duše. U očima
ljudi ovoga svijeta ti si možda osoba koja ima posao, položaj i vlast. No, mnogo značajnija stvar od toga je
služiš li Boga na Njegovu dvoru i brineš li se da ga nijedno tvoje djelo ne ukalja ili povrijedi. Možeš li zajedno
s apostolima Ivanom i Pavlom reći da si „sudionik nevolje, kraljevstva i ustrajnosti u Isusu“ (Otk 1:9) i da te
„Gospodin nalazi dostojnim kraljevstva Božjega“ (1 Sol 1:5)?

Na kraju, neka molitva Tome Kempenca bude i tvoja i moja molitva za čisto srce: „K tebi su upravljene oči
moje, u te se pouzdajem, Bože moj, Oče milosrđa. Blagoslovi i posveti dušu moju nebeskim blagoslovom
da postane svetim stanom tvojim i prijestoljem vječne slave tvoje; i neka se ne nađe ništa u hramu tvoga
dostojanstva što bi moglo povrijediti oči tvoga veličanstva. Zaštiti i sačuvaj dušu sluge svojega u tolikim
nesrećama raspadljivoga života; i uz pratnju milosti svoje upravljaj je putem mira, u domovinu vječne slave.
Amen.“


14


PROLAZI VANJSKI OBLIK OVOGA SVIJETA




Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša moju riječ i
vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On
ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.

Iv 5:24





Ima jedna priča o kralju koji je na samrti uručio sinu, nasljedniku prijestolja, poseban prsten. „Vidiš, sine,“
pokazivao je kralj na prsten, „kad ti bude najteže u životu, otvori gornji poklopac na prstenu.“ Sin je držao
dragocjeni prsten u ruci i pažljivo slušao. „Ali i kad ti bude najljepše u životu”, dodao je otac, „također otvori
poklopac.“ Nakon očeve smrti, mladi je kralj krenuo u osvajanja. Pao je u zarobljeništvo. Proživljavajući najteže
životne trenutke, otvorio je poklopac prstena. S unutarnje je strane pisalo: „I to će proći.“ Tako je i bilo. Nakon
nekog vremena, oslobođen je iz zatočeništva. Vrlo je uspješno osvajao nova područja. Oženio se prekrasnom
djevojkom i sreći nije bilo kraja. Očev mu je prsten još uvijek bio na ruci. Otvorio je poklopac i pročitao: „I to će
proći.“

Na prolaznost života upućuje i Sveto pismo. Poslušajmo što su apostoli zapisali. „Svaki je, naime, čovjek
kao trava“, Petar je naglašavao u svojoj Prvoj poslanici,“ sva njegova slava kao cvijet od trave: trava se osuši i
cvijet joj otpadne…“ (1 Pt 1:24) Pavao je u svojoj Prvoj poslanici crkvi u Korintu upozoravao da je vrijeme kratko
(1 Kor 8:29). Stoga je u nastavku napominjao da ne treba pridavati previše pozornosti vanjskim okolnostima.
„Oni koji plaču, neka znaju“ – kao da je htio reći da će vrijeme žalosti proći i stoga neka tugovanju ne pridaju
previše važnosti; „neka se ponašaju kao da ne plaču“. „I koji se raduju, kao da se ne raduju“, pisao je Pavao. „I
koji kupuju, kao da ne posjeduju: i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju“. (1 Kor 7:30–31) Zaključio je da
prolazi vanjski oblik ovoga svijeta.

„Ah, kako su godine prohujale”, reći će mnogi. Neki će i dodati: „Jedva da su ostale i uspomene.” Sjećam se
iz toga prohujalog razdoblja svoga vremena plača i vremena radosti. Moje je djetinjstvo povremeno prolazilo
u napetom obiteljskom ozračju. Koliko smo samo puta sestra, mama i ja nervozno iščekivali očev povratak iz


sela! Hoće li se vratiti do ponoći? Hoće li biti strašno pijan ili će to biti podnošljivo? Hoće li biti mira? Hoćemo li
morati bježati iz kuće i potražiti sklonište u susjedstvu? Dobro bi nam u to vrijeme došao prsten s natpisom: „I
to će proći.“ Ili da sam tada više razmišljao o riječima apostola Pavla da i oni koji plaču budu kao da ne plaču.

No, postoji i druga strana medalje, ona ljepša. Kad sam, po Božjoj milosti, dobio priliku otputovati u Ameriku,
za mene je nastalo vrijeme radosti. Dok se avion spuštao, uzbuđeno sam kroz prozorčić promatrao nebodere
velikoga grada. „To je čudesno“, srce mi je podrhtavalo od sreće, „vidim one visoke nebodere koje sam samo u
filmovima mogao gledati!“ Nisam siguran jesu li se astronauti više radovali spuštanju na površinu mjeseca ili
ja, kao dijete sa sela, spuštanju među nebodere.

Prijatelj me vozio autom od aerodroma prema gradu. Kad smo zašli među nebodere, počeo se ispričavati
zbog velike gužve. Odgovarao sam mu uzbuđeno: „Samo ti polako. Meni savršeno odgovara gužva i zastoj
prometa jer onda dulje iz blizine mogu promatrati nebodere.“ Mislio sam da će radosni trenuci i razgledavanje
nebodera trajati vječno. Tada mi nije izgledalo kao da će i to proći. No, tri su mjeseca među neboderima prošla
brzo i ja sam se vratio svakidašnjici života. Kad smo žalosni, izgleda nam da će žalost trajati vječno. Kad smo
radosni, isto nam tako izgleda kao da će radost trajati vječno. S tim su u skladu i riječi Henryja van Dykea:
„Onima koji čekaju vrijeme sporo prolazi. Onima koji se boje vrijeme je prebrzo. Onima koji žaluju vrijeme je
predugo. Onima koji ljube vrijeme je vječnost.“ Pa ipak, iskustvo kazuje da će i jedno i drugo proći. Na ovoj
zemlji nema ničega što traje vječno. Krist daje vječnost po kojoj i tvoj zemaljski život u njoj ima udjela.

Dragocjena dušo, vrijeme je kratko, usponi i padovi se isprepliću. Molim te, otvori svoju nutrinu za Božji tihi
govor i Njegove vječne vrijednosti. To je ono što ostaje. Dok prolazi vanjski oblik ovoga svijeta, ti i ja trebamo


čvrsti oslonac koji neće biti podložan promjenama i prolaznosti. „Riječ Gospodnja zauvijek ostaje“ (1 Pt 1:24),
zaključio je Petar, onaj isti apostol koji je prolaznost čovjekova života usporedio s travom koja se osuši. Svrhoviti
život i obećanja koja Riječ Božja navješćuje imaju svoju trajnu vrijednost.

„Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći“ (Mt 24:35), rekao je Gospodin Isus Krist dok je govorio o
svršetku svijeta i ponovnom dolasku. Božji Sin upravo ima riječ za najskrovitiji dio tvoga i moga nutarnjeg bića:

Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla,
ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.

Iv 5:24

Gospodin Isus upozorava da će doći trenutak kad će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas te izići iz
njih … koji su činili dobro, na uskrsnuće – na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće – na propast. (Iv 5:29) Netko je
rekao da ćemo na smrtnom času vidjeti sve što smo mislili, govorili i radili, ali i to što smo trebali misliti, govoriti
i raditi da smo koristili svu Božju milost. Vidjet ćemo kako su djelovale na druge naše riječi i djela, i otkrit će se
nakana srca u svakom djelu. Stoga nemojmo da nas osjećaji kajanja za ono što smo loše učinili zateknu u času
kad će nam zemaljski život biti na izmaku. Da, naše će zemaljsko putovanje proći, ali ostvarenja iz obećanja
Riječi Gospodnje nastavljaju put kroz vječnost.

O, dragocjena dušo, nemoj dopustiti da s one strane života dokučiš da ti je uskraćeno vječno blaženstvo.
Tuguješ li ili se raduješ, jesi li u školi ili na radnome mjestu, udaješ li se ili se ženiš, pripremaš li svadbu sinu ili


kćeri, gradiš li kuću, kupuješ li auto – sve će to proći. U toj prolaznosti zateći će nas trenutak kad ćemo se naći
sa svojim Stvoriteljem oči u oči – suočeni s vječnim životom ili s propašću. Tada prolazne stvari neće imati
nikakvu vrijednost.

U Isusovoj je usporedbi neki bogati čovjek planirao graditi veće i veće žitnice ne bi li imao gdje staviti silan
urod. Samome je sebi govorio: „Dušo, imaš mnoga dobra u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi, pij, uživaj!“ Dok
je čovjek sanjao bogatstvo, Bog ga je probudio riječima:

Luđače, još noćas zatražit će ti se natrag duša. Komu će pripasti ono što si skupio? Isus
zaključuje: Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne sabire bogatstvo koje pred Bogom vrijedi!

Lk 12:19–21

Da, taj bogati čovjek nije slutio da će proći ne samo njegovo bogatstvo nego i njegov život.

Jedna je Božja sluškinja to dobro izrazila riječima koje je osjetila kao Isusovu poruku nutrini svoje duše. „U
času smrti neće biti bitno kako si provodio život izvana. Da, dat ćeš račun kako si odgovorio svojoj dužnosti,
ali to nije najvažnije. Najvažnije je ono što se u tvome životu zbivalo između tebe i mene, u tvojoj duši. Život ti
je bio dan za tu svrhu!” (Osobni zapisi, Louisa Jacques) O, da, doći će trenutak kad se život više neće mjeriti po
prolaznosti nego po vječnosti. Doći će trenutak kad se život neće mjeriti prema onome što si učinio izvana, već
prema onome je li tvoj Stvoritelj i Spasitelj živio u tebi iznutra. Stoga ne zanemari Božji glas nutrini tvoje duše.


Prije nego što prioneš uz stvari ovoga svijeta, čiji vanjski oblik prolazi, čuj onoga koji vodi u vječnu radost.
Prije nego što te privuče blještavilo i sjaj vanjskoga svijeta, priđi bliže Onomu koji te iz smrti može povesti
u život. Čuj riječi koje praštaju, iscjeljuju bolesnoga, krijepe nemoćnoga, hrane gladnoga. A patnje, radosti,
uspone i padove, uspjehe i neuspjehe, nadanja i razočaranja promatraj kroz riječi apostola Pavla koji je u jednoj
prilici – premda u drugom kontekstu – napisao: „To je samo sjena stvarnosti!“ (Kol 2:17) Zatim naglašava: „A
stvarnost je Krist“. (Kol 2:17) Potičem i tebe i sebe da naš oslonac u ovome životu bude Krist – da vječnost
nadvlada prolaznost.

Već citirana Louisa Jacques zapisuje riječi koje osjeća kao da joj sam Gospodin Isus govori: „Jedina je
stvarnost samo ovo: ljubim te i čuvam. Za sada i za vječnost. Sve ostalo valja podnositi blago i strpljivo. To su
samo kratkotrajne slike koje oko tebe prolijeću. Ali ja ostajem. Ljubim te i čuvam te.“

Evo još jedne priče o kralju. Ovaj je kralj, u naponu snage, svom dvorskom ludi darovao kapu sa zvončićima
i palicu. „Dajem ti kapu i palicu”, rekao je kralj svome dvorskom ludi, „uz uvjet da ih ti daš onome tko će se
pokazati luđim od tebe.“ Dvorski je luda primio kraljev dar. Onoga dana kad je kralj ležao na samrti, dvorski je
luda stajao pokraj njegova kreveta. „Sigurno ste se“, rekao je dvorski luda umirućem čovjeku, „dobro pripremili
za to veliko putovanje i pobrinuli se za vaš doček tamo.“ Kralj je to zanijekao. “Ne, to me i brine. Ne znam kako
ću tamo biti dočekan.“ „Ah,” uzdahnuo je dvorski luda, „kad ste trebali otputovati samo na jedan dan, slali ste
glasnike da vam pripreme put i doček. A za ovo veliko putovanje, na mjesto gdje ćete ostati zauvijek, zar niste
učinili nikakvu pripremu?“ Prije nego što je izišao iz kraljeve sobe, dvorski mu je luda predao luđačku kapu i


palicu. Ostavio je kralja s riječima: „To vam zasluženo pripada jer ste se pokazali luđim nego što sam ja. Ja
nisam nikada bio tako lud.“


15


GAVRANIMA SAM ZAPOVJEDIO DA TE ONDJE HRANE




Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a
večerom mesa: iz potoka je pio.

