dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 13:18-38

 

 

"Ne govorim o svima vama! Ja znam koje izabrah! Ali ‑ neka se ispuni Pismo: Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže." (Ivan 13:18)

 

Isus je bio vrlo oprezan u tome da im svakako ka_e kako ne govori o njima svima. Upravo im je rekao da ako čine te stvari, međutim, među njima je jedan čovjek koji to ne može činiti. Znate li zašto? On nije uzvjerovao. Isus im je već rekao da svi oni nisu čisti. Gospodin je rekao: "Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom." Gospodin je Učitelj i treba mu se vjerovati. Gospodina treba slušati. Vjera i poslušnost moraju ići zajedno. Spasonosna, živa vjera, vodi k poslušnosti. Juda nije imao tu vjeru.

 

Isus navodi riječi iz Psalma 41:9: "...koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže." Isus govori o Judi. Ne radi se o tome da je ovaj čovjek gubio svoj duhovni život. To je otkrivanje činjenice da nikada taj duhovni život nije ni imao. On nije ovca koja je postala nečista; on je svinja koja se vratila u kaljužu, ili pas koji se vratio na svoju bljuvotinu. To je slika Jude Iskariotskog. Pa ipak, bio je u gornjoj sobi i tom čovjeku je naš Gospodin oprao noge. Primio je pranje Božjom riječi, ali ga je u potpunosti odbacio.

 

Prođimo još jednom kroz tu temu, kako bi nam sve bilo jasno. Krv Isusa Krista je božanska strana Njegove žrtve. Krv je prinos za naš grijeh. Krv je uklonila svu moju krivnju i izbrisala je tamni zapis koji je svjedočio protiv mene. Ona mi je dala položaj pred Bogom jer je izbrisala sve moje prijestupe. Krv je bila prinos za plaćanje kazne. Čišćenje vodom je ljudski aspekt toga. To služi našem moralnom očišćenju. Nakon što steknemo svoj položaj pred Bogom na temelju krvi Isusa Krista, voda riječi daje nam moralno očišćenje u našem svakodnevnom životu.

 

"Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam. (Ivan 13:19)

 

Isus im je rekao da će jedan od njih "podići svoju petu" na Njega, pa kad se to dogodi, neka ne budu iznenađeni. Tada neće moći reći: "Jadni Isus, nije znao što mu se sprema." Jeste li ikada zapazili da je Gospodin Isus bio izdan iznutra? Ta istina vrijedi još i danas. Ljudi se tuže na grijeh koji vlada izvan crkve, međutim, taj grijeh ne šteti crkvi. U stvari, neki od tih grešnika bivaju spašeni. Šteta nastaje kad se Gospodina Isusa izdaje iznutra.

 

Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao." (Ivan 13:20)

 

Isus je dodao ovo zbog toga što je Juda bio poslan u misiju s ostatkom učenika. Propovijedao je i liječio je. "Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao." Nitko nije spašen vjerom glasnika ili propovjednika. Mi smo spašeni time što čujemo Božju riječ i primimo Krista. Ako vam poštar donese telegram u kojem piše da vam je umro bogati ujak i ostavio vam bogatstvo u nasljedstvo, činjenica što je poštar možda lopov ne umanjuje valjanost poruke koju vam je predao, zar ne?

 

Znam za jednog propovjednika koji je postao nevjernik. Čovjek koji me odveo na željezničku postaju rekao mi je: "Dragi gospodine, ja sam zbunjen. Bio sam spašen službovanjem i propovijedanjem tog čovjeka. Znam da sam spašen i znam da sam Božje dijete, međutim, svejedno sam zbunjen. Kako mi to možete objasniti?" Pokazao sam tom čovjeku ovaj isti tekst i rekao mu da je čak i Juda išao po svijetu propovijedajući i da je pridobivao obraćenike, ne zbog toga što je bio Juda već zbog toga što je prenosio poruku. Bog će blagosloviti svoju riječ. Mi smo spašeni po tome što slušamo riječ.

 

Rekavši to, potresen u duhu Isus posvjedoči: "Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!" Učenici se zgledahu među sobom u nedoumici o kome to govori. A jedan od njegovih učenika ‑ onaj kojega je Isus ljubio ‑ bijaše za stolom Isusu do krila. Šimun Petar dade mu znak i reče: "Pitaj tko je taj o kome govori." Ovaj se privine Isusu uz prsa i upita: "Gospodine, tko je taj?" (Ivan 13:21 - 25)

 

Ako mislite da Isus nije bio potresen zbog toga što Ga je Juda izdao, tada ste u zabludi. Isus je bio "potresen u duhu." Učenici su bili zapanjeni. Možete si zamisliti šokiranost koja prostrujala prostorijom. Juda je bio tako lukav da nitko u sobi nije niti pomislio da je on izdajica. Svaki od učenika je mislio da bi to mogao biti onaj drugi ili on sam. Svaki je učenik znao da je sposoban učiniti istu stvar.

