dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 18:1-14

 

 TEMA: Isusovo uhićenje i suđenje - uhićenje u Getsemanskom vrtu; suđenje pred Anom; prvo nijekanje Šimuna Petra; suđenje pred velikim svećenikom; drugo nijekanje Šimuna Petra; suđenje pred Pilatom

 

Sada smo završili besjedu u gornjoj sobi koja je započela u Ivanu 13 i koja je doživjela svoj klimaks predivnom molitvom Gospodina Isusa u Ivanu 17. Augustin je rekao slijedeće o toj besjedi: "Ona je najjednostavnija u svezi s riječima kojima je napisana, međutim, najteža je u mislima koje iznosi." To je svakako istinita tvrdnja.

 

Sada smo došli do petog dijela evanđelja po Ivanu: Isusovog svjedočanstva svijetu. To je sadržano u poglavljima 18 - 20. U ovome ćemo poglavlju vidjeti da je Isus bio uhićen i odveden pred velikog svećenika. Iznošenje ove teme je drugačije ovdje nego što je to u sinoptičkim evanđeljima (Matej, Marko i Luka). Naglasak u ta tri evanđelja je stavljen na Kristovu ljudsku narav i na Spasiteljeve patnje. U prva tri evanđelja, kako se Isus približavao Jeruzalemu, rekao je da ide onamo umrijeti. Spominje svoju smrt, način na koji će se prema Njemu odnositi i zlostavljanja koja će doživjeti u rukama pogana, a zatim i o svom tjelesnom uskrsnuću.

 

U evanđelju po Ivanu naglasak je stavljen na božanstvo Gospodina Isusa. On je Bog Čovjek u ovome evanđelju, a ovdje je naglasak stavljen na Njegovu slavu. U Njegovom uhićenju, Njegovoj smrti i uskrsnuću, vidjet ćemo očitovanje Njegove slave. Sjetimo se koliko je često u svojim besjedama govorio kako se vraća Ocu. To je u skladu s naglaskom koji je stavljen na Njegovu slavu.

 

 

UHIĆENJE U GETSEMANSKOM VRTU - SUĐENJE PRED ANOM

 

To rekavši, zaputi se Isus sa svojim učenicima na drugu stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici. (Ivan 18:1)

 

U ovim ćemo odjeljcima vidjeti kako je Njegova veličanstvenost i krotkost stavljena na kušnju. Čini se da je svoje večeri provodio pod otvorenim nebom. Zašto je napustio Jeruzalem i prešao preko kidronskog potoka? Po svemu sudeći, bio je Njegov običaj odlaziti onamo.

 

A poznavaše to mjesto i Juda, njegov izdajica, jer se Isus tu često sastajao sa svojim učenicima. (Ivan 18:2)

 

Luka nam u poglavlju 21, u 37. stihu govori sljedeće: "Danju je učio u Hramu, a noću bi izlazio i noćio na gori zvanoj Maslinska." Luka nam dalje u 22:39 govori: "Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru." Zato je trebao prijeći preko potoka Kidrona.

 

Naš je Gospodin prešao preko potoka Kidrona nakon što je Juda dogovorio sve oko toga kako će Ga izdati. Mo_da se sjećate još jednog prelaska preko tog potoka čovjeka koji je također bio izdan - kralj David. Bilo je to kad je njegov sin Abšalom poveo pobunu protiv njega i kad ga je njegov prijatelj i savjetnik Ahitofel izdao.

 

Koliko znamo, Isus nikada nije proveo niti jednu noć u Jeruzalemu, unutar gradskih zidina. Posljednjeg tjedna svog života, odlazio je u Betaniju i ondje ostajao sa svojim prijateljima. Čak i posljednje noći Isus je izišao izvan gradskih zidina i otišao je na mjesto zvano Getsemanski vrt. Otišao ne to samotno mjesto kako bi svojim prijateljima dao priliku da Ga uhite. Oni su željeli svoje ruke položiti na Njega, međutim, zbog toga što su se bojali naroda, nisu se usuđivali to učiniti u hramu ili na jeruzalemskim ulicama.

 

Zapazite da Ivan ne uključuje u svom zapisu opis Isusove agonije u vrtu. Ivan ne zapisuje Isusovu molitvu i Njegovu ogromnu patnju. Umjesto toga, govori o Isusovoj slavi. On naglasak stavlja na Kristovo božanstvo, na kojem mjestu druga evanđelja naglašavaju Isusovu ljudsku narav. Zapazit ćete da se Isus nije opirao uhićenju. On je Božje Janje koje ne pruža nikakvi otpor. "...Ko' jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih" (Izaija 53:7). Jednostavno nas zapanjuje dostojanstvo s kojim je Isus susreo svoje neprijatelje u ovom slučaju.

