dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 20

 

 

TEMA: Nastavak trećeg Pavlovog misijskog putovanja

 

Nakon Pavlovog iskustva u Efezu, on nastavlja sa svojim putovanjem u Makedoniju, u Filipe, natrag u Troadu, i do Mileta. Starješine crkve u Efezu susreću se s njim u Miletu, gdje dolazi do susreta punog ljubavi i dirljivog rastanka.

 

PAVAO ODLAZI U MAKEDONIJU

 

Kad se sleže metež, posla Pavao po učenike, ohrabri ih, pozdravi i otputova u Makedoniju. Prešavši one krajeve, hrabreći braću besjedom mnogom, dođe u Grčku (Djela 20:1 - 2)

 

To znači da je ponovno posjetio crkve u Ateni i Korintu.

 

i provede ondje tri mjeseca. Upravo kad je htio otploviti u Siriju, postaviše mu Židovi zasjedu pa odluči vratiti se preko Makedonije. Pratili su ga: Sopater Pirov, Berejac, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj Derbanin, Timotej i Azijci Tihik i Trofim. (Djela 20:3 - 4)

 

Ti vjernici koji su navedeni imenom bili su obraćenici koji su došli Kristu zbog Pavlovog službovanja. Sada je uz njega bila već poveća delegacija. ovi su muževi postali misionari.

 

Moramo razumjeti da kada je Pavao prolazio kroz Grčku i Makedoniju, da je posjetio sve crkve koje je utemeljio na tom području. Zaustavio se u Ateni i Korintu, u Solunu, Bereji i u Filipima. Na taj je način ponovno prošao svojim stopama i posjetio je sve crkve koje su bile utemeljene u Europi - odnosno, na europskom dijelu Pavlovog trećeg misijskog putovanja.

 

PAVAO U TROADI

 

Možda se sjećate kako je Troada bila odskočna daska iz koje je Pavao skočio u Europu na drugom misijskom putovanju. Sada se vraća u Troadu na svom posljednjem misijskom putovanju.

 

Oni odoše prije te nas dočekaše u Troadi. (Djela 20:5)

 

Riječ "nas" nam ukazuje na činjenicu da je dr. Luka još uvijek bio s Pavlom, dok su drugi otišli u Troadu i čekali ih.


Ta skupina muževa, misionara, je uistinu posebna. Mišljenja sam da je ova skupina ljudi putovala s Pavlom i prije. Kad bi Pavao službovao u velikom gradu kao što je npr. Korint, ovi bi ljudi išli u okolna mjesta i manje gradove i služili ondje. U Poslanici Kološanima čitamo kako se Božja riječ u ono vrijeme mogla čuti po svim krajevima ondašnjeg svijeta. Te nam riječi zvuče nevjerojatno, međutim, to je bila istina. Pavao nije time želio načiniti nekakvu govorničku figuru (misli se na spominjanje cijelog svijeta). Naravno da "cijeli svijet" označava rimski svijet, jer je to bio "svijet" onog vremena. Božja riječ proširila se po čitavome rimskom carstvu. Na ovome mjestu u Bibliji stičemo malo dublji uvid u taj dio službe, pa tako učimo da su s apostolima radili i mnogi drugi ljudi. Knjiga Djela apostolskih prati djelovanje Petra i Pavla kao dominantnih apostola - Petar je bio apostol Židovima, dok je Pavao bio apostol Poganima. Ono što nalazimo u Djelima apostolskim je vrlo sažeti i ograničeni izvještaj o onome što se u stvari događalo.

 

Mi pak nakon dana Beskvasnih kruhova otplovismo iz Filipa i nakon pet dana dođosmo k njima u Troadu gdje proboravismo sedam dana. (Djela 20:6)

 

Zanimljivo je da turistima danas a putovanje koje je njima oduzelo pet dana treba svega pedesetak minuta. Kakva je razlika u načinu prijevoza onda i danas! Prijevozna sredstva su mnogo savršenija i učinkovitija, međutim, naša služba za Boga nažalost nije jednako učinkovita kao što je to bila služba ranih kršćana.

