dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 4

 

 TEMA: Isusov razgovor sa ženom na zdencu u Sikaru (treće riječi); Isus liječi sina kraljevog službenika u Kafarnaumu (drugo djelo)

 

Četvrto poglavlje dovodi nas do vrlo važnog događaja u službi našeg Gospodina dok je prolazio kroz Samariju.

 

Kad Gospodin dozna da su farizeji dočuli kako on, Isus, okuplja i krsti više učenika nego Ivan - iako zapravo nije krstio sam Isus, nego njegovi učenici ‑ ode iz Judeje i ponovno se vrati u Galileju. (Ivan 4:1 - 3)

 

Ovo je očito uslijedilo odmah nakon događaja opisanih u trećem poglavlju. Bilo je to u prosincu, vjerojatno bliže 27. prosincu. U to je vrijeme Ivan Krstitelj bio u zatvoru. Kad je Ivan bio utamničen, Isus je napustio Judeju i vratio se u Galileju.

 

Zašto se povukao iz Judeje? On nije želio sudjelovati u krizi. Vidite, Gospodin Isus se kretao prema rasporedu, nebeskom rasporedu kojeg je odredio Otac. Isus je rekao vrlo jasno da je došao činiti Očevu volju. Govoreći o svom životu, rekao je: "Nitko mi ga ne oduzima nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga" (Ivan 10:18). Oni mu ne mogu ništa tako dugo dok ne dođe Njegovo vrijeme. Kada budemo došli do trinaestog poglavlja evanđelja po Ivanu, vidjet ćemo da je tada Njegovo vrijeme bilo došlo. "Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao Njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu" (Ivan 13:1) - vidite, Isus je djelovao prema rasporedu svoga Oca, dragi prijatelji; došao je činiti Očevu volju.

 

Zato se vratio u Galileju. Vratio se u svoj stožer, koji je, vjerujemo, bio u Kafarnaumu.

 

ISUSOV RAZGOVOR SA žENOM NA ZDENCU U SIKARU (treće riječi)

 

Morao je proći kroza Samariju. (Ivan 4:4)

 

Riječ morao privlači našu pažnju. Zašto je Isus morao proći kroz Samariju? Zato da bi porkom Radosne vijesti dotakao stanovitu ženu. Poslušajmo što je zapisano u trideset i četvrtom stihu: "Jelo je moje vršiti volju Onoga koji me posla i dovršiti djelo Njegovo." Morao je proći kroz Samariju jer je bila Očeva volja da prođe kroz Samariju. Njegovo odredište je, prema svemu sudeći, bila Kana Galilejska u kojoj je vodu pretvorio u vino. Ondje je živio stanoviti kraljev službenik čiji je sin bio bolestan, pa je Isus krenuo u tom smjeru. Međutim, morao je proći kroz Samariju.

 

Mogao je ići trima putevima. Mogao je ići uz obalu. Onuda je postojala cesta, a ona postoji još i dan danas. Mogao je ići kroz Pereju koja se nalazi s druge strane rijeke Jordan. A mogao je ići i kroz Samariju. Josephus nam govori da iako je najkraći (najizravniji) put prolazio kroz Samariju, židovi nisu išli tim putem zbog antipatije koja je bila između židova i Samarijanaca. Bilo kako bilo, naš je Gospodin išao kroz Samariju.


Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja koje Jakov dade svojemu sinu Josipu. (Ivan 4:5)

 

Josipov grob nalazi se u blizini tog mjesta. Na rimskoj cesti koja je prolazila s južne strane Sikara, Isus susreće ženu na zdencu. Gora Gerizim nalazi se na sjeverozapadu, a sinagoga Samarijanaca nalazi se na obronku te gore. Bio sam ondje i snimio sam nekoliko fotografija. To je mjesto na koje je došao naš Gospodin.

 

Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. (Ivan 4:6)

 

Šesta ura, prema rimskom načinu računanja vremena bila bi šest sati popodne, međutim, mi ovdje pratimo židovski način računanja vremena, pa tako šesta ura označava podne. Isus je bio umoran od puta. Kako je bio savršeno čovjek! Vidite, Ivan Isusa predstavlja kao Božjeg Sina, kao Boga koji se očitovao u tijelu. "I Riječ tijelom postade" (Ivan 1:14). Dragi moji prijatelji, iako su to jednostavne riječi, one izriču nešto što nas preplavljuje. Razmišljajte mal o tome! Bog je iz vječnosti došao na ovu zemlju. Riječ je tijelom postala i boravila je među nama - razapeo je voj šator među nama. Isus je prolazio Samarijom i sjeo je na zdenac da bi mogao dohvatiti ovu Samarijanku!

