dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 19

 

 

TEMA: Isusova smrt na Golgoti; ukop u Josipovom grobu

 

U ovome poglavlju vidjet ćemo veliko izvrtanje pravde. Rim je bio poznat u čitavome svijetu po svojoj pravdi. Na svakom službenom stolu u rimskom carstvu stajao je lik boga s dva lica, Janusa. Jedno je lice gledalo naprijed, a drugo unatrag. (Od te riječi dobivamo riječ januar [siječanj], kojom nazivamo mjesec koji gleda unatrag u staru godinu i unaprijed na novu godinu.) Janus je trebao upozoriti suca da pogleda obje strane predmeta kojem je presuđivao. Rim je vladao svijetom gotovo tisuću godina. Kad su Rimljani osvojili neki narod, obećali su im dobre ceste, red i zakon, zaštitu i mir - međutim, život je bio pod diktaturom. Rim je vladao čeličnom desnicom. U rimskim sudovima su nedužni dobivali pravdu, a pravdu su dobivali i krivci - ne milosrđe, već pravdu. Zanimljivost koja ovaj slučaj čini anomalijom je taj što je Isusovo suđenje bilo jedno od najvećih izvrtanja pravde u povijesti sudstva.

 

ISUSOVA SMRT NA GOLGOTI

 

Tada Pilat uze i izbičeva Isusa. A vojnici spletoše vijenac od trnja i staviše mu ga na glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem. I prilazili su mu i govorili: "Zdravo kralju Židovski!" I pljuskali su ga. (Ivan 19:1 - 3)

 

Ako je Isus bio nedužan, trebalo Ga je osloboditi. Ako je bio kriv za optužbe koje su bile izrečene protiv Njega, tada je trebao biti razapet. Izbičevati Isusa bilo je u potpunosti nezakonito i pogrešno. Pilat je to učinio jer je smatrao da će taj njegov postupak umiriti Židove.

 

Vojnici su iskoristili ovu prigodu kako bi se zabavljali s Isusom prije nego što će biti razapet. Kada čitamo: "Pljuskali su Ga", to znači da su s Isusom igrali okrutnu rimsku igru. Mogli su Ga izmrcvariti i s Njim učiniti što im je bilo volja. Svi vojnici bi zatočeniku pokazali svoje šake. Zatim bi mu zavezali oči i svi osim jednog bi ga udarili najsnažnije što su mogli. Zatim bi maknuli povez s očiju i ako je zatvorenik još uvijek bio pri svijesti, trebao je pogoditi koji vojnik ga nije udario. Očito, zatvorenik nikada nije mogao pogoditi tko je onaj pravi. Oni bi nastavili s tom igrom tako dugo dok od zatvorenika ne bi ostala samo kaša. Vjerujem da je Gospodin Isus bio tako izmrcvaren da Ga jednostavno ne biste prepoznali. "Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga - tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka" (Izaija 52:14).

 

A Pilat ponovno izađe i reče im: "Evo vam ga izvodim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice." Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: "Evo čovjeka!“ (Ivan 19:4 - 5)

 

Sada su ponovno izišli van. Mislim da kad biste Ga mogli vidjeti u toj situaciji, to bi slomilo vaše srce. Bio je prebijen na mrtvo. Nemojte misliti da je izgledao onako kako Ga prikazuju umjetnici na svojim djelima.

 

"Evo čovjeka!" Ako ste rekli samo ono što je Pilat rekao, onda uopće niste vidjeli Isusa Krista. On je mnogo više od običnog čovjeka. On je Božji Sin. On je Spasitelj svijeta. Ivan je napisao svoje izvješće kako biste vi mogli trajno vjerovati da je Isus Krist, Božji Sin, i da biste vjerujući mogli imati život u Njegovom imenu.

