POGLAVLJE 6
TEMA: Imenovanje
đakona; svjedočanstvo Stjepana, đakona
U ovome
poglavlju vidimo daljnje rezultate devijacije koja se pojavila u crkvi. Vidjeli
smo da je devijacija prvo uzrokovala smrt Ananije i Safire. Oni su bili
vjernici koji su bili spašeni, međutim, sa laži u svojim životima nisu mogli
ostati u ranoj crkvi.
Devijacija
koju vidimo u ovome poglavlju dovela je do odabiranja đakona. Poglavlje se
nastavlja sa izvješćem o jednome od đakona, Stjepanu. Njemu je bila namještena
lažna optužnica, bio je uhićen i suđen.
IMENOVANJE
ĐAKONA
U one dane,
kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv
domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. (Djela
6:1)
Moramo
uvidjeti kako se ovaj događaj desio vrlo rano u crkvenoj povijesti. Prvi
kršćani željeli su živjeti u nekakvoj vrsti komune, i čak su u tome neko
vrijeme i uspijevali. Zatim je u crkvu ušla tjelesnost. Vidjeli smo kako su
Ananija i Safira pogrešno predstavili svoje stanje. Sada nalazimo kako su Grci
počeli mrmljati protiv Hebreja. Ovdje se ne radi o sukobu između dvije rase.
Ovdje se također ne radi niti o antisemitizmu. Riječ Grci (u nekim
engleskim prijevodima - op. prev.) upotrijebljena ovdje u stvari znači
"Helenisti", ili Židovi koji govore Grčki. Oni su imali pozadinu
Grčke kulture, dok su se Hebreji u Jeruzalemu čvrsto držali Mojsijevog Zakona.
Prirodno gledano, došlo je do nesporazuma.
Procjenjuje se
da je crkva u to vrijeme brojila oko dvadeset i pet tisuća ljudi. Osim toga,
vidimo da ova rana crkva nije bila savršena. Slušamo ljude danas kako govore:
"Moramo se vratiti ranoj crkvi. Rana crkva bila je svjesna snage, a mi
danas smo svjesni problema." Ovo je samo napola istinito. Rana crkva
uistinu je imala snagu, međutim, rana crkva je također imala i svojih problema.
Visoki nivo na
kojeg je Duh doveo crkvu bio je narušen upadom sotonske devijacije i zbrke.
Međusobno dijeljenje materijalnih stvari, koje je karakteriziralo crkvu u
početku, prepustilo je mjesto sebičnosti stare naravi. Tjelesnost je ušla u
crkvu. Grci, koji su očito bili manjinska skupina, osjećali su se
zapostavljeno, pa su tražili da se njihovim udovicama posveti jednaka pažnja
kao i hebrejskim udovicama. Ovaj način življenja u komuni nije funkcionirao
onako učinkovito kao što bi oni to možda željeli. Ovaj problem bio je iznesen
pred apostole.
Dvanaestorica
nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: "Nije pravo da mi napustimo riječ
Božju da bismo služili kod stolova. (Djela 6:2)
Apostoli su
osjećali kako se oni ne smiju ostaviti proučavanja Božje riječi. Osjećali su da
je od presudnog značaja da se oni nastave baviti time. Kad bi se oni ostavili
proučavanja i poučavanja Božje riječi zbog toga da bi posluživali kod stolova,
to bi za njih bila propast. Oni trebaju provoditi svoje vrijeme u
proučavanju Božje riječi i u molitvi.
Vrlo je važno
da svaka crkva prepozna kako njen propovjednik treba imati dovoljno vremena za
proučavanje Božje riječi i za molitvu. Nažalost, današnja prosječna crkva treba
pastora koji će biti organizator i promotor, neka vrsta dopredsjednika koji će
upravljati crkvom, svojevrsnog managera. To je velika šteta. Kao rezultat toga,
crkva danas pati. Kada sam bio pastor jedne crkve u središtu Los Angelesa, bio
sam prisiljen svoju knjižnicu (ured, mjesto za proučavanje) preseliti u svoju
kuću. Iznad garaže sam izgradio posebnu sobu za proučavanje. Shvatio sam da sam
u crkvi imao samo ured, a ne i prostoriju za proučavanje. Oni nisu naumili da
ja ondje proučavam Božju riječ. Oni nisu niti željeli da ja ondje proučavam.
