dr. Josip Horak



DR. JOSIP HORAK (1912. – 1999.)

Dr. Josip Horak rodio se 24. svibnja 1912. u Derventi (Bosna i Hercegovina). Realnu gimnaziju završio je u Slavonskom Brodu, a Pravni fakultet na Univerzitetu u Beogradu 1939. Kako je zbog Drugoga svjetskog rata bio prekinut poslijediplomski studij u Beogradu, nastavio ga je kasnije u Zagrebu. Postigao je doktorat ekonomskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je 1956. obranio na Pravnom fakultetu disertaciju pod naslovom »Kreditiranje privrednih poduzeća u FNRJ«. Bio je zaposlen u svojstvu komercijalnog direktora, šefa privredno računskog sektora te ekonomskog savjetnika u poduzećima »Metan«, »Katran« i »Grafika« sve do umirovljenja. Zbog nepodobnosti tj. nečlanstva u Komunističkoj partiji i aktivne službe u crkvi nikada nije mogao profesionalno napredovati do položaja generalnog direktora, iako je bio za to kvalificiran. Pet godina radio je kao profesor Više škole za cestovni saobraćaj za kolegij »Organizacija i poslovanje poduzeća cestovnog saobraćaja«. Uz sve te obaveze vrlo se rano uključio u rad baptističkih zajednica u Jugoslaviji. I njegov je otac Većeslav Horak bio propovjednik u Beogradu sve do preseljenja u Čehoslovačku nakon Drugoga svjetskog rata. Josip je bio sekretar za omladinu Saveza baptističkih crkava Jugoslavije sve do početka Drugoga svjetskog rata, a neposredno nakon rata postaje propovjednikom Baptističke crkve Zagreb i tu službu obavlja do 1982. Za predsjednika Saveza baptističkih crkava Jugoslavije bio je izabran 1957. te ponovno biran na tu dužnost sve do 1986. kada se više nije htio kandidirati. Tada je bio izabran na skupštini Saveza za počasnog člana izvršnog odbora Saveza.

Od samog početka emitiranja Evanđelja preko radija na našim prostorima 1961. godine uključio se u pripremanje i snimanje radio emisija koje odašilje Trans World Radio i Evangeliumsrundfunk najprije preko kratkih valova. Snimio je preko 3000 emisija. Propovijedi odašiljane preko radija sabrane su i tiskane u tri knjige.

U Zagrebu je 1976. osnovan protestantski teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«. Dr. Horak bio je njegov dekan sve do 1980., a nakon toga prodekan. Na tom fakultetu bio je odgovoran za katedru praktične teologije te predaje više kolegija iz toga područja kao i iz kršćanske sociologije. Na temu odnosa crkva-država i vjerske slobode napisao je mnogo članaka objavljenih u uglednim vjerskim časopisima kao što je »Journal of Church and State« sveučilišta Baylor u SAD-u. Za knjigu »Vjerske zajednice u Jugoslaviji« urednika Zlatka Frida u izdanju NIP-a »Binoza« u Zagrebu 1970. napisao je članak »Protestantizam i ekumenizam«. Za časopis »Savjest i sloboda« Centra za istraživanje Biblije, dokumentaciju i informacije, Zagreb 1982. napisao je članak »Baptistička crkva – njezin postanak, razvoj, učenje i uređenje, posebice u SFRJ«. U izdanju Duhovne Stvarnosti objavio je 1989. knjigu pod naslovom »Baptisti – povijest i načela vjerovanja«.

Pored rada i zaduženja u zemlji, dr. Horak je sudjelovao i na mnogim svjetskim skupovima baptista i evanđeoskih kršćana, pa je tako i 1985. na Svjetskom kongresu baptista u Los Angelesu bio izabran za jednog od potpredsjednika Svjetskog saveza za razdoblje od 1985. do 1990. Tako je postao članom Svjetskog saveza i Europske baptističke federacije. Na sveučilištu Baylor u Wacou, u Texasu, u dva je navrata održao predavanje, a bio je i član redakcije časopisa »Journal of Church and State«.

