dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 6

 

 

TEMA: Imenovanje đakona; svjedočanstvo Stjepana, đakona

 

U ovome poglavlju vidimo daljnje rezultate devijacije koja se pojavila u crkvi. Vidjeli smo da je devijacija prvo uzrokovala smrt Ananije i Safire. Oni su bili vjernici koji su bili spašeni, međutim, sa laži u svojim životima nisu mogli ostati u ranoj crkvi.

 

Devijacija koju vidimo u ovome poglavlju dovela je do odabiranja đakona. Poglavlje se nastavlja sa izvješćem o jednome od đakona, Stjepanu. Njemu je bila namještena lažna optužnica, bio je uhićen i suđen.

 

 

IMENOVANJE ĐAKONA

 

U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. (Djela 6:1)

 

Moramo uvidjeti kako se ovaj događaj desio vrlo rano u crkvenoj povijesti. Prvi kršćani željeli su živjeti u nekakvoj vrsti komune, i čak su u tome neko vrijeme i uspijevali. Zatim je u crkvu ušla tjelesnost. Vidjeli smo kako su Ananija i Safira pogrešno predstavili svoje stanje. Sada nalazimo kako su Grci počeli mrmljati protiv Hebreja. Ovdje se ne radi o sukobu između dvije rase. Ovdje se također ne radi niti o antisemitizmu. Riječ Grci (u nekim engleskim prijevodima - op. prev.) upotrijebljena ovdje u stvari znači "Helenisti", ili Židovi koji govore Grčki. Oni su imali pozadinu Grčke kulture, dok su se Hebreji u Jeruzalemu čvrsto držali Mojsijevog Zakona. Prirodno gledano, došlo je do nesporazuma.

 

Procjenjuje se da je crkva u to vrijeme brojila oko dvadeset i pet tisuća ljudi. Osim toga, vidimo da ova rana crkva nije bila savršena. Slušamo ljude danas kako govore: "Moramo se vratiti ranoj crkvi. Rana crkva bila je svjesna snage, a mi danas smo svjesni problema." Ovo je samo napola istinito. Rana crkva uistinu je imala snagu, međutim, rana crkva je također imala i svojih problema.

 

Visoki nivo na kojeg je Duh doveo crkvu bio je narušen upadom sotonske devijacije i zbrke. Međusobno dijeljenje materijalnih stvari, koje je karakteriziralo crkvu u početku, prepustilo je mjesto sebičnosti stare naravi. Tjelesnost je ušla u crkvu. Grci, koji su očito bili manjinska skupina, osjećali su se zapostavljeno, pa su tražili da se njihovim udovicama posveti jednaka pažnja kao i hebrejskim udovicama. Ovaj način življenja u komuni nije funkcionirao onako učinkovito kao što bi oni to možda željeli. Ovaj problem bio je iznesen pred apostole.

 

Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: "Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. (Djela 6:2)

 

Apostoli su osjećali kako se oni ne smiju ostaviti proučavanja Božje riječi. Osjećali su da je od presudnog značaja da se oni nastave baviti time. Kad bi se oni ostavili proučavanja i poučavanja Božje riječi zbog toga da bi posluživali kod stolova, to bi za njih bila propast. Oni trebaju provoditi svoje vrijeme u proučavanju Božje riječi i u molitvi.

 

Vrlo je važno da svaka crkva prepozna kako njen propovjednik treba imati dovoljno vremena za proučavanje Božje riječi i za molitvu. Nažalost, današnja prosječna crkva treba pastora koji će biti organizator i promotor, neka vrsta dopredsjednika koji će upravljati crkvom, svojevrsnog managera. To je velika šteta. Kao rezultat toga, crkva danas pati. Kada sam bio pastor jedne crkve u središtu Los Angelesa, bio sam prisiljen svoju knjižnicu (ured, mjesto za proučavanje) preseliti u svoju kuću. Iznad garaže sam izgradio posebnu sobu za proučavanje. Shvatio sam da sam u crkvi imao samo ured, a ne i prostoriju za proučavanje. Oni nisu naumili da ja ondje proučavam Božju riječ. Oni nisu niti željeli da ja ondje proučavam.

