dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 2

 

 

TEMA: Isus na svadbi u Kani (prvo djelo); Isus čisti hram za vrijeme Pashe u Jeruzalemu (prve riječi); Isus razgovara s Nikodemom u Jeruzalemu (druge riječi)

 

ISUS NA SVADBI U KANI (prvo djelo)

 

Vrlo važan događaj dogodio se kad je Isus bio pozvan na svadbu u Kani, gdje je učinio svoje prvo čudo. U jedanaestom stihu nam je rečeno: "Učini Isus prvo znamenje." To je odgovor onima koji naučavaju da je Gospodin Isus maleni dječak u Egiptu koji s ostalim dječacima pravi glinene golubove, a onda bi On dotakao svoje golubove i oni bi poletjeli. To je jako dobra priča, međutim, u tome nema nikakvih činjenica. Ovaj zapis nam sasvim jasno govori kako Isus nije učinio nikakvih čuda u Egiptu, već da je Njegovo prvo čudo bilo u Kani Galilejskoj.

 

Čudo u svemu ovome je da ovdje imamo Onoga koji je u početku bio s Bogom i koji je bio Bog. Došao je iz vječnosti. Bio je učinjen tijelom i svojih prvih trideset godina živio jeu Nazaretu u Galileji. Zatim je prešao preko gore kako bi prisustvovao svadbi u Kani.

 

Zapazite kako nam Ivan ponovno događaj smješta u prostor i vrijeme: "Trećeg dana." Naš je Gospodin krenuo u službu.

 

Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. (Ivan 2:1 - 2)

 

Mnogi biblijski učenici vjeruju da je ona bila prisutna zbog toga što je bila usrodstvu s onima koji su se ženili ili da je barem bila u rodu s nekim iz obitelji. To je samo pretpostavka, međutim, moglo bi biti i istinito. Gospodin Isus i Njegovi učenici bili su također pozvani.

 

Vrijeme nam je navedeno ovdje kao "treći dan." Smatra se da je ovo bilo potkraj veljače ili na početku ožujka 27. godine. Zanimljivo je da nam Ivan pažljivo iznosi o kojim se mjestima radi. U prethodnom poglavlju bili smo u Betsaidi, a sada se radnja prebacuje u Kanu Galilejsku. Nakon toga će se radnja prebaciti u Kafarnaum u 12. stihu i u Jeruzalem u 13. stihu. Ivan nam iznosi kronološki slijed događaja , a osim toga daje nam i zemljopis.

 

Rečeno je da je ondje bila i "Isusova majka." U Ivanovom evanđelju nikada ju se ne naziva "Marijom." Prišla je Isusu s vrlo neobičnim zahtjevom. Zapazite što mu je rekla:

 

Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: "Vina nemaju." (Ivan 2:3)

 

Nastalo je pitanje o vinu. Nedavno sam čitao rad jednog liberalnog teologa koji je Isusa nazvao ilegalnim proizvođačem alkohola (švercerom). Kakva hula na Boga! U ono vrijeme vino je bilo sastavni dio prehrane, međutim, opijanje se osuđivalo. S ovime nije bila povezana pijanost. Svadba je bila vjerski događaj, treba napomenuti, a tamo su bili ljudi koji su vjerovali Starome zavjetu. Na toj svadbi nije bilo opijenih.

 

Svadba je slika još jedne svadbe koja tek ima doći. Krist je započeo svoju službu na zemlji na svadbi. Završit će je, što se crkve tiče, na svadbi. Na Janjetovoj svadbenoj večeri, Njemu će Crkva biti dovedena kao zaručnica.

 

To je bilo prvo čudo koje je učinio. Mojsijevo prvo čudo bilo je pravljenje vode u krv. Krist je svojim prvim čudom od vode načinio vino. Zakon je došao kroz Mojsija, dok su milost i istina došli kroz Isusa Krista. Kakav kontrast!