Dr. Horak je 1984. godine primio Plaketu kao najviše društveno priznanje SR Hrvatske, a 1987. godine Pohvalnicu Lige za mir republičke konferencije SSRN Hrvatske za rezultate postignute u akcijama za mir.


Autor: dr. Josip Horak

U Djelima Apostolskim čitamo u 2. poglavlju (43) da nakon Duhova: "Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja." Međutim nije nam opisano nijedno od tih čudesa i znamenja. Ali Duh Sveti je tako upravljao piscem Djela Apostolskih da je u 3. poglavlju detaljno opisao jedno čudo "ozdravljenja hromog čovjeka", jer nam sigurno daje jednu pouku i poruku.

Tako čitamo od 1. do 9. retka: "Petar i Ivan uzlazili su u Hram na devetu molitvenu uru. Upravo su donosili nekog čovjeka hroma od majčine utrobe: njega bi svaki dan postavljali kod hramskih vrata, zvanih Divna, da prosi milostinju od onih koji ulaze u Hram. On ugleda Petra i Ivana upravo kad zakoračiše u Hram te zamoli milostinju. Petar ga zajedno s Ivanom prodorno pogleda i reče: "Pogledaj u nas!" Dok ih je molećivo motrio očekujući od njih nešto dobiti, reče mu Petar: "Srebra i zlata nema u mene, ali što imam to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!" I uhvativši ga za desnu ruku, pridiže ga: umah mu omoćaše noge i gležnjevi pa skoči, uspravi se, stane hodati te uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i hvaleći Boga. Sav ga narod vidje kako hoda i hvali Boga."

Ovaj je događaj zaista  veoma značajan, dobro je poznat i  bogat izvanrednim mislima. Iako sam to mnogo puta čitao, uvijek sam iznova upućen na nešto novo i dragocjeno i tako obogaćen novim saznanjem! Vodeći apostoli Petar i Ivan  uzlazili su u židovski Hram na molitvu. Naime tamo su se održavale molitve tri puta dnevno: u 9 sati prije podne, o podne i u 3 sata poslije podne – u Židova je tada bila deveta ura. Dan se računao od 6 sati izjutra do 6 sati poslije podne. U Starom Zavjetu čitamo riječi psalmista Davida u 55. psalmu (17): "A ja ću Boga prizivati i Gospod će me spasiti. Večerom, jutrom i o podne, tužan ću jecati, i On će čuti vapaj moj." A za proroka Daniela piše (6,11), da je "on tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći i hvaleći Boga."

Božji hram je prvenstveno Dom molitve, kako je to Isus učio i govorio (Mk 11,17): "Nije li pisano "Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi ste od njega načinili pećinu razbojničku!" Je li i za nas Hram Božji i Dom molitve? A to znači ulaziti i boraviti u njemu sa strahopoštovanjem, jer smo u blizini Božjoj i u blizini Njegove djece. Nesretan bolesnik, hrom od rođenja, nije mogao biti u Hramu, nego "su ga svaki dan postavljali kod hramskih vrata, zvanih Divna, da prosi milostinju od onih koji su ulazili u Hram". Nije mogao tražiti milost od Boga, nego samo milostinju od ljudi. Tako je, ugledavši Petra i Ivana, upravo kad zakoračiše u Hram, - zamolio od njih milostinju. Oni ga ne mimoilaze, nego ga Petar prodorno pogleda i reče "Pogledaj u nas!" Zašto je to rekao?

