dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 15:1-13



TEMA: Jeruzalemski sabor


Sada kada je prvo misijsko putovanje apostola Pavla i Barnabe bilo dovršeno i kada su crkve koje su ustanovili u galacijskoj pokrajini bile u potpunosti sastavljene od Pogana, crkva se suočava sa svojom prvom krizom.


U Judeji su mnogi obraćenici bili farizeji koji nisu imali nimalo nakane ostaviti se Mojsijevog sustava. Oni su ustvrdili da pogani moraju ući u crkvu jednako tako kroz Mojsijev sustav. U stvari, vjerovali su da pogani nisu spašeni tako dugo dok nisu obrezani.


Vijest o ovakvoj tendenciji stigla je do crkve u Jeruzalemu. Apostoli se moraju suočiti s ovim pitanjem: kojim smjerom će krenuti crkva? Tako se u Jeruzalemu sastao prvi crkveni sabor kako bi razriješio ovo pitanje.


Čitajući povijesne knjige, možete zapaziti kako su bili održavani i drugi crkveni sabori koji su odlučivali o velikim pitanjima, kao što su valjanost i nepogrešivost Pisma. Drugi sabor je odlučivao o Kristovom božanstvu i o tome kako je On i Bog i čovjek. Bilo je i drugih važnih sabora kada su se u crkvi pojavile nekakve razlike. Neki ljudi smatraju kako je potrebno i da mi danas održimo nekakvi sabor. Svakako da nam je to potrebno. Međutim, smatram kako ne bi moglo doći do nikakvog slaganja i dogovora, jer postoji previše crkvi koje su previše udaljene od Kristove Osobe. Sabor koji se ne može sastati oko Osobe Isusa Krista, u stvari i nije crkveni sabor, jer je Gospodin Isus Krist samo središte crkve. Ne radi se o obredu, članstvu ili ceremoniji. Središnje pitanje je pitanje odnosa kojeg svaki pojedinac ima prema Gospodinu Isusu Kristu. Na žalost, ljudi koji su osobno previše udaljeni od Krista i koji nemaju iskustvo prisnog zajedništva s njim, željeli bi raspravljati o ritualima. Oni možda nose velike Biblije pod rukom, odlaze u crkvu nedjeljom i glasno pjevaju pjesme, međutim, ponedjeljkom je Gospodin Isus jako daleko od njih.


Dragi prijatelji, Gospodin Isus bi trebao sačinjavati samu okosnicu i središte naših života. Uvijek i stalno bismo trebali razmišljati o Njemu. Nikada ne bismo trebali ugledati smiraj dana bez da smo razmišljali o Onome koji ga je stvorio. On bi trebao postati sadržajem našeg svakodnevnog življenja, u sve životne okolnosti, naše napetosti i strahove.


Posvetimo sada svoju punu pažnju ovome crkvenom saboru u Jeruzalemu. Radilo se o okupljanju izuzetne skupine ljudi. Ovi su se ljudi okupili kako bi raspravljali o posebnom pitanju: Zakon protiv milosti ili Zakon protiv slobode.



PITANJE O OBREZANJU


Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: "Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti." (Djela 15:1)


Ovdje nalazimo okosnicu pitanja. Ne radi se samo o pitanju treba li obraćenik biti obrezan ili ne ili treba li jesti meso ili ne. Pitanje je slijedeće: treba li netko činiti bilo što od ovoga kako bi bio spašen? Sada ćemo krenuti korak dalje i probiti se malo dublje u srž pitanja.


Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja. (Djela 15:2)


Ponovno vam skrećem pažnju na činjenicu kako dr. Luka upotrebljava umanjenicu. "Raspra nemalena" u stvari znači da su žestoko raspravljali. Radilo se o usijanoj debati.


Trebamo shvatiti da je u stvari pitanje bilo stavljeno na evanđelje. Poslanica Galaćanima donosi nam puno objašnjenje sabora.


