dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 19

 

 

TEMA: Pavlovo treće misijsko putovanje (Pavao u Efezu)

 

Pavlovo treće misijsko putovanje počelo je u prethodnom poglavlju, u 23. stihu, kad je napustio Antiohiju. U ovome poglavlju ide stopama svog prvog i drugog misijskog putovanja. Zatim dolazi u Efez, u kojem dvije godine govori u školi nekog Tiranina. Pavao izvodi mnoga čuda koja uzrokuju da se protiv Pavla podigne Demetrije i njegovi kolege srebrnari. Tu podivljalu rulju utišava gradski službenik koji im savjetuje da se pozovu na zakon i sudove, umjesto da pribjegavaju nasilju.

 

PAVLOVA SLUŽBA U EFEZU

 

Dok je Apolon bio u Korintu, Pavao, pošto prođe gornje krajeve, dođe u Efez, nađe neke učenike pa ih upita: "Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?" Oni će mu: "Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti." (Djela 19:1 - 2)

 

Sjećate se da je Pavao, vraćajući se sa svog drugog misijskog putovanja svratio u Efez i na odlasku im rekao da ako je Božja volja da će im se vratiti. U prvom posjetu nije se dulje zadržavao u Efezu i nije imao velike službe ondje. Sada se vraća u Efez, međutim, prije njega je tamo bio i veliki propovjednik Apolon. Sjetit ćete se kako Apolon nije znao ništa o smrti i uskrsnuću Isusa Krista dok ga Akvila i Priscila nisu uputili u to. Sve o čemu je propovijedao bilo je Ivanovo krštenje, jer je do tuda i sezalo njegovo znanje. Kao rezultat ovoga, ljudi kojima je Apolon propovijdao čuli su radosnu vijest samo do Ivanovog krštenja i nikada nisu čuli za Svetog Duha. Pavao je to zapamtio.

 

"Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?" Ovo je loš prijevod (misli se na engleski). Oba glagola, primili i povjerovali su u istom glagolskom vremenu. Hrvatski prijevod je dobar: "Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?" Njihov odgovor je bio taj da nikada nisu niti čuli za Duha Svetog. Bili su poučeni samo do Ivanovog krštenja. Nisu naučili ništa o Isusu Kristu i nisu znali ništa o danu Pedesetnice.

 

Nato će on: "Kako ste onda kršteni?" "Krštenjem Ivanovim", odvrate oni. (Djela 19:3)

 

Možete vidjeti da su ovi ljudi bili kršteni, ali nisu bili spašeni. Nisu primili svetog Duha jer nisu bili spašeni. Dragi moji prijatelji, trenutkom kad primite Krista, Duh Sveti vas obnavlja, On počinje prebivati u vama, zapečaćeni ste Svetim Duhom, i po Svetom Duhu ste kršteni u tijelo vjernika. Ovo se sve dešava trenutkom kada uvjerujete i pouzdate se u Krista. Pavao je vidio da se to s ovim ljudima nije dogodilo. Tada im je Pavao objasnio da se moraju pouzdati u Gospodina Isusa da bi bili spašeni. Oni odgovaraju na ovu njegovu poruku i mnogi su od njih uzvjerovali i, naravno, bili su spašeni.

 

Nato će Pavao: "Ivan je krstio krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa." Čuvši to, krste se u ime Gospodina Isusa, (Djela 19:4 - 5)

 

Ivanovo krštenje bilo je "krštenje pokajanja." Ono je bilo priprema za dolazak Gospodina Isusa Krista. Sada se ljudi okreću Kristu i bivaju spašeni. Oni se nisu spasili kada im je Apolon propovijedao, jer nisu znali ništa o Kristu kada im je on propovijedao. neki ljudi tumače ovaj odjeljak tako da su ovi ljudi bili spašeni, a poslije, kada je došao Pavao, samo su primili Svetog Duha. To tumačenje, kao što i sami možete vidjeti, nije istinito.

