dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 6:1-18

 

 

TEMA: Isus hrani pet tisuća ljudi istočno od Galilejskog mora (četvrto djelo i riječi)

 

Sada smo došli do čudesnog hranjenja pet tisuća ljudi - čudo koje je zabilježeno u sva četiri evanđelja. U evanđelju po Ivanu Isus nakon ovog čuda iznosi besjedu o kruhu života. Ivan je zabilježio samo neka od čuda, i on ta čuda naziva znakovima jer su znakovi učinjeni s određenim ciljem. Sjetit ćete se da je rekao: "Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu Njegovu" (Ivan 20:30 - 31). To je vrlo važan stih jer je to u stvari ključ za cijelo evanđelje.

 

Sada nalazimo Isusa kako hrani pet tisuća i iz tog znaka izrasta Njegova velika besjeda o činjenici da je On istinski kruh života.

 

ISUS HRANI PET TISUĆA LJUDI (četvrto djelo i riječi)

 

Nakon toga ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. (Ivan 6:1)

 

Nakon čega? Nakon onoga što smo čitali u petome poglavlju. Isus je napustio Jeruzalem i otišao je na istočnu stranu rijeke Jordan. Sada prelazi preko Galilejskog mora i po svemu sudeći dolazi u sjeverni dio zemlje. To se desilo nakon šest mjeseci do godinu dana nakon događaja opisanih u petom poglavlju. Bilo je to, usput valja napomenuti, godinu dana prije nego što će biti razapet u Jeruzalemu.

 

Način na koji se događaje može vremenski pratiti je pomoću blagdana koje Ivan spominje. Kao što smo već rekli, Ivan je svoje izvješće stavio u vremenski i prostorni okvir. Onaj koji je došao iz nebeske slave, Riječ koja je tijelom postala, Onaj koji je svoj šator razapeo među nama, Taj je hodao uz Galilejsko more, otišao je u Kanu Galilejsku, Nazaret, Kafarnaum, Betsaidu, Jeruzalem, Dekapol itd. Tako čitamo da "nakon toga ode Isus na drugu stranu Galilejskog mora." Ivan nam govori: "Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan" (stih 4.). Dakle, Isus se vratio u Galileju jer je u petom poglavlju bio u Jeruzalemu i ušao je na Ovčja vrata. To nam pokazuje da je prošlo određeno vrijeme između petog i šestog poglavlja u kojem je Isus prešao preko Galilejskog mora.

 

Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. (Ivan 6:2)

 

Glagolsko vrijeme bilo bi mnogo točnije kad bi ga se prevelo: "Slijedilo ga je silno mnoštvo jer su vidjeli znamenja što ih je činio."

 

Ovo veliko mnoštvo nije vjerovalo u Njega na način da bi se mogli spasiti. Nisu se pouzdavali u Njega. Bili su zainteresirani samo za Njegova čuda. željeli su Ga jer ih je On mogao izliječiti.

 

Dragi prijatelji, Isusovo poslanje nije bilo ozdraviti naša tijela. On želi biti Gospodar naših srca. To je razlog zbog kojeg je Ivan rekao na samom početku da Njemu "nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku" (Ivan 2:25). Isus se nije predao mnoštvu u Jeruzalemu, a također neće se predati niti mnoštvu koje se sada okupilo oko Njega. Oni su samo željeli gledati čuda koja je Isus mogao činiti.

 

A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. (Ivan 6:3)

 

Mjesto koje se pokazuje turistima koji posjećuju Izrael nije ono što bismo mi nazvali gorom. U stvari, u toj zemlji brda idu do najviše visine od tisuću metara, međutim, gore su vrlo grube. Ona koju pokazuju turistima je vrlo ljupko mjesto i mogla bi biti mjesto na kojem je Isus nahranio pet tisuća ljudi. Nalazi se pokraj Kafarnauma.

 

Isus je otišao na goru i sjeo je ondje sa svojim učenicima. Približavala se Pasha.