 

Ja sumnjam da su drugi zapazili kratki dogovor između Ivana i Petra. U sobi je svakako vladala velika zbunjenost. Petar je vjerojatno sjedio malo dalje od Isusa, a s obzirom da je Ivan bio odmah pokraj Isusa, Petar mu je dao znak da pita Isusa.

 

Isus odgovori: "Onaj je kome ja dadnem umočen zalogaj." Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi, Šimuna Iškariotskoga. (Ivan 13:26)

 

Bio je običaj da domaćin na objedu uzme komad kruha, umoči ga i da ga počasnom gostu. Gospodin je Judu učinio počasnim gostom ovim postupkom. Predao mu je znak prijateljstva. Juda se našao na raskrižju. Krist je do samog kraja držao vrata otvorena za Judu. Čak i u vrtu, Isus je rekao: "Prijatelju, zašto si ovdje?" (Matej 26:50) - još uvijek držeći vrata otvorena za Judu.

 

Isus je znao što će Juda učiniti. Kao što je netko rekao: "Predznanje nije uzrok dešavanja nečega." Drugim riječima, iako je Gospodin znao što će Juda učiniti, Gospodin ga nije na to prisilio. U stvari, ponudio je svoje prijateljstvo Judi do samog kraja.

 

Nakon zalogaja uđe u nj Sotona. Nato mu Isus reče: "Što činiš, učini brzo!" (Ivan 13:27)

 

Sotona je obuzimao Judu postupno. Mislim da sotona nikada ne uzima čovjeka u jednom mahu. Postoji mnogo malenih padova koji dopuštaju sotoni da se ubaci postupno. Zatim, na koncu, on preuzima kontrolu. Gospodin je Judi dao priliku da Ga prihvati, međutim, Juda je okrenuo leđa Gospodinu. Tada je u njega ušao sotona i u potpunosti ga preuzeo.

 

Juda je sam donio svoju odluku. Bog nikada ne šalje čovjeka u pakao ako se čovjek sam prvo ne pošalje onamo. Vidite, Bog ratificira čovjekove odluke. Bog ih potvrđuje. Kad čovjek kaže da prihvaća Krista, Bog kaže: "Ja to potvrđujem; primam te." Kad čovjek kaže da odbacuje Krista, kao što je to Juda učinio ovdje, Bog tada kaže: "Ja potvrđujem tu odluku." Isus ga je zamolio da ide brzo. Donijevši svoju odluku protiv Boga, Juda svejedno nije bio izvan Božje kontrole. U stvari, dovršivši svoju odluku, on je potaknut surađivati s Bogom. Vidite, vjerski vođe nisu željeli uhititi Isusa i razapeti ga u vrijeme dok se u gradu za blagdane nalazilo mnoštvo ljudi. Željeli su čekati dok blagdani ne završe. Međutim, naš mu je Gospodin rekao da ode sad i učini to na brzinu. Zato je Juda morao otići da je  njihov naum poznat Isusu i da moraju djelovati na brzinu.

 

Nijedan od sustolnika nije razumio zašto mu je to rekao. (Ivan 13:28)

 

Nitko od nazočnih nije posumnjao da je Juda izdajnik.

 

Budući da je Juda imao kesu, neki su mislili da mu je Isus rekao: "Kupi što nam treba za blagdan!" ‑ ili neka poda nešto siromasima. (Ivan 13:29)

 

Zapazite da naš Gospodin nije preklinjao ljude da ga podrže. Imali su svoju blagajnu i obavljali su svoje poslovanje na poslovni način. To nam također govori da  ih Isus nije hranio na čudesan način. Oni su morali kupovati svoju hranu. Oni nisu bili nekakva "čudačka" skupina. Juda je bio blagajnik. Kod rukovanja novcem, čovjek se uvijek nađe u kušnji - što jednako tako vrijedi i danas. U vrijeme Pashe siromašnima se davalo milostinju; zato su učenici mislili da je to Isus zatražio od Jude da učini s novcem.