 

pa kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati. Bijaše u svemu dvanaestak muževa. (Djela 19:6 - 7)

 

Ovi su ljudi sada mogli govoriti evanđelje u drugim jezicima - jezicima koje se može razumjeti. Efez je bio poliglotski grad rimskog carstva. Ondje se govorilo mnogo jezika, jednako kao što je to bio slučaj i u Jeruzalemu na dan Pedesetnice. Istok i Zapad susretali su se na toj obali. Bio je to veliki grad tadašnjeg vremena. Ovi su ljudi tada bili osposobljeni radosnu vijest podijeliti s cijelim gradom.

 

Zapazite kako je ondje bilo dvanaest muškaraca. Bio je to početak službe u Efezu. Pavao je imao veliku službu u Korintu, a još veću službu imao je u Efezu.

 

Onda Pavao uđe u sinagogu te je tri mjeseca hrabro raspravljao i uvjeravao o kraljevstvu Božjem. Ali kako neki, okorjeli i nepokorni, ocrnjivahu ovaj Put pred mnoštvom, odstupi od njih, odvoji učenike i danomice rapravljaše u školi nekog Tirana.

Trajalo je to dvije godine, tako da su svi azijski žitelji, Židovi i Grci, čuli riječ Božju. (Djela 19:8 - 10)

 

Pavao je morao napustiti sinagogu jer je ondje doživljavao žestoku oporbu. Preselio je mjesto svoga djelovanja i svakoga dana je poučavao u školi nekog Tiranina.

 

Što je to bila škola Tiranina? Bila je to škola koja je bila namijenjena Efežanima. Imali su odmor u podne, koji je trajao vjerojatno oko dva do tri sata. Pavao je, ja si to tako zamišljam, iznajmio taj prostor za vrijeme podnevnog odmora i propovijedao je Božju riječ pune dvije godine. Kao rezultat toga, čitava provincija Azija je čula Božju riječ, kako Židovi, tako i Grci.


Ovo nam daje predodžbu o načinu na koji je Bo_ja riječ rasla u to doba. S tog je mjesta vjerojatno nastala i crkva u Kolosima. Vidite, Pavao je pisao Kološanima kao što je pisao i crkvi u Rimu - prije nego što ih je posjetio. Pa ipak, on je bio utemeljitelj tih crkvi. Kako je to moguće? Po vrlo jednostavnoj činjenici da se iz škole Tiranina Božja riječ širila na sve strane. Kada su Korinćani poželjeli da Pavao dođe k njima, napisao im je: "Ne bih vas doista htio tek na prolazu vidjeti jer se nadam neko vrijeme proboraviti kod vas, dopusti li Gospodin. U Efezu ću ostati do Pedesetnice jer vrata mi se otvoriše velika i uspješna, a protivnika mnogo" (1. Korinćanima 16:7 - 9). Dvije godine evanđelje je odjekivalo onim krajem, tako da su ga mogli čuti svi žitelji azijske provincije. Sedam crkvi u Maloj Aziji vjerojatno je nastalo iz propovijedanja apostola Pavla iz Efeza. U tom je gradu imao možda svoju najveću službu.

 

Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima (Djela 19:11)

 

U Grčkome jeziku se upotrebljavaju različite riječi za opis onoga što se u našim Biblijama prevodi kao "čudesa." Ovdje je riječ za "čudo" dunamis, od koje dolazi riječ dinamit. Ona znači "čin snage." Bog je kroz Pavlove ruke činio mnoga silna djela. Pavao je upotrebljavao svoj dar apostola.

 

Efez je bio veliko religiozno središte, vjerojatno veće i od Atene ili bilo kog drugog mjesta. Ondje se nalazio veliki hram Dijane (Artemide - op. prev.), i štovanje povezano s tim bilo je  sotonsko do svoje srži.. Da bi se mogao oduprijeti ovakvoj oporbi, Bog je Pavlu dao posebne sile.

 

tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili. (Djela 19:12)

 

Što su to bili rupci i rublje koje se spominje ovdje? Mogli bismo ih nazvati znojnicima. Pavao ih je upotrebljavao dok je radio. Sjetimo se da je bio šatorar, a Efez se nalazio u vrlo vrućoj klimi. Dok je radio, sigurno se i znojio. Upotrebljavao bi ovu tkaninu, ove rupce i rublje, da bi njima brisao čelo. Te su tkanine bile prljave. Na sebi su imale kapljice Pavlovog znoja. Ljudi bi dolazili, uzmiali te prljave komade tkanine i liječili bi se od svojih bolesti! Na tom su području postojale velike misterijske religije koje su upotrebljavale bijele odore i koje su naglašavale kako sve mora biti čisto i bijelo. Sve je upućivalo da tako i mora biti. Međutim, na taj je način Bog opominjao ljude da takvo propovijedanje o bjelini nije ispravno. Bog je upotrijebio te prljave, znojem natopljene komade tkanine da bi izliječio ljude.