 

I kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: "Raspni, raspni!" Kaže im Pilat: "Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice." (Ivan 19:6)

 

Tada je vjerojatno Pilat zatražio da mu donesu lavor s vodom i tada je vjerojatno oprao ruke. Voda je mogla oprati njegove ruke, međutim, ona svakako nije uklonila krivnju iz njegovog srca. Najstarije vjerovanje crkve govori kako je Isus bio razapet pod Poncijem Pilatom.

 

Odgovoriše mu Židovi: "Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim." Kad je Pilat čuo te riječi, još se više prestraši pa ponovno uđe u dvor i kaže Isusu: "Odakle si ti?" No Isus mu ne dade odgovora. (Ivan 19:7 - 9)

 

Pilat nije bio zadovoljan, pa je Isusa ponovno uveo unutra kako bi Ga još ispitivao.

 

Tada mu Pilat reče: "Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?" Odgovori mu Isus: "Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi." (Ivan 19:10 - 11)

 

Postoje različiti grijesi i različite osude. Oni koji su predali Isusa Pilatu počinili su veći grijeh, jer su imali mnogo više svjetla (objave od Boga) nego što je to imao Pilat. To, naravno, uopće ne opravdava Pilata. On je kriv.

 

Od tada ga je Pilat nastojao pustiti. No Židovi vikahu: "Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru." (Ivan 19:12)

 

Od tada nadalje Pilat je želio osloboditi Isusa. Zbog toga što je vjerovao u Njega? Ne. Već zbog toga što je znao da je Gospodin Isus nedužan čovjek.

 

Isus je sada u rukama jeftinog političara - a ne suca rimske pravde što je Pilat trebao biti. Židovski vjerski vođe bili su spremni prijaviti Pilata Rimu, optužujući ga da je kriv za zavjeru. To bi bila izdaja i Pilat jednostavno nije želio da se takve optužbe izreku protiv njega. Pilat je dopustio da njegove političke ambicije zamrače pravdu. To je uistinu strašno, čak i danas kad vlada, bila ona crkvena ili državna, kad vlast dođe u ruke ljudima koji su gladni moći i nemaju obzira niti prema Bogu niti prema ljudima.

 

Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos ‑ Pločnik, hebrejski Gabata ‑ (Ivan 19:13)

 

"Pločnik" je opisan Grčkom riječi lithostrotos. To je bilo mjesto na kojem se sprovodila rimska pravda. Julije Cezar je nosio prenosni pločnik sa sobom, tako da kamo god je išao, lithostrotos se postavljao i ondje je on donosio svoje presude. Gabata je jedno mjesto u Jeruzalemu za koje se može s pouzdanošću utvrditi gdje je. Ono se nalazi oko petnaest stopa ispod nivoa ulice Ecce Homo (Evo čovjeka - op. prev.). Postoji jedan istrošeni kamen, koji bi, po mom mišljenju, mogao biti Pločnik, Gabata.

 

a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure ‑ i kaže Židovima: "Evo kralja vašega!" Oni nato povikaše: "Ukloni! Ukloni! Raspni ga!" Kaže im Pilat: "Zar kralja vašega da razapnem?" Odgovoriše glavari svećenički: "Mi nemamo kralja osim cara!" (Ivan 19:14 - 15)

 

Zapazite s kojim je dostojanstvo Gospodin Isus prolazio kroz svo ovo mučno suđenje. Uočite također kako nije On onaj kome se ovdje sudi. Pilat je bio prisiljen donijeti odluku. Hoće li se odlučiti za Isusa Krista ili za cara? Vjerski vođe bili su prisiljeni na donošenje odluke. Hoće li se odlučiti za Isusa Krista ili za cara? Oboje su donijeli svoj zastrašujući odabir: "Mi nemamo kralja osim cara!" U budućnosti će doći dan kad će trebati donijeti još jedan odabir. Isus Krist ili Antikrist? Dragi prijatelji, poslušajte me; svaki čovjek mora donijeti svoju odluku u svezi s Isusom Kristom. On je rekao: "Tko nije sa mnom, protiv mene je..." (Matej 12:30). Trenutkom kada donesete odluku protiv Krista, donijeli ste odluku za "cara."

