Apostoli su osjećali kako se oni ne smiju ostaviti proučavanja Božje riječi. Osjećali su da je od presudnog značaja da se oni nastave baviti time. Kad bi se oni ostavili proučavanja i poučavanja Božje riječi zbog toga da bi posluživali kod stolova, to bi za njih bila propast. Oni trebaju provoditi svoje vrijeme u proučavanju Božje riječi i u molitvi.

Vrlo je važno da svaka crkva prepozna kako njen propovjednik treba imati dovoljno vremena za proučavanje Božje riječi i za molitvu. Nažalost, današnja prosječna crkva treba pastora koji će biti organizator i promotor, neka vrsta dopredsjednika koji će upravljati crkvom, svojevrsnog managera. To je velika šteta. Kao rezultat toga, crkva danas pati. Kada sam bio pastor jedne crkve u središtu Los Angelesa, bio sam prisiljen svoju knjižnicu (ured, mjesto za proučavanje) preseliti u svoju kuću. Iznad garaže sam izgradio posebnu sobu za proučavanje. Shvatio sam da sam u crkvi imao samo ured, a ne i prostoriju za proučavanje. Oni nisu naumili da ja ondje proučavam Božju riječ. Oni nisu niti željeli da ja ondje proučavam.

De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi." (Djela 6:3 - 4)

Sedam ljudi trebalo je biti imenovano zbog toga što je došlo do krizne situacije. Apostoli su osjećali kako oni ne trebaju nositi breme ovog detalja življenja, kako bi se mogli posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.

Sada bih želio da zapazite kvalifikacije koje su trebali imati ovih sedam ljudi koji će na sebe preuzeti breme upravljanja materijalnim stvarima crkve. Bojim se da je to jedna od stvari koja se zanemaruje u današnjim prosječnim crkvama kada se biraju đakoni. U stvari, već sam čuo ljude koji su mi rekli kako oni ne bi željeli biti izabrani u službu starješine crkve, već bi radije bili đakoni kako bi mogli upravljati materijalnim sredstvima crkve.

Moram vam reći kako služba đakona zahtijeva više duhovnosti, mudrosti i molitve od bilo koje druge službe. Zapazite koje su kvalifikacije: ovi ljudi trebaju biti na dobru glasu. Njihovo poštenje treba biti izvan svakog pitanja. Uistinu je tragična stvar kada crkva ima đakona čije je poštenje upitno i kome ostali - uključujući i pastora - ne mogu vjerovati. Takav čovjek ne bi se smio nalaziti u đakonskoj službi. Druga kvalifikacija je "pun Svetog Duha." Oni nisu smjeli biti ispunjeni vinom, već "ispunjeni Svetim Duhom" (Efežanima 5:18). Kao treće, oni su trebali biti ljudi puni mudrosti. Trebali su to biti duhovni ljudi koji su znali primijeniti duhovnu istinu. To je bilo vrlo važno. Vidite, činjenica što su upravljali i raspolagali materijalnim stvarima moglo im je stvoriti izvrnutu sliku stvari. Zato je vrlo važno da đakoni budu ljudi koji na stvari koje ih okružuju znaju gledati sa duhovnog stanovišta.

Vidjet ćemo kako je Stjepan bio čovjek koji je udovoljavao ovim kvalifikacijama. Imao je mudrosti - "nisu mogli odoliti mudrosti i Duhu kojim je govorio" (s. 10). On je uistinu imao uvjerenje. Također je bio "pun vjere." Ne samo da je imao spasonosnu vjeru, već je također imao i djelatnu vjeru - vjeru koja je svjedočila. Nije bila važna količina njegove vjere, već predmet njegove vjere. Iz ovog istog stiha saznajemo da je bio pun sile. Takvi su bili ljudi koje je prva crkva izabrala za đakone.

a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju riječi." (Djela 6:4)

To je bila dužnost apostola.

Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog   pridošlicu Nikolu. (Djela 6:5)

Ne mogu vam reći mnogo o ovih posljednjih pet ljudi. Prva dvojica, Stjepan i Filip, bit će ponovno spomenuti kako budemo čitali Djela apostolska. Oni su bili istaknuti ljudi u ranoj crkvi. Iako su oni trebali posluživati "kod stolova", izvješće o njima svjedoči kao o vrlo duhovnim ljudima.

Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polaže na njih ruke. (Djela 6:6)

Dragi prijatelji, sa ovom stvari oko polaganja ruku povezano je mnogo hokus - pokusa i abrakadabri. Mnogi ljudi misle da je s time povezana nekakva duhovna sila. Oni misle da se polaganjem ruku nešto prenosi na osobu na koju su ruke položene. Ako ćemo iskreno, jedina stvar koju nekome možete prenijeti na taj način jesu klice neke bolesti. Njih možete prenijeti, međutim nema uopće govora o nekakvom prenošenju snage.

Koje je značenje polaganja ruku? Kao što smo to vidjeli u proučavanju Knjige Levitskog zakonika, kada smo govorili o Starozavjetnim žrtvama, grešnik bi položio svoje ruke na glavu životinje koja treba biti žrtvovana, što je simboliziralo da životinja koja će biti žrtvovana u stvari zauzima grešnikovo mjesto. Žrtva je bila poistovjećena sa grešnikom.

Kada su apostoli položili svoje ruke na glave đakonima, to je značilo da će đakoni biti partneri s njima. Oni su se našli zajedno u službi. To je značilo da su ovi ljudi odvojeni na stranu za ovu službu, čime se opisivalo njihovo zajedništvo u Kristovim stvarima i njihov položaj kao predstavnika udruženog tijela vjernika.

Zapazite kako je služba na kojoj su ovi ljudi bili određeni za službu bila javna. Rana crkva se brinula za svoje. Mislim da bi ovo trebalo vrijediti i danas. Rana crkva je imala svoj program za siromašne, i on je uključivao samo crkvene članove. Današnja crkva bi također trebala brinuti o svojima.

I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru. (Djela 6:7)

I u današnje vrijeme je jako bitno da Božja Riječ raste. Ovo je svakako jedan od ciljeva mojih radio emisija. Moja je iskrena želja da Božja riječ raste.

Nemojte propustiti ovo izvješće o tome kako su se mnogi svećenici okretali Gospodinu. Neki od njih vjerojatno su služili u hramu kada se hramski zastor razderao na dva dijela prilikom Kristove smrti. Mnogi od njih vjerojatno su se okrenuli Kristu nakon ovog iskustva.

SVJEDOČANSTVO ĐAKONA STJEPANA

Našu se pažnju sada skreće na Stjepana. On je jedan od velikih ljudi rane crkve.