dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 11:1-22

 

 

TEMA: Isus uskrisuje Lazara od mrtvih u Betaniji (šesto djelo)

 

 

ISUS USKRISUJE LAZARA U BETANIJI (šesto djelo)

 

Zaustavimo se na trenutak kako bismo stekli Ivanov uvid. U prvih deset poglavlja Isus se objavio širokom krugu ljudi. To je započelo na svadbi u Kani Galilejskoj na kojoj su bili nazočni gosti, a također i Njegovi učenici. Rečeno nam je da su tada Njegovi učenici povjerovali u Njega. Na blagdan sjenica i blagdan posvećenja pred Isusom je bio cijeli narod. Tada se predstavio narodu i bio je odbačen: Njegova su djela bila odbačena u Ivanu 5:16; Njegove riječi bile su odbačene u Ivanu 8:58 - 59; Njegova Osoba bila je odbačena u Ivanu 10:30 - 31.

 

Ovo je poglavlje neka vrsta prijelaza. Njegova javna služba je završena i Isus se sada povlači u privatno službovanje. Usredotočujući se na pojedince, Isus više ne zahvaća cijeli narod. Događaji u ovom poglavlju desili su se između blagdana posvećenja i blagdana pashe, a to je između prosinca i travnja.

 

Evanđelje po Ivanu nalikuje usponu na goru, u tome što nas svako poglavlje podiže malo više nego prethodno poglavlje. Sjetimo se da nam je Ivan rekao zašto je napisao svoje evanđelje: "Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji i da vjerujući imate život u imenu Njegovu" (Ivan 20:30 - 31). Vraćamo se na sami početak: "U početak bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog" (Ivan 1:1). "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama" (Ivan 1:14). Dok je Isus hodao među nama u tijelu, velika teza održavala se čudom, prispodobom i besjedom.

 

Glavno pitanje je slijedeće: Može li Isus uskrisivati mrtve? Veliko pitanje svake religije tiče se smrti. Smrt je velika tajna. Život je također velika tajna, međutim, život je praktički besmislen ako ne postoji uskrsnuće mrtvih. Pitanje koje se treba postaviti svakoj religiji je ima li vlast nad smrti.

 

Liberalni teolozi su već davno odbacili čudesno. Oni smatraju da u Bibliju ne spada ništa čudesno - ne zbog nekakvog naučenjačkog razloga, već jednostavno zbog toga što oni ne vjeruju u čudesno. Danas postoji sintetička doktrina koja glasi otprilike ovako: "Vjerujem u religiju ovdje i sada, a ne za ono što će biti kasnije. Ja ne "kupujem" uživanje u budućnosti. želim čvrstu religiju, koja je praktična, a ne teoretska." To je ono što i ja želim, a osim toga, želim još i nadu.

 

Iako su nama dane mnoge pogodnosti već sada i ovdje, najveća od svih beneficija je dobivanje vječnog života u Isusu Kristu. Vrlo je praktično postaviti si pitanje: "Hoće li mrtvi biti uskrsnuti?" Život je tako kratak. Jedan kratki dan života u usporedbi s vječnosti je beskonačno mali. Nedavno sam pokapao jednog uistinu predivnog kršćanina - bile su nazočne njegova supruga i majka. Svakako, one su na uskrsnuće od mrtvih gledale vrlo praktično. Kad stojite pred otvorenim grobom, a nemate nikakve nade, samo zviždite u vjetar i pjevate na kiši i plačete gorko.

 

Zapazio sam da u današnjim kultovima i religijama postoji svakakvo bogaćenje i profitiranje, međutim, nitko se ne bavi podizanjem mrtvih. Iako su neki od njih tvrdili da mogu podizati mrtve, nikada nisu pokazali niti jedno takvo tijelo - corpus delicti. Kad je Isus liječio bolesne, On je liječio njihovo tijelo. Kad je Isus uskrisivao mrtve, tijelo je bilo to koje je podizao. Mnoge religije obećaju mnogo u ovome životu, međutim, gotovo ništa za poslije. To je kao da nekoga vodite na vožnju zrakoplovom, bez da znate kako sletjeti zrakoplov. Velika nada kršćanske vjere je uskrsnuće mrtvih!

