dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 11:23-57

 

 

Kaza joj Isus: "Uskrsnut će brat tvoj!" A Marta mu odgovori: "Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan." Reče joj Isus: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?" (Ivan 11:23 - 26)

 

Marta je vjerovala u uskrsnuće. Međutim, manji je zahtjev na vašu vjeru vjerovati da ćemo u jednom budućem danu primiti proslavljena tijela, nego što treba vjere da možemo sada počivati na uvjerenju da oni koji čekaju na Gospodina će obnoviti svoju snagu. Lakše je vjerovati da Gospodin dolazi i da će mrtvi biti uskrišeni nego što je vjerovati da sutra mogu živjeti za Boga. Tako je lako tješiti ljude koji tuguju i reći im: "Vidjet ćete svoje ljubljene jednog dana." To ne zahtijeva mnogo vjere. Treba mnogo vjere da bismo mogli reći: "Ja sam upravo izgubio nekog koga ljubim, međutim, utješio sam se uvjerenjem da je Bog uz mene i da On izvodi sve na dobro." Vidite, iako je Marta iz Starog zavjeta znala da će doći do uskrsnuća mrtvih, nije vjerovala da joj Isusa sada može pomoći.

 

Isus joj je odgovorio: "Marta, zar ne znaš da sam ja uskrsnuće i život?" Ako imamo Isusa, imamo život. "Tko u mene vjeruje, ako i umre", odnosi se na duhovnu smrt. Čak i ako je čovjek duhovno mrtav, "živjet će." Isus zatim gleda u prošlost i govori kako onaj koji se pouzdao u Njega neće nikada umrijeti. Život započinje trenutkom kada čovjek prihvati Spasitelja. Tko god živi i vjeruje u Isusa neće nikada umrijeti jer je Isus već umro za njega. Drugim riječima, neće nikada umrijeti smrću koja bi bila kazna za njegove grijehe. Nikada neće biti odvojen od Boga. zatim je Isus postavio pitanje: "Vjeruješ li ovo?"

 

Odgovori mu: "Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!" (Ivan 11:27)

 

Marta je posvjedočila istim riječima kojima je posvjedočio i Šimun Petar. Ona razumije da je Isus Mesija.

 

Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: "Učitelj je ovdje i zove te." A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. (Ivan 11:28 - 31)

 

Iako je Marta to krišom rekla svojoj sestri Mariji, Bog će to odbaciti. Cijelo će mnoštvo biti na groblju. Oni nisu znali da ona ide u susret Isusu.

 

A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro." (Ivan 11:32)

 

Ona je s Martom stalno govorila da kad bi Isusu bio ondje, njihov brat ne bi bio umro. To je razlog zbog kojeg će Isus kasnije reći da je za Njega bolje da ode. Ovaj događaj nam jasno pokazuje zašto je to bolje. Ako On ostane ovdje dolje na zemlji u tijelu, onda je vezan zemljopisno. Ako je On u vašem gradu, tada ne može biti u mom gradu. Da Isus nije otišao, nije mogao poslati Tješitelja, Svetog Duha. Međutim, sada kad je Sveti Duh ovdje, On je posvuda. On danas prebiva u svakom vjerniku. Tako Sveti Duh može biti ondje gdje sam ja, ondje gdje ste vi, i na drugom kraju zemljine kugle u istom trenutku. "No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću Ga k vama" (Ivan 16:7).

 

Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: "Kamo ste ga položili?" Odgovoriše mu: "Gospodine, dođi i pogledaj!" I zaplaka Isus. (Ivan 11:33 - 35)

 

Ako želite znati kako Bog osjeća u svezi sa smrti vaših ljubljenih, pročitajte ove riječi. On se potresao u duhu i bio je uzbuđen. Smrt je uistinu zastrašujuća stvar. Možete biti sigurni da Bog suosjeća s vama.

 

Njegovo suosjećanje bilo je prema živima. On je znao što će učiniti smrti. "Zaplaka Isus." Dok je evanđelje po Ivanu napisano kako bi nam pokazalo Kristovo božanstvo, ovdje nam je Isus pokazan u svoj svojoj ljudskosti. Isus je čak pitao gdje je Lazar bio položen jer je bio tako čovječan. Ovdje možemo vidjeti kako se Bog osjeća na sprovodima danas. On svoje suze miješa s našima. On žaluje u sebi. Ja sam pomalo nestrpljiv s kršćanima koji tvrde da se na sprovodima ne plače, već da se ondje mora biti hrabri kršćanin. Smrt nije ljupka; ona je jeziva. Isus je zaplakao!

 

Nato su Židovi govorili: "Gle, kako ga je ljubio!" A neki između njih rekoše: "Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?" (Ivan 11:36 - 37)

 

Židovi uopće nisu razumjeli o čemu se radi. Isus nije plakao zbog toga što je ljubio Lazara - nije plakao nad smrti - već je plakao zbog živih.

 

Zapažamo da su se Židovi vratili na događaj kad je Isus izliječio slijepca. Taj ih se događaj očito duboko dojmio.

