dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 14

 

 

GALACIJSKI KRAJ

 

Sada se u četrnaestom poglavlju Pavao i Barnaba susreću sa gotovo neprobojnim poganstvom Galacije. Ja osobno smatram kako je Galacijski kraj bio najteže misijsko polje na koje je apostol Pavao ikada stupio. Da biste to i sami otkrili, potrebno vam je samo pročitati poslanicu Galaćanima. Poslanica Galaćanima je najoštrija poslanica koju je apostol ikada napisao. Napisao ju je ljudima koji su posjedovali duhovnu zakrivljenost u pogrešnom smjeru. Svo su vrijeme izlijetali s tračnica. Te je crkve posjećivao više od bilo kojih drugih.

 

Dopustite mi da vam iznesem kratku pozadinu o Galacijskome kraju u koji je Pavao ušao na svome prvom misijskom putovanju. Narod po kojem je provincija dobila ime bili su Gali, Keltsko pleme koje je od iste rase ljudi koji su nastanjivali Francusku. U četvrtome stoljeću prije Krista, oni su upali u Rimsko carstvo i opustošili Rim. Kasnije su prešli u Grčku i zauzeli Delfe 280. godine prije Krista. Na poziv Nikomeda I, kralja Bitinije, prešli su u Malu Aziju kako bi njemu pomogli u građanskome ratu. Oni su bili ratnički narod i brzo su se utaborili u Maloj Aziji. 189. godine prije Krista bili su učinjeni podanicima Rimskog carstva i postali su provincijom. Granice su im varirale, i mnogo godina zadržail su svoje običaje i jezik. Crkve koje je Pavao utemeljio na svom prvom misijskom putovanju nekoć su se nalazile na Galacijskom području, pa je to i ime koje će Pavao prirodno pridružiti tim crkvama.

 

Ljudi su bili plavokosi orijentalci. Ov Galski Kelti imali su istu narav i karakteristike većine Američke populacije, koja potječe od iste rase u Europi i s Britanskog otočja. Cezar je o njima rekao slijedeće: "Mana je Gala što su promjenljivi u svojim odlukama, skloni promjeni i što im se ne smije vjerovati." Jedan drugi pisac onog vremena opisao ih je kao: "otvorene, impulzivne, one koje se može impresionirati, visoko inteligentne, ljubitelje predstave, međutim, izuzetno nepostojane, plodove nevjerojatne taštine." Pavao im je napisao vrlo oštro pismo jer je njima takva vrsta pisma bila i potrebna. Većina današnjih ljudi je nalik tim ljudima. To je razlog zbog kojeg se danas pojavljuje tako mnogo kultova i "izama." Mi smo nepostojan narod. jednog dana slijedimo jednog vođu, a slijedećeg dana slijedimo nekog sasvim drugog. Začuđujuće je promatrati izborne kampanje naših političkih kandidata. Ako kod njih dođe do jedne pogrešno izgovorene riječi, čitava se populacija okreće od njih prema nekome drugome. Mi smo nepostojani narod, baš kao što su to bili Galaćani.

 

Sve ovo bi trebalo učiniti da nam ovaj odjeljak bude posebno zanimljiv. Martin Luther upotrijebio je poslanicu Galaćanima za reformaciju jer je ona bila napisana ljudima kakvi smo i mi.

 

 

RAD U IKONIJU

 

U Ikoniju isto tako uđoše u židovsku sinagogu i govorahu tako da povjerova veliko mnoštvo Židova i Grka. (Djela 14:1)

 

Ako slijedite ovo putovanje na zemljovidu, zapazit ćete da su oni prešli uzduž otok Cipar, a zatim su otplovili u Pergu koja se nalazi u Pamfiliji. Nakon toga su otputovali u Antiohiju, Ikonij, Listru i Derbe. Ovo su bili gradovi koji su se nalazili u Galaciji. Sada su se nalazili u samome srcu Male Azije.

