POGLAVLJE
18:1-14
TEMA: Isusovo uhićenje i suđenje - uhićenje u Getsemanskom
vrtu; suđenje pred Anom; prvo nijekanje Šimuna Petra; suđenje pred velikim
svećenikom; drugo nijekanje Šimuna Petra; suđenje pred Pilatom
Sada smo završili besjedu u gornjoj sobi koja je započela
u Ivanu 13 i koja je doživjela svoj klimaks predivnom molitvom Gospodina Isusa
u Ivanu 17. Augustin je rekao slijedeće o toj besjedi: "Ona je
najjednostavnija u svezi s riječima kojima je napisana, međutim, najteža je u
mislima koje iznosi." To je svakako istinita tvrdnja.
Sada smo došli do petog dijela evanđelja po Ivanu:
Isusovog svjedočanstva svijetu. To je sadržano u poglavljima 18 - 20. U ovome
ćemo poglavlju vidjeti da je Isus bio uhićen i odveden pred velikog svećenika.
Iznošenje ove teme je drugačije ovdje nego što je to u sinoptičkim evanđeljima
(Matej, Marko i Luka). Naglasak u ta tri evanđelja je stavljen na Kristovu
ljudsku narav i na Spasiteljeve patnje. U prva tri evanđelja, kako se Isus
približavao Jeruzalemu, rekao je da ide onamo umrijeti. Spominje svoju smrt,
način na koji će se prema Njemu odnositi i zlostavljanja koja će doživjeti u
rukama pogana, a zatim i o svom tjelesnom uskrsnuću.
U evanđelju po Ivanu naglasak je stavljen na božanstvo
Gospodina Isusa. On je Bog Čovjek u ovome evanđelju, a ovdje je naglasak
stavljen na Njegovu slavu. U Njegovom uhićenju, Njegovoj smrti i uskrsnuću,
vidjet ćemo očitovanje Njegove slave. Sjetimo se koliko je često u svojim
besjedama govorio kako se vraća Ocu. To je u skladu s naglaskom koji je
stavljen na Njegovu slavu.
UHIĆENJE U GETSEMANSKOM VRTU - SUĐENJE PRED ANOM
To rekavši, zaputi se Isus sa svojim učenicima na drugu
stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici.
(Ivan 18:1)
U ovim ćemo odjeljcima vidjeti kako je Njegova
veličanstvenost i krotkost stavljena na kušnju. Čini se da je svoje večeri
provodio pod otvorenim nebom. Zašto je napustio Jeruzalem i prešao preko
kidronskog potoka? Po svemu sudeći, bio je Njegov običaj odlaziti onamo.
A poznavaše to mjesto i Juda, njegov izdajica, jer se Isus
tu često sastajao sa svojim učenicima. (Ivan 18:2)
Luka nam u poglavlju 21, u 37. stihu govori sljedeće:
"Danju je učio u Hramu, a noću bi izlazio i noćio na gori zvanoj
Maslinska." Luka nam dalje u 22:39 govori: "Tada iziđe te se po
običaju zaputi na Maslinsku goru." Zato je trebao prijeći preko potoka
Kidrona.
Naš je Gospodin prešao preko potoka Kidrona nakon što je
Juda dogovorio sve oko toga kako će Ga izdati. Mo_da se sjećate još jednog prelaska preko tog potoka
čovjeka koji je također bio izdan - kralj David. Bilo je to kad je njegov sin
Abšalom poveo pobunu protiv njega i kad ga je njegov prijatelj i savjetnik
Ahitofel izdao.
Koliko znamo, Isus nikada nije proveo niti jednu noć u
Jeruzalemu, unutar gradskih zidina. Posljednjeg tjedna svog života, odlazio je
u Betaniju i ondje ostajao sa svojim prijateljima. Čak i posljednje noći Isus
je izišao izvan gradskih zidina i otišao je na mjesto zvano Getsemanski vrt.
Otišao ne to samotno mjesto kako bi svojim prijateljima dao priliku da Ga uhite.
Oni su željeli svoje ruke položiti na Njega, međutim, zbog toga što su se
bojali naroda, nisu se usuđivali to učiniti u hramu ili na jeruzalemskim
ulicama.
Zapazite da Ivan ne uključuje u svom zapisu opis Isusove
agonije u vrtu. Ivan ne zapisuje Isusovu molitvu i Njegovu ogromnu patnju.
Umjesto toga, govori o Isusovoj slavi. On naglasak stavlja na Kristovo božanstvo,
na kojem mjestu druga evanđelja naglašavaju Isusovu ljudsku narav. Zapazit ćete
da se Isus nije opirao uhićenju. On je Božje Janje koje ne pruža nikakvi otpor.