 

Sjetimo se kako se Gospodin Isus u prethodnim slučajevima, kad su Njegovi neprijatelji pokušavali uhititi Ga ili mu učiniti što nažao, jednostavno sakrio pred njima. Po svemu sudeći, jednostavno je na nekakvi čudesni način mogao nestati. Međutim, sada ih spremno dočekuje da Ga uhite. Vrlo je važno da to zapazimo.

 

Juda onda uze četu i od svećeničkih glavara i farizeja sluge te dođe onamo sa zubljama, svjetiljkama i oružjem. (Ivan 18:3)

 

Luka nam prenosi ono što je Isus rekao: "...kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama" (Luka 22:52). Rečeno nam je da je došla "četa." Četa je deseti dio legije i sastoji se od otprilike pet sotina ljudi. Matej nam govori o tome kako je s Judom došlo veliko mnoštvo ljudi. Zašto je došao s velikim mnoštvom i s mačevima i toljagama? Mnoštvo je znalo da je Isus činio čuda, pa su mislili da ako dovedu dovoljno naoružanih muškaraca, oni bi Ga mogli uhititi. Zapazite dostojanstvo našeg Gospodina.

 

Znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te ih upita: "Koga tražite?" (Ivan 18:4)

 

Dragi prijatelji, mislite li da se tu radi samo o jadnom čovjeku koji je upao u klopku mudrih vjerskih vođa i sile Rima? Da se On nije predao, svo oružje koje su ti ljudi imali bilo bi beskorisno i jalovo.

 

Odgovore mu: "Isusa Nazarećanina." Reče im Isus: "Ja sam!" A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica. (Ivan 18:5)

 

Ne želim preletjeti preko ovog stiha jer ne želim da propustite predivnu istinu sadržanu u ovome stihu. Oni su Ga nazvali "Isusom Nazarećaninom." Nisu mu priznali dostojanstvo kojeg je bio dostojan. Odbili su Ga nazvati Kristom. U redu je, jer je Isus ime koje je iznad svakog drugog imena. Dolazi dan kad će oni koji su na zemlji, pa čak i oni koji su pod zemljom, u samom paklu, pokloniti svoje koljeno imenu Isus. Međutim, ovo mnoštvo ljudi nije Ga željelo priznati Spasiteljem, Kristom, Sinom živoga Boga.

 


Nisu Ga poznavali. Ono što je najčudnije u ovome je činjenica da Ga Juda nije prepoznao u prvi mah. Zašto Ga Juda nije prepoznao? Pavao nam govori: "Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju: u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja" (2. Korinćanima 4:3 - 4). Rečeno nam je da naravni čovjek ne prima ono što dolazi od Božjeg Duha, niti ih može upoznati jer ih treba duhovno prosuđivati. Ja vjerujem da Ga Juda nije prepoznao jer je Isus ondje stajao kao Gospodar slave.

 

Kad im dakle reče: "Ja sam!" ‑ oni ustuknuše i popadaše na zemlju. (Ivan 18:6)

 

"I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu Njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine" (Ivan 1:14). Čak i u ovom mračnom trenutku kada je predavao samoga sebe kao Božje Janje koje odnosi grijehe svijeta, otkrio je svoje božanstvo i oni su popadali po zemlji. Tim je ljudima otkrio kako On ima potpunu kontrolu i kako Ga oni ne mogu uhititi bez Njegovog dopuštenja. Oni ne padaju ničice kako bi mu iskazali štovanje. Padaju unazad u strahu i panici. Mislim da je na trenutak zavladala potpuna pomutnja kad su ovi ljudi pali unatrag. Oni nisu vidjeli običnog Isusa iz Nazareta, već Boga Čovjeka, Gospodara slave.

