POGLAVLJE 18:1-14

 TEMA: Isusovo uhićenje i suđenje - uhićenje u Getsemanskom vrtu; suđenje pred Anom; prvo nijekanje Šimuna Petra; suđenje pred velikim svećenikom; drugo nijekanje Šimuna Petra; suđenje pred Pilatom

Sada smo završili besjedu u gornjoj sobi koja je započela u Ivanu 13 i koja je doživjela svoj klimaks predivnom molitvom Gospodina Isusa u Ivanu 17. Augustin je rekao slijedeće o toj besjedi: "Ona je najjednostavnija u svezi s riječima kojima je napisana, međutim, najteža je u mislima koje iznosi." To je svakako istinita tvrdnja.

Sada smo došli do petog dijela evanđelja po Ivanu: Isusovog svjedočanstva svijetu. To je sadržano u poglavljima 18 - 20. U ovome ćemo poglavlju vidjeti da je Isus bio uhićen i odveden pred velikog svećenika. Iznošenje ove teme je drugačije ovdje nego što je to u sinoptičkim evanđeljima (Matej, Marko i Luka). Naglasak u ta tri evanđelja je stavljen na Kristovu ljudsku narav i na Spasiteljeve patnje. U prva tri evanđelja, kako se Isus približavao Jeruzalemu, rekao je da ide onamo umrijeti. Spominje svoju smrt, način na koji će se prema Njemu odnositi i zlostavljanja koja će doživjeti u rukama pogana, a zatim i o svom tjelesnom uskrsnuću.

U evanđelju po Ivanu naglasak je stavljen na božanstvo Gospodina Isusa. On je Bog Čovjek u ovome evanđelju, a ovdje je naglasak stavljen na Njegovu slavu. U Njegovom uhićenju, Njegovoj smrti i uskrsnuću, vidjet ćemo očitovanje Njegove slave. Sjetimo se koliko je često u svojim besjedama govorio kako se vraća Ocu. To je u skladu s naglaskom koji je stavljen na Njegovu slavu.

UHIĆENJE U GETSEMANSKOM VRTU - SUĐENJE PRED ANOM

To rekavši, zaputi se Isus sa svojim učenicima na drugu stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici. (Ivan 18:1)

U ovim ćemo odjeljcima vidjeti kako je Njegova veličanstvenost i krotkost stavljena na kušnju. Čini se da je svoje večeri provodio pod otvorenim nebom. Zašto je napustio Jeruzalem i prešao preko kidronskog potoka? Po svemu sudeći, bio je Njegov običaj odlaziti onamo.

A poznavaše to mjesto i Juda, njegov izdajica, jer se Isus tu često sastajao sa svojim učenicima. (Ivan 18:2)

Luka nam u poglavlju 21, u 37. stihu govori sljedeće: "Danju je učio u Hramu, a noću bi izlazio i noćio na gori zvanoj Maslinska." Luka nam dalje u 22:39 govori: "Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru." Zato je trebao prijeći preko potoka Kidrona.

Naš je Gospodin prešao preko potoka Kidrona nakon što je Juda dogovorio sve oko toga kako će Ga izdati. Mo_da se sjećate još jednog prelaska preko tog potoka čovjeka koji je također bio izdan - kralj David. Bilo je to kad je njegov sin Abšalom poveo pobunu protiv njega i kad ga je njegov prijatelj i savjetnik Ahitofel izdao.

Koliko znamo, Isus nikada nije proveo niti jednu noć u Jeruzalemu, unutar gradskih zidina. Posljednjeg tjedna svog života, odlazio je u Betaniju i ondje ostajao sa svojim prijateljima. Čak i posljednje noći Isus je izišao izvan gradskih zidina i otišao je na mjesto zvano Getsemanski vrt. Otišao ne to samotno mjesto kako bi svojim prijateljima dao priliku da Ga uhite. Oni su željeli svoje ruke položiti na Njega, međutim, zbog toga što su se bojali naroda, nisu se usuđivali to učiniti u hramu ili na jeruzalemskim ulicama.

Nato Isus reče Petru: "Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?" (Ivan 18:11)

Dr. Luka na govori o tome kako je Isus dotakao uho tog čovjeka i zacijelio ga. Međutim, zašto nisu uhitili Petra? Zbog toga što je Gospodin Isus rekao: "Pustite ove da odu." On je taj koji zapovijeda.

Šimun Petar, jadni neobrazovani ribar! Vjerojatno je mudrovao u sebi. Pitao je Gospodina zašto ne može poći s Njim onamo kamo Isus ide. Rekao je da će položiti svoj život za Gospodina, a to je i mislio. Međutim, Gospodin mu je rekao da Petar ne poznaje samog sebe, već da će zanijekati svog Gospodina te iste noći. Jako je lako dobiti kršćane da svoje živote posvete Gospodinu. Šimun Petar bi izišao naprijed na svaki poziv i to bi iskreno mislio. Problem je u tome što mi to ne možemo proizvesti svojom vlastitom snagom. To je bilo i Pavlovo iskustvo. Rekao je da je u njegovoj moći željeti, međutim, nigdje ne nalazi snagu u sebi kako bi to i učinio. Samo sila Svetog Duha je ta koja može proizvesti život koji je podređen i predan Kristu. Ja mislim da je Petar mudrovao u sebi i mislio: "Pokazat ću mu da ću umrijeti za Njega."