 

Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa. (Ivan 19:16)

 

Mi tako često govorimo o Isusovoj smrti i uskrsnuću da je to prosječnom vjerniku postala gotovo otrcana fraza. Raspeće Isusa Krista je jedan od najogavnijih i najskandaloznijih trenutaka u povijesti, pa ipak, u tome je sadržano naše otkupljenje. Moramo se zaustaviti na ovom mjestu i razmotriti tu temu s nekoliko točaka gledišta.

 

S Božjeg stanovišta, križ je pomirilište. To je prijestolje milosti na kojem Bog može pokazati milosrđe vama i meni. To je mjesto na kojem je bila prinesena puna zadovoljština za grijeh, tako da sveti i pravedni Bog može poseći i spasiti grešnike. Samo Božje prijestolje, mjesto osude, preobrazilo se u prijestolje milosti, gdje vi i ja možemo pronaći milosrđe umjesto osude i kazne koju zaslužujemo. Isus Krist ponio je našu krivnju i Bog je zadovoljan.

 

Sa stajališta Isusa Krista, križ je žrtva. On je Spasitelj i On je sebe učinio prinosnicom za grijeh. On je Spasitelj ugodna mirisa Bogu. To je za Njega također i čin poslušnosti. Pavao nam je u Filipljanima 2:8 rekao da je Isus postao poslušan do smrti, i to do smrti na križu.

 

Sa stajališta vas i mene, vjernika u Isusa Krista, to je bila zamjena. On je zauzeo moje i vaše mjesto. On je bio Bezgrešni koji je patio za grešnike. On je bio Pravednik koji je trpio za nepravednike. "On koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste" (1. Petrova 2:24).

 

Sa stajališta sotone, križ je bio pobjeda, a također i poraz. Bila je to pobjeda za sotonu jer je uspio ugristi za petu ženino sjeme, kao što je bilo i prorečeno još u Postanku 3. Bio je to i poraz jer sotonina glava tek treba biti smrskana: "...da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla" (Hebrejima 2:14).

 

Sa stajališta svijeta, križ nije ništa drugo nego okrutno ubojstvo. Oni vide Isusa iz Nazareta. Oni vide čovjeka. Oni vide nepravdu.

 

Tako su Ga odveli da Ga razapnu. Time se ispunjavaju riječi zapisane u Psalmu 94:20 - 21: "Zar je bezbožno sudište u savezu s tobom kad nevolje stvara pod izlikom zakona? Nek samo pritišću dušu pravednog, nek osuđuju krv nedužnu."

 

I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. (Ivan 19:17 - 18)

 

Ivan nam ne prenosi sliku raspeća. On spominje na kojem je mjestu bilo, međutim, donosi nam malo detalja. General Gordon nikada se nije slagao s mjestom koje su tradicionalno predstavljali kao mjesto raspeća, a koje se nalazilo unutar gradskih zidina, pa je tako tvrdio da je prava lokacija lubanjoliko krševito mjesto izvan gradskih zidina, koje se danas naziva Gordonova Kalvarija, za koje i ja držim da je prava Golgota.

 

Sjetit ćete se da je svaki dio žrtve koja se prinosila za grijeh iznosila izvan tabora na čisto mjesto (vidite Levitski Zakonik 4:12). Kao što je Gospodin Isus ispunio proročanstva u svezi s Njim, tako je ispunio i žrtve Staroga zavjeta. Naša prinosnica za grijeh, Isus Krist, bio je iznesen izvan grada. Pisac poslanice Hebrejima naglasio je činjenicu da je Gospodin Isus patio izvan grada (vidite Hebrejima 13:12).

 

A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: "Isus Nazarećanin, kralj Židovski." (Ivan 19:19)

 

Zapazit ćete da se nisam trudio učiniti sklad između ostala tri evanđelja i evanđelja po Ivanu (harmoniju evanđelja - op. prev.). Ono je svako različito i svako je napisano s drukčijim ciljem. Morate ih staviti sva četiri zajedno kako biste sastavili cjelokupni natpis stavljen iznad križa.