1 Kr 17:6





Prisjećanje na djetinjstvo ispunjava me vedrim slikama seoskih kuća, puteljaka i polja, s puno šarenog cvijeća
na livadama. Iz tog su mi razdoblja vrlo bliske i lastavice koje su svijale gnijezda u dvorišnim prostorijama. Kao
dijete znao sam prići što bliže tim gnijezdima, čudeći se što su mi te drage ptičice nadohvat ruke. Dok bi se
vrapci i druge ptice zadržavale visoko na krošnjama drveća u dvorištu i vrtu, što dalje od ljudi, lastavice bi – tek
malo iznad moje glave – ulijetale u staju ili šupu. Vrlo su se živahno brinule o mladima bez bojazni da će im
netko nauditi.

Dragi prijatelju, što misliš, možemo li nešto naučiti od cvijeća i ptica? Vjerujem, mnogo toga. Biblija nam
čak govori o Božjoj skrbi za ptice. I to na ovaj način: „Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u
žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani.“ (Mt 6:26) O cvijeću nailazimo na sljedeći opis:

Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da
se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih.

Mt 6:28–29

Možda se pitaš: „Tko je taj koji s tolikim udivljenjem govori o pticama? Tko je taj zaljubljenik u prirodu da
s tolikim ushićenjem uspoređuje ljepotu cvijeća s raskoši starozavjetnog kralja Salomona?“ U Evanđelju po
Mateju, u poznatom Govoru na gori, naći ćeš upravo i te Isusove riječi o pticama i cvijeću. Nebeski Otac vodi
čudesnu brigu o svemu što je stvorio, uključujući prirodu i životinje. Možda ćeš reći: „Zaista se čini da je tako.
Još kad bi netko takvu brigu vodio i o meni, srce bi mi bilo u miru.“


Dragocjena dušo, upravo je Isus taj koji ti želi poručiti da se brine o tebi daleko više nego što se ti sam
možeš brinuti o sebi. Dok govori o pticama koje ne siju i ne žanju, a ipak dolaze do hrane, Isus dodaje: „Zar vi
niste mnogo vredniji od njih?“ (Mt 6:26) Netko je rekao: „Naša je vrijednost u tome što nas Bog ljubi.“ Biblijski
prorok Izaija prenosi Božju poruku ljubavi za svoj narod: „Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te
ljubim.“ (Iz 43:4) No, to je Božja poruka ljubavi i tebi, draga dušo: vrijedna si u Božjim očima. Kada govori o
poljskim ljiljanima koji također ne siju i ne žanju, a ipak su zaodjenuti Božjom ljepotom, Isus ustvari govori o
Božjoj brizi za tebe. Zaključuje:

Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra
baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?

Mt 6:30

Možda ćeš na sve ovo reći: „Pošteno radim, pošteno zarađujem i sam vodim brigu o sebi. Svojim sam rukama
marljivo radio pa nisam ni gol ni bos, a nisam ni gladan!“ No, psalmist nas podsjeća na Božju svakodnevnu skrb
i našu ovisnost o njoj. On kaže: „I sva ova bića željno čekaju da ih ti nahraniš na vrijeme. Daješ li im: tada sabiru:
otvaraš li ruku, nasite se dobrima.“ (Ps 104:27–28)

Možda dovoljno zarađuješ i možeš prehraniti sebe i obitelj, no znaj, tvoj cjelokupni život, uključujući i tvoj
posao, ovisi o Bogu i Njegovoj milosrdnoj brizi za tebe.


Božju skrb prepoznajem svakodnevno u malim stvarima. Na divan način vidim Božji prst u razdobljima
života kada sam bio na rubu gladi ili očaja. A nekoliko događaja nosim u srcu kao Božji poseban zahvat. Toliko
veličanstven da kličem sa psalmistom: „Slavim te, Gospodine, svim srcem svojim, ispovijedam sva čudesna
djela tvoja.“ (Ps 9:2)

Nakon završetka srednje škole suočio sam se s najtežim izazovom mladosti: odlaskom u vojsku. To su bile
osamdesete godine prošlog stoljeća i vojni je rok u tadašnjoj Jugoslaviji bio obvezan. Nije bilo mogućnosti
izbjeći ga. Kako sam bio „pjesnička duša“, negdje izvan ovog svijeta, pomisao na predstojeći vojnički život
činio mi se poput noćne more. Za mene je to također bio odlazak iz bajkovitog svijeta pjesničkih nadahnuća u
neku krutu zbilju i stvarnost. Netko je od mojih bližnjih zasigurno tada pomislio: „Pa to je prava stvar za njega!
Konačno će očvrsnuti, sad će tek vidjeti što je pravi život! Vojska je dobra za takve stvari! Neće se više moći
baviti bajkama, pričama i pjesmama!“

Junački sam preživio tri mjeseca obuke na sjeveroistoku tadašnje zemlje, uz duboke vapaje nutarnjeg bića
Bogu da mi bude u pomoći. I tada je slijedio premještaj. Vlak sa sjevera išao je prema jugu i odveo me u
Makedoniju. Na postrojavanju u vojarni, kad sam izgovorio svoje ime i prezime, časnik me upitao tko mi je
taj i taj. Potpuno iznenađen, odgovorio sam: „Pa to mi je stric!“ Slijedio je novi upit: „Znaš li da je on načelnik
vojničkog kluba?“

Nekoliko dana poslije susreli smo se na poticaj časnika i zagrlili. Bilo je to obostrano iznenađenje. Ni na kraj
pameti nam nije bilo da ćemo se susresti u tako neobičnim okolnostima. Moj je otac imao neku razmiricu sa
stricem oko nasljedstva zemlje te su prekinuli kontakt. Ne sjećam se da sam ikada pomislio na strica od tada.


Mi smo živjeli u Slavoniji, a on negdje daleko u Makedoniji. No stric i njegova obitelj predivno su me prigrlili.
Tijekom služenja vojske više puta sam bio u posjetu i iskusio njihovu gostoljubivost. Zahvaljujući toj, za mene
sretnoj, okolnosti dobar sam dio vojne obveze proveo u vojničkom klubu i bez puške.

Čitao sam vijesti i obavijesti za vojnike te puštao glazbu. I što je još zanimljivije, mogao sam se koristiti
pisaćim strojem te sam u slobodno vrijeme pisao prozu i poeziju. Tu sam mogućnost itekako iskoristio.
Uzimajući sve okolnosti u obzir, za pjesničku dušu – poput moje – to je bio raj na zemlji. Bio sam svjestan
nebeskog zahvata. Čak mi je i jedan dragi rođak, od kojeg ne bih očekivao takav ushit, ovako rekao: „Tu ti je
stvarno Bog pomogao!“

Netko bi drugi možda mogao reći: „Ah, lako je tebi kad si zbog strica imao povlastice, to i nije baš nešto
čime se možeš pohvaliti. Izbjegao si teže obveze. Što je s onima koji nisu imali tu povlasticu?“ To je istina, s
ljudskog gledišta. Ali za mene to nije bila povlastica koju sam doživio od strica. Cijelim bićem znam da je to
bila povlastica koja je došla odozgo. Premda je moja vjera, kao i pouzdanje, tada bilo u procesu razvitka, još
podosta nezrelo, „Gospodin (je) plač moj čuo“. (Ps 6:9) Shvatio sam bolje nego ikada prije kako dubina čežnje
za Božjom rukom pomoći vodi u uzdignuće na – slikovito rečeno – frekvenciju Božje providnosti. I kad čitam
iz Riječi Božje poticaj: „Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji…“ (Pnz 8:2), taj je
događaj iz vojske prvi kojeg se sjetim.

Gospodin ne daje svoja svjedočanstva samo kad je riječ o velikim izazovima. On nam pruža mogućnost
iskustva vjere i kad smo u potrebi za malim stvarima, na primjer, kad gladnome treba komadić kruha. U Prvoj
knjizi o Kraljevima, od sedamnaestog poglavlja pa nadalje pratimo djelovanje biblijskog proroka Ilije kojemu


Bog daje zadaću da se suprotstavi lažnim prorocima u Izraelu. Bog mu ne daje samo upute gdje će poći i što će
raditi, već mu kaže da će se i brinuti za njegove osnovne potrebe poput hrane i vode. Bog mu izdaje zapovijed:

Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu.
Pit ćeš iz potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.


1 Kr 17:2–4

Da, Gospodin je gavranima… zapovjedio da (Iliju) ondje hrane. (1 Kr 17:4)

Bog nije rekao Iliji: „Idi odavde i kreni na istok, a za hranu ćeš se nekako snaći. U krajnjem slučaju, možeš
i postiti ako se baš ništa ne nađe za pojesti.“ Ne! Biblijski zapis potvrđuje Božje obećanje: „Gavrani su mu
jutrom donosili kruha, a večerom mesa: iz potoka je pio.“ (1 Kr 17:6) Bog nije čekao da naiđe netko od ljudi
i nahrani proroka, već je učinio čudesni zahvat te mu po pticama poslao pomoć. Vjerujem da je time Iliji htio
poručiti: „Vidiš kako se brinem o tvojim potrebama. Ako si okružen i pustinjom, gdje nema ljudi, ja ću te uvijek
nahraniti i pružiti ti novo iskustvo o mojoj skrbi.“ Ilija je poslije doživio novu Božju pomoć kad je zbog očaja
poželio umrijeti. Anđeo ga je probudio i pozvao da ustane i jede. „On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja
na kamenu pečen kruh vrč vode.“ (1 Kr 19:6)

Vjerujem da svatko od nas koji se pouzdajemo u Božje vodstvo ima svoju priču o Božjoj skrbi tijekom
boravka u životnoj pustinji. Jednom sam prilikom nju doživio na takav način da sam se osjećao kao da je i meni
Bog poslao ptice da me nahrane.


Vratit ću se ponovno u mladost. Silno sam želio otputovati u inozemstvo, negdje na Zapad, te tamo potražiti
sreću. Na nekom književnom natječaju – mogli bismo to i tako nazvati – dobio sam novčanu nagradu. Nazivam
to novčanim darom iz Božje ruke. Zahvaljujući Njemu, u dobi od 21 godine krenuo sam na put. Kupio sam u
ono vrijeme popularnu kartu InterRail, jeftin način putovanja za mlade ljude. Njome sam mogao cijeli mjesec
neograničeno putovati vlakom u svim pravcima – uglavnom po zapadnoeuropskim zemljama. Početkom
proljeća, neiskusan, naivan i pun ideala, iz slavonskog sam sela najprije stigao u Zagreb.

Zatim sam se iz Zagreba zaputio vlakom prema krajnjem odredištu – Engleskoj. Tijekom puta u svom sam
odjeljku upoznao vrlo srdačan sredovječni bračni par koji je putovao za München, nakon posjeta rođacima
u Zagrebu. Hans je bio Nijemac, a Ina Zagrepčanka. Ljubazno smo razgovarali neko vrijeme, i to je bilo sve.
Sišli su s vlaka u Münchenu, a ja sam nastavio put. Nakon mjesec dana vratio sam se u svoje selo, duboko
razočaran što nisam ostvario svoj cilj.

