dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 21:1-26

 

 

TEMA: Pavao odlazi u Jeruzalem, gdje biva uhićen

 

Pavao je poduzeo tri misijska putovanja. Sada se vraća, i ovaj njegov odlazak u Jeruzalem nam je nalik svojevrsnom pobjedonosnom maršu. Međutim, čitavim putem primao je upozorenja. Znao je da ga u Jeruzalemu čekaju velike nevolje.

 

Dvadeseto poglavlje završava dirljivim rastankom punim ljubavi sa starješinama iz Efeza u Miletu. Pavao se ukrcao na brod koji će ga odvesti u Izrael.

 

PAVAO U TIRU

 

Pošto se otrgosmo od njih, zaplovismo. Jedreći ravno, stigosmo na Kos, a sutradan na Rod pa odande u Pataru. Kad nađosmo lađu za Feniciju, popesmo se i otplovismo. (Djela 21:1 - 2)

 

Slijedite li ovo Pavlovo putovanje na zemljovidu? Ukrcao se na brod u Miletu i otplovio je uzduž južne obale Male Azije do Patare. Tamo se prekrcao na drugi brod. Sada se zaputio prema Tiru koji se nalazi na obali sjeverno od Cezareje. U stvari se nalazio na obali Izraela gdje se nalazila drevna Fenicija. Danas je ondje Libanon.

 

Kad bijasmo napomol Cipru, ostavismo ga slijeva jedreći prema Siriji. Pristadosmo u Tiru jer je ondje lađa imala iskrcati tovar. (Djela 21:3)

 

Dopada mi se način na koji je to ovdje prevedeno. Mislim da su prevodioci ovog prijevoda.) uhvatili nešto što suvremeni prijevodi ispuštaju. Bili su "napomol Cipru" slijeva je predivan način izražavanja kojim se želi reći da im se, kada su jedrili prema Tiru, s lijeve strane u daljini ukazao Cipar. Time se naravno ne želi reći da su oni bili prvi ljudi koji su otkrili Cipar. Oni su vidjeli otok i bili su dovoljno blizu da ga mogu prepoznati, ali se ondje nisu zaustavljali. Bili su na putu u Tir, veliko trgovinsko središte koji se nalazio ondje od drevnih vremena.

 

Pronađosmo učenike i ostadosmo ondje sedam dana. Oni po Duhu nagovarahu Pavla da ne uzlazi u Jeruzalem. (Djela 21:4)

 

Ovo je stih kojeg upotrebljavaju oni biblijski učitelji koji tvrde da je Pavao učinio veliku pogrešku u tome što je otišao u Jeruzalem. Ovdje se govori da su ti ljudi govorili Pavlu po Svetom Duhu. Ako ja pravilno razumijem stvari, Božji Duh neće proturječiti sam sebi. Mislim da On ovdje govori isto ono što je prije rekao ondje. Pavao ne smije otići u Jeruzalem osim ako nije pripravljen prinijeti odgovarajuću žrtvu. Pavao je stalno govorio da je bio spreman prinijeti žrtvu. Savršeno je bio voljan položiti svoj život za Gospodina Isusa. Mislim da bi se to na ovaj način trebalo protumačiti.

 

Postoji nekoliko razloga zbog kojih ne vjerujem da je Pavao prekršio Božju volju time što je otišao u Jeruzalem. Imao je sentimentalan razlog za odlazak onamo, ali se radilo o jako dobrom razlogu. Nosio je pomoć kršćana iz poganstva svetima koji su bili u potrebi u Jeruzalemu. Želio je vlastitim rukama odnijeti ovu pomoć, jer su upravo te ruke nekoć pustošile crkvu u Jeruzalemu. Jednim je dijelom bio odgovoran za stupanj siromaštva u kojem su se sveti u Jeruzalemu našli. Pavao nije želio poslati nekakvog svog predstavnika u Jeruzalem. Želio je u Jeruzalem otići osobno.