 

On dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć. (Ivan 13:30)

 

Zapazite također da kad je Juda izišao van, bila je noć. Dragi prijatelji, za Judu je to bila vječna noć. Bio je do đavolski dan, a đavolski dan je uvijek nalik tami koja se spustila nad Egiptom. Taj je čovjek otišao u vječnu noć.

 

Ono što Bog čini, On to čini polako. Što đavao čini, to čini na brzinu. Đavao mora djelovati na brzinu jer su mu dani ograničeni. Bog ima svu vječnost kako bi ispunio svoje ciljeve. Mi vrlo često to ne uspijevamo razumjeti.

 

U sobi je sada došlo do promjene. Jude više nije bilo, i naš Gospodin počinje govoriti nazočnim učenicima. Oni su bili uplašeni. Sjena križa nadvila se nad malenom skupinom okupljenom u gornjoj sobi. Naš Gospodin želi te ljude podići iz dubine na visinu; od ovdje i sada u ono što će biti; od materijalnog k vječnom; od svjetovnog k duhovnom. Iako Ga je Šimun Petar prekinuo, mislim da Isusova besjeda započinje ovdje i nastavlja se u četrnaestom poglavlju.

 

Pošto Juda iziđe, reče Isus: "Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! (Ivan 13:31 - 32)

 

Gospodin Isus sada prelazi u duhovno okruženje. Sin Čovječji bit će proslavljen, a to će se postići Njegovom smrti i uskrsnućem. Gledano s ljudske strane, križ izgleda kao sramota i poraz, međutim, u križu je proslavljen Bog jer spasenje svijeta dolazi kroz taj križ.

 

Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Židovima, kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći. (Ivan 13:33)

 

Jude sada više nije bilo, pa ih je Isus mogao osloviti kao malenu dječicu. Isus odlazi na križ i nitko nije mogao otići na križ onako kako je On otišao. On je patio sam, a postoje Kristove patnje koje vi i ja ne može u potpunosti shvatiti.

 

Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge." (Ivan 13:34 - 35)

 

Sada im Isus daje novu zapovijed. Neki ljudi misle da je Isus rekao: "Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete fundamentalni u svojoj vjeri." Dragi prijatelji, ja vjerujem u to da čovjek treba biti fundamentalan u svojoj vjeri, u nepogrešivost Božje riječi, u potpuno nadahnuće Pisma i u božanstvo Isusa Krista. Ja vjerujem da je On umro na križu kao žrtva za grijeh; da je umro zamjenskom smrću za grijehe svijeta. Ja vjerujem da je uskrsnuo tjelesno i uzašao u nebo i da dolazi osobno po svoju crkvu kako bi je uzeo iz svijeta. Međutim, želim reći i ovo i želim to reći vrlo oprezno: vjerovanje u te stvari ne presvjedočuje nespašeni svijet izvan crkve. Svijet umire samo da bi primio barem malo ljubavi. Isus je rekao da Njegovi učenici moraju biti poznati po ljubavi.

 

Kad sam bio dječak, otac mi je umro i ja sam otišao raditi kako bih izdržavao majku i sestre. Tada sam živio kod dvije tetke i mog ujaka neženje. Jedna tetka bila je baptist, a druga prezbiterijanka. Moj ujak bio je nevjernik i pivopija. Svake nedjelje bi ustajao u vrijeme ručka. Za večeru smo svake nedjelje slušali kako se iznosi baptističko i prezbiterijansko prljavo rublje. Mnogo godina kasnije, kad mi je ujak bio u bolnici, jedna od mojih tetki me je u suzama pitala: "Zašto on ne želi doći Kristu?" Skoro sam joj rekao. Dragi prijatelji, moram vam reći, izgubljene ljude nećemo pridobiti za Krista ako i dalje budemo kršćanski kanibali. "Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete" (Galaćanima 5:15). To je ponašanje koje nespašene ljude odbija od crkve danas. To je razlog zbog kojeg ne dolaze kako bi čuli evanđelje. Oni prije nego što čuju evanđelje mogu čuti svaku vrstu ogovaranja! Shvaćate li da je najvažnija zapovijed kršćanima ne svjedočiti, ne služiti, nego ljubiti druge vjernike?