De pronađite,
braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih
ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju
Riječi." (Djela 6:3 - 4)
Sedam ljudi
trebalo je biti imenovano zbog toga što je došlo do krizne situacije. Apostoli
su osjećali kako oni ne trebaju nositi breme ovog detalja življenja, kako bi se
mogli posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.
Sada bih želio
da zapazite kvalifikacije koje su trebali imati ovih sedam ljudi koji će na
sebe preuzeti breme upravljanja materijalnim stvarima crkve. Bojim se da je to
jedna od stvari koja se zanemaruje u današnjim prosječnim crkvama kada se
biraju đakoni. U stvari, već sam čuo ljude koji su mi rekli kako oni ne bi željeli
biti izabrani u službu starješine crkve, već bi radije bili đakoni kako bi
mogli upravljati materijalnim sredstvima crkve.
Moram vam reći
kako služba đakona zahtijeva više duhovnosti, mudrosti i molitve od bilo koje
druge službe. Zapazite koje su kvalifikacije: ovi ljudi trebaju biti na dobru
glasu. Njihovo poštenje treba biti izvan svakog pitanja. Uistinu je tragična
stvar kada crkva ima đakona čije je poštenje upitno i kome ostali - uključujući
i pastora - ne mogu vjerovati. Takav čovjek ne bi se smio nalaziti u đakonskoj
službi. Druga kvalifikacija je "pun Svetog Duha." Oni nisu smjeli
biti ispunjeni vinom, već "ispunjeni Svetim Duhom" (Efežanima 5:18).
Kao treće, oni su trebali biti ljudi puni mudrosti. Trebali su to biti duhovni
ljudi koji su znali primijeniti duhovnu istinu. To je bilo vrlo važno. Vidite,
činjenica što su upravljali i raspolagali materijalnim stvarima moglo im je
stvoriti izvrnutu sliku stvari. Zato je vrlo važno da đakoni budu ljudi koji na
stvari koje ih okružuju znaju gledati sa duhovnog stanovišta.
Vidjet ćemo
kako je Stjepan bio čovjek koji je udovoljavao ovim kvalifikacijama. Imao je
mudrosti - "nisu mogli odoliti mudrosti i Duhu kojim je govorio" (s.
10). On je uistinu imao uvjerenje. Također je bio "pun vjere." Ne
samo da je imao spasonosnu vjeru, već je također imao i djelatnu vjeru - vjeru
koja je svjedočila. Nije bila važna količina njegove vjere, već predmet njegove
vjere. Iz ovog istog stiha saznajemo da je bio pun sile. Takvi su bili ljudi
koje je prva crkva izabrala za đakone.
a mi ćemo se
posvetiti molitvi i posluživanju riječi." (Djela 6:4)
To je bila dužnost
apostola.
Prijedlog se
svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga,
zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. (Djela 6:5)
Ne mogu vam
reći mnogo o ovih posljednjih pet ljudi. Prva dvojica, Stjepan i Filip, bit će
ponovno spomenuti kako budemo čitali Djela apostolska. Oni su bili istaknuti
ljudi u ranoj crkvi. Iako su oni trebali posluživati "kod stolova",
izvješće o njima svjedoči kao o vrlo duhovnim ljudima.
Njih postave pred
apostole, a oni pomolivši se, polaže na njih ruke. (Djela 6:6)
Dragi
prijatelji, sa ovom stvari oko polaganja ruku povezano je mnogo hokus - pokusa
i abrakadabri. Mnogi ljudi misle da je s time povezana nekakva duhovna sila. Oni
misle da se polaganjem ruku nešto prenosi na osobu na koju su ruke položene.
Ako ćemo iskreno, jedina stvar koju nekome možete prenijeti na taj način jesu
klice neke bolesti. Njih možete prenijeti, međutim nema uopće govora o nekakvom
prenošenju snage.
Koje je
značenje polaganja ruku? Kao što smo to vidjeli u proučavanju Knjige Levitskog
zakonika, kada smo govorili o Starozavjetnim žrtvama, grešnik bi položio svoje
ruke na glavu životinje koja treba biti žrtvovana, što je simboliziralo da životinja
koja će biti žrtvovana u stvari zauzima grešnikovo mjesto. Žrtva je bila
poistovjećena sa grešnikom.