 

U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći. (Djela 20:7)

 

Postoji nekoliko stvari koje svakako želim napomenuti u svezi s ovim stihom. Želio bih da zapazite kako su se kršćani sabrali u prvi dan u tjednu. Gdje god nalazimo zapis o tome u koji se dan sastajala rana crkva, uvijek se radi o prvom danu u tjednu. Pavao je napisao Korinćanima da svoje darove moraju sabirati u prvi dan u tjednu.  (vidite 1. Korinćanima 16:2). U ovom našem stihu u Djelima čitamo da kad su se "sabrali lomiti kruh", da je to bilo "u prvi dan tjedna." To znači da su prvi kršćani proslavljali Večeru Gospodnju u nedjelju. U taj dan im je Pavao i propovijedao. Rana crkva se sastajala u prvi dan u tjednu. Bio je to vrlo važan dan jer je u taj dan Isus ustao od mrtvih. Pod starim stvorenjem je sedmi dan, subota (sabat) bio važan. To pripada starome stvorenju. U subotnji dan Isus je bio mrtav, nalazio se u grobu. U prvi dan u tjednu, Isus je izašao iz groba. Mi se sastajemo u taj dan jer smo sada pridruženi živome Kristu. To je svjedočanstvo koje nosi prvi dan u tjednu.

 

Druga stvar koja me zaintrigirala u svezi s ovim stihom je činjenica da ih je Pavao namjeravao napustiti slijedećeg dana; zato je propovijedao sve do ponoći. Ja ne znam za niti jednu zajednicu koja bi bila voljna mene slušati do ponoći u ovome vremenu u kojem živimo. Međutim, tu se radilo o Pavlovom posljednjem posjetu. Radilo se o sastanku ispunjenom ljubavlju. On se sprema otići i nikada im se više neće vratiti. Ta činjenica daje mu dobar razlog za tako dugo propovijedanje.

 

Ja zajednicama u kojima običavam propovijedati uvijek kažem da sam jedan od onih koji govore dugo. Poznat sam po tome. Volim poučavati iz Božje riječi. Imam svoj homiletički sustav kojeg nisam naučio na fakultetu. Sam sam ga usvojio - u stvari, pokupio sam ga s reklame za cigarete. On glasi: Nije stvar u tome koliko dugo traje, već kako dugo učiniš da traje. Ja vjerujem da stvar treba učiniti da traje dugo; biblijski autoritet za ovaj moj stav je ono što je Pavao učinio. On je govorio do ponoći. Ne možete si pomoći, a da se ne nasmijete na to.

 

U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka. (Djela 20:8)

 

Cijelo je mjesto bilo dobro osvijetljeno. Ti rani kršćani nisu ostajali budni do ponoći samo stvarajući atmosferu, već su ostajali budni do ponoći slušajući Božju riječ i slaveći Boga. Moram vam reći da smo mi dozvolili svijetu da nam oduzme radost koju bismo trebali imati kad je riječ o Božjim stvarima. Zato, dragi moji prijatelji, ako vaš propovjednik malo prekorači preko određenog vremena, imajte strpljenja s njim. Međutim, mislim da je apostol Pavao propovijedao malo predugo kada je govorio do ponoći, jer pogledajte što se desilo.

 

Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga mrtva. (Djela 20:9)

 

Jedan moj prijatelj pozvao me jednom prigodom da dođem propovijedati u njegovu crkvu i da održim nekoliko sastanaka. U ljeti bi oni održavali malo dulje sastanke na tim biblijskim konferencijama. Zanimljivo je da je u pozadini crkve bilo malo mjesta na koje su stavili nekoliko madraca. Kada bi neko dijete zaspalo, majka koja bi ga držala jednostavno bi ustala i spustila ga na madrac. Kada bi neko drugo dijete zaspalo, njegova bi majka ustala i učinila to isto. Na koncu je znalo biti šest ili više djece koja bi spavala u toj crkvi. Jedne večeri nakon što su majke stavile svoju djecu spavati na te madrace, moj je prijatelj prekinuo poruku i izjavio: "Ja sam bolji propovjednik od apostola Pavla! Pavao je propovijedao do ponoći i uspavao je samo jednog čovjeka. Ja ovdje propovijedam tek do devet sati, a već sam uspavao njih četvero!"

 

Moram vam priznati da mi je Pavlovo iskustvo uvijek bilo velika utjeha. Kada pogledam na zajednicu i vidim nekog brata ili sestru gdje čvrsto spavaju, kažem sam sebi: "To je u redu. Neka samo spavaju. I Pavao ih je također uspavljivao."

 

Možete li si zamisliti ovog Eutiha? U Bibliji piše da je "utonuo u dubok san." Duboko je spavao i vjerojatno je hrkao. Pao je s trećeg kata. Više se ne radi o nekakvom smiješnom događaju. Kad bi to bio kraj, onda bi se uistinu radilo o tragediji. Međutim, zapazite što se dešavalo dalje.