 

De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi." (Djela 6:3 - 4)

 

Sedam ljudi trebalo je biti imenovano zbog toga što je došlo do krizne situacije. Apostoli su osjećali kako oni ne trebaju nositi breme ovog detalja življenja, kako bi se mogli posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.

 

Sada bih želio da zapazite kvalifikacije koje su trebali imati ovih sedam ljudi koji će na sebe preuzeti breme upravljanja materijalnim stvarima crkve. Bojim se da je to jedna od stvari koja se zanemaruje u današnjim prosječnim crkvama kada se biraju đakoni. U stvari, već sam čuo ljude koji su mi rekli kako oni ne bi željeli biti izabrani u službu starješine crkve, već bi radije bili đakoni kako bi mogli upravljati materijalnim sredstvima crkve.

 

Moram vam reći kako služba đakona zahtijeva više duhovnosti, mudrosti i molitve od bilo koje druge službe. Zapazite koje su kvalifikacije: ovi ljudi trebaju biti na dobru glasu. Njihovo poštenje treba biti izvan svakog pitanja. Uistinu je tragična stvar kada crkva ima đakona čije je poštenje upitno i kome ostali - uključujući i pastora - ne mogu vjerovati. Takav čovjek ne bi se smio nalaziti u đakonskoj službi. Druga kvalifikacija je "pun Svetog Duha." Oni nisu smjeli biti ispunjeni vinom, već "ispunjeni Svetim Duhom" (Efežanima 5:18). Kao treće, oni su trebali biti ljudi puni mudrosti. Trebali su to biti duhovni ljudi koji su znali primijeniti duhovnu istinu. To je bilo vrlo važno. Vidite, činjenica što su upravljali i raspolagali materijalnim stvarima moglo im je stvoriti izvrnutu sliku stvari. Zato je vrlo važno da đakoni budu ljudi koji na stvari koje ih okružuju znaju gledati sa duhovnog stanovišta.

 

Vidjet ćemo kako je Stjepan bio čovjek koji je udovoljavao ovim kvalifikacijama. Imao je mudrosti - "nisu mogli odoliti mudrosti i Duhu kojim je govorio" (s. 10). On je uistinu imao uvjerenje. Također je bio "pun vjere." Ne samo da je imao spasonosnu vjeru, već je također imao i djelatnu vjeru - vjeru koja je svjedočila. Nije bila važna količina njegove vjere, već predmet njegove vjere. Iz ovog istog stiha saznajemo da je bio pun sile. Takvi su bili ljudi koje je prva crkva izabrala za đakone.

 

a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju riječi." (Djela 6:4)


To je bila dužnost apostola.

 

Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog   pridošlicu Nikolu. (Djela 6:5)

 

Ne mogu vam reći mnogo o ovih posljednjih pet ljudi. Prva dvojica, Stjepan i Filip, bit će ponovno spomenuti kako budemo čitali Djela apostolska. Oni su bili istaknuti ljudi u ranoj crkvi. Iako su oni trebali posluživati "kod stolova", izvješće o njima svjedoči kao o vrlo duhovnim ljudima.

 

Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polaže na njih ruke. (Djela 6:6)

 

Dragi prijatelji, sa ovom stvari oko polaganja ruku povezano je mnogo hokus - pokusa i abrakadabri. Mnogi ljudi misle da je s time povezana nekakva duhovna sila. Oni misle da se polaganjem ruku nešto prenosi na osobu na koju su ruke položene. Ako ćemo iskreno, jedina stvar koju nekome možete prenijeti na taj način jesu klice neke bolesti. Njih možete prenijeti, međutim nema uopće govora o nekakvom prenošenju snage.

