dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 23



TEMA: Isusa dovode pred Pilata; Isusa dovode pred Heroda i Baraba biva pušten; Isus predviđa uništenje jeruzalema i moli za svoje neprijatelje; Isus razapet; glavari i vojnici rugaju se Isusu; jedan razbojnik ruga se Isusu - drugi razbojnik obraća se Isusu i prihvaća Ga; Isus otpušta svoj duh; Isusa stavljaju u novi grob Josipa iz Arimateje



ISUSA DOVODE PRED PILATA


I ustade sva ona svjetina. Odvedoše ga Pilatu i stadoše ga optuživati: "Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj." (Luka 23:1 - 2)


Pilat je bio Rimski upravitelj nad Palestinom. On je u Jeruzalem obično dolazio za vrijeme Pashe i ondje je pomno motrio mnoštvo ljudi koje je dolazilo proslaviti taj blagdan. S obzirom da kršenje Mojsijeva Zakona ne bi imalo nikakve težine pred Rimskim sudom, oni su Isusa osudili za izdaju, što je bio krajnji apsurd.


Pilat ga upita: "Ti li si kralj židovski?" On mu odgovori: "Ti kažeš!" (Luka 23:3)


Zamislite si samo kako je izgledala ova scena. Imamo drvodjelju koji je odjeven u seljačku odjeću i On stoji pred Pilatom. Židovski vjerski vođe su Ga uhitili. Pilat Mu postavlja pitanje koje je, siguran sam, izgledalo besmisleno: "Jesi li ti Židovski Kralj?" Isus mu odgovara: "Ti kažeš." Ili: "Tako je kako si rekao." Bilo je to jasno izricanje činjenice. I Pilat je želio pustiti Isusa.


Tada Pilat reče glavarima svećeničkim i svjetini: "Nikakve krivnje ne nalazim na ovom čovjeku!" (Luka 23:4)


Pilat ovdje tvrdi kako Isus nije počinio nikakvi zločin na temelju kojeg bi ga on mogao osuditi, što su vjerski glavari u stvari željeli.


No oni navaljivahu: "Buni narod naučavajući po svoj Judeji, počevši od Galileje pa dovde!“ (Luka 23:5)


Sada su vjerski vođe optužili Isusa da je bio vođa revolucije. Ustvrdili su da se Isus pobunio protiv utemeljene vlasti.



ISUSA DOVODE PRED HERODA I BARABA BIVA PUŠTEN


Čuvši to, Pilat propita da li je taj čovjek Galilejac. Saznavši da je iz oblasti Herodove, posla ga Herodu, koji i sam bijaše onih dana u Jeruzalemu. (Luka 23:6 - 7)



Pilat se je želio skinuti s udice. S obzirom da je Galileja bila pod Herodovom jurisdikcijom, a Herod se baš tada nalazio u Jeruzalemu, Pilat je Isusa poslao k njemu. Ja mislim da nije bila slučajnost što se Herod u tom trenutku nalazio u Jeruzalemu.


A kad Herod ugleda Isusa, veoma se obradova jer ga je već odavna želo vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao od njega vidjeti koje čudo. (Luka 23:8)


Prije ovoga, Isus je rekao farizejima da predaju poruku Herodu koja je glasila: "Idite i kažite toj lisici: 'Evo, izgonim đavle [demone] i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem'" (Luka 13:32). Isus je pobuđivao Herodovu znatiželju, i on Ga je svakako želio vidjeti.


Postavljao mu je mnoga pitanja, ali mu Isus uopće nije odgovarao. (Luka 23:9)


Naš Gospodin nije imao niti jednu riječ za Heroda. On je bio stara lisica. On je već prošao preko točke nakon koje više nema povratka; on je bio na svom putu prema tome da vječnost provede izgubljen. On je bio član ozloglašene Herodove obitelji, i naš se Gospodin uopće nije trudio dotaći ga.