 

U ono vrijeme su Samarijanci bili siromašna skupina ljudi.

 

Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" (Ivan 4:7)

 

Bila je to raskalašena žena. Mislim da ju se moglo prepoznati kao takvu. Bila je gruba i nemoralna. Danas bismo je nazvali drskom ženom, ženskom, ako tako želite.

 

Ona je potpuni kontrast prema Nikodemu, kojeg smo susreli na stranicama prethodnog poglavlja. Zapazite koliko drukčije se Isus odnosi prema toj ženi nego što je postupio prema Nikodemu. S Nikodemom, čovjekom religioznim do svoje srži, Isus je bio grub i izravan, međutim, zapazite koliko je blag prema ovoj ženi. Od nje je zatražio uslugu. Pozvao se na njeno suosjećanje - bio je žedan i zatražio je piti. Kakva snishodljivost s Njegove strane! On je Voda života, a od nje je zatražio vode.

 

Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. (Ivan 4:8)

 

Podne je i Njegovi su učenici otišli u grad kako bi kupili hranu. Činjenica što su kupovali samarijansku hranu otkriva nam da je Isus u potpunosti odbacivao židovsku predrasudu koja je smatrala samarijansku hranu nečistom, kao da se radi o svinjetini.

 

Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer židovi se ne druže sa Samarijancima. (Ivan 4:9)

 

Ona dvostruko odbija Njegov zahtjev. Ovdje je gruba, drska i besramna - razbacuje je svojom jezičavosti i drskošću. Njegov zahtjev čini rasnim pitanjem. Govori se da su Samarijanci željeli trgovati sa židovima, međutim, nisu željeli piti iz iste posude s njima.

 

Možemo jasno vidjeti što naš Gospodin čini ovdje. Spustio se na najniži nivo na koji se moguće spustiti. Međutim, zapazimo također i način na koji naš Gospodin vodi razgvoor s tom ženom. Vrlo je vješt i suosjećajan, međutim, s njom također razgovara u sili, u vjeri i s činjenicama. On joj ne daje pouku o sveobuhvatnosti ljudskih prava. On samo progovara njenoj ženskoj znatiželji. U njoj stvara interes i žeđ.

 

Isus joj odgovori: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." (Ivan 4:10)

 

Čim je napao njenu znatiželju, njen stav se mijenja.

 

Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" (Ivan 4:11 - 12)

 

žena ga zove "Gospodine", što je u ranijem obraćanju izostavila. Tada je bila drska i gruba, međutim, došlo je do promjene. Čitava stvar je u tome što ta žena razmišlja u dimenziji materijalnog; njeno razmišljanje nije se nikako moglo podići iznad razine vode koja je bila duboko u zdencu.

 

Zapazite da je samu sebe poistovijetila s Jakovom. Učinila je to sa svrhom, jer su rasno Samarijanci bili Jakovljevi potomci koji su se poženili s narodima sa sjevera, što je uslijedilo nakon asirskog porobljavanja 721. godine prije Krista.

 

Odgovori joj Isus: "Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu   ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." (Ivan 4:13 - 14)

 

Isus joj jasno odgovara kako On ne govori o vodi u Jakovljevom zdencu. Umjesto toga, On je pravio kontrast. Danas mnoštva hrle prema izvorima s vodom ovoga svijeta tražeći zadovoljstvo. Oni svo vrijeme traže tjelesno, a ne duhovno zadovoljenje. Međutim, sada je Isus u srcu ove žene stvorio želju za duhovnom vodom.

 

Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." (Ivan 4:15)

 

Ona je žedna duhovne vode, međutim, njeno razmišljanje ponovno se vraća u dubinu zdenca na kojem se ovaj razgovor i odvija.

 

Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." (Ivan 4:16)

 

Bio je ovo majstorski udarac. Iako je voda na raspolaganju svima, postoji jedan uvjet kojeg treba zadovoljiti - treba postojati žeđ, potreba. Ona mora prepoznati, stoga, da je grešnica. Zato joj je naš Gospodin rekao: "Idi i zovi svoga muža." Bila je to škakljiva tema. Ona ponovno postaje drska.

 

Odgovori mu žena: "Nemam muža." Kaže joj Isus: "Dobro si rekla: 'Nemam muža!' Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." (Ivan 4:17 - 18)

 

U tome je bila istinita. Imala je pet muževa, međutim, tada nije imala niti jednog. živjela je s nekim muškarcem u preljubu. Naš Gospodin inzistira na tome da kad dođete k Njemu, morate se pozabaviti pitanjem svoga grijeha. Sve tajne moraju pred Njim izići na otvoreno. Pred Njim je stajala grešnica. Jedan od razloga zbog kojih nije previše popularna među ženama u tom gradu je bio taj što je bila previše popularna među muškarcima u tom gradu.

