dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

UVOD

 

Većina ljudi smatra da je evanđelje po Ivanu lako razumljivo. Vrlo često možete čuti ove riječi: "Evanđelje po Ivanu je jednostavno evanđelje." Jednostavnost jezika dovela je mnoge ljude u ovakvu zabunu. Napisano je jednosložnim i dvosložnim riječima. Dopustite mi navesti nekoliko stihova kako bih vam ovo ilustrirao. Zapazite koliko su ovi stihovi jednostavni: "K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime" (Ivan 1:11 - 12).

 

Nemamo problema sa samim riječima, već se ovdje bavimo s najdubljim evanđeljem. Uzmite na primjer ovaj izraz: "vi u meni i ja u vama", koji se pojavljuje u Ivanu 14:20. Sedam riječi, jedan veznik, dva prijedloga i četiri zamjenice - bilo kojem djetetu u četvrtom razredu osnovne škole možete postaviti pitanje u svezi sa značenjem ovih riječi, i ono će vam dati njihovo značenje. Međutim, povežite ih zajedno - "vi u meni i ja u vama" - i niti jedan dubokoumni teolog i najveći filozof nije nikada uspio prodrijeti u dubinu značenja ovih riječi. "Vi u meni" znamo da znači spasenje; "i ja u vama" znači posvećenje, međutim, dalje od ovoga nitko od nas ne može ići. Ponekad mislimo da zbog toga što znamo koje je značenje riječi da znamo i što je njima izrečeno. Riječi su jednostavne, međutim, značenje je vrlo duboko.

 

Jeronim je rekao o Ivanovom evanđelju: "Ivan briljira u dubinama božanskih tajni." Nisam još čuo istinitiju izjavu u svezi s tim. Dr. A. T. Pierson izrazio je to ovako: "Ono dotiče Kristovo srce."

 

Iako se smatra da je Ivanovo evanđelje jednostavno, ne smatra se uvijek da je apostol Ivan autor tog evanđelja. Baur - Tubingenska škola u Njemačkoj je prije nekoliko godina počela s napadom na evanđelje po Ivanu. Na tom polju su liberalni teolozi imali uistinu bogat dan. Dok sam bio na fakultetu, slušao sam predavanje - toga je bilo i u moje vrijeme - o autorstvu evanđelja po Ivanu. Profesor je predavanje zaključio riječima kako on smatra da je Ivan autor evanđelja. Jedan je šaljivdžija zapazio: "Ja sam vjerovao da je Ivan pisac i prije ovog predavanja, kao što to vjerujem i sada. Dakle, samo sam protratio vrijeme!" Uvjeravam vas da ovdje nećemo tratiti vrijeme baveći se autorstvom ovog evanđelja, osim što ćemo spomenuti dvije izjave koje nam jasno govore o tome da je Ivan autor evanđelja.

 

Jedan od razloga zbog kojih su neki smatrali da Ivan nije pisac ovog evanđelja je taj što je Papija (njegovo sam ime naveo kod sva četiri evanđelja) nikada ne spominje Ivanovo autorstvo. Međutim, profesor Tischendorf, Njemac koji je pronašao Codex Sinaiticus u manastiru svete Katarine na sinajskom poluotoku, koji je vjerojatno najbolji rukopis Staroga zavjeta, radio je u vatikanskoj knjižnici kad je naišao na jedan stari rukopis koji sadrži navod Papije u kojem se jasno govori o tome da je Ivan autor ovog evanđelja. Ja osobno ne tražim veći autoritet od ovog. Također, Klement aleksandrijski, koji je živio oko 200. godine, izjavio je da je Ivan bio potaknut od prijatelja, a također i po nadahnuću Svetog Duha bio pokrenut da napiše duhovno evanđelje. Ja vjerujem da je Ivanovo evanđelje to duhovno evanđelje. Po mom mišljenju nema niti trunke sumnje da je Ivan pisac evanđelja.