 

Što je Marija željela reći svojom izjavom? Kao prvo, treba skrenuti pažnju na činjenicu da se tu radilo o vrlo siromašnoj obitelji. Jednostavno nisu mali dovoljno vina. Bengal je u svom komentaru rekao da kada je Marija rekla Isusu da nema više vina, kako se tu radilo o blagom upozorenju Isusu i Njegovim učenicima da odu. Calvin je napisao da je to bila sugestija Isusu da zaokupi goste svojim riječima. Takvo tumačenje slično je Johnu Calvinu, treba usput napomenuti. Ako ste ikada pročitali Calvinove Institucije, tada znate da su tamo iznesene duboke, ali i dosadne misli. Da je Calvin bio ondje, on bi im vjerojatno održao govor i sve ih uspavao! Međutim, ja mislim da nam kontekst ovdje dopušta bilo koje od ova dva objašnjenja. Mislim da to nije bilo upozorenje Isus da ode ili molba da goste zabavi svojim govorom. Mislim da je vrlo ljubazno rekla: "Učini čudo. Ovo je prikladna prilika."

 

Sjetit ćete se da kad se anđeo Gabrijel ukazao Mariji i rekao joj da je ona ta koja će roditi Mesiju, Marija je postavila pitanje o djevičanskom rođenju: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem" (Luka 1:34). Gabrijel je jasno rekao da će na nju sići Duh Sveti i da je ono što je začeto u njoj sveto. Ona je pokazala svoju vjeru i podlaganje kad je rekla: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi" (Luka 1:38). Od tog trenutka i kroz naredne godine, uvijek se postavljalo pitanje o njenom djevičanstvu. Ljudi su postavljali pitanje i o Isusu. Ona je u stvari rekla: "Sad imaš šansu učiniti čudo i pokazati da sam ja u pravu kad sam rekla da si ti djevičanski rođen i da si ti Onaj za kojeg možeš tvrditi da jesi." Isus joj je dao vrlo jasan odgovor.

 

Kaže joj Isus: "ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” (Ivan 2:4)

 

Ono što je Isus želio reći bilo je: "Ovo nije prigoda. Ja ću očistiti tvoje ime, ali ne ovdje."

 

Dok je visio na križu, a Isusova majka je stajala pod križem, sjećate se da je pogledao na nju i rekao joj: "ženo! Evo ti sina!" (Ivan 19:26). U tom je trenutku Njegov čas došao. U tri dana vratit će se od mrtvih. Kad su se nakon Njegovog uskrsnuća i uzašašća učenici sastali u gornjoj sobi, Marija je pogledati oko sebe, jer je bila ondje, i reći svakome od učenika: "Rekla sam vam da je On bio Božji Sin!" Pavao je rekao da je On: "postavljen Sinom Božjim u snazi, po Duhu Posvetitelju uskrsnućem od mrtvih" (Rimljanima 1:4).

 

Tako je Marija zamolila Isusa da učini nešto što će pokazati tko je On kako bi s njenog imena bila skinuta ljaga. Isus joj je rekao da će to učiniti - očistit će njeno ime - međutim, trenutak za to još nije došao. Trenutak je došao! Njegovo uskrsnuće dokazuje svime tko je On. Zato nemojte zaboraviti da uskrsnuće dokazuje Isusovo djevičansko rođenje. Mi obično promatramo djevičansko rođenje u vrijeme Božića kao jedan izolirani događaj. Dragi prijatelji, ono je povezano s Njegovim djevičanskim rođenjem jer je tim događajem dokazano da je On Onaj za kojeg je tvrdio da jest.

 

Nato će njegova mati poslužiteljima: "Što god vam rekne, učinite!” (Ivan 2:5)

 

Kako dobar savjet! oduvijek sam želio propovijedati propovijed na Majčin dan na temelju ovog stiha: "Što god vam rekne, učinite!" Moja tema bila bi: "Majčin savjet." Kao pastor nikada to nisam dospio, međutim, radi se o jako dobrom savjetu.