 

žena je bila natjerana u poštovanje prema Isusu, međutim, zatim je željela promijeniti temu započinjući religioznu prepirku.

 

Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." (Ivan 4:19 - 20)

 

Od toga se da napraviti dobra religiozna prepirka, dragi prijatelji. Gdje ćete iskazivati štovanje Bogu? Na ovoj gori, ili u Jeruzalemu? Ta je tema bila uzrokom mnogim prepirkama onog vremena.

 

I danas ima jako mnogo ljudi koji se žele prepirati oko tema religije. Međutim, oni ne žele živjeti prema njenim zahtjevima. Uvjeren sam da u našim crkvama gotovo sva površnost postoji zato da bi se pokrio grijeh. Na žalost, naše crkve su potkopane licemjerjem, kompromisom sa zlom i odbijanjem sučeljavanja s grijehom. Znate, lako je propovijedati o grijehu Moabljana kojeg su počinili prije četiri tisuće godina, no, što je s našim grijehom danas? Brat Henrya Warda Beechera je rekao: "Volim propovijed gdje je jedan čovjek propovjednik, a jedan čovjek čitava zajednica, tako da kad propovjednik kaže: 'Ti si taj čovjek', nema zabune u svezi s tim tko je taj čovjek." Postoji mnogo propovjednika koji se boje propovijedati o grijesima kršćana. Ja sam dobio potvrdu ove tvrdnje prije nekoliko godina. Govoro sam na jednoj ljetnoj konferenciji iz prvih osam poglavlja Poslanice Rimljanima. Ti se stihovi ne upotrebljavaju često za temu, jer se Pavao u njima bavi grijehom. U početku sam osjećao odbojnost, međutim, sredinom tjedna, Sveti Duh je počeo slamati srca i čovjek koji mi je izgledao najpompozniji i najpobožniji prišao mi je kako bi mi ispovijedio svoje grijehe. Rekao sm mu da ih ne ispovijeda meni, već Velikom Svećeniku, Gospodinu Isusu. On će ga saslušati dok mu se bude ispovijedao, i oprostit će mu. Kakva se promjena dogodila u ovome čovjeku! Na toj istoj konferenciji prišla su mi nasamo  dva propovjednika, pitajući me: "Propovijedate li ovako i u svojoj crkvi?" Ja sam propovijedao tako, međutim, saznao sam da postoji jedna malena ćelija super pobožnih, koji vole kritizirati propovjednika kako bi skrenuli pažnju na sebe. U stvari, željeli su biti aktivni, željeli su upravljati crkvom, međutim, nisu se željeli pozabaviti grijehom u svojim životima.

 

Naš Gospodin nije izbjegavao ili odstupao od pitanja osobnog grijeha. Ja vjerujem da ako imate kakvih pitanja ili sumnji, Gospodin će vam otkriti rješenje. Naš Gospodin se pozabavio i s ovom ženom u svezi s pitanjem kojeg mu je postavila.

 

A Isus joj reče: "Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od židova. (Ivan 4:21 - 22)

 

Ono što je bilo važno toj ženi je bilo pitanje treba li iskazati štovanje Bogu na toj gori gdje su ga Samarijanci štovali, ili treba za to otići u Jeruzalem. Isus joj je rekao da dolazi dan kad Ga neće štovati niti na jednom od ta dva mjesta. Zašto?

 

Ali dolazi čas ‑ sada je! ‑ kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju u duhu i istini treba da se klanjaju. (Ivan 4:23 - 24)

 

Nevažno je, dakle, gdje iskazujete štovanje Bogu. Ne radi se o pitanju gdje, već o pitanju kako Ga štujete - to je važno. Naš joj je Gospodin odgovorio vrlo prikladno. Bog je duh. Ne morate stoga odlaziti na ovo ili ono mjesto. Pravi štovatelji štuju Boga u duhu i Istini.

 

Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist ‑ Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." (Ivan 4:25)

 

Čak su i Samarijanci iščekivali dolazakobećanog Mesije. To je vrlo zanimljivo. Oni koji su Božji danas iščekuju Njegov drugi dolazak. Oni koji nisu Njegovi, iako su članovi crkve, imaju nelagodni osjećaj da bi Isus mogao doći. Iako govore o tome kako ne vjeruju u Njegov drugi dolazak, taj ih budući događaj svejedno uzbuđuje.