 

Tertulijan je napisao kako je rimska vlast bila zabrinuta zbog rane crkve. Kršćani su neizmjerno rasli brojem. Zbog toga što nisu željeli niti trunčicu kada prinijeti pred carevim kipom, Rimljani su se bojali da bi ti kršćani mogli biti neodani. Uhode su dolazile na sastanke kršćana i vraćali su se svojim pretpostavljenima s ovakvim izvješćima: "Ti kršćani su vrlo čudni ljudi. Sastaju se u praznoj prostoriji kako bi štovali svog Boga. Nemaju nikakvog kipa. Oni se obraćaju nekome imenom Isus, koji je odsutan, međutim, kojeg izgleda očekuju da se svaki čas vrati. Ali kako li samo ljube tog čovjeka i kako ljube jedni druge!" E sad, kad bi u vašu crkvu došle uhode iz neke ateističke vlade kako bi vidjeli je li kršćanstvo ono što tvrdi da jest, kakva bi bila njihova ocjena? Bi li se oni vratili svojim šefovima s ocjenom da vi ljubite jedni druge?

 


Kaže mu Šimun Petar: "Gospodine, kamo to odlaziš?" Isus mu odgovori: "Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije." Nato će mu Petar: "Gospodine, a zašto sada ne bih mogao poći za tobom? Život ću svoj položiti za tebe!" Odgovori Isus: "Život ćeš svoj položiti za mene? Zaista, zaista, kažem ti: Pijetao neće zapjevati dok me triput ne zatajiš." (Ivan 13:36 - 38)

 

Tu imamo čovjeka koji je blizak svima nama. Ja vjerujem da ako ste Božje dijete, nikada nećete prodati Isusa kao što je to učinio Juda. Sotona nema tu upravu nad vama, zbog toga što u vama prebiva Božji duh. Međutim, nema niti jednog od nas koji ne bi bio spreman učiniti ono što je učinio Šimun Petar. Njegov problem nije bio u tome što je sotona bio u njemu, već je njegov problem bio taj što se pouzdavao u sebe, u svoje tijelo. Mislim da mnogi od nas također imamo velikih problema s ovim.

 

Petar je uistinu ljubio Gospodina. Petar je bio spreman braniti Gospodina. Pa ipak, Gospodin je trebao Petra tretirati kao nedoraslog čovjeka. On stalno pravi glupe pogreške - ja vjerujem da je Petar dosegao umnu i duhovnu zrelost tek na dan Pedesetnice. Sve što je Petar čuo od onoga što je Isus rekao je da On odlazi. Reagirao je poput djeteta koje kaže: "Tata, kamo ideš? Idem i ja s tobom." Prvo pitanje bilo je: "Gospodine, kamo to odlaziš?" Drugo Petrovo pitanje bilo je: "Gospodine, a zašto sada ne bih mogao poći za tobom?"

 

Kad mu je Isus odgovorio: "Kamo ja odlazim, ti zasada ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije", Petar je čuo samo riječ "zasad." On je nalik djetetu koje želi kolač prije ručka. Kad mu majka kaže da mora pričekati s kolačem dok ne pojede svoj ručak, dijete naglašava samo ono "sad." Ono želi kolač sad. Ne želi čekati do poslije ručka.

 

Petrova ljubav prema Isus i njegova odanost bile su iskrene. On je želio slijediti Gospodina kamo god On išao. Kad je rekao: "Položit ću soj život za tebe", Petar je mislio iskreno svaku riječ koju je rekao. Petar se želio boriti za svog Gospodina, pa je u tom pokušaju slugi velikog svećenika odrezao uho. (Razlog zbog kojeg je odsjekao tom čovjeku uho bio je taj što je Petar bio ribar, a ne ratnik. On je ciljao tog čovjeka u glavu.) Kad je naš Gospodin rekao Petru da će Ga zanijekati tri puta prije nego što pijetao zakukuriče, još je bio mrak, i Petar jednostavno nije mogao povjerovati da će zanijekati svog Gospodina prije zore.

 

U tome nalazimo veliku pouku za nas. Petar je bio presiguran u sebe. Iz toga bismo trebali naučiti kako se ne bismo smjeli pouzdavati u tijelo. Pavao je rekao: "...kad sam slab, onda sam jak" (2. Korinćanima 12:10). Prepoznajete li svoju slabost ili mislite da ste jaki? Netko je upitao Dwighta L. Moodya: "Imate li dovoljno milosti da umrete za Isusa? On je odgovorio: "Ne, On  to nije zatražio od mene da učinim. Međutim, ako to bude tražio od mene, znam da će mi dati milost da to učinim." To je odgovor. Naše je tijelo slabo, međutim, Bog će udovoljiti svakoj našoj potrebi.