U Novome zavjetu je evanđelje upotrijebljeno na dva načina. Kao prvo, postoje činjenice evanđelja. One su osnovne i temeljne. Pavao ove činjenice iznosi u prvih pet stihova Prve poslanice Korinćanima. To su smrt, ukop i uskrsnuće Isusa Krista. "Dozivljem vam, braćo, u pamet, evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kojem stojite, po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim Dvanaestorici." Ovo su činjenice evanđelja i one se tiču Osobe Isusa Krista. Prelazim sada na prvu poslanicu Korinćanima 15:15 - 17: Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista kojega nije uskrisio, ako doista mrtvi ne uskršavaju. Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima." Suočite se sa ovim činjenicama, dragi prijatelji. Ako Krist nije uskrsnuo od mrtvih, tada uopće niti ne postoji evanđelje. Međutim, hvala nek je Bogu, "...ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih" (1. Korinćanima 15:20). Činjenice evanđelja su one koje govore o smrti, ukopu i uskrsnuću Isusa Krista.


Druga stvar u svezi s evanđeljem je tumačenje činjenica. Ovo tumačenje sačinjava osnovnu istinu poslanice Galaćanima. To je i samo središte rasprave koja se razvila na prvom saboru koji je bio održan u Jeruzalemu. Stoga, evanđelje također visi na ovoj činjenici koju Pavao navodi u Poslanici Galaćanima 3:22: "Ali je Pismo sve zatvorilo pod grijeh da se, po vjeri u Isusa Krista, obećano dade onima koji vjeruju." Što dakle čovjek mora učiniti da bi bio spašen. Ni manje niti više nego - vjerovati. Ponovno, u Galaćanima 2:15 - 16 nalazimo slijedeće riječi: "Mi smo podrijetlom Židovi, a ne 'grešnici iz poganstva.' Ali znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati." To je ono što je vrlo važno da zapazimo.


Judaizatori onog vremena su se razlikovali od liberalnih teologa našeg vremena. Liberali će negirati činjenice evanđelja. Oni će negirati tjelesno uskrsnuće Isusa Krista. Neki idu tako daleko da čak tvrde kako je Isus Krist nekakvi mit, i da u stvari nikada nije niti živio niti umro. Svejedno, većina njih se ne trudi do te mjere poremetiti povijest. Bilo kako bilo, liberalni teolozi niječu da je Isus umro za naše grijehe.


Ljudi koji su nastojali unijeti judaizam u kršćanstvo u prvome stoljeću nisu nijekali činjenice evanđelja - za njih je bilo jednostavno previše živućih svjedoka. Pavao nam govori kako je uskrslog Krista jedno prigodom vidjelo preko pet stotina ljudi! Dragi moji prijatelji, ako u bilo koju sudnicu dovedete pet stotina svjedoka, dobit ćete svaki spor! Također su i apostoli svjedočili za uskrslog Krista. Oni su postojali kako bi posvjedočili za to. Judaizatori onog vremena uopće nisu dovodili u pitanje činjenice evanđelja.

Rasprava je nastala u svezi s tumačenjem (interpretacijom) ovih činjenica. Što je Krist učinio za vas na križu? Je li Kristovo djelo dostatno (ili adekvatno) da vas spasi? Trebate li proći kroz još neki obred ili bilo što drugo da biste bili spašeni? Morate li držati Zakon? To su bila pitanja koja su im se nametala.


Vratimo se sada Djelima 15 i otiđimo s Pavlom i Barnabom u Jeruzalem.


Oni su dakle, ispraćeni od Crkve, prolazili kroz Feniciju i Samariju pripovijedajući o obraćenju pogana i donoseći svoj braći veliku radost. Kada pak stigoše u Jeruzalem, primi ih Crkva, apostoli i starješine. Ispripovjediše što sve Bog učini po njima. (Djela 15:3 - 4)


Pavao i Barnaba donose izvješće crkvi u Jeruzalemu baš kao što su to učinili i u Antiohiji. Rekli su im: "Propovijedali smo evanđelje, i muževi i žene u galacijskom kraju su uzvjerovali Kristu. Oni ne znaju ništa o Mojsijevom Zakonu. Uzvjerovali su Kristu i bili su spašeni."