 

Jedan ateist u Londonu je prije nekoliko godina izjavio kako ga uznemiruje činjenica da bi Biblija mogla biti istinita i da bi Isus mogao doći ponovno. Ako bi tome bilo tako, čovjek je shvaćao da bi se našao u velikoj nevolji. Vjerujte mi, on bi svakako bio u nevolji.

 

žena je sada iskreno zainteresirana i u njenom srcu postoji duboka čežnja.

 

Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist ‑ Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!” (Ivan 4:25 - 26)

 

Kako je ova Isusova izjava veličanstvena i duboka! Ta se žena sada licem u lice susrela sa Spasiteljem svijeta, s Mesijom. Dragi moji prijatelji, želim vam postaviti pitanje: tko god ste, gdje god se nalazite i u kakvom god stanju: jeste li se susreli licem u lice s Gospodinom Isusom Kristom kao što se susrela ova žena? Ona se našla u Njegovoj prisutnosti. "Ja sam, ja koji s tobom govorim!"

 

Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?" žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: "Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" (Ivan 4:27 - 29)

 

žena se u vjeri obratila Gospodinu Isusu; zato je sada požurila u grad kako bi o tome rekla i drugima. Zapazite da ne razgovara sa ženama, jer s njima i ne razgovara. Neki od tih muškaraca imali su vezu s njom, i bili su zainteresirani za to može li joj taj čovjek reći sve što je činila. Evo što se dogodilo.

 

Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. (Ivan 4:30)

 

Ljudi su došli zbog njenog svjedočanstva. Vrlo je važno da to zapazimo. Činjenica što je posvjedočila drugima je dokaz njene vjere.

 

Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete." Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" Kaže im Isus: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. (Ivan 4:31 - 34)

 

Razlog zbog kojeg je išao kroz Samariju bio je da ispuni Očevu volju u dohvaćanju ove žene.

 

Ne govorite li vi: 'Još četiri mjeseca i evo žetve?' Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: 'Jedan sije, drugi žanje.' Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov." (Ivan 4:35 - 38)

 

Zapamtimo da se taj događaj desio u prosincu, a žetva u tom kraju je obično u travnju.

 

U vremenu u kojem mi živimo, naš je posao sijati sjeme. Ja se trudim kroz medij radija posijati što je više moguće Božje riječi. Nadam se da će dobre crkve požnjeti ono što sam posijao. Jedan pastor mi je rekao da je zbog radio poruka primio u svoju crkvu preko stotinu novih članova. Svojim porukama dotičemo mnoge ljude koji su članovi liberalnih crkvi, i on žele znati kamo mogu otići kako bi bili poučeni Božjoj riječi. taj mi je pastor rekao da zbog toga što su ljudi slušali radio emisije i onda shvatili da žele Božju riječ, morali su doći u njegovu crkvu. Ti će se ljudi pridružiti crkvama u kojima se naučava Božja riječ. Jedan sije, a drugi žanje. Ja se radujem u toj činjenici.

 

Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila." (Ivan 4:39)

 

Kroz ovu ženu, sumnjive prošlosti, bila je u Samariji zahvaćena velika skupina ljudi.

 

Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta." (Ivan 4:40 - 42)

 

Ovdje možemo uočiti uistinu predivnu stvar! Došli su k živoj vodi i napili su se. jedini uvjet kojeg su trebali ispuniti je da budu žedni. Nikada nećete znati da žeđate dok ne upoznate da ste grešnik, dragi prijatelji. Prorok Izaija je vapio: "O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu" (Izaija 55:1). Naš je Gospodin ovim ljudima uputio isti poziv: "Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije!" (Ivan 7:37). Voda života je za "svakog čovjeka." Međutim, jedini uvjet je žeđ. Mnogi Samarijanci došli su k Njemu i napili se.

 

Kao što su mnogi ljudi u Samariji došli Kristu kroz svjedočanstvo one žene, tako i danas mnogi ljudi dolaze Kristu po svjedočanstvu drugih ljudi. U stvari, radi se o utjecaju jednih života na druge, utjecaju jedne osobnosti na drugu, što često ljude dovodi Kristu. Neki mladi ljudi imaju predivne roditelje, ili barem jednog predivnog roditelja i zbog utjecaja tog roditelja oni mogu doći Kristu. Oni žive u roditeljevom svjetlu bez osobnog dodira sa samim Kristom. Kasnije, kad utjcaj roditelja nestane, ti ljudi posrću i padaju. Tijekom godina dok sam bio pastor vidio sam kako se to dešava uvijek iznova. Predivno je imati utjecaja na život drugog čovjeka da se ovaj odluči za Krista, međutim, nemojmo se zaustavljati na tome! Pobrinimo se da osoba dođe Kristu i da stupi u osobni odnos s Njim. Samarijanci su rekli: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."