 

Ali nepokorni Židovi razdražiše i podjariše pogane protiv braće. Oni se ipak zadržaše duže vremena, smjeli u Gospodinu koji je svjedočio za Riječ milosti svoje, davao da se po njihovim rukama događaju znamenja i čudesa. Mnoštvo se gradsko podvoji: jedni bijahu za Židove, drugi za apostole. (Djela 14:2 - 4)

 

Pavao i Barnaba doveli su do nemale podjele u gradu. Morate zapamtiti kako su i Pavao i Barnaba bili Židovi. Uvijek su prvo odlazili Židovima i upotrebljavali sinagogu kao odskočnu dasku za dolaženje do pogana.

 

Pogani i Židovi sa svojim glavarima navališe da zlostave i kamenuju apostole. Kada to opaziše, prebjegoše oni u likaonske gradove Listru i Derbu i okolicu. Ondje su navješćivali evanđelje. (Djela 14:5 - 7)

 

Zbog toga što nisu bili baš najbolje primljeni u Ikoniju, otišli su dalje u Listru i Derbe. Bilo kako bilo, znamo da su se vraćali kroz Ikonij, pa je ondje vjerojatno bilo nekoliko vjernika.

 

DOGAĐAJI U LISTRI

 

U Listri je sjedio neki čovjek uzetih nogu, hrom od majčine utrobe; nikada nije hodao. Čuo je Pavla gdje govori. Pavao ga pronikne pogledom, vidje da ima vjeru u spasenje pa mu iza glasa reče "Uspravi se na noge!" On skoči i prohoda. (Djela 14:8 - 10)

 

Kao što smo vidjeli, Pavao i Barnaba imali su apostolske darove, tzv. "pokazne" darove. Oni su dolazili u sva ova nova mjesta ne imajući uza se nikakvi Novi zavjet sa porukom evanđelja. Pa koje su onda bile njihove vjerodajnice? Kako su mogli dokazati da je njihova poruka dolazila od Boga? "Pokazni" darovi su bile njihove vjerodajnice. Bile su im i potrebne. Mi danas imamo čitavu i dovršenu Bibliju i ono što je danas ljudima potrebno je da proučavaju Bibliju i nauče ono što trebaju govoriti. Kad bismo samo uvjerili ljude da to čine.

 

Prije nekoliko dana igrao sam golf sa vrlo prijateljski nastrojenim, otvorenim, velikodušnim čovjekom velika srca. On je nespašen i rekao mi je vrlo iskreno da je lutao. Naš zajednički prijatelj me je zamolio da igram s njim. Želio sam s njim razgovarati o evanđelju. On je znao činjenice evanđelja jednako dobro kao što ih i ja poznajem. Znate li još nešto? Vjerovao im je! Rekao mi je da vjeruje da je Isus umro i da je ponovno ustao od mrtvih i da zna da ako povjeri svoj život Isusu, da će ga On spasiti. Zato sam ga upitao zbog čega to nije i učinio. Tada mi je počeo spominjati imena ljudi čiji životi nisu odgovarali njihovom ispovijedanju vjere. Tada sam mu rekao: "Pa, za ime svega, nemojte gledati na ljude. U prvome stoljeću su apostoli izvodili čudesa, i ljudi su gledali apostole. Zbog toga je bilo neophodno da ljudi skrenu pogled s apostola prema Knjizi koja predstavlja Isusa Krista. Morate svoje oči okrenuti prema Božjoj riječi i naučiti što Bog danas govori. On nam govori da je ono što je važno naš osobni odnos s Bogom kroz Isusa Krista. Svi ovi drugi ljudi koje ste spomenuli neće niti biti na slici kada vi budete stajali pred Gospodinom Isusom. Jedino pitanje bit će vaš osobni odnos s Isusom Kristom, kako je to otkriveno u Božjoj riječi. Otvorite Božju riječ." Moram biti vrlo iskren s vama i reći vam da nisam došao baš daleko s ovim čovjekom. On je rekao da sam mu ponudio novi pristup; nikada ranije to nije čuo. Mislio je da će možda pokušati. Potakao sam ga da skrene pogled s drugih kršćana jer svi mi imamo glinene noge.