 

Ovime se ispunilo proročanstvo. "Jahve mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Jahve je štit života moga: pred kime da strepim. Kad navale na me zlotvori da mi tijelo žderu, protivnici moji i dušmani, oni posrću i padaju" (Psalam 27:1 - 2). To je Božja strana. Zatim, u Psalmu 35:4 vidimo ljudsku stranu: "Neka se smetu i postide koji život moj tra_e, neka uzmaknu i nek se posrame koji mi propast snuju!" Poslušajmo što piše u Psalmu 40:14: "Nek se postide i smetu svi koji mi o glavi rade. Nek uzmaknu i nek se posrame koji se nesreći mojoj raduju!" Kakvo ispunjenje nalazimo ovdje kad naš Gospodin na trenutak otkriva svoju slavu tim ljudima! Oni su tra_ili Isusa Nazarećanina. I pronašli su Ga, međutim, On je ujedno i Gospodar slave.

 

Dragi prijatelji, koga vi vidite? Znate li tko je On? Nespašeni ljudi ne znaju tko je On. Ljudi možda čak i čitaju Bibliju, možda su vrlo religiozni i moralni, a ipak ne vide da je Isus Nazarećanin Krist, Sin Boga živoga.

 

Ponovno ih tada upita: "Koga tražite?" Oni odgovore: "Isusa Nazarećanina." Isus odvrati: "Rekoh vam da sam ja. Ako dakle mene tražite, pustite ove da odu"‑ da se ispuni riječ koju reče: "Ne izgubih ni jednoga od onih koje si mi dao." (Ivan 18:7 - 9)

 

Primijetite koliko dostojanstva Isus ovdje ima. On je taj koji upravlja svime. Čak im je i rekao koga da uhite, a koga ne. Bilo je izrečeno proročanstvo da će Pastir bit uzet i da će ovce biti raspršene, a Isus je rekao da nije izgubio niti jednu od njih. Učenici neće biti uhićeni. Nije li zanimljivo da i oni nisu bili uhićeni zajedno s Isusom. Čovjek bi pomislio da će ih povesti na suđenje kao svjedoke ili kao suučesnike, međutim, to se nije dogodilo.

 

A Šimun Petar isuče mač koji je imao uza se pa udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Sluga se zvao Malho. (Ivan 18:10)

 

Zašto nisu uhitili Šimuna Petra zbog ovog?


Nato Isus reče Petru: "Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?" (Ivan 18:11)

 

Dr. Luka na govori o tome kako je Isus dotakao uho tog čovjeka i zacijelio ga. Međutim, zašto nisu uhitili Petra? Zbog toga što je Gospodin Isus rekao: "Pustite ove da odu." On je taj koji zapovijeda.

 

Šimun Petar, jadni neobrazovani ribar! Vjerojatno je mudrovao u sebi. Pitao je Gospodina zašto ne može poći s Njim onamo kamo Isus ide. Rekao je da će položiti svoj život za Gospodina, a to je i mislio. Međutim, Gospodin mu je rekao da Petar ne poznaje samog sebe, već da će zanijekati svog Gospodina te iste noći. Jako je lako dobiti kršćane da svoje živote posvete Gospodinu. Šimun Petar bi izišao naprijed na svaki poziv i to bi iskreno mislio. Problem je u tome što mi to ne možemo proizvesti svojom vlastitom snagom. To je bilo i Pavlovo iskustvo. Rekao je da je u njegovoj moći željeti, međutim, nigdje ne nalazi snagu u sebi kako bi to i učinio. Samo sila Svetog Duha je ta koja može proizvesti život koji je podređen i predan Kristu. Ja mislim da je Petar mudrovao u sebi i mislio: "Pokazat ću mu da ću umrijeti za Njega."

 

Petar je dobar ribar. Znao je vrlo umješno bacati mreže, međutim, veo je jedan kad je riječ o baratanju mačem. Čovjeku je odsjekao uho, a mislio mu je odsjeći glavu. Gospodin je rekao Petru da odloži svoj mač. Ranije, kad ih je Isus savjetovao da nabave mačeve, to je rekao da bi se oni mogli zaštititi, a ne za to da obrane Njega. Gospodin se predao u ruke svojim tamničarima. Spreman je jer je rekao da želi popiti čašu koju mu Otac pruža.