"...Ko' jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je
strižu, nije otvorio usta svojih" (Izaija 53:7). Jednostavno nas zapanjuje
dostojanstvo s kojim je Isus susreo svoje neprijatelje u ovom slučaju.
Sjetimo se kako se Gospodin Isus u prethodnim
slučajevima, kad su Njegovi neprijatelji pokušavali uhititi Ga ili mu učiniti
što nažao, jednostavno sakrio pred njima. Po svemu sudeći, jednostavno je na
nekakvi čudesni način mogao nestati. Međutim, sada ih spremno dočekuje da Ga
uhite. Vrlo je važno da to zapazimo.
Juda onda uze četu i od svećeničkih glavara i farizeja
sluge te dođe onamo sa zubljama, svjetiljkama i oružjem. (Ivan 18:3)
Luka nam prenosi ono što je Isus rekao: "...kao na
razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama" (Luka 22:52). Rečeno nam je da
je došla "četa." Četa je deseti dio legije i sastoji se od otprilike
pet sotina ljudi. Matej nam govori o tome kako je s Judom došlo veliko mnoštvo
ljudi. Zašto je došao s velikim mnoštvom i s mačevima i toljagama? Mnoštvo je
znalo da je Isus činio čuda, pa su mislili da ako dovedu dovoljno naoružanih
muškaraca, oni bi Ga mogli uhititi. Zapazite dostojanstvo našeg Gospodina.
Znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te
ih upita: "Koga tražite?" (Ivan 18:4)
Dragi prijatelji, mislite li da se tu radi samo o jadnom
čovjeku koji je upao u klopku mudrih vjerskih vođa i sile Rima? Da se On nije
predao, svo oružje koje su ti ljudi imali bilo bi beskorisno i jalovo.
Odgovore mu: "Isusa Nazarećanina." Reče im
Isus: "Ja sam!" A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica. (Ivan
18:5)
Ne želim preletjeti preko ovog stiha jer ne želim da
propustite predivnu istinu sadržanu u ovome stihu. Oni su Ga nazvali
"Isusom Nazarećaninom." Nisu mu priznali dostojanstvo kojeg je bio
dostojan. Odbili su Ga nazvati Kristom. U redu je, jer je Isus ime koje je
iznad svakog drugog imena. Dolazi dan kad će oni koji su na zemlji, pa čak i
oni koji su pod zemljom, u samom paklu, pokloniti svoje koljeno imenu Isus.
Međutim, ovo mnoštvo ljudi nije Ga željelo priznati Spasiteljem, Kristom, Sinom
živoga Boga.
Nisu Ga poznavali. Ono što je najčudnije u ovome je
činjenica da Ga Juda nije prepoznao u prvi mah. Zašto Ga Juda nije prepoznao?
Pavao nam govori: "Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto
koji propadaju: u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da
ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja" (2.
Korinćanima 4:3 - 4). Rečeno nam je da naravni čovjek ne prima ono što dolazi
od Božjeg Duha, niti ih može upoznati jer ih treba duhovno prosuđivati. Ja
vjerujem da Ga Juda nije prepoznao jer je Isus ondje stajao kao Gospodar slave.
Kad im dakle reče: "Ja sam!" ‑ oni ustuknuše i
popadaše na zemlju. (Ivan 18:6)
"I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i
vidjesmo slavu Njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti
i istine" (Ivan 1:14). Čak i u ovom mračnom trenutku kada je predavao
samoga sebe kao Božje Janje koje odnosi grijehe svijeta, otkrio je svoje božanstvo
i oni su popadali po zemlji. Tim je ljudima otkrio kako On ima potpunu kontrolu
i kako Ga oni ne mogu uhititi bez Njegovog dopuštenja. Oni ne padaju ničice
kako bi mu iskazali štovanje. Padaju unazad u strahu i panici. Mislim da je na
trenutak zavladala potpuna pomutnja kad su ovi ljudi pali unatrag. Oni nisu
vidjeli običnog Isusa iz Nazareta, već Boga Čovjeka, Gospodara slave.
Ovime se ispunilo proročanstvo. "Jahve mi je
svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Jahve je štit života moga: pred kime da
strepim. Kad navale na me zlotvori da mi tijelo žderu, protivnici moji i
dušmani, oni posrću i padaju" (Psalam 27:1 - 2). To je Božja strana.