Onda ustanu neki od onih što iz farizejske sljedbe bijahu prigrlili vjeru pa reknu: "Treba ih obrezati i zapovjediti im da opslužuju Zakon Mojsijev." (Djela 15:5)


Ti su ljudi željeli dodati ponešto evanđelju. Dragi moji prijatelji, kada god dodajete nešto evanđelju, onda više nemate evanđelje, nego religiju. Više nemate evanđelje Isusa Krista. Jedini način na koji možete pristupiti Isusu Kristu je po vjeri. Svi mi moramo k Njemu doći po vjeri. On nam neće dopustiti da dođemo ni koji drugi način. Isus je rekao: "Ja sam Put i Istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni" (Ivan 14:6). On je čitavi svijet stavio u ovaj okvir. Postoji samo jedno pitanje koje Bog postavlja izgubljenome svijetu: "Što si učinio s mojim Sinom koji je umro za tebe?" Bog nam ne daje pouku iz pučkoškolskog vjeronauka, govoreći nam: "Ja želim da budete dobri dečkići i djevojčice. Želim da se pridružite crkvi. Želim da prođete kroz ovaj ili onaj obred." Takva vrsta učenja je beživotna religija. Ona ne dolazi od Boga. Bog nam poručuje: "Moj je Sin umro za tebe. Što ćeš učiniti s Njim?" Odgovor na to pitanje odlučit će o vašoj vječnoj sudbini. O tom su pitanju odlučivali na saboru u Jeruzalemu. Ovo je uistinu uzbudljivo.


Nato se apostoli i starješine sastanu da to razmotre. (Djela 15:6)


ODLUKA SABORA


Apostoli u starješine sabrali su se da razmotre ovo pitanje i da rasprave o njemu. Rasprave su bile vruće i teške. Mora se donijeti stanovita odluka i Šimun Petar je bio prvi koji je pred svima iznio svoje mišljenje.


Nakon duge raspre ustade Petar i reče im: "Braćo, vi znate kako me Bog od najprvih dana između vas izabra da iz mojih usta pogani čuju riječ evanđelja i uzvjeruju. (Djela 15:7)


Mislim da to nije bilo prvi put da je Petar progovorio. Ako je šutio za sve vrijeme razgovora, to svakako nije bilo u skladu s njegovim karakterom (njegovom naravi). Ne, ja sam mišljenja da je on već i ranije izrekao nekoliko puta svoje mišljenje. Ovaj puta će sažeti čitavu stvar. Ovo što je rekao nije nešto novo za Petra. On je već rekao tu istu stvar prigodom Kornelijevog obraćenja. Sjetimo se kako je i sam Petar bio šokiran istinitošću ovih riječi. Bilo mu je rečeno da ode u dom jednog Poganina i da ondje propovijeda evanđelje bez da govori o Zakonu. Ti su ljudi bili neobrezani, nisu slijedili odredbe Mojsijevog Zakona i jeli su svinjetinu - a ipak su bili i te kako spašeni!


Sabor je bio spreman poslušati Šimuna Petra jer je on bio uskog uma - ne mislim ovime reći ništa ružno - već želim reći da je bio Hebrej od Hebreja. Sam je Gospodinu rekao da nikada u svome životu nije pojeo ništa nečisto, i da nije niti pomišljao svojom nogom kročiti u dom jednog Poganina. Držao se usko Mojsijevog Zakona koliko je to god čovjeku moguće. Dakle, kada je Petar progovorio, ljudi su ga slušali.