 

To nam otkriva kako je apostolu Pavlu bila dana posebna sila. Koliko je meni poznato, to je jedini događaj te vrste koji se ikada dogodio - uključujući i razdoblje u kojem vi i ja živimo. Gotovo je huljenje na Boga kada bi netko poslao u svijet maramicu (rubac) i tvrdio da ona u sebi sadrži nekakvu moć. Pavlova maramica bio je komad tkanine natopljen znojem. Bog je upotrijebio to sredstvo kako bi ukorio neznabožačke, bezbožne religije onog vremena. Iz ljudi koji bi uzimali i stavljali na sebe te prljave, znojem natopljene komade tkanine, izlazili bi zli duhovi i liječili bi se od svojih bolesti.

 

Zato i neki Židovi zaklinjaoci‑potukači pokušaše zazvati ime Gospodina Isusa nad   one koji imahu zle duhove. Govorili su: "Zaklinjem vas Isusom koga Pavao propovijeda.“ (Djela 19:13)

 

Kad su vidjeli što je učinio Pavao, pokušali su i sami duplicirati njegove poduhvate. Tom prigodom došlo je do specifičnog događaja.

 

To činjaše sedam sinova nekog Skeve, Židovskoga velikog svećenika. Zli im duh odvrati: "Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?" (Djela 19:14 - 15)

 

Zapazite da se radilo o svećenicima. Čak su se svećenici počeli baviti tim stvarima. Grčka riječ za "poznajem" upotrjebljena ovdje je ginosko. Njome se ne želi implicirati na znanje (poznavanje) po vjeri. Ona znači da zli duhovi znaju tko Isus u stvari jest.

 

I čovjek u kome bijaše zli duh, nasrnu na njih i nadjača ih te oni goli i izranjeni pobjegoše iz one kuće. (Djela 19:16)

 

Na taj su način propali planovi Skevinih sinova da dupliciraju djelo koje je Pavao činio kada je izgonio zle duhove. Planovi su im propali do te mjere da su doživjeli veliko poniženje, bili su izranjavani i morali su se suočiti s velikom neugodnošću pred narodom.

 

Doznaše to svi žitelji efeški, Židovi i Grci, pa ih sve obuze strah te se stade veličati ime Gospodina Isusa. (Djela 19:17)

 

Možemo vidjeti i pozitivan učinak kojeg je taj događaj imao. On je pospješio da se ime Gospodina Isusa proširi po čitavom poganskom Efezu. Efez je bio vrlo veliki grad, i bio je potresen ovim događajem.

 

Čuda koja su Pavao i ostali apostoli činili nisu čuda o kojima danas možemo slušati. Mnogo godina kružile su priče o čudima koja su se događala u Los Angelesu i ju_noj Kaliforniji, međutim, ona nisu ostavila nikakav utisak na taj veliki poganski grad. Pavlova čuda su uzdrmala Efez do samih temelja. Kroz njih se veličalo ime Gospodina Isusa.

 

Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su ispovijedati i očitovati svoja djela. I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijeniše ih te nađoše da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka.(Djela 19:18 - 19)

 

To bi iznosilo oko milijun DEM (srebrnjak je bila dnevna plaća jednog radnika - danas oko 20 DEM; 20x50.000=1,000.000! - op. prev.) Moram napomenuti da je to bila prava vatra - vatra od milijun maraka! To je ono što su imali u Efezu.

 

Tako se snagom Gospodnjom Riječ širila i jačala. Pošto se to ispuni, naumi Pavao preko Makedonije i Ahaje otići u Jeruzalem te reče: "Pošto budem ondje, trebat će da i Rim vidim." (Djela 19:20 - 21)

 

"Pošto se to ispuni" - drugim riječima, ta iskustva koja je dr. Luka zapisao ovdje - očito je da je Pavlova nakana bila otići u Rim na tom misijskom putovanju. Zanimljiva stvar u svemu ovome je da je on uistinu i otišao u Rim, ali ne na način na koji je to planirao.