 

A bijaše ondje židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: "Napunite posude vodom!" I napune ih do vrha. (Ivan 2:6 - 7)

 

Pažnju nam se sada skreće na šest posuda za vodom. One su se upotrebljavale u obrednom pranju. Zbog toga što je to bila siromašna obitelj, posude su bile okrhnute i dotrajale, pa su ih vjerojatno gurnuli nekamo u pozadinu. Nadali su se da kad gosti dođu, nitko ih neće zapaziti. Mislim da je Gospodin tu obitelj stavio u neugodni položaj kad je zamolio da iznesu posude. Zatim im je rekao točno što trebaju učiniti, pa su ih oni napunili vodom do kraja.

 

Tada im reče: "Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola." Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je ‑ znale su sluge koje zagrabiše vodu ‑ ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: "Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada." (Ivan 2:8 - 10)

 

Ne želimo zapadati u nekakvu raspravu o tome je li vino bilo opijajuće ili ne. Ako ćemo iskreno, to ovdje uopće nije pitanje. Ako mislite da od ovoga možete učiniti nešto, tada ste u velikoj zabludi.

 

Zapazite da je ovdje nešto ispušteno. Gdje je mladenka? Ja je nigdje ne nalazim. I što je mladenka nosila? To je najvažniji dio naših vjenčanja. Ja sam prisustvovao mnogim svadbama, stotinama svadbi tijekom svoje službe i vidio sam mnogo mladenki koje prolaze kroz cijelu crkvu prema propovijedaonici. S vremenom sam naučio da kad uđem na početku, nitko u crkvi nije posebno zainteresiran za propovjednika. Zatim ulazi mladoženja, a ako ćemo iskreno, nisu mnogi zainteresirani niti za njega. Jedina osoba koja mu se nasmiješi je njegova majka. Zatim se na vratima pojavljuje mladenka i svi se okrenu prema njoj. Što je na sebi nosila mladenka u Kani? Ne znamo. Zašto? Zato što je ovdje važan Isus i prazne posude za vodu.

 

Dragi prijatelji, tu nalazimo nešto uistinu predivno. On je naredio da prazne posude za vodu napune vodom. Zatim, nakon što su zagrabili vodu, mislim da se tada desilo čudo. Kad su zagrabili vodu i poslužili je gostima, ona se pretvorila u vino.

 

Tu se za nas nalazi velika duhovna pouka. Isus nas danas upotrebljava kao i ove posude za vodu. Mi smo samo dotrajale i okrhnute posude za vodu. Nismo privlačni i trebalo bi nas baciti nekamo u stranu i pokriti da nas se ne vidi. Međutim, On nas želi upotrijebiti, želi nas ispuniti vodom. Što je voda? Voda je Božja riječ, dragi prijatelji. On želi vas i mene ispuniti vodom Božje riječi. Nakon što nas ispuni vodom Božje riječi, želi da je prenosimo dalje. Kad je širimo dalje - ne znam kako bih to objasnio - međutim, kad voda napušta posude za vodu i kad dođe do onih kojima je namijenjena, ona se pretvara u vino. Ona postaje vino radosti kroz djelovanje Svetog Duha. Rečeno nam je: "I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego - punite se Duhom" (Efežanima 5:18). Sveti Duh uzima vodu i čini čudo u životima vjernika. Iako ne mogu to objasniti, ja vrlo često vidim da se to dešava. Na svom stolu imam nekoliko pisama koja su došla nedavno od ljudi koji su bili spašeni slučajući Božju riječ kroz ovaj radio program. Ja to ne razumijem. Ja sam samo staria posuda za vodu i imam malo vode Božje riječi u sebi. Ja to puštam van i to se pretvara u vino radosti ljudima koji je primaju.