 

Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: "Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?" (Ivan 6:5)

 

Filip je bio šutljiv; nikada nije imao puno za reći. Naš Gospodin ga je izvukao iz mnoštva tom prigodom. U osmom stihu vidjet ćemo kako su se Filip i Andrija po svemu sudeći dobro slagali. Andrija i Filip bili su aktivni, vrlo zaposleni, međutim, nisu bili govornici. Niti jednoga od njih ne možete nigdje čuti. Pa ipak, Andrija je bio taj koji je Šimuna Petra doveo Gospodinu, a Grci koji su željeli vidjeti Isusa došli su upravo k Andriji i Filipu. Filip se želio posavjetovati s Andrijom kako bi znao što učiniti. Zato ih ovdje i nalazimo zajedno.

 

Je li naš Gospodin ovdje tražio savjet od Filipa? Moram ovdje istaći kako Isusu nikada nije tražio nikakvog savjeta. Pa zašto je onda postavio Filipu ovakvo pitanje?

 

To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. (Ivan 6:6)

 

Iskušavao je Filipa. Filip je pogledao na veliko mnoštvo koje im se približavalo - pet tisuća muškaraca, a s njima i mnoštvo žena i djece. Ja procjenjujem da je tamo bilo barem petnaest tisuća ljudi. Dragi prijatelji, to je veliko mnoštvo naroda, posebno za ono vrijeme i onaj kraj. Kad je Filip vidio kako dolaze, uopće nije pomišljao na nikakvo čudo.

 

Odgovori mu Filip: "Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije." (Ivan 6:7)

 

Zašto je Filip izrekao tako određenu svotu od dvjesta denara? Mislim da su to imali u blagajni u tom trenutku. Juda je vjerojatno tog jutra dao blagajnički izvještaj i to je bio iznos kojeg su imali. Filip je pogledao na mnoštvo, zatim se sjetio što imaju u blagajni i rekao da kruha za dvjesta denara ne bi bilo dovoljno za nahraniti toliko mnoštvo naroda. Jedan denar predstavlja dnevnu plaću koju je primao prosječni radnik.

 

Drugi pisci evanđelja govore nam o tome kako su učenici pokušali dati savjet Gospodinu Isusu. željeli su biti u upravnom odboru. Rekli su: "Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju." Naš im je Gospodin odgovorio: "Nećemo ih otpustiti, nego ćemo ih posjedati i nahraniti" (Luka 9:12, 15). Ti ljudi koji su sami sebe izabrali u upravni odbor našli su se na kraju kako poput konobara poslužuju mnoštvo. To je ono što su trebali činiti svo vrijeme.

 

Usput bih želio napomenuti kako me ovo navodi da kažem kako u crkvama ima mnogo ljudi koji teže za uzvišenim položajem. žele imati stanovitu službu; žele biti u upravnom odboru. žele propovjedniku govoriti što mu je činiti. Pa ipak, nemaju čak niti sve potrebne informacije, niti imaju duhovno zapažanje potrebno za taj posao. Ne shvaćaju da su oni ti koji bi trebali raditi posao službe. Trebali bi biti na ulicama i svjedočiti za Gospodina - davati kruh gladnom mnoštvu. Međutim, oni bi svi radije savjetovali pastora što mu je činiti.

 

Ovdje je naš Gospodin izvukao Filipa između učenika, a Filip mu je rekao kako nemaju dovoljno novaca kako bi kupili dovoljno kruha. S obzirom da su Filip i Andrija bili bliski, Andrija sada progovara.