 

Još jedan razlog zbog kojeg vjerujem da Pavao nije istupio iz Bo_je volje je njegovo kasnije pisanje. Kad je bio u zatvoru u Rimu, crkva u Filipima poslala mu je izraz svog suosjećanja. Voljeli su ga i suosjećali su sa stanjem u kojem se našao. Međutim, Pavao im je napisao: "A hoću da znate, braćo: ovaj se moj udes pače okrenuo u napredovanje evanđelja" (Filipljanima 1:12). Zbog toga što ono što se dogodilo Pavlu nije zakočilo širenje evanđelja, ja vjerujem da Pavao nije iskakao iz Božje volje kada je otišao u Jeruzalem.

 

Osim toga, sjećate se da kada se Gospodin ukazao Ananiji i rekao mu da ode k Pavlu nakon njegovog obraćenja, rekao mu je: "...'Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti" (Djela 9:15 - 16). U našem proučavanju Knjige Djela apostolskih, Pavao se do sada nije pojavljivao pred kraljevima i vladarima, ali znamo da je Božja volja bila da se i to dogodi. U narednim poglavljima saznajemo da se Pavao uistinu pojavio pred kraljevima. Posvjedočit će pred kraljem Agripom. Velika je vjerojatnost da se pojavio i pred carem Neronom u Rimu. Za sigurno znamo da je evanđeljem dohvatio one koji su bili članovi carevog kućanstva. Znamo to iz toga što je poslao njihove pozdrave kršćanima u Filipima (4:22), a poslanica Filipljanima bila je napisana u vrijeme dok je Pavao bio zatočen u Rimu.

 

Na koncu, kao što sam to već i ranije napomenuo, u 2. Timoteju 4:7, Pavao piše: "...trku sam završio..." Te su riječi bile napisane na kraju Pavlova života. Meni se čini da to ne bi rekao da je na trenutak istupio iz Božje volje. Moram vam priznati da kada gledam unatrag na svoje službovanje, nalazim kratko razdoblje kada sam istupio iz Božje volje. Nisam to učinio namjerno. Učinio sam to iz neznanja. Učinio sam to samovoljno i vrlo odlučno. Smatram da Gospodin ima način na koji nam to nadoknađuje. Međutim, mislim da Pavao na kraju svog života ne bi napisao da je završio trku kad bi znao da je istupio iz Božje volje.

 

Posvetio sam malo više prostora toj problematici jer se oko nje razvila dosta velika polemika. Imam nekoliko jako dobrih prijatelja u službi koji se ne slažu s mojim stanovištem o ovoj točci, ali smo svejedno prijatelji. Ja uistinu volim tu svoju braću u Gospodinu. Volim ih zadirkivati i govoriti im da se nadam da će i oni jednog dana ugledati svjetlo. Kao što mi je jedan od njih rekao: "Kada dođemo u Božju prisutnost, tada ćemo se svi slagati."

 

Ali kad nam istekoše dani, ipak otputovasmo. Ispratiše nas svi, sa ženama i djecom, do izvan grada. Na žalu klekosmo i pomolismo se. (Djela 21:5)

 

Ponovno vidimo Pavla da čini ovaj postupak pun ljubavi. Pavao i ljudi koji su bili s njim klekli su na obali i molili.

 

Dragi moji prijatelji, najbolji položaj u kojem možete biti u molitvi je klečeći. Međutim, možete moliti u bilo kojem drugom položaju i na bilo kojem mjestu. S obzirom da se mnogo vozim svojim autom, naučio sam moliti u autu. (Kad vozite našim cestama i bolje vam je da znate moliti!) Međutim, najprikladniji položaj u kojem možemo biti kad dolazimo pred Svevišnjeg Boga je klečeći položaj.

 

Pozdravismo se, popesmo se na lađu, a oni se vratiše kući. Tako dovršismo plovidbu. Iz Tira stigosmo u Ptolemaidu. Pozdravili smo braću i ostali jedan dan u njih. (Djela 21:6 - 7)

 

Često puta sam se pitao zašto Pavao nije ostao ondje dulje d jednog dana. Svakako ćete zapaziti da je u svim ovim mjestima kod vjernika naišao na vrlo topao prijem. Do kraja prvog stoljeća je diljem rimskog carstva moralo biti na milijune vjernika.