A stajahu ondje i glavari svećenički i pismoznanci optužujući ga žestoko. Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija: obuče ga u bijelu haljinu i posla natrag Pilatu. Onoga se dana Herod i Pilat sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji. (Luka 23:10 - 12)


Zar si ne zamišljate vjerske vođe kako skakuću unaokolo čineći sve što mogu samo da bi vidjeli Isusa osuđenog. Herod je shvatio da sa Isusom neće nikamo stići; zato je odlučio ismijati Ga zajedno sa svojom vojskom. "Bijela haljina" koju su stavili na Isusa, vjerojatno je bila neko od odijela koje je Herod odbacio, a koje su upotrijebili kako bi se nasmijali Isusovim tvrdnjama da je On kralj. S obzirom da nije postojalo ništa drugo što je Herod mogao učiniti, on je odlučio Isusa poslati natrag Pilatu. Ovdje bilježimo začetak jednog ekumenskog pokreta! Prije nego što je iskrsnuo ovaj problem sa Isusom, Herod i Pilat su bili neprijatelji. Sada su se njih dvojica složili i udružili jer su obojica bili protiv Isusa.


A Pilat dade sazvati glavare svećeničke, vijećnike i narod te im reče: "Doveli ste mi ovoga čovjeka kao da buni narod. Ja ga evo ispitah pred vama pa ne nađoh na njemu ni jedne krivice za koju ga optužujete. A ni Herod jer ga posla natrag nama. Evo, on nije počinio ništa čime bi zaslužio smrt. (Luka 23:13 - 15)


Pilat je osjećao kako nije postojalo ništa čime bi oni mogli optužiti Isusa. Herod nije učinio ništa, osim što Ga je ismijao, stavio na Njega odijelo, i vratio ga natrag k Pilatu. Optužbe koje su bile iznesene protiv Isusa nisu bile vrijedne razmatranja.


Kaznit ću ga dakle i pustiti." (Luka 23:16)


Samo malo! To je pogrešno. Ako je Isus kriv zbog nečega, tada i treba biti kažnjen. Ako je, međutim, nedužan, tada Ga svakako treba osloboditi. Kazniti Ga i onda pustiti je kompromis. Ja se slažem sa Marloweom, jednim Englezom, koji je rekao kako je riječ kompromis najnemoralnija riječ u ljudskome jeziku.


(Svakoga blagdana morao im je pustiti jednog utamničenika.) I povikaše svi uglas: "Smakni ovoga, a pusti nam Barabu!" A taj bijaše bačen u tamnicu zbog neke pobune u gradu i ubojstva. Pilat im stoga ponovo progovori hoteći osloboditi Isusa. Ali oni vikahu: "Raspni, raspni ga!" On im treći put reče: "Ta što je on zla učinio? Ne nađoh na njemu smrtne krivice. Kaznit ću ga dakle i pustiti."


Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača. Pilat presudi da im bude što ištu. Pusti onoga koji zbog pobune i ubojstva bijaše bačen u tamnicu, koga su iskali, a Isusa preda njima na volju.


Kad ga odvedoše, uhvatiše nekoga Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. (Luka 23:17 - 26)


Pilat je želio izbjeći donošenju odluke u svezi s Isusom, međutim, nije mu to pošlo za rukom. Pažljiva analiza Pilatove uloge u ovome suđenju otkrit će nam kako je on bio taj kojem se sudilo, a da je Isus bio Sudac. Isus se nije trudio pobjeći, već je Pilat bio taj koji je to svo vrijeme pokušavao učiniti. Pilat je tražio jednostavni izlaz kroz koji će pobjeći pred ovim lukavim religioznim političarima. On je udario na kartu da će narodu dati mogućnost da biraju hoće li im pustiti Isusa ili Barabu. Njemu je odabir bio sasvim očit. On je osjetio da oni žele Isusa mrtvog zbog toga što su Mu zavidjeli. Pilat nije računao sa dubinom u koju religija može potonuti kada zađe u krive vode. Matej nam je rekao kako su svećenički glavari i starješine nagovorili narod da traži da im Pilat oslobodi Barabu. Pilat je bio zapanjen kada je čuo da mnoštvo traži da im oslobodi Barabu. Zamislite si samo scenu u kojoj sudac pita rulju za savjet što da učini sa čovjekom kojem sudi! On je odlučio da je Isus bio nedužan; ipak, predao je Isusa da bude razapet. Kakva Rimska pravda!


Pilat je konačno morao donijeti odluku, baš kao i svaki čovjek danas mora donijeti odluku u svezi s Isusom Kristom. Što ste vi odlučili u svezi s Isusom?