 

Bilo kako bilo, mnogo važnije pitanje je slijedeće: Zašto je Ivan napisao svoje evanđelje? Bilo je to posljednje napisano evanđelje, vjerojatno već pod kraj prvog stoljeća. Svi drugi apostoli bili su mrtvi, i nestali su drugi pisci Novoga zavjeta - samo je Ivan ostao. Pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje, ponovno nailazimo na različite teorije. Postoje oni koji tvrde da je evanđelje bilo napisano kako bi se odgovorilo na prvu herezu kršćanstva, a to je bio gnosticizam. Gnostici su vjerovali da je Isus bio Bog, ali nije bio čovjek, da su apostoli samo mislili da su ga vidjeli, a u stvari ga nisu vidjeli. Irenej je otvoreno rekao kako je svrha pisanja evanđelja po Ivanu bila odgovaranje na gore iznesene gnostičke tvrdnje. Međutim, Tholuck je jasno rekao kako ovo evanđelje nije nimalo polemično i kako se uopće ne bavi tim pitanjem. Također, postoje oni koji tvrde da je ono samo dodatak onome što su drugi napisali, da je Ivan samo dodao još materijala. Hase [heis] odgovara na ovu tvrdnju slijedećim riječima: "Ovo evanđelje nije obična popuna praznog prostora."

 

Vidite, ove teorije nisu dale adekvatni odgovor kako bi se objasnile sve posebne činjenice sadržane u ovom evanđelju, a koje jedno pravo objašnjenje mora sadržavati.. Po mojoj procjeni, jedino zadovoljavajuće objašnjenje je to da je Ivan pisao na zahtjev crkve koja je već imala tri evanđelja (Matej, Marko i Luka kružili su po crkvama) i željela je nešto duhovno dublje, nešto što će im omogući uzrast. To je u stvari i ono što je rekao i Augustin, veliki svetac rane crkve:

 

U četiri evanđelja, odnosno, u četiri knjige jednog Evanđelja, apostol Ivan, u svezi s njegovim duhovnim razumijevanjem koje se može usporediti s orlom, svoje je izvješće podigao na veću visinu i uzvišenije od ostale trojice, i podižući ga, imao je želju da i naša srca također budu podignuta (Gregory, Ključ za evanđelja, str. 285 - 286).

 

To je svrha pisanja  evanđelja po Ivanu. To je razlog zbog kojeg ga je napisao.

 

U skladu s tim, dakle, kada dođemo do evanđelja po Ivanu vidimo da nas ne vodi u Betlehem. Nikada nećemo duhovno uzrasti pjevajući: "O, malo mjesto Betlehem" nebrojeno puta za Božić. Ivan nas neće odvesti u Betlehem jer želi da uzrastemo kao vjernici. Ivan nas vodi nijemim hodnicima vječnosti, kroz ogromnu prazninu svemira, k početku koji to i nije. "U početku bijaše Riječ" (Ivan 1:1). Neki tvrde da je ovaj svijet nastao prije mnogo milijuna godina. Mislim da su preoprezni. Mislim da je zemlja tu mnogo dulje od toga. Što mislite da je Bog radio u vječnosti, vrtio palčevima? Moram vam reći, On je činio mnogo u prošlosti, a za Njim je već vječnost. Zato, kada čitate, "u početku", idite tako daleko u prošlost (vječnost) koliko vaš maleni um to može, ondje postavite pribadaču - i Isus dolazi iz vječnosti kako bi se susreo s vama. "U početku bijaše (a ne jest) Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog" (Ivan 1:1). Zatim se spusite još mnogo milijardi godina u prošlost. "Sve postade po njoj i bez nje ne postane ništa" (Ivan 1:3). Ivan, zatim, u četrnaestom stihu, poduzima slijedeći korak: "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama" (Ivan 1:14).

 

Grčki filozofi i Grčki um za koje je Luka pisao, zaustavili bi se na tom mjestu i rekli bi: "Dosta nam je tebe. Ne možemo te slijediti." Međutim, Ivan nije pisao za njih, pa ide još i dalje. "Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, On ga obznani" (Ivan 1:18). "Obznani" je opisano Grčkom riječi exegetet, dakle, stavio ga je na otvoreno gdje čovjek može doći, vidjeti, i upoznati ga. Čovjek koji nije imao porjekla, je Sin koji je došao iz vječnosti.