 

PAVAO U CEZAREJI

 

Sutradan otputovasmo i stigosmo u Cezareju. Uđosmo u kuću Filipa evanđelista, jednog od sedmorice, i ostadosmo kod njega. (Djela 21:8)

 

Pavao je putovao obalom od jednog mjesta do drugog. Ja sam se provezao tim putem autobusom. S obzirom na činjenicu da u Pavlovo vrijeme nisu prometovali autobusi, ja sam siguran da je on ovaj put prevalio pješice. I kakvu je još k tome službu imao! Razmislite samo o vjernicima koje je susretao usput. Imao je uistinu veliku službu i pravu priliku.

 

Kako sam odlazio iz crkve u crkvu, iz mjesta u mjesto, iz grada u grad, bila mi je velika utjeha i ohrabrenje vidjeti ono što je Bog činio u životima ljudi. Dok sam bio pastor, morao sam raditi predano, i razvio sam Ilijin kompleks - "Ja sam jedini koji je preostao. Sam sam. Ja sam jedini koji stoji za Tebe, Gospodine." Dragi moji prijatelji, kad biste samo mogli proći kroz mjesta u kojima sam ja bio u proteklih godinu dana, uistinu biste bili oduševljeni kad biste vidjeli koliko ima predivnih crkvi, predivnih kršćanskih službi, predivnih kršćanskih obitelji i predivnih kršćanskih vjernika u našoj zemlji i u ostali zemljama svijeta. Meni je osobno bilo veliko uzbuđenje što sam mogao susresti neke od tih vjernika. Takvo je iskustvo nesumnjivo doživio i apostol Pavao na povratku sa svog posljednjeg misijskog putovanja.

 

On je imao četiri kćeri djevice koje su prorokovale. (Djela 21:9)

 

Filip je bio evanđelist. Ova riječ prevedena doslovno znači: "Onaj koji prenosi radosnu vijest." Ovaj stih nam pokazuje kako su žene zauzimale istaknuto mjesto u ranoj crkvi. Ove su žene imale dar prorokovanja. Novi zavjet u to vrijeme još nije bio napisan; zato je bio i potreban dar prorokovanja u ranoj crkvi.

 

Kako smo se zadržali mnogo dana, siđe iz Judeje neki prorok imenom Agab, dođe k nama, uze Pavlov pojas, sveza sebi noge i ruke te reče: "Ovo govori Duh Sveti: Čovjeka čiji je ovo pojas ovako će svezati Židovi u Jeruzalemu i predati u ruke pogana." (Djela 21:10 - 11)

 

Sveti Duh otkriva Pavlu ono što će mu se dogoditi kada bude došao u Jeruzalem. To je kao da mu je rekao: "Pavle, ovo je ono s čime ćeš se susresti. Jesi li voljan svejedno poći?" Bog ne želi da se Pavao osjeća kao da je teturajući posrnuo u klopku. Pavao je jako dobro znao što ga očekuje, i još uvijek je bio savršeno volja otići u Jeruzalem. U stvari, taj prorok mu nije rekao ništa novo. U dvadesetom poglavlju smo čitali da dok je još bio u Maloj Aziji, već je tada znao da ga iščekuju sveze nevolje.

 

Kada smo to čuli, stadosmo mi i mještani zaklinjati Pavla da ne uzlazi u Jeruzalem. Nato on odvrati: "Što plačete i parate mi srce? Ta spreman sam ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa.“ (Djela 21:12 - 13)

 

Zapamtimo da ove riječi piše dr. Luka. On i ostali nisu željeli da Pavao ode u Jeruzalem. Božji Duh je otkrio Pavlu da će biti svezan. Pavao ne samo  da je bio voljan biti svezan, već je također bio voljan i umrijeti za Gospodina Isusa u Jeruzalemu. Zamolio je vjernike da ne plaču i ne paraju mu time srce. Vrlo je dirljivo vidjeti koliko je vjernicima bilo stalo do apostola Pavla. Kako li su ga voljeli!