Pogled je vrlo značajan za uspostavljanje kontakta s ljudima. Pogled govori i o iskrenosti i istinitosti naših osjećaja, a i o ljubavi. Govori se o "ljubavi na prvi pogled".  A znamo koliko je važno u sudskom postupku suočenje okrivljenog sa svjedokom kad se moraju suočiti, pogledati oči u oči! Nečista savjest izbjegava pogled u oči onoga, koga smo na neki način povrijedili. Zanimljivo je da se u evanđeljima spominje često da je Spasitelj nekoga pogledao, ali ne nalazimo i obrnuti slučaj. Čovjek grješnik se ne želi suočiti sa svetim Bogom. Radije pobjegne, kao što je bilo s prvim ljudima u Edenskom vrtu. Zato se u Svetom Pismu često upozorava čovjeka da pogleda na Gospoda. Apostol Petar rekao je hromom čovjeku, prodorno ga gledajući: "Pogledaj u nas!" Neki neprecizni prijevodi – na primjer  jedan stari prijevod – kaže: "Pogledaj na nas!" Apostol Petar je želio da vidi duboku čežnju u srcu toga nesretnog čovjeka. A kakva je bila čežnja tog čovjeka?

Čitamo dalje (5) da "ih je molećivo motrio očekujući od njih nešto dobiti..." Mislio je samo na neki novčić, kao što su mu ljudi i ne pogledavši ga – dobacivali. A obzirom da su ga Petar i Ivan pogledali, nadao se možda i više sitniša – ali samo u novcu, jer je skupljao milostinju samo za tjelesni život; za drugi tj. duhovni život i nije mnogo znao, jer valjda u Hram nikada nije ni mogao ući. Nažalost, mnogi ljudi u svijetu, i danas, ne znaju za duhovne vrijednosti: iako su tjelesno potpuno zdravi, misle da ništa drugo i ne trebaju, ne idu u crkvu jer ne mare za vječne vrijednosti – koje se postižu samo vjerom! Takvi su nažalost i mnogi koji se smatraju vjernicima, poput onih u jednoj od najvećih crkava u Maloj Aziji, kojima je upućena najozbiljnija Gospodnja opomena – kako to čitamo u 3. poglavlju knjige Otkrivenja: "Govoriš: "Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!" A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol." Bili su to ljudi bez vjere – iako su imali religiju. Hromi čovjek, o kojem govori naš tekst, bio je svjestan svoje nevolje i bijede. A nije ni znao za duhovni život, te je čeznuo samo za zemaljskim vrijednostima. Apostol Petar videći njegovu tjelesnu nevolju, ali i duhovnu potrebu, reče mu (6-7): "Srebra i zlata nema u mene, ali ono što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!" I odmah mu pomogne ustati...

Od čovjeka hroma kojega su morali donijeti pred hramska vrata, postao je novi čovjek koji "skoči, uspravi se, stane hodati te uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i hvaleći Boga." (8). A to se sve dogodilo jer su apostoli suosjećali s bolesnim čovjekom te mu iskazali pažnju, a možda su zbog toga  i zakasnili na bogoslužbeni sastanak.Ali dali su  mu ono što su imali: ukazali na Isusa Krista Spasitelja! Nisu mu, možda, samo izrazili svoje suosjećanje, nego mu pomogli na putu spasavajuće vjere u Onoga koji spašava.

Nisu imali materijalnih sredstava da pomognu siromašnom čovjeku, jer su i sami bili siromašni bez novaca, ali su imali najveće duhovno blago – vjeru! Kako mi pomažemo nesretnim ljudima oko nas, koji motreći na nas, možda očekuju nešto dobiti i u duhovnom smislu? Možemo li im  reći: .."Ono što imam to ti dajem!" ? Ako ništa nemamo, ne možemo ni drugima dati! Apostoli Petar i Ivan nastojali su jadnom čovjeku koji je gledao samo dolje, u svoje bolesne noge, uzdići pogled gore – k Isusu Kristu. A time su bili rješeni i svi problemi toga čovjeka. Umjesto nekad nesretnog čovjeka, nevoljom slomljenog čovjeka –  vidjeli su ga kako skače od radosti i hvali Boga, jer mu je apostol Petar dao ono što je imao – duhovno blago.