 

Luka, koji je bio liječnik, promotrio Ga je pod "sitnozorom." Iako je Ivan upotrijebio drugu metodu, došao je do istog zakljuka do kojeg je došao i Luka. Ivanovu metodu ne bismo nikako mogli proglasiti naučenjačkom. Kršćaninu koji je došao do spoznaje Krista i vjere u Njega, nije potrebno još jednom prelaziti preko teme djevičanskog rođenja; on u to već vjeruje. Stoga, kad dođe u Ivanovo evanđelje, u njemu nalazi neizrecivi ushit i radost, čitajući ga i proučavajući ga.

 

Na žalost, on također smatra da bi i nevjernici to trebali imati. Zato možete vidjeti da se u osobnim kontaktima to evanđelje upotrebljava mnogo više od ostalih evanđelja. Pa, zar to evanđelje prosječni kršćani ne smatraju jednostavnim evanđeljem? Je li ono jednostavno? Ono je duboko. Ono je za vjernike. Ono im omogućje uzrast.

 

Dok sam bio pastor, imao sam jednog prijatelja liječnika koji je, zbog svog položaja, imao priliku okupiti skupinu studenata na proučavanje Biblije. Znate li što su proučavali? Pogodili ste, proučavali su evanđelje po Ivanu. Rekao mi je: "Znaš, uisitnu sam protresao te momke prvim poglavljem." Susreo sam ga nekoliko tjedana kasnije, pa sam ga ponovno upitao kako napreduje proučavanje. "Ah", rekao je, "prestali su dolaziti." Pa ti su mladići studirali u školi u kojoj su sve trebali staviti u epruvetu i ispitati, gdje se sve stavlja pod sitnozor. Pitao sam ga: "Pa zašto niste započeli s proučavanjem evanđelja po Luki?" "Zato", odgovorio mi je, "jer sam im želio dati jednostavno evanđelje." On im ga nije dao. Ivan nije jednostavan; dubok je. Evanđelje po Ivanu je za vjernike.

 

Također je postojao jedan sveučilišni profesor koji je ne tako davno bio zamoljen da skupinu poslovnih ljudi poučava iz Biblije za vrijeme njihove stanke za ručak. Pokušajte pogoditi iz koje ih je knjige počeo poučavati. Naravno da ste pogodili! Rekao je: "Oni ne znaju mnogo; zato ću im dati evanđelje po Ivanu." Da im je barem dao evanđelje po Marku. To je evanđelje akcije, evanđelje sile, evanđelje za snažne ljude. Međutim, on im je dao evanđelje po Ivanu.

 

Evanđelje po Ivanu je namijenjeno onima koji već vjeruju. Kada dođete do poglavlja trinaest do sedamnaest, ispred njih možete staviti znak Samo za vjernike, a ispod toga možete slobodno napisati Svi ostali neka se drže podalje. Ja mislim da taj odjeljak u evanđelju po Ivanu nije nikada niti bio namijenjen nevjernim ljudima. Isus je svoje učenike poveo u gornju sobu i otkrio im stvari koje će im omogućiti uzrast. Niti jedno evanđelje nam ne prenosi te događaje i te riječi. Zašto? Zato što su drugi pisci evanđelja evangelizatori (blagovjesnici) koji predstavljaju Krista kao Spasitelja svijeta. Netko će ovdje postaviti pitanje: "Pa zar ga Ivan ne predstavlja kao Spasitelja?" Da, naravno da Ga i Ivan predstavlja kao Spasitelja svijeta, međutim, on je svoje evanđelje napisao u prvom redu za pouku i uzrast vjernika.

 

Ivan nam govori više o uskrslom Kristu od drugih pisaca evanđelja. U stvari, govori nam više nego svi ostali zajedno. Pavao je rekao da "ako smo i poznavali po tijelu krista, sada ga tako više ne poznajemo" (vidite 2. Korinćanima 5:16). Umjesto toga, poznajemo Ga kao uskrslog Krista. Zbog toga, Ivan nam želi iznijeti Isusova pojavljivanja nakon uskrsnuća i spominje ih sedam.