 

Onda posla u Makedoniju dvojicu svojih poslužitelja, Timoteja i Erasta, a on provede još neko vrijeme u Aziji. (Djela 19:22)

 

U tom je razdoblju pisao crkvi u Korintu. Očito su Timotej i Erast odnijeli Pavlovo pismo tamošnjoj crkvi. Iako je pismo bilo naslovljeno na crkvu u Korintu, ono je došlo i do ljudi u Makedoniji, što je uključivalo Filipe i Solun, a također i crkve u Ahaji, koje su obuhvaćale atensku i korintsku crkvu. U toj je poslanici Pavao napisao da su mu se u Efezu otvorila velika i uspješna vrata, ali da također ima i mnogo neprijatelja. Sada možemo vidjeti da su ti neprijatelji bili sotonski. Efez je bio središte štovanja sotone. Današnje štovanje sotone kojem smo svjedoci nije ništa novo.

 

Nekako u ono doba nasta nemalena pobuna protiv ovog Puta. (Djela 19:23)

 

Kršćanstvo u to doba nije imalo neko posebno ime za crkve - svakako nije imalo precizno definirano denominacijsko ime. Kršćani su se jednostavno nazivali "sljedbenici puta." Bio je to novi put, to je sigurno. Put je bio sam Gospodin Isus Krist, koji je rekao: "Ja sam Put, Istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni" (Ivan 14:6).

 

Neki srebrar, imenom Demetrije, izrađivao je srebrne hramiće Artemidine i namicao obrtnicima nemalu dobit. (Djela 19:24)

 

Hram Artemidi (Dijani) bio je veliki poganski hram, a također je bio i središte velikog biznisa. Bio je banka onog vremena. Osim toga, bio je i središte grijeha. Oko hrama odvijalo se mnoštvo krajnje nemoralnih radnji. Uistinu je istina da religija može potonuti na niži nivo od bilo čega drugog. taj je hram bio jedno od sedam čuda drevnog svijeta, a bio je i najveći Grčki hram ikada izgrađen. Bio je predivan i ukrašen najljepšim umjetninama, međutim, Artemidin (Dijanin) lik bio je odvratan. To nije bila Dijana koju su štovali Grci, uistinu prelijepi lik žene, već okrutni lik žene s mnogo dojki - orijentalna Dijana. Srebrnari su prodavali njene srebrne kipiće, i za njih je to bio veliki posao. Pavlova služba u Efezu uništavala je i ugrožavala njihovu profesiju.

 

Skupi on njih i sve koji su se bavili takvim poslom te im reče: "Ljudi, vi znate, u ovom je umijeću naše blagostanje.

 

A vidite i čujete da je taj Pavao ne samo u Efezu nego gotovo i u svoj Aziji uvjerio i preokrenuo poveliko mnoštvo govoreći da nema bogova rukama izdjeljanih.

 

Tako prijeti opasnost ne samo da na zao glas dođe naše zanimanje, nego i to da se ništa neće držati do hrama velike bo_ice Artemide te će nestati veličanstva one koju štuje sva Azija i sav svijet." (Djela 19:25 - 27)

 

Možemo jasno vidjeti kako je pobuna Demetrija i ostalih srebrnara bila usredotočena oko kruha i mlijeka. Naime, oni su proizvodili te malene kipiće i prodavali ih, a posao im je išao jako dobro. Mnogo je ljudi odlazilo posjetiti Dijanin hram u Efezu, jer je bio jedno od sedam svjetskih čuda drevnog svijeta. Tako su se ti ljudi bogatili prodavajući ove likove. Ponavljam vam, ne možete posegnuti rukom u nečiju lisnicu, bez da ovaj zajaukne.

 

Štovanje dijane proširilo se po čitavoj Aziji. Efez je bio središte trgovine, središte religije i središte štovanja. Bio je središte i Istoka i Zapada, mjesto na kojem su se Istok i Zapad susretali - a najgore iz oba sustava nastanilo se u Efezu.