 

Evanđelja nam govore o tri događaja u kojima je Isus uskrisio mrtve. To je slučaj dvanaestogodišnje djevojčice koja je upravo umrla. Ona je bila maloljetna. Bio je to mladić čije su tijelo nosili na groblje. Na koncu, bio je tu i Lazar, vjerojatno stariji građanin, koji je bio mrtav već četiri dana i koji je već bio pokopan. Bili su to ljudi iz svih dobnih skupina.

 

Dopustite mi da se izrazim tehnički i da kažem kako su ti ljudi bili uskrišeni, a ne uskrsnuti. Radilo se o restoraciji u život (vraćanju u život). Uskrsnuće je ovo: "...sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno" (1. Korinćanima 15:42 - 44). Ti su ljudi bili uskrišeni od mrtvih, međutim, niti jednome od njih nije bilo dano proslavljeno tijelo. Oni su se svi još jednom morali suočiti sa smrću. Krist je prvina onih koji su usnuli. On je jedino pravo uskrsnuće: "...prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o Njegovu dolasku" (1. Korinćanima 15:23).

 

Dok je naš Gospodin upotrebljavao drukčije metode u izvođenju izlječenja, Njegova metoda uskrisivanja od mrtvih je uvijek bila ista. Pozvao ih je i govorio im kao da Ga oni čuju. Znate li zašto je to činio? Zato što su Ga oni i čuli! Mislim da kad se On vrati s povikom, svaki od nas čuti će svoje ime, jer će nas On pozvati od mrtvih.

 

Krenimo sada u proučavanje jedanaestog poglavlja.

 

Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. (Ivan 11:1 - 2)

 

Zapazite da je Betanija bilo Marijino selo. To je bilo napisano oko 90. godine, i do tada su ljudi znali za Mariju koja je pomazala Isusove noge nardovom pomasti. Miris pomasti koju je izlila na Isusa još uvijek ispunjava ovaj svijet. Isus je rekao da će se njen postupak spominjati gdje god se evanđelje bude propovijedalo. Ja sam mišljenja da mnogi ponizni ljudi razbijaju alabastrene posude pune pomasti i da će imati više priznanja u nebu nego što će ga imati mnogi priznati kršćanski vođe koji imaju mnogo publiciteta ovdje dolje.

 

Bio je to dom Marte. Naš je Gospodin već ranije bio ondje u posjeti. Marta je bila opterećena pripremanjem večere. Isus joj je rekao da je bolje sjediti kod Njegovih nogu i slušati nauku nego biti prezaposlen služenjem.

 

Bio je to Marijino selo i Martin dom. Postoje različiti darovi. Nekim ženama je dan uistinu predivan dar upravljanja domaćinstvom. Govorite mi o oslobođenju žena! Ne znam za osobu koja je veći šef od majke i domaćice u njenoj kući! Ona vas može izbaciti iz kuhinje, udaljiti vas od hladnjaka i reći vam da se izgubite kad želi počistiti. Ona je ta koja upravlja kuhinjom i cijelom kućom. To je poziv mnogih kršćanki. Postoje i druge koje imaju vanjsku službu. One podučavaju vjeronauk, prave evangelizacije djece i rade u crkvi. Dragi prijatelji, imajte na umu da žena koja služi u svom domu može služiti Gospodinu, a jednako tako i žena koja služi izvan svog doma. Sveti Duh daje darove za mnogovrsne službe.

 

Sestre stoga poručiše Isusu: "Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je." (Ivan 11:3)

 

To su ponizni ljudi i oni ne iznose nikakvi zahtjev; od Isusa ništa ne traže. Isusu su rekli kakav problem imaju, ali odluku u svezi s tim što treba učiniti prepuštaju Njemu. Vrlo često u molitvama čujem ljude kako traže od Boga da izliječi njihove bolesne. Otkad je Bog postao vaš glasonoša? Kad je postao konobar koji će nas posluživati ili nosač koji će nositi naše kovčege? On ne obavlja stvari na takav način. Marija i Marta su poznavale svog Gospodina! "Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je."