 

"Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?" (Ivan 6:9)

 

Andrija je, vidite, prolazio kroz mnoštvo raspitujući se. Raspitivanja su, pretpostavljam, važna, međutim, rijetko su od nekakve značajnije pomoći. Možemo si zamisliti Andriju i Filipa zajedno. Filip je rekao da nemaju dovoljno novaca u blagajni kako bi nahranili mnoštvo. Andrija je rekao kako je našao jednog dječaka koji ima pet malenih kruhova i dvije ribice. Zapamtimo kako tih pet ječmenih kruhova nisu bili kruhovi kakve nalazimo na tržištu ili kakvi se peku po kućama. Više su bili nalik malenom pecivu. Bili su taman dovoljno veliki da mogu ići uz malenu ribu. To je bilo sve s čim je Andrija mogao izaći pred mnoštvo. Projekt je, vidimo, bio beznadan - "ali što je to za tolike?"

 

Reče Isus: "Neka ljudi posjedaju!" A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. (Ivan 6:10)

 

želio bih vam pažnju skrenuti na činjenicu kako se ondje nalazilo pet tisuća muškaraca. Mislim da bi jedna žena s po jednim djetetom uz svakog muškarca bila razumna procjena tog mnoštva, čime se dobiva mnoštvo od petnaest tisuća ljudi. Sada će Gospodin Isus nahraniti mnoštvo. Ovdje nalazimo nešto što je, po mom mišljenju, vrijedno zapaziti. Ako imate za nahraniti petnaest tisuća ljudi, to svakako knjižite u dug. Ako imate pet kruhova, dvije ribe i dvjesto denara, to su sredstva kojima raspolažete. Moram vam reći da bi vam svaki knjigovođa na temelju takvog stanja s dugovanjem i raspoloživim sredstvima morao reći: "Tu se ništa ne da učiniti." Netko je odbor nazvao skupinom ljudi koji svaki za sebe ne mogu učiniti ništa, a kolektivno mogu odlučiti kako se ništa ne da učiniti. Ili, odbor je skupina ljudi koja za posaood nekoliko minuta potroši nekoliko sati. Tako ovdje nalazimo izvješće takvog odbora: Nemoguće ih je nahraniti.

 

Vidite, ono što vam je u ovoj jednadžbi potrebno je ono što ja nazivam matematikom čuda. Potreban vam je Isus. Moram vam reći da ako imate pet kruhova plus dvije ribe plus Isusa, tada imate nešto, dragi moji prijatelji. Bez Njega, nemate baš ništa.

 

Isus im je rekao neka posjedaju ljude i oni su posjedali Marko je naglasio činjenicu da su oni sjeli po skupinama: drugim riječima, svaka skupina ljudi koji su došli iz određenog kraja, posjedali su zajedno. Moglo ih se razlikovati po odjeći drugačijih boja, zavisno od kraja iz kojeg su dolazili. Sve što je naš Gospodin činio, bilo je činjeno na pristojan način i u redu. Svaka skupina bila je stanovite boje na pozadini od zelene trave. Mišljenja sam da kad bismo mogli biti nasuprot tom brdu na kojem su ljudi sjedili, vidjeli bismo nešto nalik štrikanoj vesti. Sve bi to bilo u savršenom redu, jer je naš Gospodin organizirao ljude.

Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i odribica ‑ koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: "Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!" Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. (Ivan 6:11 - 13)

 

Kao student na teološkom fakultetu liberalnog usmjerenja, nikada neću zaboraviti kako je profesor pokušao umanjiti značaj ovog čuda. Ono što je rekao bilo je da su učenici sakupili unaprijed sve kruhove i ribu i da su ih pohranili u pećini. Tada se Gospodin Isus samo povukao do pećine, a učenici su ubacili ribe i kruh u košare ispod Njegovih ruku, jer su bili sakriveni Njegovim odijelom! Prema njegovom objašnjenju to je bilo više nalik nekakvom mađioničarskom triku. Jedina mana tog objašnjenja je ta što ono nije pravo objašnjenje. Morate imati više vjere da biste povjerovali tome, nego da povjerujete izvješću kako je zapisano u Bibliji, dragi prijatelji. Kao prvo, gdje bi na tom području pronašli pekaru koja bi im dostavila toliko kruha? A gdje bi nabavili toliko ribe? Nemamo nikakvi zapis o tome da su Andrija i Filip bili u ribarenju. Takvo objašnjenje je potpuno glupo i besmisleno, kao što i sami možete vidjeti.

