dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org

Djela apostolska 27:14-44

Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 27:14-44

 

 

OLUJA

 

Ali nedugo zatim rabjesni se žestok vjetar zvan sjeveroistočnjak. (Djela 27:14)

 

Što je to Eurakulon (Sjeveroistočnjak u hrvatskom prijevodu - op. prev.)? Dr. Luka rabi precizni navigacijski pojam onog vremena. On ima veze sa sjevernim vjetrom koji je dolazio s istoka. Drugim riječima, oluja je dolazila iz Europe. Bila je zima i vrijeme oluja. Nastao je "Žestok vjetar" i u toj oluji se našao Pavao i svi koji su bili na brodu s njim.

 

Želimse zaustaviti ovdje kako bi istaknuo nešto vrlo zanimljivo. Sjetit ćete se da kad je Pavao bio u Efezu, što je bilo vrijeme trijumfiranja evanđelja, izrazio je veliku želju da posjeti Rim. Bila je to velika čežnja u njegovom srcu. "Pošto se to ispuni, naumi Pavao preko Makedonije i Ahaje otići u Jeruzalem te reče: 'Pošto budem ondje, trebat će da i Rim vidim'" (Djela 19:21). U Jeruzalemu je za Pavla došao trenutak tame. Činilo se da nikada neće vidjeti Rim. U trenucima tame, očaja i poraza, Bog mu se ukazao kako bi ga uvjerio. "Iduće noći pristupi mu Gospodin i reče: 'Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu tako treba da i u Rimu posvjedočiš!'" (Djela 23:11). Gospodin je uvjerio Pavla da će otići u Rim.

 

Zahvati lađu te mu nije mogla odoljeti pa se prepustismo da nas nosi. Prolazeći ispod nekog otočića zvanog Kauda, jedva uspjesmo dohvatiti čamac. Podigoše ga pa upotrijebiše snast da potpašu lađu. Bojeći se pak da se ne nasuču u Sirti, spustiše prvenjaču. Tako ih je nosilo. Budući da nas je oluja silovito udarala, sutradan se riješiše tovara, (Djela 27:15 - 18)

 

Našli su se na Sredozemnom moru, vjetar ih je nosio na zapad od Krete. Činilo se da će doživjeti brodolom na malenom otoku Kaudi, a to je maleni otok južno od Krete. Trebali su vjetru prepustiti da preuzme brod. Sav su teret izbacili iz broda kako bi olakšali brod.

 

a treći dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu. (Djela 27:19)

 

S broda su skinuli sve što se moglo baciti u more.

 

Kako se pak više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je već propala svaka nada da ćemo se spasiti. (Djela 27:20)

 

Dr. Luka govori kako se na njih okomila "oluja nemalena." Već smo zapazili kako dr. Luka voli upotrebljavati ovakve umanjenice za opisivanje nečeg velikog. Ovime je mislio reći da je oluja bila strašna. U stvari, mislili su da se neće živi izvući iz te situacije. U oluji se mogao čuti Gospodnji glas kroz apostola Pavla.

 

Nakon četrnaest dana vjetrova i valova, ljudi na brodu osjećali su da neće preživjeti. Mislili su da je to kraj. Međutim, Gospodin se ukazao Pavlu i uvjerio ga da će on svejedno vidjeti Rim. S tom sigurnosti Pavao je mogao stajati iznad ostalih.

 

Ni jelo se već dugo nije. Onda usta Pavao posred njih i reče: "Trebalo je, ljudi, poslušati me, ne se otiskivati od Krete i izbjeći ovu nepogodu i štetu. Sada vas pak opominjem: razvedrite se jer ni živa duša između vas neće stradati, nego samo lađa.

 

Noćas mi se ukaza anđeo Boga čiji sam i komu služim te reče: 'Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom.' Zato razvedrite se, ljudi! Vjerujem Bogu: bit će kako mi je rečeno. Ali treba da se nasučemo na neki otok." (Djela 27:21 - 26)

 

Svakako razumijete da su ovo bile riječi velikog ohrabrenja svima koji su se našli na tom brodu. U stvari, to je bila jedina stvar za koju su se mogli uhvatiti. Zapazite predivno svjedočanstvo apostola Pavla: "Čiji sam i komu služim." Njegovo je pouzdanje bilo u Bogu: "Zato razvedrite se, ljudi! Vjerujem Bogu: bit će kako mi je rečeno."