 

Prvo je bilo najdramatičnije - ukazao se Mariji Magdaleni u vrtu. Drugo je bilo učenicima u gornjoj sobi, kad nije bilo Tome. Treće pojavljivanje bilo je ponovno učenicima u gronjoj sobi, međutim, ovaj put je i Toma bio nazočan (ova tri pojavljivanja zapisana su u dvadesetom poglavlju). Zatim ga vidimo da se pojavljuje kraj galilejskog mora. Nekoliko učenika bilo je na ribarenju. On ih je pozvao s obale: "Dječice, imate li što za prismok?" (vidite Ivan 21:5).

 

Jednog će dana to pitati i mene i vas. Jeste li se u posljednje vrijeme bavili ribarenjem? Ribe možete uloviti samo na Njegov način. Morate loviti prema Njegovim uputama.

 

Nakon toga im je pripremio doručak. Da sam barem i ja bio ondje na tom pikniku. To je bilo pravo gastronomsko uživanje. Dragi prijatelji, On vas još uvijek želi nahraniti svakog jutra, a također i tijekom dana i navečer, Njegovom duhovnom hranom. Tada je pitao Šimuna Petra: "Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?" (vidite Ivan 21:15 - 17). Isus nije rekao da morate biti diplomirani teolog najboljeg teološkog fakulteta da biste mogli služiti Njemu. On je postavio pitanje: "Ljubiš li me?" To je jedini uvjet. Nemojte me pogrešno razumijeti. Ako Ga ljubite, onda ćete željeti biti temeljito pripremljeni za službu koju On za vas ima, međutim, On želi znati da Ga ljubite. Razlog zbog kojeg mnoštvo ljudi ne služi kristu je taj što ga oni ne ljube. Zatim je patru bilo rečeno da će umrijeti mučeničkom smrću, međutim, Ivan će i dalje živjeti kako bi napisao ovo evanđelje, tri poslanice i Knjigu Otkrivenja. Ivan je zabilježio sedam Isusovih ukazivanja nakon Njegovog uskrsnuća, a svih sedam je za vjernike; one su za nas danas.

 

U vrijeme Kristovog rođenja, postojalo je veliko iščekivanje diljem neznabožačkog svijeta. Bilo je to vrlo čudno.

 

Svetonije (rimski povijesničar - op. prev.) spominje kako se "drevno i sasvim određeno iščekivanje proširilo diljem Istoka, da će vladar svijeta, u otprilike to vrijeme, ustati u Judeji." Tacit izjavljuje vrlo slične riječi. Schlegel spominje kako su budistički misionari na svom putovanju po Kini susretali Kineze koji su odlazili tražiti Mesiju oko 33. godine nakon Krista. (Vespazijanov život, pogl. 4).

 

U to je vrijeme diljem svijeta postojalo iščekivanje Njegovog dolaska. Upravo su s misterioznog istoka došli mudraci u Jeruzalem "raspitujući se: Gdje je taj novorođeni kralj židovski?" (Matej 2:2).

 

Zadivljujuće je kako je evanđelje po Ivanu, zamišljeno da iziđe u susret potrebama vjernika, također je prikladno za orijentalni um kao niti jedno drugo. Koga podrazumijevam pod orijentalcima? Egipćane, Babilonce, Perzijce i nebrojene milijune ljudi u Indiji i Kini. Čak i u današnje vrijeme velikog napretka znamo jako malo i tim područjima svijeta. A što je s Tibetom i Mongolijom? To je još uvijek misteriozni istok. Znamo, međutim, ovo: ondje se krije fantastični svijet, koji živi u krajnjem siromaštvu. Iz te misteriozne zemlje došli su mudraci. Donijeli su darove - zlato, tamjan i smirnu. Postoji mnogo pitanja koja traže odgovor. Došli su iz te misteriozne zemlje. Orijentalna raskoš o kojoj tako mnogo slušamo otkriva nam nevjerojatno bogatstvo, i ono se još uvijek nalazi ondje - ukrašene palače, velebna zdanja i neprocjenjivi briljanti. Nama zapadnjacima bi trebalo govoriti i to da kad je Kolumbo krenuo na putovanje prema toj zemlji (mi ga hvalimo zbog toga što je otkrio Ameriku, međutim, on nije tražio Ameriku), pokušavao je pronaći novi put prema istoku kako bi se vratio s jednim dijelom bogatstva koje se ondje nalazi.