 

"Onaj koga ljubiš." Spasitelj je volio Lazara. Pavao je rekao: "Koji me ljubio" (Galaćanima 2:20). Ivan je sebe nazvao učenikom kojeg je Isus osobito ljubio. Petar je izjavio da nas Isus ljubi. Usput moram napomenuti da On voli vas, kao što voli i mene. Svatko tko je Božje dijete je onaj kojeg Isus ljubi.

 

Čuvši to, Isus reče: "Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji." (Ivan 11:4)

 

Isus, vidite, nije bio u Betaniji u to vrijeme i bila mu je poslana poruka.

 

Neki ljudi tvrde kako kršćani nikada ne bi smjeli biti bolesni. Je li bolest po Božjoj volji. Kad bi barem Lazar bio ovdje da vam kaže više o tome. Bolest nije znak da vas Bog ne ljubi: "Razmišljah o svemu tome i shvatih kako su i pravednici i mudraci, sa djelima svojim, u Božjoj ruci; i čovjek ne razumije ni ljubav ni mržnje, i njemu su obje ispraznost" (Propovjednik 9:1). Drugim riječima, prema okolnostima u kojima čovjek živi ne možete tvrditi ljubi li ga Bog ili ne. Nemate nikakvo pravo suditi. "Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca..." (1. Korinćanima 4:5). Isus je ljubio Lazara kad je ovaj bio bolestan. Ne samo to, već je Isus dopustio da Lazar umre - međutim, On ga još uvijek ljubi.

 

A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. (Ivan 11:5 - 6)

 

On ljubi i vas kad ste bolesni. On vas ljubi i kad ste zdravi. On vas ljubi svo vrijeme. Ne možete Isusa spriječiti da vas ljubi. Možda se pitate zašto dopušta da vas snađu stanovite nevolje. Ja ne znam točan razlog, međutim, znam da vas ljubi. On vas ljubi bez obzira na to jeste li vi kršćanin ili niste. Ne možete Isusa spriječiti da vas ljubi. Ne možete sunce spriječiti da svijetli, međutim, možete se maknuti sa sunčeve svjetlosti. Jednako tako, možete između sebe i Boga postaviti neku vrstu kišobrana tako da sprečavate da Njegova ljubav svijetli na vaš život.


Zbog toga što nas ljubi, moramo smjelo stupati pred Njega i iznositi mu svoje probleme. Smjelost je sloboda govora, otvaranje naših srca pred Njim. Smjelost ne znači da su naše molbe zahtjevi koji stoje pred Bogom. Nevolja iskušava našu vjeru i daje nam do znanja koje su nam potrebe. Mojsije je stalno vapio Bogu kad bi se tijekom Izraelovih lutanja pustinjom pojavili bilo kakvi problemi. Ezekija je uzeo prijeteće pismo asirskog kralja i nad njime je plakao pred Bogom. Učenici Ivana Krstitelja došli su k Isusu s bolnom novosti kad je Ivanu Krstitelju bila odsječena glava. Dragi prijatelji, moramo se naučiti pouzdavati u Gospodina, čak i kada se nađemo u dolini smrtne sjene. On nas poučava strpljivosti; uči nas da možemo počivati u njemu; uči nas da On sve izvodi na dobro. Moramo gledati dalje od suza, tuge i životnih nevolja i vidjeti da Bog ima cilj u svemu što nam se događa.

 

"Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju." Isus dopušta da se ovo dogodi jer će po tome Bog primiti slavu. Moramo naučiti da mi nismo središte svemira - niti je to naš dom, naša crkva, naš grad. Stožer svega je u nebu, i sve postoji za Njegovu slavu. U naše živote neće ući ništa bez njegovog dopuštenja, i ako On to dopusti, bit će to na Njegovu slavu.