Ali nisam se predavao. Nekoliko mjeseci naporno sam radio na seoskom poljoprivrednom dobru te sam uz
novac koji sam prije uštedio uspio ponovno kupiti kartu InterRail. Iste sam se godine, ovaj put početkom jeseni,
ponovno zaputio prema zapadnoeuropskim zemljama. Kako si nisam mogao priuštiti spavanje ni u jeftinim
omladinskim prenoćištima, noću bih putovao vlakom te bih se tako bar malo naspavao, a jutrom bih stizao u
neki europski grad.

Oskudno sam se hranio, često samo pecivom ili kruhom. Nakon dvadesetak dana shvatio sam da ću se,
ponovno razočaran i slomljenih ideala, vratiti odakle sam i došao. Ipak, htio sam do kraja iskoristiti jednomjesečnu
kartu pa sam putovao od grada do grada. Nakratko sam se našao i u Kopenhagenu, glavnome gradu Danske.


Dok sam šetao gradom, primijetio sam u daljini toranj crkve sa zavojitim stepenicama s vanjske strane tornja.
Pomislio sam: „Kad sam već u Kopenhagenu, idem do te crkve pa da s vrha tornja pogledam panoramu grada.“

Kako se toranj uzdizao iznad drugih zgrada, lako sam našao crkvu. U dvorištu crkve primijetio sam mnoštvo
turista. Otvorio sam velika ulazna vrata i zakoračio u unutrašnjost. Nakon što su mi se oči privikle na tamu, na
desetak metara ravno ispred sebe primijetio sam čovjeka koji je gledao u mom pravcu. Pošao sam naprijed i
zapazio da taj čovjek i dalje gleda u mene.

Kad sam mu se sasvim približio, počeo mi je nešto govoriti. Odjednom sam shvatio da je to Hans. Prepoznao
me! Uzbuđeno mi je rekao da sačekam, da će se odmah vratiti. Izišao je žurno na dvorište te se ubrzo vratio
s Inom. Da, bili su to Hans i Ina, onaj ljubazni bračni par koji sam upoznao u vlaku na svom prvom putovanju
početkom proljeća. Hans je ostavio Inu samu sa mnom, da možemo razgovarati, a ona me povela na toranj
zavojitim stepenicama.

Tamo smo nakratko radosno popričali, čudeći se da smo se opet našli. Upoznali smo se nakratko u vlaku
koji je polazio iz Zagreba, njih dvoje žive u Münchenu, a sada se susrećemo nakon pola godine u Kopenhagenu!
Na kraju je Ina iz torbe izvadila nekoliko ukusnih sendviča i ostavila mi ih. Meni, koji sam tada izgledao poput
mršavog prosjaka, to je značilo: „Ah, danas ću konačno dobro jesti!“ Nakon toga se vratila Hansu i skupini
turista s kojima je bila na turističkom razgledavanju grada.

Netko će možda uzdahnuti razočarano i postaviti pitanje: „Dobio si tri-četiri sendviča, nakratko sreo dvoje
poznanika, pa što s tim? Puno veći bi uspjeh bio da si našao posao u svijetu i zaradio toliko novca da se ne


brineš više o hrani.“ Moje nutarnje biće ovaj događaj vidi na sljedeći način: susret s Hansom i Inom te onih
nekoliko ukusnih sendviča nahranilo mi je dušu i tijelo. Slikovito rečeno, ti su mi sendviči bili poput hrane koju
mi Bog šalje onako kako je to po pticama slao Iliji u pustinji ili kad ga je anđeo probudio i rekao mu: „Ustani i
jedi, jer je pred tobom dalek put!“ (1 Kr 19:7) Okrijepljen tom hranom… (1 Kr 19:8), Ilija je nastavio put.

Drugi put vratio sam se u svoje selo u Slavoniji. Mnogo suza sam prolio, kako tijekom prvog putovanja tako
i tijekom ovoga drugog. I ovog sam puta bio jednako neuspješan i razočaran. Ostao bih i bez nade da se nije
‘dogodio Kopenhagen’. U brizi za sutrašnji dan, nadahnjivao sam se tim događajem. Ako je Bog toliko mnogo
toga pokrenuo za takav mali događaj – kratki susret s Hansom i Inom – zar onda nije spreman pokrenuti još više
toga i za velike izazove s kojima se suočavam ili koji mi dolaze sutra?! Netko je rekao: „Ne boj se budućnosti jer
Bog je već tamo.“ Nisam uspio ostvariti svoje želje, ali sam ostao u Božjoj ruci i na Njegovoj sam skrbi. Premda
sam bespomoćan, tu ipak nije kraj. Bog će urediti stvari na svoj način. Ako i ne odem u daleki svijet, ipak
ostajem u Božjem djelokrugu rada. Ta On upravlja mojim koracima. To mi je pokazao u Kopenhagenu. Stoga,
ima nade! Preda mnom je zasigurno daleki životni put i ja okrijepljen iznutra nastavljam životno putovanje…

Kad pogledam unatrag s današnjeg stajališta, bio sam u pravu: prevalio sam veliki životni put uspona i
padova, čežnji i nadanja, ali bogat nutarnjim iskustvom Božjeg vodstva.

Dragocjena dušo, Isus nas poziva da se tjeskobno ne brinemo što ćemo jesti, što ćemo piti ili u što ćemo se
odjenuti. Nebeski Otac zna da nam je to potrebno i čezne otkloniti tjeskobu iz našeg srca. Upravo to potvrđuje
i sljedeći poticaj iz Božje Riječi:


Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe
Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti. I mir će Božji, koji nadilazi
svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.

Fil 4:6–7

Onaj koji se brine o pticama nebeskim i ljiljanima poljskim, brine se jednako i o nama – ali na mnogo uzvišeniji
način jer smo mu vrjedniji od ptica i biljaka. Ako je potrebno čudo, On pticama zapovijeda da nas hrane – kao u
Ilijinom primjeru. Gospodin se ne zaustavlja samo na tome da gladnoga nahrani, a žednoga napoji, već mnogo
više od toga: čezne za time da naše nutarnje biće doživi duboko zajedništvo s Njim i s pouzdanjem nastavi hod.
On i tebi kaže: „Pred tobom je daleki put.“ Neka taj put bude hod s Bogom. Ne trebamo se tjeskobno brinuti.
„Kada naš cilj postane biti bliže Bogu, shvatit ćemo da smo vođeni prema ljudima i stvarima koje trebamo.“
(Nepoznati autor)

On se brine o svakome ljudskom biću, tako i o tebi i meni. No, uzvraćamo li mi pouzdanjem, odgovornošću
i zahvalnošću za Njegovu brigu? Neka nam i ova molitva bude poticaj na predanje Bogu i pouzdanje u Njegovo
vodstvo: „O, Gospodine, daruj mi mir da mogu pozdraviti dan koji dolazi. Pomogni mi da se u svemu oslonim na
tvoju svetu volju. Uči me da sve prihvaćam s mirom u duši i daj mi da spoznam da ti upravljaš svim događajima.
Upravljaj moj put, uči me moliti, ti sam moli u meni.” (Filaret)


16


NEKA SE NE UZNEMIRUJE TVOJE SRCE




Neka se ne uznemiruje vaše srce!
Vjerujte u Boga i u me vjerujte!

Iv 14:1





Dragi prijatelju, vjerujem da si već čuo onu poznatu basnu o mišu koji je poželio biti netko drugi ne bi li se
riješio straha. Silno se plašio svakog šuma te drhtao i pred najmanjom opasnošću. Stoga je zamolio nekog
mudraca s posebnim moćima da ga pretvori u mačku. Ovaj je to učinio pa se miš nije više plašio mačaka. I već
kad je pomislio da je riješio probleme sa strahom, naišao je na psa koji ga je prestrašio svojim lavežom. Stoga
je poželio biti pas. I ta mu se želja ostvarila. Ali kad je ugledao tigra i čuo njegovu riku, ponovno je umirao od
straha. Autor ove pouke na kraju je zaključio: „I kao mačka, pas ili tigar – miš je i dalje imao mišje srce. Zato
mu nije bilo pomoći.“

Čarobni štapić ne pomaže. Pretvorba izvana ne štiti nas od straha i nemilih događaja. Strašljivo srce
ostaje strašljivo – bio ja siromah ili bogat, radio ovo ili ono. Hrabro se srce ne može kupiti. Ipak, nismo sasvim
bespomoćni pred strahom. Vjerujem da postoji netko tko nas može nadahnuti hrabrošću tamo gdje je hrabrost
potrebna. Vjerujem da postoji onaj koji nas zaklanja pod svoje okrilje gdje god nam je potrebna zaštita. To je
Gospodin Isus.

Vjerujem da mu se možemo baciti u naručje i pouzdati se u njegovo obećanje da nema potrebe strahovati
pred izazovima života. On poručuje: „Neka se ne uznemiruje vaše srce. Vjerujte u Boga i u me vjerujte.“ (Iv 14:1)
To poručuje Bog koji je sišao na zemlju, utjelovio se i hrabro pošao ispuniti najveće poslanje: umrijeti na križu
za grijehe drugih. On koji je izvršio ovo djelo ljubavi govori i tebi i meni: „… u me vjerujte“. Oni koji Gospodina
Isusa uzimaju kao svoga zaštitnika, s pouzdanjem mogu reći poput psalmista:


Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci
Gospodinu: Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!


Ps 91:1–2

Tvoj iskreni i snažni vapaj za Božjom zaštitom i Njegovim okriljem neće ostati bez odgovora!

Po prirodi sam strašljiv. Ne usuđujem se popeti ni na voćku. Strah me visine. Prije nisam mogao zamisliti
putovanje avionom. Ipak, unatoč strahu, kada sam prije mnogo godina iznenada dobio priliku otputovati u
Ameriku, nisam dvojio. Htio sam vidjeti tu zemlju u kojoj su se događali moji omiljeni filmovi. Ni u kojem slučaju
nisam htio propustiti priliku. Ušao sam u avion kao da na očima imam povez i sjeo. Kotači su se zakotrljali. Tada
sam rekao samome sebi: „Odlično. Sad više nemam kamo. Iz aviona više ne mogu van. Vidjet ću Ameriku.“ To
što sam imao cilj, bilo je veće od svakog straha u meni.

Tijekom srednje škole, na polugodištu drugog razreda, iznenada sam se ispisao. Odlučio sam nastaviti
školovanje u drugom gradu – tamo gdje sam imao mogućnost školovati se za zanimanje koje mi je bilo u srcu.
I moji nastavnici su se iznenadili tom odlukom jer su me poznavali kao odličnog učenika, plahog i mirnog. No,
sjeo sam u autobus i pošao u nepoznati grad s mislima da ću spavati na klupama parkova samo da završim
školu koju sam htio. Iz toga sam naučio da nema straha koji ti može stati na put ako imaš snažan životni cilj.

Dragocjena dušo, čežnja Božjeg srca jest da prepoznaš svoje životno poslanje, a Gospodin će te osloboditi
straha pred preprekama i izazovima. Bog ne daje duh bojažljivosti već, naprotiv, on nam daje duh snage, ljubavi


i trijeznosti. (2 Tim 1:7) Gospodin je i apostolu Pavlu dao takvo poslanje koje ga je učinilo neustrašivim. Ananiji,
koji je sudjelovao u Pavlovu obraćenju, Gospodin je u viđenju priopćio koji će biti smisao Pavlova života: „Jer
je taj čovjek“, Isusove su riječi o Pavlu, „moje izabrano sredstvo da donese moje ime i pred pogane, i kraljeve, i
sinove Izraelove.“ (Dj 9:15)

Nadnaravni susret s Gospodinom Isusom na putu prema Damasku za Pavla je značio i primanje poslanja
koje mu je davalo takvu snagu da više nije postojao ni strah pred smrću. Djela apostolska donose zapis o
trećemu Pavlovu misijskom putovanju. Na putu prema Jeruzalemu apostol se zaustavljao na usputnim
mjestima. Sluteći da ga u židovskoj prijestolnici čeka neprijateljsko raspoloženje, prijatelji su ga odgovarali od
daljnjeg puta, strahujući za njegov život.

