POGLAVLJE 27:14-44
OLUJA
Ali nedugo
zatim rabjesni se žestok vjetar zvan sjeveroistočnjak. (Djela 27:14)
Što je to
Eurakulon (Sjeveroistočnjak u hrvatskom prijevodu - op. prev.)? Dr. Luka rabi
precizni navigacijski pojam onog vremena. On ima veze sa sjevernim vjetrom koji
je dolazio s istoka. Drugim riječima, oluja je dolazila iz Europe. Bila je zima
i vrijeme oluja. Nastao je "Žestok vjetar" i u toj oluji se našao
Pavao i svi koji su bili na brodu s njim.
Želimse
zaustaviti ovdje kako bi istaknuo nešto vrlo zanimljivo. Sjetit ćete se da kad
je Pavao bio u Efezu, što je bilo vrijeme trijumfiranja evanđelja, izrazio je
veliku želju da posjeti Rim. Bila je to velika čežnja u njegovom srcu.
"Pošto se to ispuni, naumi Pavao preko Makedonije i Ahaje otići u
Jeruzalem te reče: 'Pošto budem ondje, trebat će da i Rim vidim'" (Djela
19:21). U Jeruzalemu je za Pavla došao trenutak tame. Činilo se da nikada neće
vidjeti Rim. U trenucima tame, očaja i poraza, Bog mu se ukazao kako bi ga
uvjerio. "Iduće noći pristupi mu Gospodin i reče: 'Hrabro samo! Jer kao
što si za me svjedočio u Jeruzalemu tako treba da i u Rimu posvjedočiš!'"
(Djela 23:11). Gospodin je uvjerio Pavla da će otići u Rim.
Zahvati lađu
te mu nije mogla odoljeti pa se prepustismo da nas nosi. Prolazeći ispod nekog
otočića zvanog Kauda, jedva uspjesmo dohvatiti čamac. Podigoše ga pa
upotrijebiše snast da potpašu lađu. Bojeći se pak da se ne nasuču u Sirti,
spustiše prvenjaču. Tako ih je nosilo. Budući da nas je oluja silovito udarala,
sutradan se riješiše tovara, (Djela 27:15 - 18)
Našli su se na
Sredozemnom moru, vjetar ih je nosio na zapad od Krete. Činilo se da će doživjeti
brodolom na malenom otoku Kaudi, a to je maleni otok južno od Krete. Trebali su
vjetru prepustiti da preuzme brod. Sav su teret izbacili iz broda kako bi
olakšali brod.
a treći dan
svojim rukama izbaciše brodsku opremu. (Djela 27:19)
S broda su
skinuli sve što se moglo baciti u more.
Kako se pak
više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila
je već propala svaka nada da ćemo se spasiti. (Djela 27:20)
Dr. Luka
govori kako se na njih okomila "oluja nemalena." Već smo zapazili
kako dr. Luka voli upotrebljavati ovakve umanjenice za opisivanje nečeg
velikog. Ovime je mislio reći da je oluja bila strašna. U stvari, mislili su da
se neće živi izvući iz te situacije. U oluji se mogao čuti Gospodnji glas kroz
apostola Pavla.
Nakon
četrnaest dana vjetrova i valova, ljudi na brodu osjećali su da neće preživjeti.
Mislili su da je to kraj. Međutim, Gospodin se ukazao Pavlu i uvjerio ga da će
on svejedno vidjeti Rim. S tom sigurnosti Pavao je mogao stajati iznad ostalih.
Ni jelo se već
dugo nije. Onda usta Pavao posred njih i reče: "Trebalo je, ljudi, poslušati
me, ne se otiskivati od Krete i izbjeći ovu nepogodu i štetu. Sada vas pak
opominjem: razvedrite se jer ni živa duša između vas neće stradati, nego samo
lađa.
Noćas mi se
ukaza anđeo Boga čiji sam i komu služim te reče: 'Ne boj se, Pavle! Pred cara
ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom.' Zato razvedrite se,
ljudi! Vjerujem Bogu: bit će kako mi je rečeno. Ali treba da se nasučemo na
neki otok." (Djela 27:21 - 26)
Svakako
razumijete da su ovo bile riječi velikog ohrabrenja svima koji su se našli na
tom brodu. U stvari, to je bila jedina stvar za koju su se mogli uhvatiti.