 

A kako se nije dao nagovoriti, ušutjesmo rekavši: "Gospodnja budi volja!" (Djela 21:14)

 

I ja sam mišljenja da je Božja volja i bila izvršena.

 

PAVAO U JERUZALEMU

 

Nakon tih dana spremismo se i uzađosmo u Jeruzalem. S nama pođoše i učenici iz Cezareje pa nas odvedoše k nekomu Mnasonu Cipraninu, starom učeniku, da u njega odsjednemo. Kad stigosmo u Jeruzalem, primiše nas braća radosno. (Djela 21:15 - 17)

 

Zapazite da kad je apostol Pavao stigao u Jeruzalem, crkva koja je bila ondje prihvatila ga je objeručke i radosno.

 

Sutradan ode Pavao zajedno s nama k Jakovu. Nađoše se ondje i sve starješine. (Djela 21:18)

 

Kakav veličanstveni doček od strane crkve u Jeruzalemu! Pavao je u tom trenutku bio veteran vjere, dragi moji prijatelji. Bio je dugo u službi za Gospodina Isusa Krista i na svome je tijelu nosio znakove Gospodina Isusa.

 

Pošto ih pozdravi, stade im potanko izlagati što učini Bog među poganima po njegovoj službi. Pošto su ga oni poslušali, dadoše slavu Bogu pa mu rekoše: "Vidiš, brate: deseci su tisuća Židova povjerovali i svi su ravnatelji Zakona. A o tebi im je dojavljeno da sve Židove koji su među poganima upućuješ na otpad od Mojsija učeći ih da ne obrezuju djece i ne žive po običajima. (Djela 21:19 - 21)

 

Židovi su pomalo iskrivljavali pomalo ono što je Pavao činio. Pavao nije u stvari poučavao ljude na način na koji su oni to predstavili.

 

Došli smo do još jednog vrlo zanimljivog odjeljka o kojem dobri tumači Biblije nude različita objašnjenja. Je li Pavao bio u Božjoj volji ili izvan nje kad je otišao u Jeruzalem i uzeo na sebe židovski zavjet koji je očito u sebi uključivao i prinošenje žrtve?

 

Vjernici u Jeruzalemu su govorili o tisućama židovskih obraćenika Kristu. Ti Židovi koji su svoju potpunost pronašli u Kristu, svejedno se nisu odrekli Mojsijevog Zakona i nisu ga odbacili. Međutim, jednako tako nisu mogli inzistirati na tome da obraćenici iz poganstva moraju doći pod Zakon. S druge strane, pogani nisu mogli tražiti od Židova da se odreknu praksi Mojsijevog Zakona - pod uvjetom da se ni ne pouzdaju u te prakse da će ih spasiti. Oni koji su trajni u tome da milost nije tjerala pogane na držanje Mojsijevog Zakona čini se da zaboravljaju kako ta ista milost dopušta Židovima da drže preporuke tog Zakona ako smatraju da su one Božja volja.

 

Na primjer, znamo da Petar nije jeo ništa suprotno Mojsijevom Zakonu dok nije posjetio Pavla u Antiohiji. Također, Židovski vjernici osjećali su gađenje prema tome da pojedu nešto što je ranije bilo žrtvovano idolima. Zbog svega ovoga se savjest pogana nije uzbuđivala. Međutim, ako je jedenje takvog mesa vrijeđalo savjest drugog vjernika i uzrokovalo da zbog toga posrne, tada je takva praksa bila pogrešna. Pavao nam vrlo jasno govori o tome kako nas jedenje mesa ne vodi bliže Bogu. "A k Bogu nas ne privodi jelo. Niti što gubimo ako ne jedemo; niti što dobivamo ako jedemo" (1. Korinćanima 8:8).