Zatim, u Psalmu 35:4 vidimo ljudsku stranu: "Neka se smetu i postide koji život
moj tra_e, neka
uzmaknu i nek se posrame koji mi propast snuju!" Poslušajmo što piše u
Psalmu 40:14: "Nek se postide i smetu svi koji mi o glavi rade. Nek
uzmaknu i nek se posrame koji se nesreći mojoj raduju!" Kakvo ispunjenje
nalazimo ovdje kad naš Gospodin na trenutak otkriva svoju slavu tim ljudima!
Oni su tra_ili Isusa
Nazarećanina. I pronašli su Ga, međutim, On je ujedno i Gospodar slave.
Dragi prijatelji, koga vi vidite? Znate li tko je On?
Nespašeni ljudi ne znaju tko je On. Ljudi možda čak i čitaju Bibliju, možda su
vrlo religiozni i moralni, a ipak ne vide da je Isus Nazarećanin Krist, Sin
Boga živoga.
Ponovno ih tada upita: "Koga tražite?" Oni odgovore:
"Isusa Nazarećanina." Isus odvrati: "Rekoh vam da sam ja. Ako
dakle mene tražite, pustite ove da odu"‑ da se ispuni riječ koju reče:
"Ne izgubih ni jednoga od onih koje si mi dao." (Ivan 18:7 - 9)
Primijetite koliko dostojanstva Isus ovdje ima. On je taj
koji upravlja svime. Čak im je i rekao koga da uhite, a koga ne. Bilo je
izrečeno proročanstvo da će Pastir bit uzet i da će ovce biti raspršene, a Isus
je rekao da nije izgubio niti jednu od njih. Učenici neće biti uhićeni. Nije li
zanimljivo da i oni nisu bili uhićeni zajedno s Isusom. Čovjek bi pomislio da
će ih povesti na suđenje kao svjedoke ili kao suučesnike, međutim, to se nije
dogodilo.
A Šimun Petar isuče mač koji je imao uza se pa udari
slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Sluga se zvao Malho. (Ivan
18:10)
Zašto nisu uhitili Šimuna Petra zbog ovog?
Nato Isus reče Petru: "Djeni mač u korice! Čašu koju
mi dade Otac zar da ne pijem?" (Ivan 18:11)
Dr. Luka na govori o tome kako je Isus dotakao uho tog
čovjeka i zacijelio ga. Međutim, zašto nisu uhitili Petra? Zbog toga što je
Gospodin Isus rekao: "Pustite ove da odu." On je taj koji zapovijeda.
Šimun Petar, jadni neobrazovani ribar! Vjerojatno je
mudrovao u sebi. Pitao je Gospodina zašto ne može poći s Njim onamo kamo Isus
ide. Rekao je da će položiti svoj život za Gospodina, a to je i mislio.
Međutim, Gospodin mu je rekao da Petar ne poznaje samog sebe, već da će
zanijekati svog Gospodina te iste noći. Jako je lako dobiti kršćane da svoje živote
posvete Gospodinu. Šimun Petar bi izišao naprijed na svaki poziv i to bi
iskreno mislio. Problem je u tome što mi to ne možemo proizvesti svojom
vlastitom snagom. To je bilo i Pavlovo iskustvo. Rekao je da je u njegovoj moći
željeti, međutim, nigdje ne nalazi snagu u sebi kako bi to i učinio. Samo sila
Svetog Duha je ta koja može proizvesti život koji je podređen i predan Kristu.
Ja mislim da je Petar mudrovao u sebi i mislio: "Pokazat ću mu da ću
umrijeti za Njega."
Petar je dobar ribar. Znao je vrlo umješno bacati mreže,
međutim, veo je jedan kad je riječ o baratanju mačem. Čovjeku je odsjekao uho,
a mislio mu je odsjeći glavu. Gospodin je rekao Petru da odloži svoj mač.
Ranije, kad ih je Isus savjetovao da nabave mačeve, to je rekao da bi se oni
mogli zaštititi, a ne za to da obrane Njega. Gospodin se predao u ruke svojim
tamničarima. Spreman je jer je rekao da želi popiti čašu koju mu Otac pruža.