 

ISUS LIJEČI SINA KRALJEVOG SLUŽBENIKA U KAFARNAUMU (drugo djelo)

 

Nakon dva dana ode odande u Galileju. Sam je Isus doduše izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdana. Jer su i oni bili uzišli na blagdan. Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijašeneki kraljevski službenik  koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. (Ivan 4:43 - 46)

 

Zapazite kako nam Ivan ponovno iznosi zemljopisne odrednice. Isus je napustio Samariju i otišao u Galileju i mnogi su Galilejci uzvjerovali u njega jer su Ga vidjeli što je učinio na blagdanu. zatim je Isus otiao u Kanu Galilejsku jer je ondje živio stanoviti kraljev službenik čiji je sin bo u Kafarnaumu.

 

Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, od k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro. (Ivan 4:47)

 

Tu imamo oca koji je imao vjeru koja se prometnula u korist njegovom sinu. Time nam je dana ilustracija onoga što smo upravo rekli. Pobrinite se da vaše dijete ima osobni kontakt s Isusom Kristom. za oca bi bilo normalno da je doveo svoga sina k Isusu Kristu. Mislim da imamo pravo moliti za naše ljubljene da dođu Kristu. Trebali bismo imati utjecaja na živote drugih. Vjerjem da morate biti svjedoci svojim ljubljenima i da u svome životu morate pokazati da imate živu vjeru u Krista i da je ona djelatna (da funkcionira).

 

Čovjek koji je bio član crkve kojoj sam služio, prišao mi je jednog dana, i molio me da se molim za spasenje njegovog sina. Iako je bio službenik u toj crkvi, njegov život nije bio baš predobar. Dječak je otišao od kuće, i ja nisam mogao za to kriviti dječaka. Otac je želio da se porazgovaram s dječakom i da ga pokušam dovesti Kristu. Ja sa mu vrlo ljubazno odgovorio da neću razgovarati s dječakom. Rekao sam mu: "Ti si dječaku ponudio "prepečenog" propovjednika i to tako dugo da on nije imao nikakve koristi od mene. Nisi činio ništa drugo nego me kritizirao, a sada si izgubio svoj utjecaj na svog sina. Ja ću moliti da netko drugi izvrši utjecaj na tvog dječaka i da ga dovede Gospodinu." Dragi prijatelji, ako ste roditelji, imajte na umu da vaš život vrši veliki utjecaj na vašu djecu, kako dobar, tako i loš.

 

Kraljev službenik došao je k Isusu tražeći da pođe s njim k njegovom sinu koji je tada bio na umoru.

 

Nato mu Isus reče: "Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!" Kaže mu kraljevski službenik: "Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete." Kaže mu Isus: "Idi, sin tvoj živi!" Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. (Ivan 4:48 - 50)

 

Čovjek se bunio da ne traži samo znakove i čudesa.; želio je svog sina. To mu je bilo jedino važno. Isus je djelovao u skladu s vjerom ovog čovjeka i izliječio je dječaka. To je predivno!

 

Međutim, šteta što ovaj čovjek nije doveo svoje dijete Kristu. To je bilo od najveće važnosti. Nadamo se da je to učinio nakon što je dječak ozdravio. Samarijanka, iako je bila zla, dovela je ljude licem u lice s Isusom.

 

Vi možete imati utjecaja na nekoga koga niti edan propovjednik ne može dohvatiti. U stvari, nitko osim vas ne može dohvatiti nekog pojedinca. Vi imate taj utjecaj nad tim pojedincem. Pobrinite se da ga dovedete licem u lice s Kristom.

 

Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: "Jučer oko sedme ure  pustila ga je ognjica." (Ivan 4:51 - 52)

 

Teško je odrediti koje vrijeme Ivan ovdje upotrebljava. Prema rimskom načinu računanja vremena, to bi bilo oko sedam sati navečer.

 

Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kada mu Isus reče: "Sin tvoj živi." I povjerova on i sav dom njegov. Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju. (Ivan 4:53 - 54)

 

Otac je doveo svo svoje kućanstvo Kristu. Oni su svaki trebali imati svoju osobnu vjeru, međutim, ovaj im je čovjek posvjedočio i upotrijebio je svoj utjecaj na njima kako bi ih doveo Kristu.

 

Bio je to drugi znak kojeg je Isus učinio.