 

Očito objašnjenje je da je ovdje bilo izvedeno čudo. Kada dodate Isusa na stranu vaših raspoloživih sredstava, tada mate i mnogo više nego što vam je potrebno. U stvari, imate dvanaest košara previše. Ja sam to zamišljao tako da je čovjek zagrizao jedan sendvič, a zatim je ugledao novi, veći sendvič, pa bi tada odložio onaj prvi i uzeo novi sendvič, pa su tako ulomci bili ono što je bilo djelomično pojedeno. To nije istina. Ostalo je dvanaest košara sendviča koji nisu bili niti dotaknuti, dragi prijatelji. Znate li što to znači? To znači da je mnoštvo dobilo jela koliko su željeli. Ljudi u toj zemlji u to doba su bili vrlo često gladni. Bilo je mnogo ljudi u mnoštvu koje je toga dana po prvi put u životu napunilo želudac do kraja. Vidite, kad Gospodin Isus čini bilo što, On to obavi temeljito.

 

Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: "Ovo je uistinu Prorok koji  ima doći na svijet!" Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam. (Ivan 6:14 - 15)

 

Vidite, slijedili su Ga jer je On činio čuda. Ja sam gotovo siguran da je Isus trebao učiniti još jedno čudo kako bi na neki način umakao ovom mnoštvu. Razlog zbog kojeg je pobjegao od njih bio je taj što su Ga oni željeli postaviti za kralja. "Pa", reći će netko, "nije li On kralj?" Da, istina je da se On rodio kao Kralj. Međutim, to nije bio način na koji je On trebao doći do svog kraljevskog položaja.

 

 ISUS HODA PO VODI

 

Kad nasta večer, siđoše njegovi učenici k moru, uđoše u lađicu i krenuše na onu stranu mora, u Kafarnaum. Već se i smrklo, a Isusa još nikako k njima. More se uzburkalo od silnog vjetra što je zapuhao. Pošto su dakle isplovili oko dvadeset i pet do trideset stadija, ugledaju Isusa gdje ide po moru i približava se lađici. Prestraše se, a on će njima: "Ja sam! Ne bojte se!" Htjedoše ga uzeti u lađicu, kadli se lađica odmah nađe na obali kamo su se zaputili. (Ivan 6:16 - 21)

 

Druga evanđelja govore nam o tome kako je Isus požurio učenike prema Galilejskom moru i ukrcao ih u čamac da prijeđu na drugu stranu, dok se On popeo na goru kako bi molio. S obzirom da su te gore visoke oko tisuću metara, oluja koja bi se s njih spuštala, naglo bi obuzela Galilejsko more - i tu se radilo o stvarnoj oluji. Kad su se našli dvadeset i pet do trideset stadija od obale, bili su na pola puta. Oni su vidjeli Isusa kako hoda po vodi na sredini tog kopnenog mora. Uplašili su se jer Ga nisu prepoznali.

 

Isti liberalni profesor koji je dao "objašnjenje" hranjenja pet tisuća ljudi, pokušao je na isti način "objasniti" i ovo čudo. Rekao je da se lađica nalazila uz obalu, pa je Isus u stvari hodao po obali - međutim, učenici su mislili da Isus hoda po vodi. Moram vam reći da je Ivan bio ribar na Galilejskom moru i znao je jako dobro kako to izgleda ploviti. Jasno je rekao na kojem su položaju u moru bili, tako da je sasvim jasno da nisu bili na obali.

 

Isus im je došao kroz oluju. U takvim trenucima On i danas dolazi k onima koji su Njegovi. U vremenima nevolja i tuge, Isus nam postaje još stvarniji. Ne znam zašto je čekao do ponoći, do časa kad su valovi bili najveći, međutim, to je vjerojatno trenutak kad bismo Ga i mi najbolje poslušali. Kad oluje života udaraju u našu lađicu, naša su srca spremna za Isusovu nazočnost.