Postoji nekoliko "čaša" koje se spominju u
Bibliji. Postoji čaša spasenja: "Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime
Jahvino" (Psalam 116:13). Zatim postoji čaša utjehe: "...niti će mu
tko pružiti pehar utjehe zbog smrti njegova oca ili majke njegove"
(Jeremija 16:7). Postoji i čaša radosti: "Trpezu preda mnom prostireš na
oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja preljeva" (Psalam
23:5). Ova čaša koju je Gospodin trebao ispiti dobio je od Oca. Bila je to
strašna čaša i Isus je molio u Getsemanskom vrtu: "...Oče moj! Ako je
moguće, neka me mimoiđe ova čaša..." (Matej 26:39). To je čaša osude koju
je ponio za nas na križu. Svaki čovjek koji okrene svoja leđa Isusu Kristu mora
sam ispiti tu gorku čašu. Isus ju je ispio za nas iako mu je ona bila krajnje
odbojna. Sjetimo se da je Isus bio savršen u čovječnosti, potpuno bez grijeha,
a ipak, ispio je mrsku čašu jer je to bila čaša mojih i vaših grijeha. Postoji
još jedna čaša, čaša suda, koja tek ima doći na ovaj svijet. Ja vjerujem da
sedam trublji ili sedam čaša gnjeva koji se trebaju izliti na zle, opisane u
Knjizi Otkrivenja, jesu ispunjenje ovoga. "Na grešnike će izlit žeravu i
sumpor, vjetar ognjeni bit će dio njihove sudbine" (Psalam 11:6). To je
čaša Božjeg gnjeva. "Ovako mi reče Jahve, Bog Izraelov: uzmi ovaj pehar
vina iz moje ruke, i napuni njime sve narode kojima ću te poslati"
(Jeremija 25:15).
Zapazite ponovno što je Gospodin rekao Petru: "Djeni
mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?" Nije rečeno:
"On je suda i ja ću je ispiti po zapovjedi", već: "Zar neću
popiti čašu koju mi moj Otac daje?" Nema veće voljnosti od ove. Nemojmo
misliti da je naš Spasitelj djelo spasenja učinio oklijevajući. U Hebrejima
12:2 piše slijedeće: "...koji umjesto radosti što je stajala pred Njim
ponese križ, prezrevši sramotu, te sjedi zdesna prijestolja Božjega."
Tada četa, zapovjednik i Židovski sluge uhvatiše Isusa te
ga svezaše. Odvedoše ga najprije Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikoga
svećenika one godine. (Ivan 18:12 - 13)
Vjerski vođe bili su oni koji su sve ovo isplanirali.
Zbog toga što su se bojali naroda, naš je Gospodin izišao iz grada kako bi im
dao prilika koja im je bila potrebna kako bi Ga uhitili. On je izišao pred njih
u svojoj slavi i u svom dostojanstvu. Uhitili su Ga i svezali - što nije bilo
neophodno. On je Janje zaklano prije postanka svijeta. On je ovca pred onima
što je strižu; On neće pružiti nikakvi otpor.
Prvo su Ga odveli k Ani. Samo nam Ivan iznosi taj detalj;
po svemu sudeći, bio je u položaju vidjeti nešto što drugi nisu mogli vidjeti.
Ana je bio veliki svećenik i vjerojatno je još uvijek bio na dvoru velikog
svećenika. Svjetovna povijest nam svjedoči o činjenici da je Ana bio jedan od
najbriljantnijih, najpametnijih i jedan od najsotonskijih velikih svećenika.
Kaifa je bio svećenik kojeg je prihvaćala rimska vlast, međutim, prava glava
vjerskog sustava bio je stari Ana. Pretpostavljam da je on bio pravi vođa,
političar koji je znao kako se odnositi prema Rimu. Po mojoj prosudbi, on je
bio taj koji je isplanirao Kristovo uhićenje, suđenje i raspeće. Cjelokupno je
suđenje bilo sprdnja i mislim da je Ana bio iza toga.
Kakva li je samo nepravda učinjena Židovima tijekom
stoljeća. Njih se krivi zbog zločina čovjeka poput Ane, Kajfe i Pilata. Ja ne
uzimam odgovornost za zločine nekog od kriminalaca iz mog naroda samo zato što
oni pripadaju mom narodu, a vi? Rim je stoljećima židovski narod nazivao
ubojicama Krista, što je bio temelj antisemitizmu u Europi. Pa ipak, oni nisu
ništa više odgovorni nego što su to odgovorni i pogani. Na koncu analize, svi
smo mi odgovorni za Njegovu smrt. Isus je umro za grijehe svijeta. Ne bismo
smjeli upirati prstom u bilo koju rasu ili narod kao isključive krivce.
Kajfa pak ono svjetova Židove: "Bolje da jedan
čovjek umre za narod." (Ivan 18:14)
Vjerujem da je Ivan ovo ubacio na ovom mjestu kako bi nam
pokazao da je sve ovo već bilo unaprijed određeno, to jest, da Gospodin Isus
ima umrijeti. To su već odlučili. Ana je znao kako će krivotvoriti optužbe koje
je imao protiv Isusa, a da bi pomoću njih iznudio smrtnu kaznu od rimske
vlasti. Cijelo suđenje nije bilo ništa drugo nego najobičnija sprdnja.