 

Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: "Odvalite kamen!" Kaže mu pokojnikova sestra Marta: "Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan." Kaže joj Isus: "Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?" (Ivan 11:38 - 40)

 

Temu smrti ljudi danas radije izbjegavaju. Pogrebnici se trude na sve moguće načine smrt pokazati kao ugodno iskustvo. Međutim, suočimo se s tim vrlo iskreno - smrt ne možemo prekriti šminkanjem lica, oblačenjem tijela u novo odijelo, stavljanjem u predivni lijes i okružujući ga cvijećem. Iako se to čini da se ublaži šok, smrt je strašna stvar.

 

Marta je rekla da je Lazar u grobu već četiri dana i da njegovo tijelo već smrdi. Već se počelo raspadati. Netko misli da to zvuči okrutno. Tako je i smrt okrutna. Užasna je. U ovom će slučaju svakako biti potrebno čudo.

 

Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: "Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao." (Ivan 11:41 - 42)

 

Sjetimo se da je ovaj cjelokupni događaj bio namijenjen donošenju slave Božjem imenu. Isus se molio na glas kako bi ljudi čuli i saznali da ono što se On sprema učiniti bilo na Božju slavu. Molio se naglas zbog ljudi koji su bili nazočni.

 

Rekavši to povika iza glasa: "Lazare, izlazi!" I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: "Odriješite ga i pustite neka ide!" (Ivan 11:43 - 44)

 

Želim ovdje napomenuti kako smatram da je Isus Krist uskrisio mnoštvo ljudi od mrtvih. Mislim da je bilo izliječeno mnoštvo ljudi, na stotine slijepaca koji su primili vid. Evanđelja za nas bilježe svega nekoliko slučajeva.

 

Zapazite da se Lazar vratio u život u svoje staro tijelo. On je izašao iz groba još uvijek umotan u pogrebnu odjeću. Kad je naš Gospodin uskrsnuo od mrtvih, svoju je pogrebnu odjeću ostavio u grobu, uključujući i plahtu koja je bila omotana oko Njegove glave. Izišao je iz te odjeće. Zašto? Zato što je ustao u proslavljenom tijelu. Nisu trebali odvaliti kamen kako bi Isus izašao van. Kamen je bio odvaljan zbog ljudi koji su dolazili na grob kako bi vidjeli da je grob bio prazan. Njegovo proslavljeno tijelo moglo je napustiti zapečaćeni grob i moglo je ući u prostoriju u kojoj su sve brave bile zaključane.

 

U tome postoji predivna slika spasenja. Mi smo bili mrtvi u prijestupima i grijesima, mrtvi Bogu, a sada smo učinjeni živima Bogu u Isusu Kristu. Međutim, dragi prijatelji, sve nas zadržava naša stara pogrebna odjeća. Pavao je mogao reći: "...ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim - to činim... jadan li sam ja čovjek!" (Rimljanima 7:15, 24). To nisu bile riječi nespašenog čovjeka; to je bio vjernik. Isus želi da budemo slobodni od stare pogrebne odjeće. On je rekao: "Odriješite ga i pustite neka ide."

 

Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. (Ivan 11:45 - 46)

 

Ti ljudi nisu mogli jednostavno ignorirati čudo kao da se uopće nije niti dogodilo.

 

Možda ćete se začuditi kad vam kažem da smo došli do kraja Isusove javne službe, a došli smo samo do polovice evanđelja po Ivanu. Isusova javna služba započela je kad Ga je Ivan Krstitelj označio kao Božje Janje. Ta je javna služba završila s uskrisivanjem Lazara od mrtvih. Ivan, vidite, troši jednako vremena na Isusovih posljednjih četrdeset i osam sati pred smrt, kao što ih je potrošio i na prethodnih trideset dvije godine, jedanaest mjeseci, tri tjedna i pet dana Isusova života. U stvari, to je obrazac koji je zajednički svim piscima evanđelja. Svi su oni stavili posebni naglasak na posljednjih osam dana. U četiri evanđelja postoji osamdeset i devet poglavlja. Četiri od tih poglavlja posvećena su trideset godina Isusova života, a njih osamdeset i pet posljednjim trima godinama na zemlji. Od tih osamdeset i pet poglavlja, njih dvadeset i sedam bavi se s posljednjih osam dana Isusovog života. Dakle, jedna trećina zapisa u evanđeljima bavi se s nekoliko posljednjih dana i naglasak u njima je naglasak stavljen na smrt i uskrsnuće Isusa Krista.

Dragi prijatelji, ako u predstavljanju poruke evanđelja nisu smrt i uskrsnuće Isusa Krista na prvom mjestu, onda je evanđelje pogrešno predstavljeno. U stvari, to je kompromis s evanđeljem (1. Korinćanima 15:1 - 4). Pisci evanđelja učinili su ono što je Pavao učinio kasnije. Rekao je: "Ja ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga" (1. Korinćanima 2:2).