 

Pavlu je bilo objavljeno da će se nasukati na jedan otok. Kasnije saznajemo da je taj otok bio Malta, koji se nalazi južno od Sicilije. Vidimo da su proputovali veliki dio Sredozemnog mora od Krete.

 

Bijaše već četrnaesta noć što smo bili tamo‑amo gonjani po Jadranu kad oko ponoći naslutiše mornari da im se primiče neka zemlja.   (Djela 27:27)

 

"Jadran" je Jadransko more. Jadransko more leži između Italije i Makedonije ili današnje Grčke. Očito je da ih je oluja bacala amo - tamo po Jadranu, i prošli su između Krete i Sicilije. Našli su se na debelom, otvorenom moru. Četrnaeste noći, oko ponoći, postalo je očito da ih je vjetar donio u blizinu neke zemlje.

Bacivši olovnicu, nađoše dvadeset hvati dubine; malo poslije baciše je opet i nađoše ih petnaest. Kako se bojahu da ne naletimo na grebene, baciše s krme četiri sidra iščekujući da se razdani. (Djela 27:28 - 29)

 

Bacanje olovnice pokazalo je da se približavaju sve bliže kopnu. Svako bacanje olovnice pokazalo je da je voda sve plića.

 

Možda bih ovdje trebao spomenuti kako sam slušao propovijedi o "četiri sidra" i ovim se sidrima davalo svako značenje koje si uopće možete zamisliti. Nemojmo pasti u klopku padanja u poduhovljenje nečega što je vrlo praktično i vrlo realistično. Ti su ljudi bili na brodu i približavali su se zemlji. S obzirom da nisu željeli biti bačeni na stijene, bacili su četiri sidra. Bila su potrebna sva četiri kako bi zadržala brod. Ako počnete nagađati koliko bi sidra bilo potrebno da zadrže vas ili mene, pokušavali biste poduhoviti ovaj odjeljak. Po mojoj procjeni to je vrlo bezuman način ophođenja prema Božjoj riječi.

 

Kad su mornari bili naumili uteći iz lađe i počeli spuštati čamac u more pod izlikom da s pramca kane spustiti sidra, reče Pavao satniku i vojnicima: "Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se spasiti ne možete!" (Djela 27:30 - 31)

 

Vidite, posada je pokušala napustiti brod. Ponašali su se kao da bacaju sidra, međutim, počeli su bježati. Napustili su tonući brod kao što ga i štakori napuštaju. Činili su ono što nisu smjeli.

 

Pavao je satniku rekao da je jedina garancija sigurnosti ta ako svi ostanu na brodu. Pavao se pouzdavao u Boga. Kako je to divno kada se pouzdavate u Božju riječ! Božji anđeo je rekao Pavlu da će on i ljudi s njim biti spašeni. Međutim, nisu mogli biti spašeni na njihov način. Moraju biti spašeni na Božji način. Božji način bio je da ostanu na brodu. Radilo se o pitanju vjerovanja u to da će ih Bog spasiti ili ne vjerovanja i preuzimanja situacije u svoje ruke. Pavao im je rekao da on vjeruje Bogu. Također im je rekao da ako žele biti spašeni, svi moraju ostati na brodu.

 

Nato vojnici presjekoše užad čamca i pustiše da padne. (Djela 27:32)

 

Pavao je dao tu informaciju satniku. Satnik je počeo slušati ono što mu Pavao ima za reći. Izdao je zapovijed i vojnici su presjekli užad čamaca za spašavanje. Tada su svi morali ostati na brodu.