Sada je posvjedočio kako su Pogani čuli evanđelje iz njegovih usta, i kako su uzvjerovali. Želite mi reći da su oni u stvari bili spašeni? Da, bili su spašeni po milosti. Sam je Petar trebao naučiti kako čovjek nije spašen zbog toga jede li neko meso ili ga ne jede, jede li čovjek svinjetinu ili ne jede svinjetinu. Spasenje ne ovisi o tome držimo li mi subotu ili nedjelju, ili bilo koji drugi dan. Spasenje je po milosti kroz vjeru. U svezi s ovim ostalim stvarima smo slobodni odabrati što ćemo učiniti. U svezi s tim imamo slobodu.


I Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama. Nikakve razlike nije pravio između nas i njih: vjerom očisti njihova srca. (Djela 15:8 - 9)


Govori li Petar o tome kako je Bog pročistio njihova srca zbog toga što su držali Zakon? Ne! Je li se pročišćenje njihovih srca desilo kada su prošli kroz nekakvi obred? Ne! Kada su se pridružili crkvi? Ne! Po vjeri. Petar je rekao: "Otišao sam Kornelijevom domu. Iznio sam im činjenice evanđelja. Oni su uzvjerovali i bili su spašeni - Sveti Duh je sišao na njih jednako kao što je sišao i na nas u Jeruzalemu."


Dragi moji prijatelji, ovo je uvijek jedini način spašavanja. Ono je kroz vjeru. Vi ne morate učiniti baš ništa kako biste zaslužili vaše spasenje. Isus Krist je sve učinio za vas prije više od devetnaest stoljeća. Sve što Bog od vas traži je da prihvatite Njegovog Sina koji je umro za vas.


Što dakle sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram kojeg ni oci naši ni mi nismo mogli nositi? (Djela 15:10)


Šimun Petar ovdje izriče veliko priznanje. On govori kako niti oni niti njihovi očevi nisu držali Zakon. Ovo sam rekao već mnogo puta ranije, i reći ću to još mnogo, mnogo puta: Bog nikada nije nikoga spasio time što je ovaj držao Zakon. Znate li zašto? Još nikada nije bilo osobe koja bi ga održala. Bog spašava čovjeka na temelju samo jedne i jedine stvari: vjere u smrt i uskrsnuće Gospodina Isusa Krista.


Prije Kristova vremena, ljudi su Bogu prinosili žrtvu. Oni su tu žrtvu prinosili u vjeri. Abel je jako dobro razumio da ono maleno janješce koje prinosi Bogu ne može odnijeti njegov grijeh. Razumio je da to janje pokazuje na Onoga o kojem je Bog govorio njegovoj majci. Bog je rekao da će On doći iz ženina sjemena i da će zgaziti glavu zmiji (Postanak 3:15). Abel je u to vjerovao. Vjerovao je Bogu. Bio je spašen po vjeri.


Zato je Šimun Petar i rekao: "Ako ćemo iskreno - zašto ne bismo priznali - ne možemo obdržati Zakon." Vidite, nema ničeg bolje licemjernog od pretvaranja da živimo na visokom duhovnom nivou, da živimo prema Propovijedi na Gori i da držimo Božji Zakon. Nema nikakve svrhe od pretvaranja.


Kad bih vas barem mogao pogledati u oči i pitati vas: "Zašto ne priznaš da si izgubljeni grešnik? zašto ne priznaš da ne udovoljavaš Bogu, i da nemaš nikakvog kapaciteta za Njega? Zašto ne dođeš k Bogu kao grešnik i pouzdaš se u Krista kao svog Spasitelja?" On će vas primiti! "...onoga tko dođe k meni neću izbaciti" (Ivan 6:37).Na taj sam način i ja došao Gospodinu. Svatko koga sam upoznao, a tko je spašen, na taj je način došao k Njemu. Savao iz Tarza je došao na taj način. Etiopski eunuh je došao Kristu na taj način. Svi koji su došli Kristu, došli su na taj način.