 

Međutim, uz bok tom bogatstvu postoji i krajnje siromaštvo, milijuni koji žive u jadu i bijedi i duboka besciljnost. Njihova se zemaljska svojina sastoji od vrećica koje nose na leđima. Naučenjaci nam govore kako će stotinu milijuna ljudi umrijet će od gladi u sljedećem desetljeću. Možda ćete se pitati: "Pa, zašto im ne bismo poslali hranu?" Nema je dovoljno. Na nama je da donesemo odluku kojih stotinu milijuna ljudi će umrijeti od gladi. Hoće li to biti ovi ili oni? Međutim, ono što nas zapanjuje je vapaj siromašnih za pomoći, a bogataši ne nalaze rješenje problema života. Orijent je ljudskim željama dao najveću slobodu. Iako su imali tu slobodu, nije bilo zadovoljstva. Imali su velike poganske religije - budizam, šintoizam, hinduizam, konfucijanizam i muhamedizam. Pa ipak, s tog su područja došli mudraci raspitujući se: "gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda Njegova pa mu se dođosmo pokloniti" (Matej 2:2). Bilo im je potrebno spasenje. Nisu ga imali; niti jedna religija nije im to mogla dati. To je razlog zbog kojeg su ljudi na misterioznom istoku u evanđelju po Ivanu toliko radovali kao niti jedni drugi ljudi. Um je taj koji će se danas radovati u evanđelju po Ivanu. Gospodin Isus može izići u susret potrebama takvog uma, kao što nam to Ivan otkriva.

 

Isus je došao iz nebeske slave - postojao je prije svakog početka kojeg si mi možemoi zamisliti. "I Riječ tijelom postade." živio je među ljudima. Orijent je imao svoju religiju. I Izrael je pripadao ovome dijelu svijeta. Orijen t je imao svakojake religije. Imali su hramove - bogato ukrašene i u kojima su se obavljali svakakvi obredi. Imali su kultove okultnog, a Ivan nam pokazuje da je prvi Isusov javni čin bio da ode u hram onog vremena i očisti ga od tamošnjih trgovaca i mjenjača novca. Time je nešto rekao ovim ljudima koji su štovali u svojim hramovima za obeščašćivanje Boga - da je Bog svet. Ako želite iskazati štovanje Bogu, morate biti očišćeni; hram je trebao biti očišćen. Nije moglo biti nikakvog kompromisa sa zlim i pokvarenim.

 

Jedne je noći k Isus došao jedan vjerski vođa - samo nam Ivan govori o tom susretu. Tom je vjerskom vođi, koji je imao sve i koji je bio religiozan do svoje srži, Isus te večeri rekao: "Valja ti se nanovo roditi" (vidite Ivan 3:3). Trebao je imati novi život i riješiti se svoje religioznosti. Isus je rekao da nije došao zašivati zakrpu na starom odijelu, već je došao dati im novo odijelo pravednosti koje će im omogućiti da mogu stajati pred svetim Bogom. To je bilo ono što je ovaj kraj svijeta trebao.

 

Na orijentu je ženski rod bio degradiran. Naš je Gospodin donio čast ženskome rodu jer je bio rođen od žene. Otišao je na svadbu kako bi odgovorio na sprdnju koju su oni načinili od braka stvarajući hareme. Krist je otišao na svadbu i stavio svoj blagoslov na brak. Također, Isus je sjeo na zdenac i ondje razgovarao sa ženom upitnog morala. Međutim, ona je bila žena za koju je On kasnije umro. Njemu je duša žene bila jednako tako dragocjena kao i duša muškarca.