Vrhunac odvraćanja dogodio se dok je apostol boravio u kući Filipa evanđelista – u gradu Cezareji na
obali Sredozemnog mora. Tijekom boravka u Cezareji neki je prorok uzeo Pavlov pojas i njime si svezao ruke
i noge. Time je na slikovit način prorekao da će na jednak način i čovjek, čiji je pojas uzeo, biti svezan i predan
neprijateljima. Svi koji su to čuli, zaklinjali su Pavla da odustane od puta. A znate li što je apostol odgovorio?

Zašto plačete i mekšate mi srce? Ja sam spreman ne samo biti svezan
nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa.

Dj 21:13

Eto, to je bio odgovor čovjeka kojemu se Gospodin objavio u viđenju i nadahnuo ga za veliko životno poslanje.


Pavao je nastavio put. Ali to nije bilo prvi put da se apostol pokazao tako odvažnim. O, ne, on je mnogo,
mnogo puta gledao opasnostima i smrti u oči. On se nije rodio kao neustrašivi nadčovjek. Naprotiv, često je
isticao svoju krhkost. Osjećao se napuštenim od suradnika, slabim i bespomoćnim. Ali računao je na ohrabrenje
i potporu s neba.

Slijed događaja u Djelima apostolskim pokazuje koliko je samo puta Bog, vodeći brigu o unutarnjem
stanju svoga sluge, poslao poruku: „Ne boj se, neka se ne uznemiruje tvoje srce.“ Stoga možemo računati na
Gospodinovu potporu suočavamo li se sa strahom.

Pavao je imao cilj koji ga je držao neustrašivim i imao je Gospodina koji ga je hrabrio na tom putu do
ostvarenja cilja. Mnogi su se protivili Pavlovu propovijedanju za vrijeme njegova boravka u Korintu, starome
grčkom gradu. Božji je sluga doživljavao uvrede i protivljenja. Jedne noći reče Gospodin Pavlu u viđenju: „’Ne
boj se!’ Nastavi govoriti i da nisi ušutio.“ (Dj 18:9) Božja je poruka apostolu bila sigurna potpora da bez straha
nastavi dalje.

Pavao je u Jeruzalemu doživio ono čega su se bojali njegovi prijatelji. Božji je sluga uhićen i jedva je izbjegao
stradanje. No, Gospodin se ponovno ukazao Pavlu i ohrabrio ga riječima: „Budi odvažan! Dakako, kao što si za
me svjedočio u Jeruzalemu, tako ti treba svjedočiti i Rimu.“ (Dj 23:11) Bog time kao da mu je poručio: „Ti još
nisi završio poslanje, ono još traje, možeš biti siguran u mojim rukama. Stoga, samo naprijed. Nemaš se čega
bojati jer ja suvereno upravljam predstojećim događajima.“


I uistinu, nakon raznih peripetija, Pavla su kao zatvorenika ukrcali na brod i poveli u Rim pred cara na
saslušanje. Tijekom plovidbe, strašan je vjetar zahvatio brod i oluja je bješnjela. Olujna je plovidba trajala danima
tako da su posada i putnici gubili nadu u spas. No, tada je zatvorenik Pavao priopćio dobru vijest očajnicima
na brodu: „Noćas mi se ukaza anđeo“, rekao je apostol, „onoga Boga kome pripadam i komu služim te mi reče:
‘Ne boj se, Pavle! Ti treba da dođeš pred cara’. „I evo“, prepričavao je Pavao ukazanje, „Bog ti milostivo daruje
živote svih koji s tobom plove.“ (Dj 27:23–24) Bilo da je bio suočen s ljudskim neprijateljstvom bilo da je bio
suočen s razarajućim prirodnim silama, Božja je poruka ohrabrenja stizala do Pavla, i ona je glasila: „Ne boj se,
neka se ne uznemiruje tvoje srce.“Isusovi su učenici na drukčiji način primili u srce neustrašivost za poslanje.
Djela apostolska, koja nam govore o Pavlu, govore i o Petru, Ivanu i drugim učenicima. Kad je Ananija, Isusov
učenik, položio ruke na Pavla, koji je bio slijep zbog nebeskog viđenja, ovaj je progledao i napunio se Duhom
Svetim. Isusovi su se učenici napunili Duhom Svetim te naviještali Gospodina Isusa pred velikim mnoštvom u
Jeruzalemu – onako kako ih je Duh nadahnjivao. Petar i Ivan se nisu dali zastrašiti od onih koji su im prijetili i
zabranjivali naviještati Radosnu vijest.

Naprotiv, našli su se sa svojim prijateljima i zajedno molili:

A sada, Gospodine, pogledaj na njihove prijetnje pa slugama svojim daj
da posve neustrašivo navješćuju riječ tvoju. Pruži ruku da se po imenu
tvoga svetog Sluge Isusa događaju ozdravljenja i čudesni znaci!

Dj 4:30


U zaključku stoji da se mjesto potreslo, da su se svi „napunili Duhom Svetim te neustrašivo počeše
navješćivati riječ Božju“. (Dj 4:31)

Dragocjena dušo, znaj da je Gospodin Isus Krist, koji se u viđenjima objavljivao Pavlu i hrabrio ga, taj isti
Gospodin Isus koji pruža i tebi ruku pomoći i ohrabrenja. On ti se možda neće objaviti u viđenju, ali znaj da ima
na raspolaganju bezbroj načina da ti poruči: „Ne boj se, neka se tvoje srce ne uznemiruje.“

U Svetom pismu je dovoljno svjedočanstava da tvoj vapaj za pomoć neće proći bez odgovora. Stoga te
potičem da Isus Krist postane tvojim okriljem, da on bude Bog kojemu pripadaš i služiš te da pred izazove
života hrabro istupiš poklikom: „Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!” Budi onaj za koga
psalmist kaže da prebiva pod zaštitom Višnjega!

U životu nije bitno samo imati cilj, nego da taj cilj i poslanje dolaze od Gospodina. Živimo u svijetu s mnogo
zahtjeva. Okruženi smo ljudima s puno potreba za pomoć. U takvim okolnostima Bog zasigurno ima zadaću za
tebe i mene. Je li to posebna briga za neku osobu, pomoć nevoljniku, borba za plemeniti cilj u društvu – što god
bilo, uvijek uključuje naviještanje Evanđelja djelima i riječju. Učini Gospodina svojim Zaštitnikom, a On će tebe
učiniti neustrašivim poslanikom!

Zaključujem uz poticaj Franje Saleškog, djelomično prilagođen današnjoj temi: „Nemoj strahovati od onoga
što se može dogoditi sutra: onaj isti vječni Otac koji se brine o tebi danas, pobrinut će se za tebe i sutra, a tako
i svaki sljedeći dan. On će te ili zakloniti pred patnjom i strahom ili će ti dati potrebnu snagu da izdržiš i ne
strahuješ. Stoga budi u miru i ostavi uznemirujuće misli i bojazni.“


17


SEDAM PUTA OKO JERIHONA




Naše borbeno oružje nije tjelesno. Naprotiv,
ono je božanski jako za rušenje utvrda.

2 Kor 10:4





Dragi prijatelju, ustrajnost i pouzdanje u Božje vodstvo prijeko su potrebni i tebi i meni na putu prema
ostvarenju životnog poslanja i dalekosežnih ciljeva. U Poslanici Hebrejima snažan je poticaj da nastavimo
životnu bitku očekujući pomoć. Pisac nas ohrabruje riječima:

Prema tome, ne gubite svoga pouzdanja! Njemu pripada velika nagrada.
Ustrajnost vam je potrebna da vršenjem volje Božje postignete obećanje, jer:
‘Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti.’

Heb 10:35–37

Na taj se poticaj vraćam kad god prijeti slom mojim nadanjima i malaksalost pred saznanjem da je još dalek
put do cilja. Osjećam da Duh Sveti govori mome srcu kroz navedeni odjeljak na sljedeći način: „Imaj pouzdanja
u Božje vodstvo i kad kola krenu nizbrdo. Pouzdaj se u povoljan ishod i onda kada ti lađe tonu. Ustraj na Božjem
putu jer ćeš prije ili poslije primiti nagradu – Božji zahvat koji tvojemu nutarnjem biću daje radost i mir, a tvojim
vanjskim okolnostima svrhu i smisao.“

Isusovi su učenici bili zbunjeni dok im je govorio o zemaljskom rastanku: „Još malo pa me nećete više
vidjeti; i opet malo pa ćete me vidjeti.“ (Iv 16:16) I vidjeli su ga i bili u društvu s njim nakon uskrsnuća te su se
radovali. Gospodina Isusa i danas gledamo očima vjere i znamo da on nije taj koji kasni pružiti ruku pomoći.
Naprotiv, njegovo vodstvo, blizina, spremnost da bude posrednik u svim izazovima života – nadomak su nam i


sasvim nadohvat ruke. Ali ključ svega je ispunjavamo li njegovu volju dok se pouzdajemo u njegova obećanja i
jesmo li dovoljno strpljivi i ustrajni da se uskladimo s njegovim planom razvoja situacije.

U jednom smo razdoblju često imali gošću imenom Suzana. Bila je posvećena postu i molitvi. Trudila se
činiti sve ono što je razumijevala da je volja Božja. Budućnost joj je bila neizvjesna; nije znala ni gdje će boraviti,
ni što će raditi ni od čega će živjeti. Dojmila su me se njezina promišljanja. Jednom mi je rekla: „Znaš, mnogo
sam razmišljala. Često sam bila zabrinuta za svoju budućnost. Nisam znala koji će biti moj idući korak. Moja
mi se budućnost činila tako nesigurnom i nesređenom. Ali sam ipak u dubini bića znala da je – što god budem
radila u životu – iznad svega bitno za mene ostati u volji Božjoj.“ Suzana je istinski prepoznala dubinu Isusovih
riječi: „Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!“ (Lk 22:42)

Redovnik laik iz 17. stoljeća, poznat kao brat Lovro, naglasio je to isto, ali sljedećim riječima: „Trebamo se
predati Bogu, kako u pogledu vremenitih tako i duhovnih stvari, te tražiti naše zadovoljstvo samo u ispunjavanju
Njegove volje, bez obzira na to vodi li nas putem patnje ili utjehe.“

Kada je Božji narod osvajao Jerihon, vidim novu poticajnu sliku onoga što znači biti ustrajan, pouzdavati se
u Božje vodstvo i ispunjavati Njegovu volju. Moram priznati da me zapanjuje biblijski zapis o Jerihonu! Način
na koji je pala ta utvrda uistinu mi se čini čudnovatim. Nakon što su prešli rijeku Jordan uz Božju nadnaravnu
pomoć, Izraelci su pod vodstvom Jošue, Mojsijeva nasljednika, pošli u osvajanje Obećane zemlje. Jerihon je bio
prva veća prepreka u prodoru u unutrašnjost. Jošua je najprije imao susret s Božjim anđelom.

Zatim je od Boga primio zapovijed o načinu na koji će osvojiti dobro utvrđeni grad. U toj situaciji ne bih
očekivao neke čudnovate upute. Jošui bi dobro došlo da ga je netko upozorio na slabe točke neprijatelja ili


da je predložio s koje će strane napasti ili da mu se pridružio. Možda čak i da potakne na odgodu dok se ne
razradi taktika s obzirom na to da je Jerihon bio silno utvrđen. Ali došla je zapovijed koju zasigurno ne bi izdale
ni najveće ni najmudrije vojskovođe ovoga svijeta.

Evo Božjih uputa Jošui za napad na tvrđavu: „Svi vi ratnici obiđite oko grada jedanput na dan. Tako činite
šest dana.“

A sedam svećenika neka nose pred Kovčegom sedam truba od ovnujskih rogova. Sedmoga
dana obiđite sedam puta oko grada, a svećenici neka trube u trublje. Pa kad otežući
zatrube u rog ovnujski, neka sav narod, čim čuje glas trube, podigne silnu bojnu viku.
I srušit će se gradski bedemi, a narod neka tada ulazi svaki odande gdje se nađe.