 

Prije nekoliko godina kad sam govorio jednoj skupini kršćana iz Hollywooda, ondje se našao i jedan par ljudi koji su bili spašeni iz jednog noćnog bara. Rekli su da ele svoje talente upotrijebiti za Isusa. Meni se to nije dopalo. Kasnije sam ih pitao koji su to talent upotrebljavali u noćnom baru kojeg bi Isus mogao upotrijebiti. Oklijevali su s odgovorom; tada sam im rekao: "Gledajte, kad smo vi i ja došli k Isusu, On u nama nije dobio ništa osim grešnika. Dobio je oronule posude za vodu." Zato sam im rekao o ovim posudama za vodu u Kani. Rekao sam im da Isus želi ispuniti njihove živote s Božjom riječi, vodom, i onda želi da oni to prenose dalje. Rekao sam im još da kad Sveti Duh pusti tu vodu van, ona će se pretvoriti u vino radosti u njihovim životima i donijet će novu želju i životnu radost u život svakog vjernika koji se žele pouzdavati u Njega. Prihvatili su taj moj savjet i ostali smo dobri prijatelji. Prije nekoliko godina susreo sam ih na ulicama jednog grada. Ugledali smo jedni druge, pa kad smo se približili, rekao mi je: "Ovdje imate par starih, oronulih posuda za vodu." želim reći još ovo: Bog ih je upotrijebio, ali ne s onim talentima koje su upotrebljavali u noćnom lokalu. Ispunio ih je vodom Riječi života.

 

Dragi prijatelji, to je velika poruka koja je tu zapisana za vas i mene. On nas želi ispuniti Božjom riječi kako bismo je mi zatim prenijeli dalje.

 

Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana. (Ivan 2:12)

 

To se vjerojatno odnosi na ono vrijeme kad Ga u Njegovom rodnom gradu nisu željeli prihvatiti. Kad je otišao u sinagogu i pročitao iz knjige proroka Izaije, rekli su: "...nije li ovo sin Josipov?" (Luka 4:22). Vjerojatno bi Ga u tom trenutku ubili. Zato je svoj stožer preselio u Kafarnaum i koliko ja znam, to je bio Njegov stožer tijekom tri godine službe.

 

 ISUS ČISTI HRAM U JERUZALEMU ZA VRIJEME PASHE (prve riječi)

 

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. (Ivan 2:13)

 

Tu nalazimo još jednu zemljopisnu odrednicu. Započeo je u Kani Galilejskoj, otišao u Kafarnaum i završio u Jeruzalemu.

 

Zapazite da Ivan ovaj blagdan označava kao "židovsku Pashu." Više to nije "Jahvina Pasha" (vidite Izlazak 12:27). Radi se o židovskoj Pashi - dakle, samo o religioznoj svetkovini koja nije imala nikakvog značenja, već je bila samo još jedan obred. Onaj o kojem je ta Pasha govorila, sada je došao: "...jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist" (1. Korinćanima 5:7).

 

Naš je Gospodin otišao u Jeruzalem. To nije bilo na početku Njegove javne službe, već vjerojatno potkraj prve godine. Svi muškarci trebali su tri puta na godinu otići u Jeruzalem, na blagdan Pashe, na blagdan Pedesetnice i na blagdan Sjenica. On je otišao na Pashu, koja se održava oko 14. travnja. Ponovno vidimo kako nam Ivan daje vremenske i zemljopisne odrednice.

 

Sada možemo vidjeti kako Isus čisti hram. Učinio je to dvaput. Jedno čišćenje hrama bilo je na početku Njegove službe, a drugo na kraju Njegove službe.