ISUS PREDVIĐA UNIŠTENJE JERUZALEMA I MOLI ZA SVOJE NEPRIJATELJE



Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: "Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: 'Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.' Tad će početi govoriti gorama: 'Padnite na nas!' i bregovima: 'Pokrijte nas!' (Luka 23:27 - 30)


Na svome putu prema križu, Isus je govorio ženama koje su plakale za Njim. On im je rekao kako dolazi dan kada će biti bolje ne rađati djecu na svijet, pri čemu je mislio na Razdoblje velikih nevolja. Zatim je rekao ženama neka ne plaču za Njim. Njemu nije potrebno naše sažalijevanje; On želi našu vjeru. On nije trebao umrijeti, i On nije umro zato da bi time zadobivao naše sažalijevanje.



ISUS RAZAPET


I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. (Luka 23:33)


Dva kriminalca su bila razapeta zajedno s Gospodinom.


A Isus je govorio: "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. (Luka 23:34)


Gospodin je molio svoga Oca da oprosti rulji što su njega razapeli. Da On ovo nije učinio, mnoštvo bi bilo krivo zbog toga što su počinili neoprostivi grijeh što su ubili Božjeg Sina.



GLAVARI I VOJNICI RUGAJU SE ISUSU


Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: "Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!" (Luka 23:35)


Da je Isus sišao s križa, tada On ne bi bio Krist. On ne bi bio ispunio sve ono što je zapisano u Knjizi proroka Izaije 53, a što govori o Njegovoj smrti. "Silom Ga se i sudom riješiše; tko se brine za Njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše Njega, za grijehe naroda Njegova na smrt Ga izbiše" (Izaija 53:8). Zbog toga što je Isus Krist ostao na križu, mi možemo biti izliječeni od grijeha, te odvratne kuge čovječanstva.


Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: "Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!" A bijaše i natpis ponad njega: "Ovo je kralj židovski." (Luka 23:36 - 38)


Kada je Isus bio razapet, iznad Njegove glave stavili su natpis na Grčkom, Latinskom i Hebrejskom. Grčki je bio jezik inteligencije, obrazovanja, književnosti i znanosti. Latinski je bio jezik zakona i poretka, vojske i vlasti. Hebrejski je bio jezik religije. Kada se Krist vrati uspostaviti svoje kraljevstvo, On će biti politički vladar, vladar obrazovanja, i duhovni vladar nad svemirom. Kako li je samo točan ovaj natpis bio!


Usput moram napomenuti da, ako želimo sastaviti puni tekst natpisa s križa, moramo načiniti kombinaciju iz sva četiri evanđelja.



JEDAN RAZBOJNIK RUGA SE ISUSU - DRUGI RAZBOJNIK OKREĆE SE ISUSU I PRIHVAĆA GA


Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: "Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!" A drugi ovoga prekoravaše: "Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on  on ništa ne učini." (Luka 23:39 - 41)


I Matej i Marko nam govore kako su se u početku oba razbojnika rugala Isusu. Međutim, tijekom šest sati koje su proveli na križu, posebno u posljednja tri sata, jedan od razbojnika zapazio je da se dešava nešto neobično. On je prepoznao kako ovaj Čovjek koji umire na križu, ne umire zbog sebe, već zbog drugog. Iako je znao da bi Baraba trebao visjeti na tom križu, on je čini se shvatio da Isus umire za njega. On je shvatio da se radi o transakciji između Boga i Čovjeka na križu, a da je Čovjek na križu bio Bog. Zatim Mu se obratio u vjeri.


Onda reče: "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje." A on će mu: "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!" (Luka 23:42 - 43)


Tog istog dana je taj razbojnik koji, po mišljenju Rimske vlasti, nije bio prikladan za život na zemlji, otišao da bi bio s Gospodinom. Ovaj je čovjek bio loši razbojnik, a ne dobri, međutim, zbog svoje vjere u Božjeg Sina, on je postao spašeni razbojnik. Ovaj je čovjek imao vjere vjerovati da Gospodin Isus dolazi u kraljevstvo, i da ono dolazi nakon Njegove smrti! Očito je, ovaj je razbojnik otišao vrlo daleko u teološkom smislu za vrijeme dok je visio na križu.


Naš je Gospodin izrekao veličanstvenu izjavu da će ovaj razbojnik tog istog dana biti s Njim u raju. Ova dva razbojnika bila su uhićena zbog istog zločina, suđena zbog istog zločina, bili su osuđeni zbog istog zločina i umirali su zbog istog zločina. Koja je bila razlika među njima? Nije je bilo - obojica su bili razbojnici. Razlika leži u činjenici što je jedan razbojnik vjerovao u Isusa Krista, a drugi nije.