Zapazite predivno svjedočanstvo apostola Pavla: "Čiji sam i komu služim."
Njegovo je pouzdanje bilo u Bogu: "Zato razvedrite se, ljudi! Vjerujem
Bogu: bit će kako mi je rečeno."
Pavlu je bilo
objavljeno da će se nasukati na jedan otok. Kasnije saznajemo da je taj otok
bio Malta, koji se nalazi južno od Sicilije. Vidimo da su proputovali veliki
dio Sredozemnog mora od Krete.
Bijaše već
četrnaesta noć što smo bili tamo‑amo gonjani po Jadranu kad oko ponoći naslutiše
mornari da im se primiče neka zemlja. (Djela
27:27)
"Jadran"
je Jadransko more. Jadransko more leži između Italije i Makedonije ili današnje
Grčke. Očito je da ih je oluja bacala amo - tamo po Jadranu, i prošli su između
Krete i Sicilije. Našli su se na debelom, otvorenom moru. Četrnaeste noći, oko
ponoći, postalo je očito da ih je vjetar donio u blizinu neke zemlje.
Bacivši
olovnicu, nađoše dvadeset hvati dubine; malo poslije baciše je opet i nađoše ih
petnaest. Kako se bojahu da ne naletimo na grebene, baciše s krme četiri sidra
iščekujući da se razdani. (Djela 27:28 - 29)
Bacanje
olovnice pokazalo je da se približavaju sve bliže kopnu. Svako bacanje olovnice
pokazalo je da je voda sve plića.
Možda bih
ovdje trebao spomenuti kako sam slušao propovijedi o "četiri sidra" i
ovim se sidrima davalo svako značenje koje si uopće možete zamisliti. Nemojmo
pasti u klopku padanja u poduhovljenje nečega što je vrlo praktično i vrlo
realistično. Ti su ljudi bili na brodu i približavali su se zemlji. S obzirom
da nisu željeli biti bačeni na stijene, bacili su četiri sidra. Bila su potrebna
sva četiri kako bi zadržala brod. Ako počnete nagađati koliko bi sidra bilo
potrebno da zadrže vas ili mene, pokušavali biste poduhoviti ovaj odjeljak. Po
mojoj procjeni to je vrlo bezuman način ophođenja prema Božjoj riječi.
Kad su mornari
bili naumili uteći iz lađe i počeli spuštati čamac u more pod izlikom da s
pramca kane spustiti sidra, reče Pavao satniku i vojnicima: "Ako ovi ne
ostanu na lađi, vi se spasiti ne možete!" (Djela 27:30 - 31)
Vidite, posada
je pokušala napustiti brod. Ponašali su se kao da bacaju sidra, međutim, počeli
su bježati. Napustili su tonući brod kao što ga i štakori napuštaju. Činili su
ono što nisu smjeli.
Pavao je
satniku rekao da je jedina garancija sigurnosti ta ako svi ostanu na brodu.
Pavao se pouzdavao u Boga. Kako je to divno kada se pouzdavate u Božju riječ!
Božji anđeo je rekao Pavlu da će on i ljudi s njim biti spašeni. Međutim, nisu
mogli biti spašeni na njihov način. Moraju biti spašeni na Božji način. Božji
način bio je da ostanu na brodu. Radilo se o pitanju vjerovanja u to da će ih
Bog spasiti ili ne vjerovanja i preuzimanja situacije u svoje ruke. Pavao im je
rekao da on vjeruje Bogu. Također im je rekao da ako žele biti spašeni, svi
moraju ostati na brodu.
Nato vojnici
presjekoše užad čamca i pustiše da padne. (Djela 27:32)
Pavao je dao
tu informaciju satniku. Satnik je počeo slušati ono što mu Pavao ima za reći.
Izdao je zapovijed i vojnici su presjekli užad čamaca za spašavanje. Tada su
svi morali ostati na brodu.