Vjerujemo, naprotiv: po milosti smo Gospodnjoj spašeni, baš kao i oni." (Djela 15:11)


Šimun Petar je to uistinu predivno izrazio. Židovi moraju biti spašeni na jednaki način na koji i Pogani moraju biti spašeni. Ja sam gotovo siguran da Šimun Petar još uvijek nije jeo svinjetinu u to vrijeme, međutim, njegove riječi bi se mogle i ovako izraziti: "Ja nisam spašen zbog toga što ne jedem svinjetinu; spašen sam zbog toga što sam se pouzdao u Krista. " Bio je spašen po Božjoj milosti.


Nato sve mnoštvo umuknu. Slušali su Barnabu i Pavla koji pripovjedahu kolika je znamenja i čudesa Bog po njima učinio među poganima. (Djela 15:12)


Kakvu li su samo priču imali za ispričati! Da sam barem mogao sjediti na tom saboru u Jeruzalemu. Poglavito bih volio čuti pričanje ove dvojice ljudi o onome što su doživjeli u galacijskom kraju.


Slijedeći čovjek koji će se ustati da nešto kaže bit će Jakov. Želim se na ovome mjestu zaustaviti i reći kako se ovdje ne radi o Ivanovom bratu Jakovu, jer je on već umro mučeničkom smrću (Djela 12:2). Postavlja se pitanje tko je bio ovaj Jakov. Znamo da je postao vođa crkve u Jeruzalemu. Petar ga već spominje kao vođu u Djelima 12:17. Ovo je možda bio Jakov, Alfejev sin, jedan od dvanaestorice (Matej 10:3). Međutim, crkvena tradicija je, već od ranih crkvenih otaca, ovog je čovjeka identificirala kao Jakova, polubrata našeg Gospodina (Matej 13:55), onog istog koji je napisao Jakovljevu poslanicu.


Moram se zaustaviti na ovom mjestu da vam dam još jednu napomenu. Ja smatram kako je najispravniji način proučavanja Knjige Djela apostolskih taj da je se proučava zajedno sa poslanicama. Na primjer, već sam spomenuo poslanicu Galaćanima, tako da je tijekom čitanja 13. i 14. poglavlja Knjige Djela bila prava stvar pročitati i tu poslanicu. Na ovome mjestu u Djelima 15 bilo bi jako dobro pročitati Jakovljevu poslanicu.


Jakov će podvući crtu ispod mišljenja ovog sabora u Jeruzalemu, a također će iznijeti i Božji program za budućnost.

Moramo svakako imati na umu da je ovim ljudima nos bio pritisnut uz prozor otvaranja novog sustava (zavjeta, saveza - prim. prev). Crkva je počela postojati na dan Pedesetnice; još uvijek je bila vrlo nova, još uvijek u svome djetinjstvu. Neki ljudi još uvijek ne razumiju da mi živimo u dobu milosti, u razdoblju crkve. Zato, molim vas, nemojmo biti odveć kritički nastrojeni prema ovim ljudima koji su u ono vrijeme stajali na gumnu novog doba.


Kad oni ušutješe, progovori Jakov: "Poslušajte me, braćo! (Djela 15:13)


Ja shvaćam da nakon što je Šimun Petar govorio, i nakon što su Pavao i Barnaba iznijeli svoje izvješće, zavladala je tišina jer nitko nije imao što za reći. Čak su i judaizatori bili ušutkani izvješćem o onome što se dogodilo.


Kada je Jakov progovorio mnoštvu toga dana, zatražio je od njih da ga "poslušaju", to jest da uistinu saslušaju ono što će im reći. Ono što ima za reći je vrlo važno. Mislio je time da i vi i ja moramo također poslušati. Svatko od nas bi trebao više vremena provoditi slušajući Boga, a manje vremena govoreći. Pa, hajdemo sada poslušati.