 

Postoji nekoliko "čaša" koje se spominju u Bibliji. Postoji čaša spasenja: "Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino" (Psalam 116:13). Zatim postoji čaša utjehe: "...niti će mu tko pružiti pehar utjehe zbog smrti njegova oca ili majke njegove" (Jeremija 16:7). Postoji i čaša radosti: "Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja preljeva" (Psalam 23:5). Ova čaša koju je Gospodin trebao ispiti dobio je od Oca. Bila je to strašna čaša i Isus je molio u Getsemanskom vrtu: "...Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša..." (Matej 26:39). To je čaša osude koju je ponio za nas na križu. Svaki čovjek koji okrene svoja leđa Isusu Kristu mora sam ispiti tu gorku čašu. Isus ju je ispio za nas iako mu je ona bila krajnje odbojna. Sjetimo se da je Isus bio savršen u čovječnosti, potpuno bez grijeha, a ipak, ispio je mrsku čašu jer je to bila čaša mojih i vaših grijeha. Postoji još jedna čaša, čaša suda, koja tek ima doći na ovaj svijet. Ja vjerujem da sedam trublji ili sedam čaša gnjeva koji se trebaju izliti na zle, opisane u Knjizi Otkrivenja, jesu ispunjenje ovoga. "Na grešnike će izlit žeravu i sumpor, vjetar ognjeni bit će dio njihove sudbine" (Psalam 11:6). To je čaša Božjeg gnjeva. "Ovako mi reče Jahve, Bog Izraelov: uzmi ovaj pehar vina iz moje ruke, i napuni njime sve narode kojima ću te poslati" (Jeremija 25:15).

 

Zapazite ponovno što je Gospodin rekao Petru: "Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?" Nije rečeno: "On je suda i ja ću je ispiti po zapovjedi", već: "Zar neću popiti čašu koju mi moj Otac daje?" Nema veće voljnosti od ove. Nemojmo misliti da je naš Spasitelj djelo spasenja učinio oklijevajući. U Hebrejima 12:2 piše slijedeće: "...koji umjesto radosti što je stajala pred Njim ponese križ, prezrevši sramotu, te sjedi zdesna prijestolja Božjega."

 

Tada četa, zapovjednik i Židovski sluge uhvatiše Isusa te ga svezaše. Odvedoše ga najprije Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikoga svećenika one godine. (Ivan 18:12 - 13)

 

Vjerski vođe bili su oni koji su sve ovo isplanirali. Zbog toga što su se bojali naroda, naš je Gospodin izišao iz grada kako bi im dao prilika koja im je bila potrebna kako bi Ga uhitili. On je izišao pred njih u svojoj slavi i u svom dostojanstvu. Uhitili su Ga i svezali - što nije bilo neophodno. On je Janje zaklano prije postanka svijeta. On je ovca pred onima što je strižu; On neće pružiti nikakvi otpor.

 

Prvo su Ga odveli k Ani. Samo nam Ivan iznosi taj detalj; po svemu sudeći, bio je u položaju vidjeti nešto što drugi nisu mogli vidjeti. Ana je bio veliki svećenik i vjerojatno je još uvijek bio na dvoru velikog svećenika. Svjetovna povijest nam svjedoči o činjenici da je Ana bio jedan od najbriljantnijih, najpametnijih i jedan od najsotonskijih velikih svećenika. Kaifa je bio svećenik kojeg je prihvaćala rimska vlast, međutim, prava glava vjerskog sustava bio je stari Ana. Pretpostavljam da je on bio pravi vođa, političar koji je znao kako se odnositi prema Rimu. Po mojoj prosudbi, on je bio taj koji je isplanirao Kristovo uhićenje, suđenje i raspeće. Cjelokupno je suđenje bilo sprdnja i mislim da je Ana bio iza toga.

 

Kakva li je samo nepravda učinjena Židovima tijekom stoljeća. Njih se krivi zbog zločina čovjeka poput Ane, Kajfe i Pilata. Ja ne uzimam odgovornost za zločine nekog od kriminalaca iz mog naroda samo zato što oni pripadaju mom narodu, a vi? Rim je stoljećima židovski narod nazivao ubojicama Krista, što je bio temelj antisemitizmu u Europi. Pa ipak, oni nisu ništa više odgovorni nego što su to odgovorni i pogani. Na koncu analize, svi smo mi odgovorni za Njegovu smrt. Isus je umro za grijehe svijeta. Ne bismo smjeli upirati prstom u bilo koju rasu ili narod kao isključive krivce.

 

Kajfa pak ono svjetova Židove: "Bolje da jedan čovjek umre za narod." (Ivan 18:14)

 

Vjerujem da je Ivan ovo ubacio na ovom mjestu kako bi nam pokazao da je sve ovo već bilo unaprijed određeno, to jest, da Gospodin Isus ima umrijeti. To su već odlučili. Ana je znao kako će krivotvoriti optužbe koje je imao protiv Isusa, a da bi pomoću njih iznudio smrtnu kaznu od rimske vlasti. Cijelo suđenje nije bilo ništa drugo nego najobičnija sprdnja.