 

U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. (Ivan 2:14)

 

Prodavali su životinje i golubove, a također su i mijenjali novac. Zanimljivo je da nisu željeli prihvatiti bilo kakav novac, osim hramskog novca. Nije se mogla upotrijebiti i prinijeti nikakva druga vrsta novca. Zato su imali mjenjačnice. Naravno, mijenjanjem novca zarađivali su podosta novca. Kad sam se vratio iz Venecuele prije nekoliko godina, donio sam sa sobom nešto venecuelanskog novca kojeg sam želio promijeniti jer ga nisam potrošio. Na aerodromu je bila mjenjačnica i otišao sam onamo i rekao im da želim zamijeniti novac. Vjerujte mi, nisam dobio onoliko koliko sam dobio kada sam novac mijenjao u drugom smjeru; to jest kad sam svoj novac mijenjao za venecuelanski novac. Na takav su način vodili poslove i ovdje u hramu.

 

Zbog čega su imali takav sustav? Zašto su to činili? Jer su svoju religiju željeli učiniti jednostavnom. Oni bi uzimali rimske novčiće koji su na sebi nosili lik cara i otisak poganstva, i mijenjali bi ga za židovske novčiće koji su se mogli upotrebljavati u hramu. Dakle, ti su se mjenjači našli ondje kako bi olakšali život štovateljima Boga. Također, mijenjali su i velike novčiće za više sitnijih. Ne samo da su religiju činili jednostavnom, već su religiju činili i jeftinom. Ja shvaćam da mi u crkvama ne bismo trebali prenaglašavati značaj novca i ne bismo trebali prositi. Međutim, reći ću vam nešto što je još netolerantnije od ovog. Neki ljudi se odnose prema crkvi i prema Kristovim ciljevima kao prema nečem tako jeftinom da je ponekad potrebno proglasiti uzbunu.

 

Oni su također prodavali i životinje. Veliki promet ostvarivao se sa životinjama koje su se prinosile kao žrtve. Dosta je koštalo uzgojiti ovce i jarce, a netko je to trebao učiniti po stanovitoj cijeni. Svemu ovome bilo je jako lako postati religioznim poslom. I mi danas imamo slične probleme.

 

I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: "Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega  kuću trgovačku." Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. (Ivan 2:15 - 17)

 

Mogu vam reći: Gospodin je bio grub. U to nema sumnje. Meni se nimalo ne dopadaju slike Krista kao nekakvog anemičnog stvorenja. Umjetnici izgleda ne shvaćaju tko je On.

 

Učenici su zapamtili stih iz Psalma 69:9. Ovaj Psalam navodi se sedamnaest puta u Novome zavjetu i to je jedan od šest najnavođenijih psalama u Novome zavjetu. Navodi se ponovno u Ivanu 15:25 i 19:28 - 29. Drugi Psalmi koji se često navode su Psalmi 2, 22, 89, 110 i 118.

 

Nato se umiješaju židovi i upitaju ga: "Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?" Odgovori im Isus: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići." (Ivan 2:18 - 19)

 

Riječ koju je upotrijebio za "uništite" je Grčka riječ luo što znači "ujediniti." On, naravno, misli na svoje ljudsko tijelo.

 

Rekoše mu nato židovi: "Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?” (Ivan 2:20)

 

Hram je u ono vrijeme bio Herodov hram. Još je uvijek trajala njegova izgradnja i već se tada gradio četrdeset i šest godina.

 

U Grčkome jeziku su na tom mjestu upotreijbljene određene riječi, što bih želio da zapazite. U stihovima 14 i 15, kad se govori o tome kako je Isus očistio hram, riječ upotrijebljena za hram je hieron, što se odnosi na hram kao cjelinu. Isus je očistio vanjsko dvorište hrama. Riječ koju Isus upotrebljava u devetnaestom stihu, a židovi ponavljaju u dvadesetom stihu je naos, što se odnosi na unutarnju svetinju hrama. Ta se riječ također može upotriejbiti u odnosu na tijelu, kao što to Pavao čini u 1. Korinćanima 6:19, kad je rekao da svetinja danas nije hram načinjen rukama, već je naše tijelo hram (naos) Svetog Duha. židovi su pitali Gospodina je li stvarno mislio da će uništiti hram. Naravno, naš je Gospodin mislio na hram svoga tijela.