Kada su
apostoli položili svoje ruke na glave đakonima, to je značilo da će đakoni biti
partneri s njima. Oni su se našli zajedno u službi. To je značilo da su ovi
ljudi odvojeni na stranu za ovu službu, čime se opisivalo njihovo zajedništvo u
Kristovim stvarima i njihov položaj kao predstavnika udruženog tijela vjernika.
Zapazite kako
je služba na kojoj su ovi ljudi bili određeni za službu bila javna. Rana crkva
se brinula za svoje. Mislim da bi ovo trebalo vrijediti i danas. Rana crkva je
imala svoj program za siromašne, i on je uključivao samo crkvene članove.
Današnja crkva bi također trebala brinuti o svojima.
I riječ je Božja
rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo
svećenika prihvaćalo vjeru. (Djela 6:7)
I u današnje
vrijeme je jako bitno da Božja Riječ raste. Ovo je svakako jedan od ciljeva
mojih radio emisija. Moja je iskrena želja da Božja riječ raste.
Nemojte
propustiti ovo izvješće o tome kako su se mnogi svećenici okretali Gospodinu.
Neki od njih vjerojatno su služili u hramu kada se hramski zastor razderao na
dva dijela prilikom Kristove smrti. Mnogi od njih vjerojatno su se okrenuli
Kristu nakon ovog iskustva.
SVJEDOČANSTVO
ĐAKONA STJEPANA
Našu se pažnju
sada skreće na Stjepana. On je jedan od velikih ljudi rane crkve.
Stjepan je pun
milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu. (Djela 6:8)
Ovi su đakoni
uistinu bili jedno s apostolima u tome što su imali "pokazne" darove.
Bili su dovedeni u jedinstveni položaj. Zbog toga što je Stjepan snažno
svjedočio za evanđelje, navukao je na sebe mržnju saduceja. Pred Vijeće su bili
dovedeni lažni svjedoci kako bi se našla optužba protiv Stjepana.
Nato se digoše
neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz
Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, ali nisu mogli odoljeti
mudrosti i Duhu kojim je govorio.
Onda
podmetnuše neke ljude koji rekoše: "Čuli smo ga govoriti pogrdne riječi protiv
Mojsija i Boga." Podjare i narod, starješine i pismoznance pa priđu,
zgrabe ga i odvuku u Vijeće. Ondje namjestiše lažne svjedoke koji rekoše:
"Ovaj čovjek neprestance govori protiv svetog Mjesta i Zakona.
Čuli smo ga
doista govoriti: 'Isus Nazarećanin razvalit će ovo Mjesto i izmijeniti običaje
koje nam predade Mojsije'. A svi koji su sjedili u Vijeću upriješe pogled u
Stjepana te opaziše ‑ lice mu kao u anđela. (Djela 6:9 - 15)
Stjepana su
doveli pred Židovsko Vijeće, i uveli su lažne svjedoke. Naravno, lažni svjedoci
govore samo polu - istine. Gospodin Isus je uistinu rekao da će oni uništiti
ovaj hram i da će ga On ponovno podići, međutim, On je govorio o Hramu svoga
tijela. Na Isusovom su suđenju lažni svjedoci pogrešno razumjeli ovu izjavu i
pogrešno su je predstavili. Tako je bilo i ovdje: lažni svjedoci su pogrešno razumjeli
Stjepana kada je rekao da će hram u Jeruzalemu postati pustoš. U stvari, on je
i onako bio pust bez Krista u njemu. Osim toga, oni su izvrnuli značenje
Stjepanovih riječi koje im je rekao o običajima koje im je predao Mojsije.
Naravno da se ljudi ne spašavaju po Zakonu, već po milosti. Međutim, spasenje
je u Mojsijevo vrijeme bilo po milosti jednako kao što je to i danas. Njihova
optužba temeljila se samo na jednome dijelu istine.
Na Stjepanovom
licu su mogli vidjeti nešto veličanstveno. Ovaj je čovjek postao sličniji
anđelu od bilo kojeg čovjeka koji je živio na zemlji.