Ja sam prije mnogo godina igrao tenis sa jednim svojim prijateljem koji je bio liberal u svojim teološkim stavovima. Ja sam ga upitao: "Što bi ti rekao razbojniku na križu? Bi li mu rekao da čini djela milosrđa? Bi li mu rekao da upotrijebi svoje ruke za dobra djela?" On me je samo promatrao dobrano zbunjen. Rekao sam mu: "Pa, hajde, to je ono što ti ljudima govoriš da učine." "da", odgovorio mi je, "međutim, oni mogu učiniti te stvari." "No, što ćeš onda reći onom jadno razbojniku? Što on može učiniti? Njegove ruke i noge neće sići s tog križa tako dugo dok on ne bude mrtav. I, onako usput, kojoj crkvi bi mu preporučio da se pridruži? Koju ceremoniju bi mu preporučio da izvrši?"


Dragi prijatelji, naš je Gospodin rekao ovome razbojniku: "Danas ćeš biti sa mnom u raju." On je otišao u Božju prisutnost zbog svoje vjere u Krista.



ISUS OTPUŠTA SVOJ DUH


Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji  sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. (Luka 23:44 - 45)


Kristov život bio je simboliziran zastorom koji je u stvari razdvajao ljude od Boga u Starozavjetnom sustavu. Kada je Krist umro na križu, zastor se razderao na dva dijela, tako da je put prema Ocu bio otvoren!


I povika Isus iza glasa: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!" To rekavši, izdahnu. (Luka 23:46)


Sjetimo se, još jednom, da su ovo riječi dr. Luke, koji govori s liječničkog stanovišta. On je bio pokraj mnogih ljudi koji su umrli. On je znao kako su umrli, a znao je i kako je naš Gospodin umro. Smrt našeg Gospodina bila je drukčija. Ja sam imao nelagodnu dužnost biti pokraj ljudi koji su umirali. Postoji ono što je svima poznato pod nazivom "smrtni hropac", to jest kada se čovjek trudi svim silama zadržati svoj posljednji dah. To se uvijek dešava uz borbu i uz veliki napor. Dva razbojnika na križu su bez sumnje umrla na takav način, međutim, Gospodin Isus nije umro tako. On je umro dragovoljno. On je otpustio svoj duh. Jeste li primijetili što je Isus rekao? "Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj" i to vrlo glasno; On ne zvuči poput čovjeka čiji život mu klizi između prstiju. Ivan još dodaje kako je Njegova posljednja riječ bila povik pobjede - "Tetelestai!" Dovršeno je!


Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: "Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!" (Luka 23:47)


Satnik (stotnik) je, vjerujem, postao spašen čovjek. On je upravljao raspećem Isusa Krista. U podnožju križa, on je podigao svoj pogled prema gore i vidio je da se dešava nešto neuobičajeno, i za to je mogao proslaviti Boga. On je vidio da je Krist bio pravedan čovjek. Drugi pisci evanđelja dodaju Lukinom izvješću kako je satnik rekao da je Isus bio Božji Sin. Ja sam svjestan da satnikova ispovijed vjere nije bila dovoljna da se pridruži prosječnoj biblijskoj crkvi, međutim, vratimo ga na ono mjesto na kojem se on nalazio. On se nalazio na samom raspeću. On nije znao ništa o Kristovoj smrti i uskrsnuću. Nikada nije čitao nikakve teološke knjige. Ovaj se jadni čovjek nalazio u mraku, međutim, nije mogao reći ništa drugo što bi otkrilo njegovu vjeru u Isusa više od ovih riječi.


I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa. (Luka 23:48)


U svezi sa Kristovom smrti vladala je nekakva zloslutna i zastrašujuća atmosfera. Niti jedan od pisaca evanđelja ne opisuje u detalje Kristovu smrt. Čini se kao da je Sveti Duh povukao nekakvi zastor jer je prizor raspeća bio zastrašujuće za gledanje. Ovdje nema ničega što bi zadovoljilo vašu znatiželju. Čovječanstvo je odsječeno od onoga što se desilo na križu. Jednako kao što smo morali ostati kod ograde kada smo bili kod Getsemanskog vrta, jednako tako moramo ostati na rubu događanja i kada je riječ o onome što se dešavalo na križu. Mi samo možemo pogledati prema gore i pouzdati se u Onoga koji na križu umire za nas.