Još 6:3–5

Jošua je bio odlučan krenuti sa svojom vojskom u pohod i tako poslušati Božje naredbe: „I bi kako je Jošua
zapovjedio narodu.“ (Još 6:8) Kako je imao susret s anđelom, zasigurno je bio uvjeren da sve to ima smisla. Bog
mu je po anđelu prenio svoj plan i Božji je sluga spremno odlučio izvršiti Njegovu volju. Potpuno se pouzdao u
nebesko vodstvo. No, kako su se osjećali njegovi vojnici?

Pokušao sam se uživjeti u događaj i zamisliti kako bih se ponašao da sam bio jedan od vojnika.
Pojednostavljeno rečeno, zasigurno bih prvi dan izdržao bez mrmljanja i negodovanja. Učinio bih ono što je
zapovjeđeno: obišao bih oko utvrde i čekao daljnje upute. Drugi bih dan već u sebi prigovarao: „Čemu to? Kakva


je to zapovijed koju nam je zapovjednik dao? Umjesto da napadamo utvrdu, mi se šećemo oko nje! Zamislite tek
treći ili četvrti dan! Mislim da bih još više negodovao: „Ovo stvarno nema smisla! Čemu svakodnevno hodanje
u krug? Umjesto da zamorimo neprijatelja napadima, mi sami sebe umaramo svakodnevnim šetnjama. Je li to
zaista od Boga ili nešto nije u redu s našim vojskovođom?“ Ali sedmi dan, kada su trube zatrubile i kada su se
čuli bojni povici naroda, stigla je i vijest: „… padoše bedemi i narod prodrije u grad, svako odande gdje se našao,
i osvojiše ga.“ (Još 6:20) Jerihon je bio osvojen! Poslušnost Jošue i njegovih ratnika Božjoj zapovijedi urodila
je pobjedom.

Dragi prijatelju, možda je osvajanje Jerihona, koje se dogodilo prije više od tri tisućljeća, i za tebe čudan
događaj. Pitamo se zbog čega je trebalo sedam dana hodati oko utvrde. Premda ne razumijem sve okolnosti
strategije osvajanja Jerihona, taj je događaj za mene slika Božjeg djelovanja s posebnim naglaskom na
ustrajnost. Volio bih taj poticaj prenijeti i na tebe. Ipak, prije svega želim naglasiti da se onaj tko duboko čezne
biti Kristovim poslanikom ne koristi zemaljskim oružjem za ostvarenje cilja. Riječ Božja upisana u srcu, ljubav
prema bližnjemu i snažna molitva vodilje su čovjeku koji teži biti Kristov poslanik.

Apostol Pavao o tome snažno govori:

Iako, naime, živimo u tijelu, ne borimo se na tjelesan način. Naše borbeno
oružje nije tjelesno. Naprotiv, ono je božanski jako za rušenje utvrda.

2 Kor 10:3–4


Tvoje srce ispunjeno božanskom ljubavlju i potaknuto na snažnu molitvu je ono pravo oružje za rušenje
utvrda mržnje, nasilja, zla i prepreka ostvarenju blagoslova u životnom poslanju.

Životnu svakidašnjicu ponekad doživljavam kao obilazak oko zidina nekoga mog osobnog ‘Jerihona’ koji
dovodi u pitanje pouzdanje i ustrajnost. Ponekad mi ove misli dođu na um: treba ustati ujutro, otići na posao,
navečer se vratiti kući, spavati i – sutra sve ispočetka. I tako svaki dan. Nikakvih velikih ostvarenja na pomolu,
samo puki obilazak oko ‘Jerihona’! „Gospodine,“ ponekad zavapim, „već se neko vrijeme molim za te i te drage
osobe, ali nema pomaka. Trebam tvoje snažnije djelovanje!“ Netko drugi možda nestrpljivo očekuje posao, neki
novčani dobitak, put u daleki grad, susret s voljenom osobom. Ako se to već dugo ne ostvaruje, ima li onda
smisla nadati se?

Takva su me pitanja pogađala u dušu jer sam u mladosti imao mnogo želja i planova. Imam ih i danas, ali
na drugi način, iščekujući Božji zahvat u svemu što radim. Biblijski prorok Jeremija također podsjeća: „Dobar
je Bog onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. Dobro je u miru čekati spasenje Gospodinovo!“ (Tuž 3:25


26) Gospodin kao da poručuje onome koji čeka: „Nastavi čekati odgovor u miru svog srca. Moje će izbavljenje
i pomoć doći. Ovo je tek tvoj prvi dan obilaska oko Jerihona! Sad si tek u početnom postupku razvoja i još ne
razumiješ. No, u konačnici ćeš shvatiti smisao.“
Vjerujem da nas Gospodin poziva na ustrajnost po ovim – slikovito rečeno – obilascima Jerihona do vremena
kad će pasti bedemi i tvrđava biti osvojena! Tad ćemo, u usponu sazrijevanja, doživjeti odgovor na svoje molitve
i čekanje. Naše i Božje vrijeme nije isto: mi smo nestrpljivi, Bog je strpljiv; mi smo laki na odustajanju, Gospodin
je ustrajan. Gospodin čeka da se s Njim uskladimo jer je naš Stvoritelj i naš Spasitelj.


Nakon prvoga dana obilaska ‘Jerihona’ uslijedit će drugi pa treći dan… Možda će nam se činiti da se vrtimo
u krug, ne nalazeći pravi smisao životne utrke. Poželjet ćemo jasnije vidjeti viziju života. Tada nam Gospodin
poručuje da su pouzdanjem u Njega srušene zidine Jerihona: „Drago dijete, ako sam te ostavio bez velike i
jasne vizije, to samo znači da te želim vidjeti kako u miru i tišini obavljaš svoju svakidašnju zadaću, imajući
uvijek na umu da mi je potrebno tvoje pouzdanje.” Stoga ustraj! U Poslanici Hebrejima stoji: „Vjerom se srušiše
zidine jerihonske pošto se sedam dana obilazilo oko njih.“ (Hebr 11:30)

Sviće li četvrti dan obilaska oko ‘Jerihona’? Još smo više smeteni. U obitelji je svađa, na poslu nove poteškoće,
naš dragi prijatelj u bolnici… Zapomažemo: „O, Gospodine, kada će stići tvoja pomoć i tvoje izbavljenje iz
ovakvih okolnosti?” „Ostani vjeran do smrti“, govori Gospodin, „i dat ću ti vijenac – život!“ (Otk 2:10) Tebi i meni
poručuje: „Nastavi dalje, postoji nagrada za tvoju vjernost. Još nije osvanuo onaj sedmi dan kad će pasti zidine.
Još uvijek te učim strpljenju, pouzdanju, vjernosti.”

Sjećam se kako sam u molitvi i iščekivanju čekao na suprugu. Da se našalim: možda sam je čekao i više od
tih sedam jerihonskih dana. I konačno je zaorio glas trube (Još 6:20) te je molitva uslišana. U ono sam vrijeme
prilično bio zauzet organizacijom Večeri kršćanske poezije i glazbe u Zagrebu. Najbliži suradnici dolazili su iz
različitih kršćanskih zajednica. Među njima je bila i Božena. Pomagala je revno u organizaciji tih susreta. Pisala
je poeziju i recitirala. I onda je ta žarka zagovornica pjesničkih i glazbenih okupljanja iznenada odlučila otići
u Englesku. U našoj zemlji nije imala posla pa je posao dadilje u Engleskoj smatrala velikim dobitkom. „Ah,
izgubit ću suradnicu…”, pomislio sam u sebi.


Ali Božena je imala još nešto na srcu. Prišla mi je ovim riječima: „Znam da će ti moj odlazak biti gubitak.
No, znaj da neću otići u Englesku, a da ti prije toga ne nađem zamjenu za sebe – nekoga tko će ti pomagati u
organizaciji!“ I tako je bilo. Božena je u svojoj kršćanskoj zajednici pronašla Renatu. Ona nikada do tada nije
čula za Večeri kršćanske poezije i glazbe koje su se održavale u središtu Zagreba, u Europskom domu. Renata
mi je poslije pričala kako ju je Božena dugo nagovarala. „Moram učiti, moram se brinuti o mami“, bili su Renatini
izgovori. No, kako je Božena ustrajavala, Renata se jednoga dana pojavila u mom uredu u Amruševoj. Od tog
je dana recitirala poeziju i pomagala u organizaciji. I onda je ‘zaorio glas trube’, označavajući sedmi obilazak
‘Jerihona’ toga sedmog dana: Renata je postala mojom suprugom.

Dragocjena dušo, ako se i tebi život ponekad učini kao puki obilazak nekoga tvog ‘Jerihona’, nemoj odustati.
Nastavi s molitvom u pouzdanju i predanju Bogu. Čeka te nagrada za tvoju ustrajnost – zaorit će se truba Božje
pobjede. Danas je možda tvoj pet dani obilaska, možda čak i šesti. Ili je osvanuo onaj sedmi dan kada će pasti
utvrda – nakon tvojih žarkih molitava punih pouzdanja u Božje izbavljenje.

Dopusti da Duh Sveti djeluje u tebi do te mjere da potpuno budeš u volji Božjoj, kako bi je mogla ispunjavati.

Neka svaki tvoj dan osvane tako da tvoja nutrina prihvati Isusov poticaj:

Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka
svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi.

Lk 9:23


Svaki dan uzmi svoj križ. Ali po svršetku dana i predanja Bogu, sjeti se da si učinio još jedan obilazak oko
Jerihona te da se bliži trenutak snažnoga Božjeg očitovanja.

Neka je pjesnička duša to izrazila ovim riječima: „Vrijeme može biti odgođeno. Način može biti neočekivan.
Ali odgovor će sigurno doći. Nijedna suza tajne patnje, ni dah svete čežnje Bogu izliven neće biti izgubljen,
nego će u Božje vrijeme i na Njegov način poput vjetra dopuhnuti u oblacima milosrđa i pasti poput pljuska
blagoslova na tebe i na one za koje se moliš.”

Postoji priča o ptici koja je nosila prsten u kljunu. Nehotice ga je ispustila dok je letjela iznad oceana. Kako
joj je taj prsten bio iznimno dragocjen, htjela je svim silama doći do njega. Kljunom bi zahvaćala nekoliko
kapljica vode i odnosila to na kopno. Nadala se isušiti ocean i pokupiti prsten s dna. Nije se predavala koliko
god se zadaća činila nemogućom. Znamo da to nikada ne bi uspjela. U zaključku priča kaže da je Bog vidio
pticu i njezine napore, sažalio se nad njom i iskazao joj je milost: sam je isušio ocean.

Život nije puka vrtnja u krug, kako to ponekad izgleda. Naprotiv, ako napredujemo u spoznaji Boga kao
Stvoritelja i osobnog Spasitelja po Isusu Kristu, hodamo, ali se ne vrtimo u krug. Vidi li Bog naše srce čistim
i naše nakane u skladu sa svojom voljom – i ocean će isušiti i prepreke poput utvrda će pasti. Biblija je puna
poticaja da nastavimo hod s Bogom i daje nam smjernice koje nas vode k smislenom cilju. Stoga ne ispuštajmo
iz ruku Božju riječ; neka ona prožme našu nutrinu i neka zaori truba koja će značiti pad još jednog Jerihona – i
biti odgovor na tvoje molitvene želje u skladu s Božjom voljom.


18


NE BOJ SE, JA TI POMAŽEM




Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho,
jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem
ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.