 

Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: "Nemoj pisati: 'Kralj židovski', nego da je on rekao: 'Kralj sam židovski.'" Pilat odgovori: "Što napisah, napisah!" (Ivan 19:20 - 22)

 

Bio je napisan na hebrejskom, na jeziku religije. Bio je napisan i na Grčkom, jeziku obrazovanja i kulture. Bio je napisan na Latinskom, jeziku zakona i poretka. Dakle, bio je napisan na svakom jeziku kako bi se i time pokazalo da je Isus umro za sve. To je evanđelje koje treba propovijedati svijetu. To je nada svijeta.

 

Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri djela ‑ svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: "Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopane" ‑ da se ispuni Pismo koje veli: Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku. I vojnici učiniše tako. (Ivan 19:23 - 24)

 

"Pošto razapeše Isusa." Niti jedan od pisaca evanđelja ne opisuje Kristovu smrt. Postoje činjenice povezane s križem i raspećem koje su sakrivene od nas. Bog je povukao zastor preko mnogih detalja. Mrak je pokrivao zemlju, tako da ljudi nisu mogli vidjeti. Kao prvo, Bog nam nije želio prenijeti morbidne detalje oko raspeća kako bi udovoljio našoj znatiželji. Kao drugo, odvijala se ondje i transakcija između Oca i Sina. Bila je transakcija za grijehe svijeta, koju mi jednostavno ne možemo shvatiti. Jedina stvar koju možemo učiniti je da u vjeri prihvatimo spasenje koje je ostvareno za nas Kristovom smrti na križu. To je jedini način na koji vi i ja možemo ikako ući u tamu, dragi prijatelji.

 

Po svemu sudeći, Isusova haljina bila je seljačka odora, međutim, bila je dobra. Netko ju je načinio za Njega. Vojnici su bacili kocku za nju - bacali su kocku u podnožju križa. Iako ti Rimljani to nisu znali, oni su tim svojim postupkom ispunjavali ono što je napisano u Bibliji: "Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju" (Psalam 22:19).

 

Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" I od toga časa uze je učenik k sebi. (Ivan 19:25 - 27)

 

Isus Mariju naziva "ženom", baš kao što je to učinio na svadbi u Kani Galilejskoj u Ivanu 2. Njegov čas je došao. On je trebao umrijeti, međutim, uskrsnut će od mrtvih. Trebao je biti proslavljen. Njegov odnos s Njegovom majkom trebao se prekinuti. Za nju, kao što je to i za nas danas, On je trebao postati proslavljeni Krist. Njegovo uskrsnuće će zauvijek očistiti njeno ime. Njena reputacija bit će bez mane, međutim, ona je morala doći Kristu u vjeri, baš kao je to slučaj sa svakim drugim vjernikom. Dok je On umirao za grijehe svijeta, nije ju želio zanemariti. Znamo da će Marija moliti s učenicima u gornjoj sobi nakon Isusovog uskrsnuća (vidite Djela 1:14) i nakon toga ona nestaje sa scene. Tako dugo dok bude živjela, Ivan ju je trebao imati u svom domu i skrbiti za nju, baš kao što ga je Gospodin Isus i zamolio da učini.

 

Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: "Žedan sam." A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: "Dovršeno je!" I prignuvši glavu, preda duh. (Ivan 19:28 - 30)

 

Ivan nam oprezno pokazuje kako se ispunilo Pismo. Postoje i druga poglavlja u Starome zavjetu koja se posebno bave raspećem. To se odnosi na Psalam 22, Postanak 22, Izaija 53 i Levitski Zakonik 16. Postoji dvadeset i osam proročanstava koja su se ispunila kada je Isus visio na križ. "U mojoj me žeđi octom napojiše" je ispunjenje Psalma 69:21.

 

"Dovršeno je!" Što je to bilo dovršeno? Vaše i moje otkupljenje bilo je dovršeno. U svom izvješću Ocu, rekao je: "Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti" (Ivan 17:4).