 

Čuvši to, razgnjeve se pa poviču: "Velika je Artemida efeška!" (Djela 19:28)

 

Ljudi su hodaj gradom noseći transparente i vičući: "Velika je Dijana efeška!"

 

Sav se grad uskomeša; jednodušno nahrupe u kazalište vukući sa sobom Makedonce Gaja i Aristarha, suputnike Pavlove. Kad je Pavao htio među narod, ne dopustiše mu učenici. (Djela 19:29 - 30)

 

Pavao bi, naravno, bio linčovan. Gotovo je sigurno da bi bio ubijen. Već je preživio jedno takvo iskustvo kad je bio u galacijskom kraju - kada je bio kamenovan u Listri.

 

Čak i neki azijarsi, njegovi prijatelji, poslaše k njemu i zamoliše da ne dolazi u kazalište. (Djela 19:31)

 

Tu možemo vidjeti kako izgleda rulja na djelu. "Azijarsi" su bili politički ili religiozni dužnosnici, ili "glavni ljudi Azije", koji su Pavlu savjetovali da se ne obraća rulji. Rekli su mu da bi to bio glup potez i da odlaskom među rulju ne bi postigao baš ništa.

 

Jedni su izvikivali jedno, drugi drugo jer je skup bio uskomešan te mnogi nisu ni znali zašto su se strčali.Neki iz svjetine uputiše nekog Aleksandra jer su ga Židovi gurali naprijed. Aleksandar pak mahnu rukom i htjede se obraniti pred narodom. (Djela 19:32 - 33)

 

Aleksandar je vjerojatno bio obraćenik koji je boravio s Pavlom.

 

Ali kada doznaše da je Židov, udarahu gotovo dva sata svi u jedan glas: "Velika je Artemida efeška!" (Djela 19:34)

 

Ovo je tipično ponašanje rulje. Mnogi od njih čak nisu niti znali zašto su se okupili. Međutim, zapazite kako oni ne omogućavaju slobodu govora nikome drugome. Nisu dopustili Aleksandru da im se obrati, jer su oni željeli hodati unaokolo i urlati: "Velika je Artemida efeška."

 

Onda tajnik umiri svjetinu pa reče: "Efežani! Tko to od ljudi ne zna da je grad Efez čuvar hrama velike Artemide i kipa s neba palog? Budući dakle da je to neporecivo, valja da budete mirni te ništa brzopleto ne činite. (Djela 19:35 - 36)

 

Tajnik je, naravno, bio gradski dužnosnik koji im je rekao da su cijelu stvar pretjerano napuhali. Rekao im je: "Pogledajte ovaj hram i veliku Artemidu (Dijanu). Ništa im se ne može dogoditi. Protiv njih se ništa ne može reći!" Naravno, taj hram leži u ruševinama već gotovo dvije tisuće godina.

 

Doveli ste ove ljude, a nisu ni svetokradice ni hulitelji naše božice.


Ako pak Demetrije i njegovi obrtnici imaju protiv koga kakvu tužbu, sudovi se sastaju, a tu su i prokonzuli. Neka se tuže! (Djela 19:37 - 38)

 

Rekao im je da ako srebrnari žele pokrenuti zakonsku parnicu, sud je otvoren i saslušat će njihovu tužbu.

 

Ištete li pak što drugo, u zakonitu će se skupu riješiti. Ta izlažemo se opasnosti da za ovo današnje budemo optuženi s pobune jer nema nikakva razloga kojim bismo mogli opravdati ovu strku." To rekavši, raspusti skup. (Djela 19:39 - 41)

 

Rekao im je da ako žele razriješiti neko pitanje, tada bi trebali sjesti i održati pristojan sastanak. Moraju spustit svoje transparente i prestati trčati gradom urlajući. Izložili su se opasnosti da ih optuže zbog podizanja pobune. Pobune nisu nešto novo, dragi prijatelji. Čitava ova scena nam izgleda vrlo suvremeno.

 

Raspustio je skup. Kad im je skrenuo pažnju na ono što u stvari čine, rulja se razišla i ljudi su otišli svojim kućama. Pavlova služba u Efezu bila je sada završena. On napušta Efez i odlazi natrag u Makedoniju.