 

Pavao siđe, nadnese se nad dječaka, obujmi ga i reče: "Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!" Zatim se pope pa pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova. Mladića odvedoše živa, neizmjerno utješeni. (Djela 20:10 - 12)

 

Pavao je uskrisio ovog mladića od mrtvih. Sjetit ćete se da je Šimun Petar uskrisio Tabitu od mrtvih. Bio je to dar koji je pripadao apostolima. Nakon što je kanon Biblije bio dovršen, "pokazni" (apostolski) darovi više se nisu manifestirali - nestali su iz crkve. Kad dr. Luka piše da su ljudi bili "nemalo utješeni", time misli reći da su ljudi bili oduševljeni time što je ovaj mladić bio vraćen iz mrtvih u njihovu sredinu. Pavao nastavlja propovijedati cijelu noć, sve do zore. Kakav je to ukor nama! U nekim crkvama dolazi do strašnih kritika kada pastor propovijeda deset ili čak samo pet minuta dulje nego što je uobičajeno. Rani vjernici sjedili su cijelu noć slušajući Pavla. Znam da će netko na to reći: "Kad bih mogao slušati Pavla, onda bih i ja slušao cijelu noć." Pavao vjerojatno nije bio ništa više od poniznog propovjednika evanđelja. Znamo da je Apolon bio rječit čovjek, međutim, to isto se nigdje ne govori i za Pavla. Ti su vjernici jednostavno željeli slušati Božju riječ. Kako je to divno!

 

PAVAO U MILETU

 

Mi pak pođosmo naprijed lađom: otplovismo u As. Odande smo imali povesti Pavla ‑ tako je odredio kad se spremao poći pješice. (Djela 20:13)

 

Ponovno ih vidimo kako putuju. Dr. Luka i ostali iz skupine otplovili su u As, ali je Pavao išao pješice. Što mislite zašto je Pavao postupio na taj način? Ja sam siguran da je želio posvjedočiti ljudima usput. Mislim da dok je hodao, prolazio je kroz mnoga mjesta u kojima se mogao zaustaviti i posvjedočiti ljudima o Kristu.

 

Kad nam se u Asu pridruži, uzesmo ga i stigosmo u Mitilenu. Odande odjedrismo sutradan i stigosmo nadomak Hija, prekosutra krenusmo u Sam, a idućeg dana stigosmo u Milet. (Djela 20:14 - 15)

 

Na ovim mjestima možete vježbati vještinu izgovaranja, a osim toga možete se jačati i u zemljopisu. Nadam se da pratite na zemljovidu ova Pavlova putovanja. Na temelju tih putovanja moglo bi se načiniti prekrasnu putopisnu reportažu.

 

Jer Pavao je odlučio mimoići Efez da se ne bi zadržao u Aziji: žurio se da, uzmogne li, na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu. (Djela 20:16)

 

Pavao je želio stići u Jeruzalem za dan Pedesetnice; zato se žurio. Međutim, čvrsto je odlučio ne zaobići Efez. Zaustavlja se u Miletu, koji je efeška luka.

 

Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine Crkve. (Djela 20:17)

 

Dobar zemljovid će vam otkriti da se Efez u stvari nalazio malo u unutrašnjosti kopna. Rijeka koja onuda protječe polako je punila luku u Efezu. Danas se grad Efez nalazi u unutrašnjosti kopna kojih četiri do pet kilometara. Veliki dio grada nalazi se čak devet kilometara od morske obale. Milet se nalazi na samoj morskoj obali. Pavao je poslao po starješine efeške crkve da se sastanu s njim u Miletu.

 

Kad stigoše,reče im: "Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše     zbog zasjeda židovskih; ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas ‑ javno i po kućama; upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa." (Djela 20:18 - 21)

 

Pavao je bio vjerni svjedok za Isusa Krista. On nije povlačio niti jednu riječ. Mogao je izjaviti da im je navijestio Božju riječ, cjelokupnu Božju riječ. Ja nisam prvi čovjek koji ima program prolaska kroz cijelu Bibliju - Pavao je naučavao cijelu riječ. Dao im je puninu Božjeg savjeta. Bio je vjeran u obavljanju tog posla čak i unatoč oporbi koju je doživljavao od strane Židovskih vjerskih vođa.