Do pred
svanuće nutkao je Pavao sve da uzmu hrane: "Četrnaesti je danas dan, reče,
što bez jela čekate, ništa ne okusivši. Stoga vas molim: založite nešto jer to
je za vaš spas. Ta nikome od vas ni vlas s glave neće propasti." (Djela
27:33 - 34)
Svi vi dobro
znate da bi četrnaest dana posta iscrpilo i najtvrđeg čovjeka. Zato ih je Pavao
sve potakao da jedu. Očito su svi postili. Pogani su postili jer su se bojali
na smrt. Pavao i kršćani su postili jer su to činili zbog Gospodina. Sada su se
našli blizu obale i svima im je potrebna snaga kako bi stigli do obale. Zato
Pavao u svojoj službi za Gospodina upotrebljava svoj posvećeni razum.
Upotrijebio je zdravi razum.
U kršćanskom
poslu potreban nam je dobar, zdravi i posvećeni razum više nego u bilo kojem
drugom području našeg življenja. Kako li bezumni ljudi ponekad mogu biti i to
opravdavati time da se pouzdaju u Gospodina. Dragi prijatelji, Bog od nas
očekuje da upotrijebimo malo zdravog razuma.
Rekavši to,
uze kruh, pred svima zahvali Bogu, razlomi i stade jesti. (Djela 27:35)
Pavao je
zahvalio Bogu u nazočnosti svih njih. I to je predivno svjedočanstvo. Radi se o
Pavlovom putovanju u Rim. Možda ćete reći: "Meni to putovanje ne izgleda
baš plodonosno! Čini mi se kao da je Pavao postupao suprotno Božjoj
volji!" Ne, dragi moji prijatelji, Pavao nije postupao suprotno Božjoj
volji.
Sjećate li se
jednog drugog događaja kad je Gospodin Isus svojim učenicima rekao da uđu u
lađicu i da se upute na drugu obalu Galilejskog jezera? Rekao im je da prijeđu
na drugu obalu, i na tom putovanju upali su u strašnu oluju. Poslao ih je u
samu oluju. Nemojte mi reći da Isus nije znao da oluja dolazi. Namjerno ih je
poslao u oluju! On je Bog. Znao je za oluju, i znao je jako dobro što čini. Ja
sam mišljenja da nas ponekad Gospodin namjerno pošalje u nekakvu oluju. Ono što
mi moramo zapamtiti je da možemo biti u oluji i da je to po Božjoj volji. On
nam nikada nije obećao da ćemo izbjeći životnim olujama, međutim, obećao nam je
da ćemo stići do luke. Osim toga, On će biti uz nas usred oluje. To je utjeha
koja bi trebala Božjem djetetu doći u trenucima kad upadne u kakvu oluju.
Svi se
razvedre te i oni uzmu hrane. A svih nas je u lađi bilo dvjesta sedamdeset i
šest duša. (Djela 27:36 - 37)
Na brodu je
bilo dvije stotine i sedamdeset i šest ljudi - dakle, radilo se o povećem
brodu.
Jednom
nasićeni, stanu rasterećivati lađu bacajući žito u more. (Djela 27:38)
Ranije su već
sav teret izbacili u more. Sada u more bacaju i svu hranu koju su imali.
Kad osvanu,
mornari ne prepoznaše zemlje; razabraše neki zaljev ravne obale pa odluče, bude
li moguće, u nj zavesti lađu. Odriješe sidra i ostave ih u moru. Istodobno popuste
i spone kormila, razapnu prvenjaču prema vjetru pa udare k obali. Ali naletješe
na plićak i nasukaše brod: pramac, nasađen, osta nepomičan, a krmu razdiraše žestina
valova. Tada vojnici naumiše poubijati sužnje da ne bi koji isplivao i
pobjegao, ali im satnik, hoteći spasiti Pavla, omete naum: zapovjedi da oni
koji znaju plivati najprvi poskaču i izađu na kraj, a ostali će, tko na
daskama, tko na olupinama lađe. Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno. (Djela
27:39 - 44)
Njihovo
pristajanje moglo bi se smatrati čudesnim iako ja neću inzistirati na tome da
se radi o čudu. Bilo kako bilo, Bog je nesumnjivo ispunio svoje obećanje da će
Pavao i svih 276 ljudi s broda sigurno stići na kopno.