 

Do pred svanuće nutkao je Pavao sve da uzmu hrane: "Četrnaesti je danas dan, reče, što bez jela čekate, ništa ne okusivši. Stoga vas molim: založite nešto jer to je za vaš spas. Ta nikome od vas ni vlas s glave neće propasti." (Djela 27:33 - 34)

 

Svi vi dobro znate da bi četrnaest dana posta iscrpilo i najtvrđeg čovjeka. Zato ih je Pavao sve potakao da jedu. Očito su svi postili. Pogani su postili jer su se bojali na smrt. Pavao i kršćani su postili jer su to činili zbog Gospodina. Sada su se našli blizu obale i svima im je potrebna snaga kako bi stigli do obale. Zato Pavao u svojoj službi za Gospodina upotrebljava svoj posvećeni razum. Upotrijebio je zdravi razum.

 

U kršćanskom poslu potreban nam je dobar, zdravi i posvećeni razum više nego u bilo kojem drugom području našeg življenja. Kako li bezumni ljudi ponekad mogu biti i to opravdavati time da se pouzdaju u Gospodina. Dragi prijatelji, Bog od nas očekuje da upotrijebimo malo zdravog razuma.

 

Rekavši to, uze kruh, pred svima zahvali Bogu, razlomi i stade jesti. (Djela 27:35)

 

Pavao je zahvalio Bogu u nazočnosti svih njih. I to je predivno svjedočanstvo. Radi se o Pavlovom putovanju u Rim. Možda ćete reći: "Meni to putovanje ne izgleda baš plodonosno! Čini mi se kao da je Pavao postupao suprotno Božjoj volji!" Ne, dragi moji prijatelji, Pavao nije postupao suprotno Božjoj volji.

 

Sjećate li se jednog drugog događaja kad je Gospodin Isus svojim učenicima rekao da uđu u lađicu i da se upute na drugu obalu Galilejskog jezera? Rekao im je da prijeđu na drugu obalu, i na tom putovanju upali su u strašnu oluju. Poslao ih je u samu oluju. Nemojte mi reći da Isus nije znao da oluja dolazi. Namjerno ih je poslao u oluju! On je Bog. Znao je za oluju, i znao je jako dobro što čini. Ja sam mišljenja da nas ponekad Gospodin namjerno pošalje u nekakvu oluju. Ono što mi moramo zapamtiti je da možemo biti u oluji i da je to po Božjoj volji. On nam nikada nije obećao da ćemo izbjeći životnim olujama, međutim, obećao nam je da ćemo stići do luke. Osim toga, On će biti uz nas usred oluje. To je utjeha koja bi trebala Božjem djetetu doći u trenucima kad upadne u kakvu oluju.

 

Svi se razvedre te i oni uzmu hrane. A svih nas je u lađi bilo dvjesta sedamdeset i šest duša. (Djela 27:36 - 37)

 

Na brodu je bilo dvije stotine i sedamdeset i šest ljudi - dakle, radilo se o povećem brodu.

 

Jednom nasićeni, stanu rasterećivati lađu bacajući žito u more. (Djela 27:38)

 

Ranije su već sav teret izbacili u more. Sada u more bacaju i svu hranu koju su imali.

 

Kad osvanu, mornari ne prepoznaše zemlje; razabraše neki zaljev ravne obale pa odluče, bude li moguće, u nj zavesti lađu. Odriješe sidra i ostave ih u moru. Istodobno popuste i spone kormila, razapnu prvenjaču prema vjetru pa udare k obali. Ali naletješe na plićak i nasukaše brod: pramac, nasađen, osta nepomičan, a krmu razdiraše žestina valova. Tada vojnici naumiše poubijati sužnje da ne bi koji isplivao i pobjegao, ali im satnik, hoteći spasiti Pavla, omete naum: zapovjedi da oni koji znaju plivati najprvi poskaču i izađu na kraj, a ostali će, tko na daskama, tko na olupinama lađe. Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno. (Djela 27:39 - 44)

 

Njihovo pristajanje moglo bi se smatrati čudesnim iako ja neću inzistirati na tome da se radi o čudu. Bilo kako bilo, Bog je nesumnjivo ispunio svoje obećanje da će Pavao i svih 276 ljudi s broda sigurno stići na kopno.