 

"A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam, osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje. Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evađelje milosti Božje." (Djela 20:22 - 24)

 

Na ovome mjestu se razilaze mnogi veliki učitelji Biblije. Neki moji dobri prijatelji u službi i mnogi dobri, autoritativni biblijski učitelji smatraju da je Pavao pogriješio u tome što je otišao u Jeruzalem. Oni misle da nije trebao ići onamo. Međutim, svjedočanstvo koje nam Pavao daje je vrlo jasno. Ja vjerujem da je Pavao postupao u potpunosti prema Božjoj volji kad je otišao u Jeruzalem. On, u stvari, govori: "Odlazim u Jeruzalem. Svezan sam u duhu zbog toga što, gdje god sam otišao, Sveti Duh mi je pokazao okove i nevolje koji me čekaju u Jeruzalemu." Ovo se razlikuje od onoga o čemu smo čitali u Djelima 16 kad mu je Božji Duh zabranio otići u Aziju kako bio ondje propovijedao. U stvari, Bog mu je postavio barikade na putu kako bi ga skrenuo u Europu. Ovdje nema nikakvih prepreka. Umjesto toga, Božji Duh objavljuje Pavlu što ga očekuje kada dođe u Jeruzalem. Pavao jasno govori o tome kako je svjestan činjenice da će patiti kad dođe u Jeruzalem. rekao je: "Meni nije ni najmanje stalo do mog života. Ja sam voljan svoj život položiti za Isusa." Želio je odnijeti darove svetima u Jeruzalemu svojim vlastitim rukama. U svom labuđem pjevu, Pavao je rekao: "Dovršio sam trku." Mislim da je Pavao obišao sve baze (terminologija bejzbola - op. prev.). Jeruzalem je bio jedan od tih baza.

 

"I sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo. Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi sviju jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega.“ (Djela 20:25 - 27)

 

Pavao je znao da više nikad u životu neće vidjeti ove ljude. Pavao je također znao da im je dao puni savjet iz Božje riječi.

 

Dok pišem ove retke, ja sam umirovljeni propovjednik. Učinio sam mnogo pogreški i u mnogim stvarima sam doživio neuspjeh. Međutim, kad promatram svoju službu ovako unatrag, mogu iskreno reći da kad sam stajao iza propovjedaonice, objavljivao sam Božju riječ onako kako sam je ja vidio. Imam veliko zadovoljstvo da mogu reći što niti jednoj zajednici kojoj sam propovijedao nemam više što dodati od onoga što sam kroz ove godine rekao. Ne mislim time reći da im to ne bih mogao reći na bolji način, međutim, ono što je važno je da sam ljudima dao puni savjet iz Božje riječi. Ono što sam oduvijek smatrao pitanjem od najveće važnosti je da ljudi čuju cjelokupnu Božju riječ.

 

"Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom." (Djela 20:28)

 

Ovo je posao kojeg moraju obavljati oni koji služe crkvi. Oni ne smiju upravljati crkvom, već se moraju brinuti da crkva bude nahranjena Božjom riječi.

 

"Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. (Djela 20:29 - 30)


Dragi moji prijatelji, ja sam već vidio kako se to događa. Sotona želi ući u crkvu u kojoj se ljude poučava iz Božje riječi. On želi osujetiti službu preko radija u kojoj se poučava iz Božje riječi. On jednostavno želi prekinuti poučavanje Božje riječi. Sotona nije naš prijatelj, on je naš neprijatelj. On želi zaustaviti poučavanje ljudi iz Božje riječi. Pavao je kršćane u Efezu upozorio da će im se to dogoditi. Rekao im je da će doći termiti čak između njih koji će im nanijeti velike nevolje.

 

Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas."

 

"I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima." (Djela 20:31 - 32)

 

Pavao ih je povjerio Bogu i riječi milosti Njegove. To je ono što možemo učiniti kad god napuštamo naše ljude.

 

"Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio. Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke. (Djela 20:33 - 34)

 

Pavao nije bio pohlepan za novcem. On je radio kako bi izdržavao sebe i one koji su radili uz njega.

 

U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: 'Blaženije je davati nego primati.'" Kada to doreče, klekne te se zajedno sa svima njima pomoli. Tad svi briznuše u velik plač, obisnuše Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati, ražalošćeni nadasve riječju koju im reče: da više neće vidjeti lica njegova. Zatim ga ispratiše na lađu (Djela 20:35 - 38)

 

Ovo je sastanak prepun ljubavi između Pavla i starješina crkve u Efezu. Oni su voljeli Pavla i on je neizmjerno volio njih. Bilo im je teško pustiti ga, znajući da ga više u ovome životu neće susresti. Priredili su mu dirljivi oproštaj.