 

Ljudi u Listri gledali su u Pavla i Barnabu.

 

Kad mnoštvo ugleda što učini Pavao, povika likaonski: "Bogovi u ljudskom obličju siđoše k nama!" (Djela 14:11)

 

Čovjek je uistinu imao vjeru da će ozdraviti. Kada mu je Pavao rekao da ustane na svoje noge, čovjek je poskočio i počeo je hodati. Sjetimo se da su ljudi koji su živjeli na tom području bili Pogani, neznabošci. Kada su vidjeli ono što je Pavao učinio, rekli su da su bogovi došli u ljudskom obličju. Oči su im bile prikovane uz Pavla i Barnabu. Uistinu su bili uzbuđeni zbog toga što su oni bili među njima.

 

I nazvaše Barnabu Zeusom, a Pavla Hermesom jer je Pavao vodio riječ. A svećenik Zeusa Predgradskoga dovede pred vrata bikove i vijence te u zajednici s narodom htjede žrtvovati. (Djela 14:12 - 13)

 

Pavao je vođa time, glavni govornik, i ljudi su ih željeli učiniti bogovima. Donijeli su vijence i žrtve, i bili su spremni iskazati im štovanje. Ispraznost! Ne podsjeća li vas to na još nekoga? U Americi je to jedne godine igrač bejzbola, zatim političar, zatim zvijezda Američkog nogometa, a nakon toga ponovno političar. Slijedeće godine oni su svi zaboravljeni i tu je netko drugi tko je nov. Jednako je tako i s propovjednicima. Neki od njih može propovijedati Božju riječ, i svi će o njemu govoriti kao o predivnom propovjednikom. Zatim su narednog dana spremni razapeti tog istog čovjeka.

 

Kada su to dočuli apostoli Barnaba i Pavao, razdriješe haljine i uletješe u narod vičući: "Ljudi, što to radite? I mi smo smrtnici, baš kao i vi! Navješćujemo vam da se od tih ispraznosti obratite k Bogu živomu koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima. On je u prošlim naraštajima pustio da svi pogani pođu svojim putovima. (Djela 14:14 - 16)

 

Pavao i Barnaba ne samo da su bili zapanjeni i začuđeni time što su im ovi ljudi željeli iskazati štovanje, već su bili u stanju potpunog šoka. Utrčali su među njih vičući: "Mi smo ljudi poput vas." Sjetit ćete se kako je Petar imao isto za reći Korneliju, kada se Kornelije pokloni pred njim kako bi mu iskazao štovanje.

 

Svakako, nitko od nas ne treba se klanjati pred nekim čovjekom. Kršćanin ne smije biti tako služinački raspoložen da pada pred svakim i liže mu čizme. Na žalost, čak i u kršćanskome poslu, nalazimo ljude koji imaju stalnu potrebu da im se ljudi klanjaju. Kako li je to tragično!

 

Ipak ne ostavi sebe neposvjedočena: dobročinstva iskazuje, s neba vam kišu daje i vremena plodonosna, napunja hranom i radošću srca vaša." I tako govoreći, jedva sklonuše mnoštvo da im ne žrtvuje. (Djela 14:17 - 18)

 

On pokušava skrenuti njihovu pozornost na živog Boga koji je Stvoritelj. Želi ih odvući od njihovih poganskih, neznabožačkih bogova i Grčke mitologije.