Petar je dobar ribar. Znao je vrlo umješno bacati mreže, međutim, veo je jedan kad je riječ o baratanju mačem. Čovjeku je odsjekao uho, a mislio mu je odsjeći glavu. Gospodin je rekao Petru da odloži svoj mač. Ranije, kad ih je Isus savjetovao da nabave mačeve, to je rekao da bi se oni mogli zaštititi, a ne za to da obrane Njega. Gospodin se predao u ruke svojim tamničarima. Spreman je jer je rekao da želi popiti čašu koju mu Otac pruža.

Postoji nekoliko "čaša" koje se spominju u Bibliji. Postoji čaša spasenja: "Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino" (Psalam 116:13). Zatim postoji čaša utjehe: "...niti će mu tko pružiti pehar utjehe zbog smrti njegova oca ili majke njegove" (Jeremija 16:7). Postoji i čaša radosti: "Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja preljeva" (Psalam 23:5). Ova čaša koju je Gospodin trebao ispiti dobio je od Oca. Bila je to strašna čaša i Isus je molio u Getsemanskom vrtu: "...Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša..." (Matej 26:39). To je čaša osude koju je ponio za nas na križu. Svaki čovjek koji okrene svoja leđa Isusu Kristu mora sam ispiti tu gorku čašu. Isus ju je ispio za nas iako mu je ona bila krajnje odbojna. Sjetimo se da je Isus bio savršen u čovječnosti, potpuno bez grijeha, a ipak, ispio je mrsku čašu jer je to bila čaša mojih i vaših grijeha. Postoji još jedna čaša, čaša suda, koja tek ima doći na ovaj svijet. Ja vjerujem da sedam trublji ili sedam čaša gnjeva koji se trebaju izliti na zle, opisane u Knjizi Otkrivenja, jesu ispunjenje ovoga. "Na grešnike će izlit žeravu i sumpor, vjetar ognjeni bit će dio njihove sudbine" (Psalam 11:6). To je čaša Božjeg gnjeva. "Ovako mi reče Jahve, Bog Izraelov: uzmi ovaj pehar vina iz moje ruke, i napuni njime sve narode kojima ću te poslati" (Jeremija 25:15).

Zapazite ponovno što je Gospodin rekao Petru: "Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?" Nije rečeno: "On je suda i ja ću je ispiti po zapovjedi", već: "Zar neću popiti čašu koju mi moj Otac daje?" Nema veće voljnosti od ove. Nemojmo misliti da je naš Spasitelj djelo spasenja učinio oklijevajući. U Hebrejima 12:2 piše slijedeće: "...koji umjesto radosti što je stajala pred Njim ponese križ, prezrevši sramotu, te sjedi zdesna prijestolja Božjega."

Tada četa, zapovjednik i Židovski sluge uhvatiše Isusa te ga svezaše. Odvedoše ga najprije Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikoga svećenika one godine. (Ivan 18:12 - 13)

Vjerski vođe bili su oni koji su sve ovo isplanirali. Zbog toga što su se bojali naroda, naš je Gospodin izišao iz grada kako bi im dao prilika koja im je bila potrebna kako bi Ga uhitili. On je izišao pred njih u svojoj slavi i u svom dostojanstvu. Uhitili su Ga i svezali - što nije bilo neophodno. On je Janje zaklano prije postanka svijeta. On je ovca pred onima što je strižu; On neće pružiti nikakvi otpor.

Prvo su Ga odveli k Ani. Samo nam Ivan iznosi taj detalj; po svemu sudeći, bio je u položaju vidjeti nešto što drugi nisu mogli vidjeti. Ana je bio veliki svećenik i vjerojatno je još uvijek bio na dvoru velikog svećenika. Svjetovna povijest nam svjedoči o činjenici da je Ana bio jedan od najbriljantnijih, najpametnijih i jedan od najsotonskijih velikih svećenika. Kaifa je bio svećenik kojeg je prihvaćala rimska vlast, međutim, prava glava vjerskog sustava bio je stari Ana. Pretpostavljam da je on bio pravi vođa, političar koji je znao kako se odnositi prema Rimu. Po mojoj prosudbi, on je bio taj koji je isplanirao Kristovo uhićenje, suđenje i raspeće. Cjelokupno je suđenje bilo sprdnja i mislim da je Ana bio iza toga.

Kakva li je samo nepravda učinjena Židovima tijekom stoljeća. Njih se krivi zbog zločina čovjeka poput Ane, Kajfe i Pilata. Ja ne uzimam odgovornost za zločine nekog od kriminalaca iz mog naroda samo zato što oni pripadaju mom narodu, a vi? Rim je stoljećima židovski narod nazivao ubojicama Krista, što je bio temelj antisemitizmu u Europi. Pa ipak, oni nisu ništa više odgovorni nego što su to odgovorni i pogani. Na koncu analize, svi smo mi odgovorni za Njegovu smrt. Isus je umro za grijehe svijeta. Ne bismo smjeli upirati prstom u bilo koju rasu ili narod kao isključive krivce.

Kajfa pak ono svjetova Židove: "Bolje da jedan čovjek umre za narod." (Ivan 18:14)

Vjerujem da je Ivan ovo ubacio na ovom mjestu kako bi nam pokazao da je sve ovo već bilo unaprijed određeno, to jest, da Gospodin Isus ima umrijeti. To su već odlučili. Ana je znao kako će krivotvoriti optužbe koje je imao protiv Isusa, a da bi pomoću njih iznudio smrtnu kaznu od rimske vlasti. Cijelo suđenje nije bilo ništa drugo nego najobičnija sprdnja.