 

No on je govorio o hramu svoga tijela. (Ivan 2:21)

 

Isus je rekao da ako unište ovaj hram, On će ga "podići." Riječ koju je upotriejbio bila je Grčka riječ egeiro, koju Ivan upotebljava pet puta u svome evanđelju. Njeno pravo značenje je "probuditi" i svaki put kad se upotrebljava, rabi se za buđenje od mrtvih. Pavao je upotrijebio istu ovu riječ u svojoj propovijedi u Antiohiji pizidijskoj, gdje ju je upotrijebio četiri puta. Ona se odnosi na Kristovo uskrnuće, ali također i na uskrsnuće vjernika. Ona se rabi u svezi s vraćanjem Lazara u život. Bilo je to "buđenje." To je slika koju imamo u Grčkoj riječi egeiro. To je upravo ono što je Isus mislio kad je govorio o hramu svoga tijela. Međutim, Njegovi učenici nisu to razumijeli i tek nakon Njegovog uskrsnuća su se sjetili tih Njegovih riječi i spomenuli ih.

 

Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče. (Ivan 2:22)

 

 ISUS RAZGOVARA S NIKODEMOM U JERUZALEMU (druge riječi)

 

Sada smo stigli do nečega što je izuzetno zanimljivo. U stvari, trebali bismo od dvadeset i trećeg stiha čitati odmah i dalje u trećem poglavlju, gdje nam je zapisana priča o Nikodemu. Sve ovo desilo se u Jeruzalemu u vrijeme Pashe.

 

Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. (Ivan 2:23)

 

Mnogi ljudi čitaju ove riječi govore: "Nije li divno što su ljudi vjerovali u Njega!"

 

Međutim, to nije bilo predivno, jer njihova vjera nije bila spasonosna. Oni su samo klimali glavom u znak odobravanja kad su vidjeli čuda koja je Isus učinio. Zato zapazite što slijedi.

 

No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku. (Ivan 2:24 - 25)

 

Riječi koje su ovdje upotrijebljene ukazuju na to da On nije vjerovao u njih. Vidite, oni su vjerovali u Njega, međutim, On nije vjerovao u njih. Drugim riječima, da budemo vrlo iskreno, njihova vjera nije bila spasonosna vjera, što je On, naravno, shvaćao. Znao je što se nalaziu njihovim srcima.

 

U tome je velika opasnost danas za one koji tvrde da vjeruju u Isusa. Što mislite pod time kad kažete da vjerujete u Isusa? Mislite li pod time reći da vjerujete u činjenice evanđelja? Ono što je važno je sljiedeće: pouzdajete li se u Njega kao svog Spasitelja koji je umro za vaše grijehe? Je li On uskrsnuo radi vašeg opravdanja? Je li On vaša jedina nada za odlazak u nebo?

 

Mnoštvo je bilo zainteresirano i kad su vidjeli čuda, vjerovali su. I morali su uzvjerovati - vidjeli su čuda. Međutim, Isus im nije vjerovao. Znao je da njihova vjera nije ona prava, "ta dobro je znao što je u čovjeku." Znao je što se nalaziu čovjekovom srcu. Nitko mu o čovjeku nije trebao posebno svjedočiti, jer je sam jako dobro znao što se nalazi u čovjeku.

 

Drugim riječima, Gospodin Isus se nije predao mnoštvu koje je bilo okupljeno ondje. Veliko je mnoštvo vjerovalo u Njega, međutim, On im se nije povjerio. Kad mu je Nikodem došao po noći, Gospodin mu se predao, jer je vjera ovog čovjeka bila prava.

 

Prava je šteta što je akcija ovdje prekinuta prijelazom u naredno poglavlje.