 

Pavao je također napisao da ako je netko odrastao pod određenim običajima, Božja milost dopušta mu da nastavi s tim običajima nakon što prihvati Gospodina Isusa kao svog Spasitelja. "U drugome svatko neka živi kako mu je Gospodin dodijelio, kako ga je Bog pozvao. Tako određujem po svim crkvama. Je li tko pozvan kao obrezan, neka ne prepravlja obrezanja. Ako je pozvan kao neobrezan, neka se ne obrezuje. Obrezanje nije ništa i neobrezanje nije ništa, nego - držanje Božjih zapovijedi. Svatko neka ostane u onom zvanju u koje je pozvan" (1. Korinćanima 7:17 - 20).

 

Pavao ovo isto načelo primjenjuje na pridobivanje ljudi za Krista. "Jer premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah Židovima Židov da Židove steknem; onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom - premda ja nisam pod Zakonom - da one pod Zakonom steknem; onima bez Zakona, kao da sam bez Zakona - premda nisam bez Božjega zakona, nego u Kristovu zakonu - da steknem one bez Zakona; bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto - poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njem" (1. Korinćanima 9:19 - 23). Mislim da ne bismo trebali kritizirati Pavla zbog toga što je učinio u Jeruzalemu. Milost je dopuštala Pavlu da uzme na sebe židovski zavjet kako bi pridobio Židove. Da je bio poganin, tada bi bilo čudno za njega da usvaja strane običaje.

 

S ovim riječima kao pozadinom, možemo bolje razumjeti Pavlov postupak.


Što dakle? Čut će svakako da si došao. Učini stoga što ti kažemo. U nas su četiri čovjeka koji imaju zavjet. Njih uzmi, s njima se zajedno posveti, plati za njih da se ošišaju pa će svi spoznati     da nema ništa od onoga što im je o tebi dojavljeno, nego da si i ti na pravu putu i da opslužuješ Zakon. A što se tiče pogana koji povjerovaše ‑ poslali smo što odlučismo: da se klone mesa žrtvovana idolima, krvi, udavljenoga i bludništva." Nato Pavao uze one ljude, sutradan se s njima zajedno posveti, uđe u Hram, oglasi svršetak dana posvećenja nakon kojih će se za svakoga od njih prinijeti prinos. (Djela 21:22 - 26)

 

Što je Pavao sada morao učiniti? Došao je u crkvu i ona mu je priredila kraljevski doček. Donio im je dar od crkava iz poganstva. Saslušali su njegovo izvješće i radovali su se načinu na koji je Bog spasio pogane. Tada se oni obraćaju Pavlu i govore mu kako u Jeruzalemu ima na tisuće Židova koji su se pouzdali u Krista i koji su Ga prihvatili svog Mesiju i Spasitelja. Nitko od njih nije želio da dođe do podjele u crkvi. Postoji samo jedna crkva Isusa Krista, a ne Židovska i poganska crkva. Židov koji dođe Isusu Kristu ne prestaje biti Židov. Zbog toga su rekli Pavlu: "Gledaj, ti si Židov. To je tvoja pozadina. Osim toga, želiš Židove pridobiti za Krista." Pavao je odgovorio: "Naravno da to želim!" Zato su nastavili: "S obzirom na činjenicu da si Židov, neće ti ništa naškoditi da odeš s tom četvoricom ljudi koji su načinili zavjet. Obrijali su glave i odlaze u hram. Hoćeš li poći s njima?" Pavao je odgovorio: "Naravno."

 

Pavao nije uzeo na sebe taj zavjet zbog toga što mu je tako bilo zapovjeđeno. On je na sebe uzeo taj zavjet jer je želio pridobiti ove ljude za Krista.

 

Dragi prijatelji, vi ne morate na sebe uzimati zavjete. Međutim, ako želite načiniti zavjet, možete to učiniti. Ako želite obrijati svoju glavu kada učinite zavjet, to je vaša stvar. Ako želite učiniti zavjet i pustiti da vam zbog toga izraste duga kosa, i to je vaša stvar. Sve je to u redu kod Gospodina. Pod milosti možete uraditi bilo što od ovoga. Pod milosti imate pravo načiniti zavjet ako to želite - samo imajte na umu da niste spašeni zbog onoga što činite po Božjoj milosti.