 

"Lađica se odmah nađe na obali kamo su se zaputili." To je možda još jedno čudo ili je Ivan želio reći kako su se bez ikakvih zapreka prebacili na drugu obalu s obzirom da valova više nije bilo. Ili se možda radi o jeziku ljubavi - s Njim u čamcu, nije im izgledalo daleko do druge obale.

 

ISUS IZNOSI BESJEDU O KRUHU ŽIVOTA

 

Sada znamo da Ga je mnoštvo počelo tražiti i bili su razočarani. Shvatili su da su i Gospodin Isus i učenici nestali.

 

Sutradan mnoštvo, koje osta s onu stranu mora, zapazi da ondje bijaše samo jedna lađica i da Isus nije bio ušao zajedno sa svojim učenicima u lađicu, nego da oni odoše sami. Iz Tiberijade pak stigoše druge lađice blizu onog mjesta gdje jedoše kruh pošto je Gospodin izrekao zahvalnicu. Kada dakle mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. (Ivan 6:22 - 24)

 

Ti su ljudi očito došli iz južnog kraja Galilejskog mora, a Isus ih je nahranio kod Tiberijade. Narod je u lađicama došao u Kafarnaum. Tako nam je barem to opisano ovdje.

 

To je prvi put da Ga Ivan oslovljava imenom Gospodin - "pošto je Gospodin izrekao zahvalnicu." Kao što smo već vidjeli, ime koje Ivan inače upotrebljava za Krista je Isus jer je On "Riječ koja je tijelom postala" (Ivan 1:14). Tko je ta Riječ? To je Isus. "...Nadjenuti ćeš mu ime Isus jer će On spasiti narod svoj od grijeha njegovih" (Matej 1:21).

 

Mnoštvo je željelo saznati kako je uspio prijeći na drugu stranu.

 

Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: "Učitelju, kad si ovamo došao?" Isus im odgovori: "Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. (Ivan 6:25 - 26)

 

Isus u stvari ne odgovara izravno na njihovo pitanje. On prodire kroz površinu do motiva zbog kojeg su Ga oni slijedili. U stvari, riječ koju je upotrijebio nije bila "kruhovi", već se tom riječi opisuje hrana za životinje. "Jeli ste hranu i nasitili se." Jedini interes kojeg imate je da vam trbusi budu puni.

 

Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac ‑ Bog ‑ opečati." (Ivan 6:27)

 

Dopustite mi da to izrazim jezikom današnjice (to nije prijevod, već je to pokušaj da iznesem značenje): Prestanite raditi za hranu koja propada, već radite za hranu koja traje za vječni život, hranu koju daje Sin Čovječji, jer je na Njega Bog Otac stavio svoj pečat.

 

Sjetit ćete se da je na isti način Gospodin pristupio i ženi na zdencu. Voda je bila to što je ona željela; za ove ljude to je kruh. To su dvije stvari neophodne za život. Voda i kruh su vrlo važni za održavanje života. Isus je oboje: Kruh i Voda. Zapazite da Isus upotrebljava ove simbole iz svakodnevnog života. On je Riječ koja je postala tijelom. Kako to možemo objasniti. Isus Riječ poseže prema dolje i priopćava poruku na način kojeg mi možemo razumijeti. Rekao je da je On Voda i da On daje živu Vodu. Također je rekao da je On Kruh. Znamo što je voda i znamo što je kruh.

 

Rekoše mu dakle: "Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?"(Ivan 6:28)

 

Drugim riječima, oni su pitali što moraju učiniti da bi bili spašeni. Ljudi su oduvijek osjećali da ako oni nešto mogu učiniti, tada će biti spašeni. Čovjek se osjeća sposoban da sam izradi svoje spasenje. Osjeća se kompetentan da takvo što učini, i osjeća da Bog mora prihvatiti njegova djela. Zapazite pažljivo koje je to djelo koje Bog želi.