 

Krist je nahranio mnoštvo ljudi, a iza tog obroka uslijedila je besjeda o kruhu života, a kasnije im je pobjegao jer nije želio da od Njega načine Kralja svojih trbuha.

 

Orijentalni um dobro je mogao razumjeti Isusovu besjedu o kruhu života. Šteta što upravitelji naših supermarketa ne razumiju tu besjedu - oni misle da je na policama važno imati kruh i ostale živežne namirnice, a Isus nam govori kako to nije važno. Ljudi orijenta, koji nemaju kruha i živežnih namirnica mogu te riječi razumijeti jako dobro. Bojim se da mnogi ljudi u našoj zemlji pogrešno shvaćaju te Isusove riječi.

 

Gospodin Isus je u ovome evanđelju rekao: "Ja sam svjetlo svijeta; ja sam kruh života; ja sam put i istina i život." Orijent je bio jadan i na rubu egzistencije u ono vrijeme kao što je to i danas. Ivan nam govori: "Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu Njegovu" (Ivan 20:30 - 31). Ono što im je bilo potrebno više od svega ostalog bio je život. Dragi moji prijatelji, to je ono što je potrebno svijetu i danas - ne religija, već život!

 

Prije nego što počnemo s proučavanjem ovog veličanstvenog evanđelja, dopustite mi da vam skrenem pažnju na nekoliko stvari. Prva tri evanđelja nazivaju se sinoptička evanđelja, jer su napisana s istog stajališta prema sličnom obrascu. Četvrto evanđelje razlikuje se od prva tri.

 

1. Matej i Marko naglašavaju Isusova čuda, a Luka se posvećuje prispodobama. Ivan se ne bavi niti jednom od ove dvije stvari.

 

2. Čuda su u Ivanovom evanđelju dana kao znakovi, i odabrana su s dosta diskriminacije kako bi se njima ilustrirale stanovite vrlo važne istine. (Na primjer, besjeda o kruhu života slijedi iza čuda s                     hranjenjem pet tisuća ljudi.) U Ivanovom evanđelju nalazimo jedanaest znakova.

 

3. U četvrtom evanđelju nema prispodoba. Riječ prispodoba pojavljuje se jednom u Ivanu 10:6, međutim, ne radi se o standardnoj Grčkoj riječi parabole, već paroimia. Ovu se riječ uopće ne                     bi trebalo prevoditi sa "prispodoba." Priča o Dobrom Pastoru nije prispodoba, već besjeda.

 

Ivan nam iznosi kronološki redoslijed kojeg je vrijedno zapaziti. Činjenica je u tome da ako ćete pratiti takav redoslijed, dobit ćete ljestve pomoću kojih možete pratiti Kristovu trogodišnju službu. Na primjer, u Ivanu 1:29, 35, Ivan kaže: "Sutradan..., sutradan." Ivan nam u svome evanđelju ne iznosi samo logični, već i kronološki redoslijed događaja. Također posvećuje pažnju mjestima i gradovima. Na primjer: "To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana" (Ivan 1.28); "Kana Galilejska" (Ivan 2:1).

 

U ovome evanđelju naglašeno je Kristovo božanstvo i ono je stavljeno u prvi plan. Međutim, također se ne gubi iz vida niti Kristova ljudska narav. Zapažate li da nam samo Ivan govori o Isusovom putovanju kroz Samariju i da je sjeo kraj zdenca, i da je bio umoran od puta? Možete li si zamisliti nešto ljudskije od toga? Ja se mogu sjetiti jedne stvari: Isus je zaplakao, a Ivan je taj koji nam govori i taj podatak.

 

Ime Isus se u potrebljava u gotovo svim slučajevima, osim u prilikama kad je upotrijebljeno ime Krist. To je čudno jer je naglasak stavljen na Kristovo božanstvo, pa bismo očekivali da će Ivan rabiti ime Krist. Pa zašto onda upotrebljava ime Isus? To je zbog toga što je Bog postao čovjekom.

 

U ovome evanđelju postoji snažna dinamika, i ona je izražena u Ivanu 16:28: "Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu." Bog je postao čovjekom - jednostavno izražena duboka činjenica.


Whoops, looks like something went wrong.