Iz 41:10





Mislav i Snježana, naši dragi prijatelji iz Zagreba, darovali su nam za preseljenje u Vukovar ploču s urezanim
retkom: „Ne boj se, ja ti pomažem.“ (Iz 41:10) Supruga i ja smo to stavili u kuhinju. Ponekad nesvjesno pogledam
prema ploči i ohrabrim se. Prisjetim se da mi Gospodin pomaže, da surađuje u svim životnim izazovima –
onoliko koliko mu dopustim. Biblijski redak koji je ispjevao psalmist David govori upravo o tome: „Povjeri
Gospodinu svu svoju brigu i on će te potkrijepiti.“ (Ps 55:23)

Ujutro kad ustanem već su mi misli napadnute raznim brigama: danas moram obaviti to i to, hoću li uspjeti
riješiti taj i taj problem, hoće li ta i ta osoba doći na vrijeme, povrijedio sam tu i tu osobu, hoće li mi oprostiti…
i nikad kraja. Netko je rekao da brige treba pretvoriti u molitvu. Stoga to i činim svakoga jutra. Sam Gospodin
Isus uputio je snažan poticaj na molitvu:

Uđi u sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti,
pa će ti platiti Otac tvoj koji vidi u tajnosti.

Mt 6:6

Moj prijatelj Drago svako jutro pije, kako on kaže, kavu s Gospodinom. Ujutro ustane, nađe mirno mjesto,
skuha si kavu i na toj kavi s Gospodinom povjerava mu svoje brige.

To činim i ja: jutrom povjeravam svoje brige Gospodinu i očekujem Njegovu pomoć. Duboko sam uvjeren da
je On i proviđa. Svakako, u molitvi ne tražim pomoć samo za sebe nego i za osobe koje mi On stavlja u misli:
„O, Gospodine, učini neko dobro za osobu koju mi ovog trena stavljaš na srce. Dotakni je i dublje, daj da osjeti


tvoje djelovanje u svojoj nutrini.“ Tako u novi dan ulazim s molitvom: „Gospodine, povjeravam ti svoje brige“,
a u nutrini bića osjećam da mi Gospodin urezuje natpis: „Ne boj se, ja ti pomažem.“ Podijelit ću neka iskustva
Božje pomoći.

Bio je četvrtak. Očekivao sam Rudija i Josepha Krassniga, drage goste iz Austrije. Moja supruga i ja
poznajemo ih niz godina i radujemo se kad god nas posjete. Rudi je glazbenik koji nama i našim prijateljima
odsvira i otpjeva poneku od svojih pjesama punih dinamike. Obojica su u mirovini. Joseph je veći dio života
radio kao predstavnik austrijske tvrtke koja je prodavala rovokopače po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Naučio je
hrvatski skoro savršeno. Očekivali smo da nam stignu oko podne.

Toga sam jutra sjeo u automobil kako bih negdje u gradu kupio namirnice za pripremu ručka. I tada nastupa
neugodno iznenađenje. Auto ne mogu pokrenuti. Kotači su se potpuno zablokirali. „Gospodine, što ću sada?“
Tako nešto nam se već dogodilo nakon preseljenja u Vukovar. Popravak nas je skupo koštao. Razmišljao
sam i povjeravao svoju brigu Bogu Svemogućemu: „Gospodine, što mi je činiti? Gosti će uskoro doći. Nemam
vremena zvati automehaničara, a znam da će popravak biti toliko skup da za to nemam ni novčanih sredstava.“

U automobile se nisam baš najbolje razumio. Tek sam u kasnijim godinama uspio, uz Božju pomoć, doći
do jednog polovnog. Razmišljajući, došao sam do zaključka: „Evo, dragi Bože, sam ne znam popraviti auto, za
automehaničara nemam novčanih sredstava, gosti će doći svakog trena. Samo mi ti možeš pomoći.“

Gosti su stigli. Dok smo sjedili i uživali u hladnim napitcima, usput sam spomenuo kako mi se pokvario
automobil baš pred njihov dolazak. Nisu tomu pridavali neku pozornost. No, kad smo završili s tim kratkim


druženjem, Joseph me upitao: „Imaš li deku i čekić?“ U čudu sam ga gledao. Supruga je donijela deku. Izišao
je van i legao pod auto. Taj dragi čovjek, koji je prešao sedamdesetu, čekićem je neumorno udarao po zadnjem
kotaču koji je očito bio blokiran.

Joseph je prilično vremena proveo pod autom i podosta se oznojio. No, nakraju se automobil pokrenuo. Bio
sam iznenađen koliko moj dragi gost zna o mehanici automobila. Ah, koliko sam samo bio zahvalan Bogu, ali
i Josephu na ovoj velikoj pomoći. U šali sam im rekao: „Bog vas je poslao samo da mi popravite automobil.“
Susjeda Dušica, koju sam popodne susreo dok je okopavala vrt i koja je bila upućena u situaciju, prvo što
mi je rekla bilo je: „Dragi, Bog te voli. Tako si dobro prošao!“ Joseph i Rudi rekli su mi na rastanku da će
ponovno nastojati doći iduće godine, ali ne znaju kada. U šali sam odgovorio: „Čim mi se opet nešto pokvari na
automobilu, znam da će vas tada Gospodin ponovno poslati.“

I još jedan događaj. Dok smo Renata i ja živjeli u Zagrebu, srcem i dušom smo radili na promicanju ekumenskih
kršćanskih susreta uz poeziju i glazbu. Svakako, uz pomoć naših dragih prijatelja. Plakatiranje je bio način kako
smo građane obavještavali o nekom događanju. Na uočljivom dijelu plakata, uz glavne informacije, velikim su
slovima bile otisnute riječi proroka Izaije:

Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja
te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.

(Iz 41:10)


Htio sam da ti biblijski redci nekome donesu ohrabrenje i poticaj.

Vjerovali smo da će ti pjesnički susreti biti na blagoslov nečijem srcu; nekoga će okrijepiti lijepa pjesma,
misao ili izreka. Stoga sam s oduševljenjem i zanosom lijepio plakate, koji su još k tome sadržavali i poruku
ohrabrenja. No, prisjećajući se nekih slabih odaziva iz prijašnjeg razdoblja, u jednom me je trenutku zahvatilo
obeshrabrenje. „Bože,“ pitao sam se, „toliko ćemo plakata polijepiti po gradu, a hoće li itko doći na naše
pjesničke susrete?” Tom je raspoloženju pridonosio i snijeg. Bila je zima i snježne su pahuljice lepršale nad
gradom. Volim snijeg, ali ne dok postavljam plakate. Ipak, danima sam hodao po snježnim ulicama grada, tražio
svaki kutak gdje bih mogao staviti plakat i pitao se hoće li nečije srce zatitrati pred tim pozivom, hoće li zastati u
čežnji. Osjećaji tuge i razočaranja toliko su me obuzeli da sam duboko uzdahnuo: „Sve je to uzalud! Koga danas
zanima poezija i suradnja među ljudima?“

I u trenu kad sam podigao plakat da ga postavim na oglasni stup, oči su mi zastale na riječima s plakata:

Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja
te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.

Iz 41:10

Sveti je Božji Duh tako snažno djelovao na mene da sam Izaijine riječi doživio kao Božji osobni govor mojoj
obeshrabrenoj duši! Pahuljice su još uvijek lepršale nad gradom, dok se na mene spustilo snažno djelovanje
Duha Svetoga i moje je nutarnje biće osjetilo kao da Sveti Duh kaže: „To Bog govori tebi i On to ozbiljno misli!“


Dragocjena dušo, Gospodin nam svakodnevno pruža pomoć, možda kroz ljude poput Josepha, u situacijama
kad nam je potrebna praktična pomoć ili kada nam treba ohrabrenje tako da nam Duh Sveti utisne potrebni
poticaj iz Riječi Božje. Stoga te snažno ohrabrujem da povjeriš Gospodinu svoje brige te da čitanjem Svetog
pisma i u molitvenom promišljanju otvoriš svoje srce za djelovanje Duha Svetoga. Svemogući Bog daje ti se
na raspolaganje svom svojom puninom. Čak i da se izrazi kroz nutrinu tvoga bića i tvoje vapaje produbi pred
Božjim nevidljivim prijestoljem. U Poslanici Rimljanima Pavao piše:

Jednako i Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jer mi ne znamo što da molimo
kako treba, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdasima.

Rim 8:26

„Ja te krijepim i pomažem ti“, tihi je glas Božji koji govori tvojoj nutrini. On pruža ruku pomoći i ostvaruje svoj
naum. Ali puno više od Božjeg htjenja da ti pomogne u praktičnim stvarima, Gospodin vodi računa o tome kakvo
je stanje tvoje nutrine i tebe kao cjelovite osobe. Njegova se zamisao daleko više uzdiže iznad brige samo za
tvoje zemaljske izazove, terete i stremljenja. Tvoja ti svakodnevna povezanost s Gospodinom donosi puno više
od praktične pomoći: ona te čini Božjim djetetom i Isusovim prijateljem. Isus je baš tako nazvao svoje učenike

– prijateljima: „Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što namjerava činiti Gospodar. Nazvao sam vas
prijateljima, jer vam saopćih sve što sam čuo od Oca.“ (Iv 15:15) Gospodin i tebe naziva svojim prijateljem.

Budući da smo oni koji su sagriješili i time ostali lišeni Božje slave (v. Rim 3:23), jesmo li spremni reći
Nebeskom ocu poput izgubljenog sina: „Oče, sagriješih tebi!“ (prema: Iv 15:18) Ili se kajati poput Davida: „Operi
me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!“ (Ps 51:4), biti poput carinika koji se moli: „Bože, smiluj
se meni grešniku!“ (Lk 18:13) U takvu raskajanu nutrinu, koja snažno želi pripadati Bogu, Gospodin upisuje riječi
života: „vjerom u mene, postigla si oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima.“ (v. Dj 26:18)

I na vrhuncu međudjelovanja tvoje nutrine i Božjeg zahvata, nisi samo krhko ljudsko biće, rođeno od roditelja
u ovome grešnom svijetu. Ne! Puno si više od toga: rođena si odozgo. Da! U trenutku kad zavapiš Gospodinu:
„Oprosti moje grijehe, potpuno ti se predajem, pouzdajem se u tvoje vodstvo, cijelim srcem želim pripadati
tebi“, tvoje nutarnje biće doživljava i novo rođenje. O, da, od tog trenutka predanja pripadaš onima koji vjeruju
u njegovo (Isusovo) ime: „koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“.
(Iv 1:12–13) Tvoja nutrina gleda očima vjere. I na stazi života, Gospodin – prijatelj tvoj, razapet za tvoje i moje
grijehe, krijepi te, pomaže ti i podupire te svojom pobjedničkom desnicom.


19


DAJEM TI JOŠ JEDNU PRILIKU




Jer što će koristiti čovjeku, ako sav svijet
stekne, a izgubi svoju dušu?

Mt 16:26





Kad bih život mogao vratiti unatrag, nastojao bih ga usmjeriti u još jednom pravcu. Nekoliko sam se puta
duboko pokajao što sam u ranoj mladosti propustio upisati fakultet i postati učitelj. „Sve bih dao“, pomislio sam
jednom u sebi, „za još jednu životnu priliku!“ Zasigurno nisam usamljen u tome. Možda si i ti, dragi prijatelju,
jedan od onih koji tuguju nad propuštenom prilikom.

Starozavjetnom je junaku Samsonu bilo daleko teže. Možemo li uopće bar donekle zamisliti dubinu njegove
želje za takvom novom životnom prilikom? Hoće li je dobiti? Hoće li je platiti nekakvom cijenom? Možemo li i
mi nešto naučiti iz njegove životne priče?

Anđeo je najavio njegovo rođenje. Samson je postao nazirej – čovjek posvećen Bogu, poznat po ogromnoj
snazi i dugoj kosi. Bog ga je podigao za vođu i suca, ne bi li on svoje sunarodnjake Izraelce učio Božjem putu
i oslobodio ih od dugogodišnjih neprijatelja Filistejaca. Taj čovjek, kojeg je zahvatio duh Gospodnji, velikom
je snagom izvojevao pobjedonosne bitke. Sam je samcat nanosio neprijatelju strašne gubitke, sve dok nije
počinio grijeh.