 

Želim da zapazite da je Gospodin volio Martu. Mi smo ponekad grubi i kritični prema Marti. Komentari o njoj nisu baš bili ljubazni. Ona je bila opterećena služenjem, i nije naučila ono najbolje, međutim, to nije sprečavalo našeg Gospodina da je ljubi.

 

Čini li vam se okrutno što je naš Gospodin dozvolio da Lazar umre? Ne, u tome nalazimo poruku za nas. Gospodina Isusa nije pokretao sentiment, već je On bio u potpunosti podložan Očevoj volji. Čovječji sentiment bi Ga natjerao da odmah krene u Betaniju. Međutim, On je namjerno dozvolio da Lazar umre. Dragi prijatelji, ponekad On dopušta da naši ljubljeni umru. Moramo prepoznati da On u tome ima svoj cilj i da su Njegovi putovi savršeni. Isus nikada ne djeluje prema osjećajima. To je način na koji se ljudi razmaze i na taj način mnogi roditelji razmaze svoju djecu. Isusa pokreće ljubav, a ta je ljubav usmjerena prema dobru tog pojedinca i prema Božjoj slavi.

 

Istom nakon toga reče učenicima: "Pođimo opet u Judeju!" Kažu mu učenici: "Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?" (Ivan 11:7 - 8)

 

Nemojte propustiti riječ opet. Isus je bio ondje i bio je prisiljen povući se. Sada se vraća i vodi svoje učenike sa sobom u opasnu zonu.

 

Odgovori Isus: "Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu." (Ivan 11:9 - 10)

 

U danu postoje dvanaest sati, i vi to ne možete promijeniti. Zbog toga što je Otac dao Sinu posao kojeg treba obaviti, ništa Ga u tome ne može zaustaviti. U tome nalazimo veliko načelo za nas. Bog je svakome živom čovjeku dao određeni posao. Ne može taj život produljiti niti za jedan dan jednako kao što ne možete natjerati sunce da zađe u podne. Međutim, hvala Bogu, vi ste potpuno neranjivi dok taj posao nije dovršen. Nitko, čak ni sotona, ne može uništiti Božji plan s vašim životom ako vi slijedite Boga. Ne slijediti Njega je opasno. Čovjek živi u tami jer je On Svjetlo svijeta. S Njim možete ući u opasno područje, i ništa vam se neće dogoditi. Dovršit ćete svoj posao. Međutim, ako ostanete u tami, ako hodate po tami, posrtat ćete. U Betaniji je došlo do smrti. Ako će u to vrijeme tame biti ikakvog svjetla, Isus mora otići onamo. On je Svjetlost svijeta.

 


To reče, a onda im dometnu: "Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga." Rekoše mu nato učenici: "Gospodine, ako spava, ozdravit će." No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: "Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas ‑ da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!" (Ivan 11:11 - 15)

 

Učenici nisu razumjeli što je Isus želio reći kad je rekao da Lazar spava. Zbog toga što mnogi ljudi to danas ne razumiju, nalazimo ljude koji govore o spavanju duše. Dragi prijatelji, spavanje je namijenjeno tijelu, a ne duši. To vrijedi i u spavanju u ovom životu i u spavanju u smrti. Smrt znači odvojenje. Tijelo vjernika spava u grobu, dok duh odlazi Kristu. Za vjernika je biti odsutan iz tijela biti prisutan kog Boga (vidite 2. Korinćanima 5:8). Isus je nazvan prvinom onih koji su usnuli. Znači li to da Isus danas negdje spava? Naravno da ne. On je u svom proslavljenom tijelu. Vjernik odmah odlazi Gospodinu, međutim, tijelo spava do trenutka uskrsnuća, kad će tijelo biti podignuto.