 

Pomislili biste da ovo čudo koje je nalik kruni na briljantnu karijeru može odvratiti skeptike od njihovog negativnog razmišljanja o Isusu, međutim, nije bilo tako. Naš Gospodin je ranije, sjećate se, rekao: "...ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane" (Luka 16:31). To je razlog zbog kojeg Bog nije razderao nebesa i sišao na zemlju na fantastični način. To je razlog zbog kojeg Bog danas ne čini nikakva čuda. Nakon što crkva napusti zemlju, za vrijeme Razdoblja strašnih nevolja, nastupit će razdoblje Tisućljetnog kraljevstva i velikih čuda, međutim, čak niti to neće presvjedočiti ljude. Od nas se danas na tihi način traži da svoje pouzdanje položimo na Njega, iako se rulja i većina ljudi okreće od Isusa. Ljudi se žale da mnoštvo ne ide za Isusom. Dragi prijatelji, ljudi nikada nisu niti išli za Njim u mnoštvu. On je umro, bio je pokopan, ustao je od mrtvih i to je evanđelje. Nije nam potrebno čudo. Problem nije u nedostatku dokaza. Problem je nevjera ljudi.

 

Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: "Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. (Ivan 11:47)

 

Tu možemo vidjeti da tim psima goničima punim mržnje nije bio nedostatak dokaza. Njegovi su neprijatelji rekli: "Ovaj čovjek čini mnoga znamenja." Nisu mogli jednostavno zanijekati brojna Isusova čuda.

 

To je sotonina skupina. Glavni svećenici su u to vrijeme u većini bili sačinjeni od saduceja, a oni su bili liberalni teolozi onog vremena. Kao takvi, nisu prihvaćali čuda i ono što je bilo nadnaravno, u čemu je, naravno, uključeno i uskrsnuće. Farizeji su bili vjerski konzervativci i u politici su se zalagali za pravicu. Te dvije stranke su u svemu bile suprotne jedna drugoj; pa ipak, ovdje su se udružili u svojoj mržnji prema Isusu Kristu i u svojoj odluci da Ga ubiju. Ovo njihovo udruživanje mogli bismo nazvati prvim ekumenskim pokretom. Ako se ljudi mogu riješiti Isusa Krista, oni će se udružiti i s onima koji su potpuno suprotnih vjerskih uvjerenja od njihovih. To je i trend u današnjem vremenu. Većina se želi riješiti Krista kakav je objavljen u Božjoj riječi. Manjina je ta koja prihvaća Isusa Krista onakvog kakav On uistinu jest.

 

Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!" (Ivan 11:48)

 

Bojali su se da će doći do masovnog okretanja Isusu Kristu, što bi dovelo do revolucije. U tom bi slučaju Rim imao razloga udariti svojom željeznom pesnicom. Djelovali su na temelju svog straha. Strah je poriv koji mnoge ljude sprečava da dođu k Isusu Kristu. Čak i u našim crkvama kršćanima nedostaje petlje da se s obje ruke čvrsto zauzmu za istinu Pisma, a jednako tako i ljudima koji bi tu istinu trebali naučavati kao Božju riječ.

 

A jedan od njih ‑ Kajfa, veliki svećenik one godine ‑ reče im: "Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!" To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. (Ivan 11:49 - 52)

 

Počeli su racionalizirati, pa su rekli kako je bolje da umre Isus nego cijeli narod od rimske vlasti. Zanimljivo je zapaziti da iako su uspjeli u ubijanju Isusa, narod je nestao kad je Tit rimski uništio Jeruzalem 70. godine nakon Krista.

 

Tu nalazimo nešto uistinu čudno: Kaifa je točno predvidio što će se dogoditi jer je te godine bio veliki svećenik! Kaifa je bio politički spletkar, i kasnije ćemo susresti njegovog tasta, Anu, koji je također bio razvratnik i imao je moć od kralja. To što je Kaifa imao dar prorokovanja ne bi nas trebalo zavarati. Poput Bileama u Starome zavjetu, i ovaj je pokvarenjak mogao izreći istinito proročanstvo.

 

Toga dana dakle odluče da ga ubiju. Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima. (Ivan 11:53 - 54)

 

To je bilo na početku kraja, dragi prijatelji. Javno su pokušavali ubiti Isusa i otvoreno su pokazivali svoje neprijateljstvo prema Njemu. Ne znamo točno gdje se nalazi mjesto Efrajim. Nalazio se vjerojatno negdje u pustinji.

 

Bijaše blizu Židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. Iskahu dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: "Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan?" A glavari svećenički i farizeji izdadoše naredbu: ako tko sazna gdje je, neka dojavi da ga uhvate. (Ivan 11:55 - 57)

 

Mnoštvo ljudi dolazilo je u Jeruzalem kako bi se očistili prije Pashe. Upražnjavajući mnoge obrede i stalno se susrećući jedni s drugima, izmjenjivali su svoja različita mišljenja i stavove o Isusu. Pitali su se hoće li i ove godine Isus doći na blagdan. Znali su da je sinedrij protiv Njega. Vidite, ako ne žele vjerovati Mojsiju, neće vjerovati čak niti ako netko od mrtvih ustane.

 

Na ovome mjestu dolazimo do prekida u Ivanovom evanđelju. Došli smo do posljednjeg tjedna u vječnom životu Isusa Krista.