Jednoj je ženi iz neprijateljskog tabora, Filistejki Delili, otkrio ono što nije smio – tajnu svoje snage. Pod
pritiskom vođa svog naroda, ona ga je pokušala zavesti i doznati kako ga svladati i zarobiti. Do tada mu
Filistejci nisu mogli ništa: palio im je žitna polja, ubijao ih gdje god mu se za to pokazala prilika. Ali na uporne i
neprestane nagovore Delile, u koju se zaljubio, konačno je odao tajnu:


Nijedna britva nije prešla po mojoj glavi – naglasio je – jer sam od majčine utrobe nazirej
Božji. Da me obriju, sva bi me snaga ostavila, onemoćao bih i postao bih kao običan čovjek.


Suci 16:17

Delila je uspavala Samsona te je on tako postao lakim plijenom Filistejcima. Iz ljubavi prema Delili, izdao je
ljubav Božju.

Filistejska je kazna bila nemilosrdna: iskopali su mu oči, okovali ga u lance i prisilili da okreće mlin u tamnici.
Osakaćen, na teškom prisilnom radu, Samson je zasigurno uzdisao za osvetom. Doživio je teško poniženje.
Možda je svakodnevno molio: „Bože, daj mi novu priliku!“ A onda je došao dan kad su Filistejci priredili svetkovinu
u čast boga Dagona. Na vrhuncu slavlja, narod je u zanosu zatražio da se pred njih izvede zarobljenik Samson
kako bi ga još više ponizili te se još bolje zabavljali.

Izveli su ga iz tamnice te ga prisilili da ih zabavlja. Nisu računali na to da je našao milost u Božjim očima. Kosa
mu je počela rasti. Samson se našao među stupovima ogromnog zdanja. Osjetio je da mu se pruža mogućnost
osvete. Zatražio je od Boga još jednu priliku: „Gospodine Bože“, zavapio je Samson, „spomeni me se i samo mi
još sada podaj snagu da se Filistejcima odjednom osvetim za oba oka.“ (Suci 16:28) Gospodin mu je povratio
snagu. Srušio je stupove, čime je usmrtio mnogobrojne okupljene, a i sam je poginuo pod ruševinama. U Knjizi

o Sucima piše: „Više ih ubi umirući nego što ih pobi za života.“ (Suci 16:30) Samson je napustio ovaj svijet tako
što mu se ispunila želja za osvetom.

Dragi prijatelju, možda i ti i ja, nakon životnih udaraca, nepromišljenih odluka, padova i poraza vapimo, poput
Samsona, za još jednom prilikom. Možda smo i mi, poput njega, izdali uzvišenu ljubav radi ljudskih prohtjeva
i žudnji. Ili smo nepažnjom i zbog nesretnih okolnosti pošli u krivom životnom smjeru. Ili smo jednostavno
propustili priliku koju nam je život nudio. Podsjećam da sam i sam uzdisao: „Oh, kad bi mi se pružila još jedna
životna prilika!“

Vjerujem da postoji jedinstvena životna prilika pružena svakome od nas – i veća od one koju je iskoristio
Samson. „Danas je prvi dan ostatka tvog života“, poznata je izreka.

Danas kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja kao u
onoj pobuni, kao u dan izazova u pustinji…

Heb 3:7–8

Te su se riječi ponajprije odnosile na Božji izabrani narod koji je izdao Gospodina tijekom pustinjskog
hoda i tako propustio priliku ulaska u Obećanu zemlju. Ali, vjerujem, to je poruka tebi i meni: „Nemoj se buniti
protiv životnih okolnosti. Neka tvoje srce ne otvrdne pred životnim izazovima. Radije poslušaj Božji glas koji te
usmjerava na novi put i daje ti novu priliku.“

Da! Bog je taj koji nam želi pružiti još jednu priliku po Isusu Kristu, po kojem dođe milost i istina. (Iv 1:17)
Možda nam se ta prilika čini drukčijom od naših zamisli: očekujemo posao, napredak, promaknuće, uspješnost.
Možda želimo biti bolji od drugih i potiho radimo stupice bližnjima. Isus daje jednu drugu priliku.


Proniknemo li u nakane Samsonova srca, uviđamo da mu je često na umu bila samo osveta: osveta zbog
toga što su njegovu ženu dali drugome, osveta zbog toga što su mu iskopali oči. Možda s razlogom nalazimo
da je i za naše životno stanje odgovoran netko iz naše blizine – neki ‘Filistejac’. Želimo da krivac bude kažnjen!
Ali osveta nije prilika koju nam Bog daje po Isusu Kristu: „Osveta je moja – veli Gospodin – ja ću je vratiti.“ (Rim

12:19) „Nemoj govoriti: ‘Osvetit ću se za zlo’, čekaj Gospodina, i on će te spasiti.“ (Izr 20:22) U 37. psalmu nalazi
se i ovaj poticaj:

Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj, ne žesti se na onog koji ima sreće, na čovjeka
koji spletke kuje. Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe, ne žesti se da zlo ne učiniš.

Ps 37:7–8

Isus nam ne želi pružiti priliku za osvetu, mržnju i neprijateljstvo. Naprotiv, on nas želi od toga odvratiti,
ako postoji i najmanja namjera, jer je sređivanje računa u njegovoj ovlasti. „Ljubite svoje neprijatelje“, govori
Gospodin Isus, „i molite za one koji vas progone.“ (Mt 5:44) Naš Gospodin ima veći i uzvišeniji naum za nas. Ta
se životna prilika, veća od bilo koje druge, odnosi na spasenje tvoje i moje duše.

Možda smo zbunjeni i razočarano govorimo: „Ali meni je potrebna životna prilika koja će mi donijeti uspjeh
i pobjedu!” Isus na to odgovara: „Jer što će koristiti čovjeku, ako sav svijet stekne, a izgubi svoju dušu?“ (Mt

16:26) Samson se osvetio Filistejcima, ali je i sam poginuo s njima. Gospodin Isus pruža priliku koja daje novi
život. Što je Samsonu vrijedila smrt tisuće Filistejaca koje je pobio zbog osvete, ako je Bog njegovu dušu pred

svojim prijestoljem našao izgubljenom za vječni život? S gledišta Božje vječnosti, pitanje je li njegova duša
spašena ili izgubljena, veće je i od pitanja hoće li ga Bog izbaviti ili ostaviti u filistejskoj tamnici!

Njegova se osveta ili izbavljenje iz tamnice odnose samo na ovaj svijet i na njegove želje, dok se stanje
njegove duše proteže i u vječnost i utječe na zajedništvo s Bogom. Bog želi poručiti: „Što ti vrijedi izvana
izgledati lijepo i postići mnogo, a u srcu izgubiti najdragocjenije blago: ljubav, poštenje, vjernost i priliku da
vječnost provedeš s Bogom. Što ti vrijedi iskoristiti priliku koja se odnosi samo na zemaljski život, a izgubiti onu
dragocjeniju koja se odnosi na vječnost?”

Za propuštene životne prilike možda smo sami krivi, a možda i netko drugi. Ali za ovu jedinstvenu životnu
priliku, spasenje duše, Božji je Sin došao na svijet i umro na križu, kao što to potvrđuju riječi apostola Pavla u
pozdravu Galaćanima:

Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista, koji je sam sebe predao za naše
grijehe da nas izbavi od sadašnjega pokvarenog svijeta, u skladu s voljom Boga, Oca našega!

Gal 1:3–4

Vjeruješ li u ovu jedinstvenu priliku izbavljenja koju pruža Isus Krist?

Pred vječnim prijestoljem Božjim neće biti toliko bitno jesmo li život proživjeli kao učitelji, radnici u tvornici
ili vjerski službenici. Čak ni to jesmo li propustili postati učitelji, trgovci ili liječnici? Jedino bitno bit će jesmo


li iskoristili onu jedinstvenu priliku – pruženu svakome ljudskom biću – i prihvatili Isusovu žrtvu na križu te
započeli novi život? „Dakle, ako je tko u Kristu“, piše u Bibliji, „on je novi stvor“. (2 Kor 5:17) On ljubavlju uzvraća
na osvetu. „Ne dopusti da te svlada zlo“, piše apostol Pavao, „već zlo svladaj dobrim.“ (Rim 12:21) I ljudsko srce,
zahvaćeno Božjom ljubavi, govori u prilog tome. „Primi, Gospodine, moju želju“, zapisala je Terezija Avilska, „da
oprostim sve i svima.“ Poznati je američki crnački vođa za građanska prava Martin Luther King izjavio: „Odlučio
sam se držati ljubavi. Mržnja je preveliki teret za nositi.“ Netko je drugi rekao: „Opraštanje je napuštanje mog
prava da te mrzim zbog toga što si me povrijedio.“ Tako govori srce koje je iskoristilo ovu jedinstvenu priliku da
prihvati Božju ruku spasenja.

Dragocjena dušo, Samson je dobio priliku za osvetu i iskoristio ju je. Ali ako je Duh Sveti zahvatio tvoje srce,
postaješ novo živo biće u Kristu, ne propuštaš onu jedinstvenu priliku, koja je veća od Samsonova pothvata:
ljubavlju uzvraćaš na mržnju, neprijateljstvo i osvetu. Ako je Krist u tvojem srcu, uistinu si doživjela izbavljenje
od pokvarenosti ovoga svijeta.

Zato (ćeš) klicati od radosti, iako se jedan čas – ako to mora biti – (budeš) ožalostila
raznim kušnjama, da se vrijednost (tvoje) vjere, dragocjenija od propadljivog zlata koje
se kuša u vatri, pokaže na hvalu, slavu i čast u času kad se objavi Isus Krist, koga (ljubiš)
iako ga (nisi vidjela); u koga (vjeruješ) iako ga još ne (gledaš); klicat (ćeš) od veselja
neizrecivom i proslavljenom radosti, jer (ćeš) postići cilj svoje vjere: spasenje duša.

1 Pt 1:6–9


Možda ipak negoduješ: „Sve je to lijepo. Ali što ako i nakon svega toga ostanem gol i bos, pun neostvarenih
snova i želja?“ Znaj, dragocjena dušo, daješ li Bogu priliku da te mijenja iznutra, u isto vrijeme mu daješ priliku
da mijenja i tvoje vanjske okolnosti. Svjedok sam toga – kao i mnogi drugi koji su iskoristili tu jedinstvenu
priliku!

Ovo je moja molitva za tebe: „Gospodine, blagoslovi ovu dragocjenu dušu svojom prisutnošću. Pomogni joj
uhvatiti se za tvoju ruku. Ti joj govoriš: ‘Dajem ti novu priliku, pružam ti svoju ruku spasenja’. Gospodine, molim
te da ova draga osoba ne propusti priliku biti u vječnom zajedništvu s tobom. Tvoj je Sin za to dao život na križu.
U njegovo te ime molim. Amen.“


20


JESI LI NA SAMOTNOME MJESTU U MOLITVI?




Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću,
da se moli. Još je i u uvečer ondje bio sam.

Mt 14:23





Sagledavamo li Isusov život onako kako nam to donose evanđelja, zasigurno se zaustavljamo na mjestima
gdje je Isus činio čuda i iscjeljivao. Vratio je u život mladića iz grada Naina, sina jedinca majke udovice. Iscijelio
je djevojku na umoru, Jairovu kćer i predstojnika sinagoge. Tijekom svadbe u Kani Galilejskoj pretvorio je vodu
u vino. Na gori, negdje u blizini Galilejskog jezera, pred mnoštvom je izrekao znameniti govor koji je započeo
riječima: „Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5:3) Na jednoj drugoj visokoj gori
doživio je preobraženje tijekom kojega mu je lice zasjalo kao Sunce. Očevicima je zasigurno zastajao dah pri
svakom od tih nesvakidašnjih događaja.