 

Za vjernika je smrt spavanje njegovog tijela. Bojite li se spavanja? Ne biste se trebali. Spavanje je odmor od napora. Ono je odmor koji nastupa kako bi se tijelo pripremilo za napore i novi dan koji nastupa. Ne postoji ništa tako divno kao što je riječ spavanje kad se upotrebljava da bi se njome opisala smrt vjernika. Tijelo odlazi na spavanje, kako bi bilo probuđeno od našeg Gospodina. On je jedini koji ima budilicu za naša tijela. On je jedini koji može uskrisivati mrtve. Jednog dana On će doći i mi ćemo se probuditi u našim novim tijelima.

 

Grčka riječ za uskrsnuće je anastasis, što znači stajanje. C. S. Lewis, briljantni Oxfordski dekan, rugajući se onima koji tvrde da je uskrsnuće duhovno a ne tjelesno, pitao je: "Ako je duh taj koji stoji, koji položaj zauzima?" To je pitanje nad kojim se treba zamisliti! Ne, uskrsnuće znači stajanje, i ona se uvijek odnosi na tijelo. Duša nikada ne umire, niti duša ikada spava.

 

Smrt je stvarnost, strašna stvarnost tijela. Međutim, imajte na umu da je i uskrsnuće također stvarnost. Vidite, čovjek odlazi prilikom svoje smrti. Čak i u bolnicama postoji konačnost u svezi sa smrti. Liječnici će raditi neprekidno nad nekim pacijentom, a kad ovaj umre, oni prestaju sa svojim radom. Kad dođe smrt, oni dižu ruke. Znanost je bespomoćna u prisutnosti smrti. Kad čovjek mora otići, tu nastupa Isus. Uskrsnuće je također stvarnost.

 

Jedan mi je čovjek rekao: "Kad umreš, umrijet ćeš poput psa." Odgovorio sam mu: "Ne želiš li kad bi to bilo istina?" "Ali", rekao sam dalje, "ako to nije istina (i mislim da vam to pomalo smeta), tada ste u pravoj nevolji, zar ne?" Okrenuo se jer nije želio govoriti o tome. Ljudi se boje smrti. Moja supruga i ja bili smo na biblijskoj konferenciji, i odsjeli smo u velikom motelu. Večerali smo prije večernjeg bogoštovlja i u baru je bilo mnogo ljudi i bilo je jako veselo. Kad smo se navečer vratili, čuli smo da se srušio zrakoplov koji je prevozio jednu nogometnu ekipu. Trener i prva postava su poginuli u nesreći. Bar se pretvorio u mrtvačnicu. Bili su nijemi, bez nade.

 

Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njime!“ (Ivan 11:16)

 

Toma je pravi pesimist, zar ne? On misli da će umrijeti zajedno s Isusom. Međutim, hvala Bogu, bio je spreman učiniti upravo to. Ja vjerujem da je Toma iskreno mislio ono što je rekao, baš kao što je i Šimun Petar mislio ono što je on rekao.

 

Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. (Ivan 11:17 - 19)

 

Betanija se nalazi oko tri kilometra od zlatnih vrata u Jeruzalemu. Mnogi Židovi su pješke došli iz Jeruzalema u Betaniju kako bi bili s Martom i Marijom. Oni su po svemu sudeći bili istaknuta obitelj u Betaniji, a bili su poznati i u Jeruzalemu.

 

Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti." (Ivan 11:20 - 22)

 

Marta je čini se uvijek bila agresivna. Ona je žena od akcije. Ona otkriva predivnu vjeru, međutim, također i nestrpljivost i nedostatak podlaganja Božjoj volji. Kao kontrast njoj, Marija je bila voljna ostati dijeliti kod kuće. Ona je naučila sjediti kod Isusovih nogu.

 

Sada možemo vidjeti da je Marta trebala malo više sjediti kod Isusovih nogu. Rekla je: "Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga." Marta, zar ne shvaćaš da je On Bog? On je Bog koji se očitovao u tijelu. On je bio u tvom domu, sjedio je za tvojim stolom i jeo je tvoje kolače, međutim, ti nisi shvaćala da je On Bog, zar ne? Dragi prijatelji, koliko je i nama potrebno provoditi vrijeme kod Isusovih nogu! Koliko trebamo slušati!