 

Koje je značenje polaganja ruku? Kao što smo to vidjeli u proučavanju Knjige Levitskog zakonika, kada smo govorili o Starozavjetnim žrtvama, grešnik bi položio svoje ruke na glavu životinje koja treba biti žrtvovana, što je simboliziralo da životinja koja će biti žrtvovana u stvari zauzima grešnikovo mjesto. Žrtva je bila poistovjećena sa grešnikom.

 

Kada su apostoli položili svoje ruke na glave đakonima, to je značilo da će đakoni biti partneri s njima. Oni su se našli zajedno u službi. To je značilo da su ovi ljudi odvojeni na stranu za ovu službu, čime se opisivalo njihovo zajedništvo u Kristovim stvarima i njihov položaj kao predstavnika udruženog tijela vjernika.

 

Zapazite kako je služba na kojoj su ovi ljudi bili određeni za službu bila javna. Rana crkva se brinula za svoje. Mislim da bi ovo trebalo vrijediti i danas. Rana crkva je imala svoj program za siromašne, i on je uključivao samo crkvene članove. Današnja crkva bi također trebala brinuti o svojima.

 

I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru. (Djela 6:7)

 

I u današnje vrijeme je jako bitno da Božja Riječ raste. Ovo je svakako jedan od ciljeva mojih radio emisija. Moja je iskrena želja da Božja riječ raste.

 

Nemojte propustiti ovo izvješće o tome kako su se mnogi svećenici okretali Gospodinu. Neki od njih vjerojatno su služili u hramu kada se hramski zastor razderao na dva dijela prilikom Kristove smrti. Mnogi od njih vjerojatno su se okrenuli Kristu nakon ovog iskustva.

 

 

SVJEDOČANSTVO ĐAKONA STJEPANA

 

Našu se pažnju sada skreće na Stjepana. On je jedan od velikih ljudi rane crkve.


Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu. (Djela 6:8)

 

Ovi su đakoni uistinu bili jedno s apostolima u tome što su imali "pokazne" darove. Bili su dovedeni u jedinstveni položaj. Zbog toga što je Stjepan snažno svjedočio za evanđelje, navukao je na sebe mržnju saduceja. Pred Vijeće su bili dovedeni lažni svjedoci kako bi se našla optužba protiv Stjepana.

 

Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.

 

Onda podmetnuše neke ljude koji rekoše: "Čuli smo ga govoriti pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga." Podjare i narod, starješine i pismoznance pa priđu, zgrabe ga i odvuku u Vijeće. Ondje namjestiše lažne svjedoke koji rekoše: "Ovaj čovjek neprestance govori protiv svetog Mjesta i Zakona.

 

Čuli smo ga doista govoriti: 'Isus Nazarećanin razvalit će ovo Mjesto i izmijeniti običaje koje nam predade Mojsije'. A svi koji su sjedili u Vijeću upriješe pogled u Stjepana te opaziše ‑ lice mu kao u anđela. (Djela 6:9 - 15)

 

Stjepana su doveli pred Židovsko Vijeće, i uveli su lažne svjedoke. Naravno, lažni svjedoci govore samo polu - istine. Gospodin Isus je uistinu rekao da će oni uništiti ovaj hram i da će ga On ponovno podići, međutim, On je govorio o Hramu svoga tijela. Na Isusovom su suđenju lažni svjedoci pogrešno razumjeli ovu izjavu i pogrešno su je predstavili. Tako je bilo i ovdje: lažni svjedoci su pogrešno razumjeli Stjepana kada je rekao da će hram u Jeruzalemu postati pustoš. U stvari, on je i onako bio pust bez Krista u njemu. Osim toga, oni su izvrnuli značenje Stjepanovih riječi koje im je rekao o običajima koje im je predao Mojsije. Naravno da se ljudi ne spašavaju po Zakonu, već po milosti. Međutim, spasenje je u Mojsijevo vrijeme bilo po milosti jednako kao što je to i danas. Njihova optužba temeljila se samo na jednome dijelu istine.

 

Na Stjepanovom licu su mogli vidjeti nešto veličanstveno. Ovaj je čovjek postao sličniji anđelu od bilo kojeg čovjeka koji je živio na zemlji.