Božji je Sin živio jednim djelatnim životom: ozdravljao je bolesne, pozivao na obraćenje i jedan novi, dublji i
smisleniji odnos prema Bogu. Ipak, dok u evanđeljima slijedimo sva ta nadnaravna zbivanja i Isusove značajne
pouke, lako možemo zanemariti jednu drugu potankost – Isus se povlačio na samotna mjesta da se moli. U
Matejevu evanđelju čitamo:

Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću,
da se moli. Još je i u uvečer ondje bio sam.

Mt 14:23

Isus se nije uspinjao samo na goru kako bi održao znamenite govore ili doživio nadnaravno preobraženje.
Uspinjao se na goru da bi bio sam sa svojim nebeskim Ocem.


Na samome početku Markova evanđelja piše: „Rano ujutro, dok je još bio mrak, iziđe te ode na samotno
mjesto, i tu je molio.“ (Mk 1:35) Isus je tražio samotna mjesta kako bi se u potpunosti mogao usredotočiti na
nebeskog Oca. Lukino evanđelje također to potvrđuje. I tamo piše da se Isus povlačio na samotna mjesta da
se moli. „U to vrijeme ode Isus na goru da moli. Tu provede cijelu noć moleći Boga.“ (Lk 6:12) Onoj vidljivoj
i lako uočljivoj Isusovoj službi prethodili su mnogi trenuci provedeni u odvojenosti od ljudi, ali u nazočnosti
nevidljivog Boga.

Pozivam te stoga na molitvu, dragocjena dušo. Ne da se trajno odvojiš od ovoga svijeta niti da se uspeš
na goru s koje nećeš sići. Pozivam te da iskoristiš okolnosti svakodnevnog življenja kako bi se, kad god ti je
moguće, na trenutak našla nasamo s Bogom.

Dok sam živio u Zagrebu, svako sam jutro, bilo ljeto bila zima, pješke odlazio na posao. Trebalo mi je sat
vremena od stana do ureda. Tramvaji su prolazili pokraj mene i mogao sam samo uskočiti i brzo stići na posao.
Ali nisam! Nije mi smetao ni snijeg ni kiša koja bi se spuštala s neba – odlučio sam pješačiti. Sjećam se da su
mi neki poznanici govorili kako me često vide iz tramvaja. A što je još zanimljivije, sasvim nepoznati ljudi znali
bi mi na Dolcu reći: „Gdje ste? Neko vas vrijeme nisam vidio iz tramvaja.“

Moja jutrenja ulicama grada za mene nisu bila tek šetnja. Taj je sat bio najbolji dio dana kad sam bio nasamo
s Bogom – u molitvi. Moje bi srce govorilo Gospodinu što ga tišti i što ga raduje, dijelio bih s Njim svoje tjeskobe
i želje. Vapio bih i izlijevao dušu pred Njim u nadi i pouzdanju da će mi pružiti ruku pomoći pred nadolazećim
životnim izazovima. „Molitva ima dugu ruku, ona može doseći putove k nebu”, rekao je netko. Stoga mi je stalo
reći svome Stvoritelju i Spasitelju o čemu razmišljam te dobiti od Njega odgovor. On me savršeno poznaje,


poznat mu je i moj djelokrug kretanja, vidi nadaleko i po Duhu Svetome zna moje lutanje usmjeriti k pravome
putu.

Dok se budim, kao da mi govori: „Započni svaki novi dan sa željom da me u njemu nalaziš. Ja sam pripremio
sve što ti je potrebno za današnji dan, još dok si ti (bio) u krevetu. Planski sam postavio skrivene dragocjenosti
na tvoj današnji put. Neke od njih su kušnje, zamišljene tako da te oslobode od stvari kojima te je svijet zarobio.
Druge su blagoslovi koji očituju moju prisutnost: sunčev sjaj, cvijeće, ptice, prijateljstva, uslišane molitve.
Ja nisam napustio ovaj svijet pokvaren grijehom: još sam uvijek u njemu itekako prisutan. Traži te istinske
dragocjenosti dok prolaziš kroz današnji dan. Nalazit ćeš me cijelim putem.” (U tvojoj prisutnosti, Sarah Young)

Pozivam te, dragocjena dušo, da u svoje želje i planove usadiš uzdisaje i jecaje pred nevidljivim Božjim
prijestoljem. Kršćanski pisac Torrey u svojoj je knjizi o molitvi ovako zapisao: „Ako u naše molitve stavimo tako
malo našeg srca, kako možemo očekivati da u svoj odgovor na naše molitve Bog onda stavi cijelo svoje srce?”
Biblija govori o Ani koja je plačući molila da joj Bog podari dijete. Izraelci su vapili Bogu usred ropstva u Egiptu.
Psalmist je ovako zborio Bogu: „Gospodine, zorom glas mi već čuješ, zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć.“
(Ps 5:4) Bog je uslišio te molitelje. Oni su u potpunosti sebe stavili u molitvu i Bog je odgovorio punim srcem.
Imajmo na umu i ovo: „Smisao molitve nije da se puno govori, već da se puno ljubi.“ (Terezija Avilska)

No, molitva nije samo tvoj govor Bogu. Ona je osluškivanje i onoga tihoga glasa Duha Svetoga u tebi. Jako
volim misao meni nepoznatog autora. On je ovako rekao: „Šutio sam i – Bog je čuo moj glas. Šutio sam i – ja
sam čuo Božji glas.“


Prije desetak godina moja supruga Renata i ja imali smo prilike posjetiti naše drage prijatelje u San Antoniju
u Teksasu. Tijekom našega kratkog boravka, kao iznimno ljubazni domaćini htjeli su nam pokazati što su više
mogli. Pozvali su nas na košarkašku utakmicu poznatih klubova. Do tada sam vrlo rijetko posjećivao sportske
priredbe. Volim sport, ali pred televizorom. No, taj se njihov poziv činio vrlo privlačnim i uzbudljivim. Stigli smo
u veliku dvoranu. Sve je izgledalo svečano i živahno. Na parketu su bile dvije svjetski vrlo poznate košarkaške
momčadi. Blistao sam od radosti. „O, Gospodine, hvala ti”, razmišljao sam uzbuđeno. „Kad se vratim u Zagreb“,
mislio sam, „moći ću prijateljima i rođacima ispričati kako sam gledao nadaleko slavne košarkaše San Antonio
Spursa i Chicago Bullsa! Kako ću se lijepo moći hvaliti gdje sam bio i što sam radio!“

Počinje utakmica. Gledalište je potpuno ispunjeno. Na terenu košarkaške zvijezde. Strastveni navijači buče,
podižu se sa svojih mjesta, plješću! Na trenutak sve se malo stiša pa onda provala zadovoljstva i oduševljenja,
ponovno silna buka – pravi urnebes. A tek kako je za vrijeme poluvremena! Televizijske ekipe intervjuiraju igrače.
Gledaš i diviš se. Maskota utrčava na teren s nečim nalik na mali top koji izbacuje majice prema navijačima,
što izaziva posebno klicanje. Svaki je trenutak savršeno ispunjen, nikako ti ne može biti dosadno. „Kakva divna
priredba, kakva divna priredba“, ponavljao sam u sebi, „imat ću što pričati kad se vratim kući iz Amerike!“

A onda iznenada, usred toga zanosa, usred sve te buke, duboko u sebi osjetio sam kao da mi Duh Sveti tiho
progovara otprilike ovako: „Evo, vidiš, ljudi ovoga svijeta našli su načine kako se savršeno zabavljati. Ispunili su
bukom i zabavom svaki trenutak svoga vremena. A ja tražim nekoga tko će se udaljiti od buke. Tražim nekoga
tko će u tišini provesti vrijeme sa mnom.“ Snažno sam u sebi osjetio Božju poruku. To nikako nije bila poruka


protiv odlaska na sportske utakmice. Ni govora, s tim to nije imalo veze. Bila je to poruka koliko Bog čezne za
tišinom u našem srcu kako bismo čuli tihi glas Svetoga Duha.

Redovnica Louisa Jacques zapisala je kako je jednom prilikom osjetila kao da Bog govori njezinoj nutrini
sljedeću poruku: „Kćeri moja, evo tumačenja koje će te začuditi. Zapamti ga jer je istina: što ćeš više iščeznuti
pred drugima, više biti šutljiva, imati više poštovanja prema svome bližnjemu, ne nastojati utjecati na nj, više
ćeš djelovati u dušama: naprotiv, što se više budeš isticala, nametala svoj ukus, svoje želje, svoje postupke,
svoje ideje i tražila druge da uvjeriš, manje ćeš djelovati u dušama. Lako je pretjerano se izmarati, vidljivo
na vanjski način”, zapisuje Louisa Jacques zamišljeni govor Duha Svetoga njezinoj duši. „Veoma je teško”,
nastavlja ona. „sebe zatajiti i pustiti mene da radim. A ipak je to jedina plodna radinost koja traje u vječnosti.”

U Mudrim izrekama piše: „Prepusti Gospodinu svoja djela, i tvoje će se namisli ostvariti.“ (Izr 16:3) Tvoja
molitva Bogu, osluškivanje tihoga glasa Duha Svetoga u srcu, upravo je pravi način kako svoja djela staviti u
Božje ruke i prepustiti mu vodstvo k ostvarenju cilja. Naš je Gospodin Isus upravo to činio: prepuštao je svome
nebeskom Ocu vodstvo u svakoj prilici. U Ivanovu evanđelju zapisane su sljedeće njegove riječi:

Ja nisam govorio sam od sebe, nego mi je Otac, koji me posla, zapovjedio što da reknem i
što da navijestim… Prema tome, što ja govorim, govorim onako kako je meni Otac govorio.

Iv 12:49, 50b


Isusova vidljiva služba bila je plod njegovih molitava, zajedništva s Bogom Ocem i nevidljivog djelovanja u
pozadini. On – Sin Božji – u potpunosti se prepuštao vodstvu svoga Oca. Stoga je u potpunosti mogao ispuniti
svoj zemaljski zadatak.

Dragocjena dušo, pozivam te da se prepustiš Božjemu nevidljivom utjecaju. Prepusti mu da radi na tvojoj
duši te dopusti da sva tvoja vanjska djela budu izraz tvojega unutarnjeg odnosa s Bogom. Veži svoje srce uz
Gospodina Isusa. U Ivanovu evanđelju Isus je rekao još i ovo: „A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog
mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.“ (Iv 14:26) Čitaj sve što je Isus govorio i činio jer Duh
Sveti želi utisnuti u tvoju dušu njegove riječi i pouke.

Jedan mi je prijatelj ispričao priču o propovjedniku koji se silno zamarao ne bi li Božju riječ donio na mnoga
mjesta. Nije mu išlo pa je udvostručio svoje napore. Nakraju napora razbolio se i završio u bolnici. Tada je
osjetio kao da mu Duh Sveti govori: „Ti budi u bolnici na liječenju tako da konačno ja počnem raditi umjesto
tebe. Bit će više uspjeha.“ Stoga, dragi prijatelju, pomoli se kako bi Bog već sada mogao raditi kroz tebe.


VLADO PŠENKO

Vlado Pšenko rođen je 7. siječnja 1963. godine u
Soljanima, pokraj Županje. Srednju školu za spikera –
voditelja programa završio je u Beogradu. Od 1985.
do 2009. godine živio je u Zagrebu, gdje je završio
Biblijski institut. Kao vjerski službenik Kristove Crkve
u Zagrebu, od 1991. do preseljenja u Vukovar vodio
je ekumenske pjesničke susrete. Od 2006. godine
zajedno sa suprugom Renatom emitira kršćanske
emisije Dolina blagoslova na nekoliko radijskih postaja
u Slavoniji, a od 2015. godine i motivacijske poruke
Dolina blagoslova na Vinkovačkoj TV postaji. Na Božić
2009. godine sa suprugom seli u Vukovar, gdje također
postaje aktivan u gradnji mostova među pripadnicima
različitih vjeroispovijesti.