 

Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvom i drugom koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.

 

Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli. (Ivan 19:31 - 37)

 

Prvo proročanstvo koje Ivan spominje ispunilo se. U njemu piše: "On čuva sve kosti njegove: nijedna mu se neće slomiti" (Psalam 34:21). Drugo proročanstvo još uvijek čeka na svoje ispunjenje: "...i gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca" (Zaharija 12:10). Isus je bio proboden! Taj dio se ispunio, međutim, Zaharija nam govori kako će se On vratiti, a kada dođe, onda će oni gledati Onoga koga su proboli i naricat će za Njim.

 

ISUSOV UKOP U JOSIPOVOM GROBU

 

MI se ovdje bavimo velikim povijesnim činjenicama evanđelja. Što je to evanđelje? Pavao nam ga definira: "Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrsnu treći dan po Pismima" (1. Korinćanima 15:3 - 4). To su središnje činjenice evanđelja. Naše spasenje temelji se na našem odnosu prema tim činjenicama i prema Osobi Isusa Krista. Pouzdavate li se u Njega? Imate li vjere u ono što je On učinio za vas kad je umro za vas na križu? Vjerujete li da je umro zamjenskom i otkupnom smrću za vas?

 

Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je ‑ kriomice, u strahu od Židova ‑ bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem ‑ koji je ono prije bio došao Isusu noću ‑ i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop. (Ivan 19:38 - 40)

 

Ova dvojica koji su uzeli Isusovo tijelo su obojica istaknuti ljudi. Josip iz Arimateje je bogataš, a Nikodem je vladar među Židovima koji je došao k Isus po noći. Oni su obojica bili tajni učenici, međutim, sada su po prvi put izišli na otvoreno. Nemojmo biti previše kritični prema njima dvojici. Ostali su u pozadini, međutim, sada kad su se Gospodinovi učenici raspršili poput ovaca i otišli u tajnost, njih dvojica izlaze na vidjelo.

 

Zbog toga što su Izraelovi sinovi živjeli u Egiptu, neki ljudi vjeruju da su oni bili ti koji su usavršili način balzamiranja kojeg su upotrebljavali Egipćani. Božja djeca u Starom zavjetu, kao i ona u Novome zavjetu, uvijek su vjerovali da će tijelo uskrsnuti. Ono se sije u raspadljivosti; bit će uskrsnuto u neraspadljivosti. Ono se sije u slabosti; bit će uskrsnuto u sili. Bit će to proslavljeno tijelo. Zbog toga, Božje dijete ima poštovanje prema tijelu.

 

Običaj je bio upotrijebiti mirise u iznosu od oko polovice težine tijela; pretpostavljamo da je Gospodin Isus imao oko devedeset kilograma. Oni su pripremili tijelo za ukop zamatajući ga u smirnu i aloj, a zatim su ga cijelog umotali u laneno platno. Time su zatvorili (zapečatili) tijelo i spriječili da ne ulazi zrak. Započeli bi s prstom i sve bi prste umotali na takav način. Zatim je slijedila glava, ruke i cijelo tijelo. Drugim riječima, umotali su tijelo Gospodina Isusa tako da je nalikovalo mumiji. Ivan napominje kako su tijelo zamotali u laneno platno i miomirise jer je to za njega vrlo važan detalj. Sjećate se da je Ivan, u uskrsno jutro, kad je ušao u grob i vidio laneno platno gdje leži u grobu, a u njemu nije bilo tijela, razumio kako je došlo do uskrsnuća Gospodina Isusa i onda je povjerovao.

 

A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog Židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa. (Ivan 19:41 - 42)

 

Trebali su požuriti zbog toga što se bližila Pasha i oni, po svemu sudeći, nisu dovršili proces balzamiranja do kraja. To nam objašnjava zašto su žene kupile još miomirisa i zašto su krenule na Isusov grob nakon blagdana.

 

Time se prebacujemo u naredno, pobjedonosno, poglavlje.