 

Uto iz Antiohije i Ikonija nadođu neki Židovi, pridobiju svjetinu te kamenuju Pavla i odvuku ga izvan grada misleći da je mrtav. (Djela 14:19)

 

Kako li je ovo začuđujuće! Kakvi prevrtljivi ljudi! Jednog dana bili su spremni štovati Pavla i Barnabu kao bogove, a slijedećeg dana bili su spremni kamenovati Pavla na smrt.

 

(Kako li je to nalik nama - mi slijedimo modu [trend]. Jednom je to hula hop. Zatim je to mini suknja. Jednostavno slijedimo jednu modu za drugom.)

 

Kamenovali su Pavla i izvukli ga iz grada "misleći da je mrtav." Mislite li da je bio mrtav? Reći ću vam što ja mislim. Mislim da je bio mrtav. Kasnije je Pavao pisao o iskustvu kojeg je imao: "Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina - da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - taj je bio ponesen do trećeg neba - bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti" (2. Korinćanima 12:2 - 4). Tko je bio taj čovjek? Bio je to sam Pavao. "I da se zbog uzvišenosti ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo sotonin, da me udara da se ne uzoholim" (2. Korinćanima 12:7). Mislim da ga ona rulja nije ostavila ondje napola mrtva. Mislim da su ga ubili. Vjerujem da ga je Bog uskrsnuo od mrtvih.

 

Zašto je Bog dopustio da dođe do ovog kamenovanja? U Galaćanima 6:7 nalazimo ove riječi: "Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati1 Što tko sije, to će i žeti!" Pavao je požnjeo ono što je i sijao. On je naredio da Stjepan bude kamenovan. Možda će netko prigovoriti da je Pavao sada bio obraćen. Da, međutim, čak i nakon obraćenja ćemo žnjeti ono što smo sijali. To je prirodni zakon, kao što je to i zakon koji je djelatan u našim životima. Požnjet ćemo ono što smo posijali. Zbog toga što je Savao sudjelovao u Stjepanovom kamenovanju, nekoliko godina kasnije, isto to dogodilo se i njemu.

 

Kad ga pak okružiše učenici, usta on i uđe u grad. Sutradan ode s Barnabom u Derbu. (Djela 14:20)

 

Ovo je čudesno. Čovjek koji je bio kamenovan, bio bi neljudski iznakažen. Pavao je ustao i već slijedećeg dana bio je sposoban za putovanje. Ovo je čudo, bio on uskrsnut od mrtvih ili ne.

 

Pošto navijestiše Evađelje tomu gradu i mnoge učiniše učenicima, vratiše se u Listru, u Ikonij i u Antiohiju. Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje uči u kraljevstvo Božje. (Djela 14:21 - 22)

 

Ako pratite zemljovid, onda ćete zapaziti kako su Derbe točka preokreta (središnja točka). One se nalaze na kraju linije. Na ovome mjestu, apostoli su se okrenuli i krenuli su unatrag istim putem kroz Listru, Ikonij i Antiohiju.

 

Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali. (Djela 14:23)

 

Vraćali su se kroz Pizidiju i Pamfiliju i propovijedali su ponovno u Pergi. Nakon toga otišli su u Ataliju i odande su ponovno otplovili u Antiohiju.

 

Odande pak odjedriše u Antiohiju, odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj za djelo koje izvršiše. Kada stigoše, sabraše crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere. I proveli su nemalo vremena s učenicima. (Djela 14:26 - 28)

 

Pavao i Barnaba vratili su se u Antiohiju kako bi crkvu izvijestili o rezultatima svoga propovijedanja, jer je to bila i crkva koja ih je poslala. Otkrili su da je Bog sada definitivno otvorio vrata evanđelja Poganima. Kada je evanđelje krenulo na svoje putovanje, crkva se u potpunosti sastojala od Židova. Nakon toga su djelomično ušli i Pogani. Sada evanđelje definitivno odlazi Poganima. Također je u ovim crkvama moglo biti i nekoliko Židova, čini se da su u većini mjesta Židovi odbacili evanđelje, a Pogani su ga prigrlili.