Stajahu podalje i gledahu to svi znanci njegovi i žene koje su za njim išle iz Galileje. (Luka 23:49)



ISUSA POLAŽU U NOVI GROB JOSIPA IZ ARIMATEJE


Posljednji odjeljak ovoga poglavlja bavi se ukopom i uskrsnućem Isusa Krista, koji spadaju zajedno. Pavao je napisao: "Doista, predadoh vam najprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima" (1. Korinćanima 15:3 - 4). Ovo su činjenice evanđelja. Kakav je vaš odnos prema ovim činjenicama? Isus je umro. Bio je pokopan. Ponovno je ustao od mrtvih. Što to znači vama? Vjerujete li da je On umro za vas? Vjerujete li da kada je bio pokopan, da su također bili apsolutno pokopani i vaši grijesi, tako da je pitanje grijeha riješeno zauvijek? Vjerujete li da je uskrsnuo od mrtvih, i da ste vi uskrsnuli s Njim? Vjerovati ovo nas stavlja u Krista. Bog nas vidi u Kristu. Njegova pravednost postaje naša pravednost; Njegov položaj postaje naš položaj, što je jedina stvar kojom se vi i ja možemo hvaliti u današnje vrijeme.


I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; (Luka 23:50)


Ovaj čovjek, Josip, očito je bio vrlo istaknut čovjek. On je bio član Vijeća. Očito je imao podosta utjecaja. On je, međutim, bio čovjek koji je stajao sam kada se zauzeo za Isusa.


on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga i iščekivaše kraljevstvo Božje. (Luka 23:51)


Iako je Josip bio član Vijeća (sanhedrina), nije se slagao s postupkom kojeg su poduzeli, što nam govori kako Vijeće nije djelovalo jednoglasno kada su donijeli edikt da Gospodina Isusa Krista razapnu. On je ono što bismo mogli nazvati, pobožnim, religioznim, čovjekom; tada je, kada se našao licem u lice s Kristom, stao na Njegovu stranu. Očito je bilo mnogo ljudi koji su vjerovali u Gospodina, međutim, koji to nisu izražavali na otvoreni način kako su to činili učenici Isusa Krista. Bilo kako bilo, kada je došlo do Kristova raspeća, kada su učenici otišli u ilegalu, onda je ilegala izišla na otvoreno. Josip i Nikodem su bili dva istaknuta čovjeka koji su konačno otvoreno izrazili svoje pouzdanje u Spasitelja. Ivanovo evanđelje nam govori kako se Nikodem pridružio Josipu u pokopu Gospodina Isusa. Oni su bili pogrebnici koji su na sebe preuzeli zadaću Njegovog pokopa.


Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. (Luka 23:52)


Josipova vjera je sada izišla na otvoreno. Kao čovjek koji je bio bogat i utjecajan, on je zatražio Isusovo tijelo.


Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. (Luka 23:53)


Javlja nam se pitanje: "Gdje se nalazio grob u kojeg je bio položen Isus?" Danas postoje dva mjesta za koja se tvrdi da su to lokacije groba. Iznad jednog od tih mjesta je izgrađena Rimokatolička crkva, a duga se nalazi izvan zidina. Ja osobno ne vjerujem da je ijedno od ta dva mjesta ono pravo na kojem je Isus bio pokopan. Postojalo je nekoliko skupina koje su tako mrzile Krista i kršćanstvo da su bile voljne ukloniti svaki spomen i podsjetnik na Njega. Sile Rima pod vodstvom Tita su, 70. godine nakon Krista, uništile i doslovno preorale grad Jeruzalem. Grob poznatiji kao Grob u Vrtu, a kojeg se pokazuje turistima, nekako je umakao ovom uništenju. Ja sam siguran kako to nije grob u kojeg je bilo položeno tijelo Gospodina Isusa, iako se Njegov grob nalazio negdje na tom području. Bog ne bi ostavio nešto kao što je grob netaknuto jer bi stanoviti ljudi od toga učinili fetiš, umjesto da Gospodina Isusa učine predmetom svoga štovanja. Kada sam bio u Jeruzalemu kod Groba u Vrtu, jedna je gospođa iz naše skupine pala na ruke i koljena i počela ljubiti pod grobnice; zatim je počela plakati i naricati. U tome nema nikakve vrijednosti! Čak i kad bi to bio grob u kojem je Isus bio položen, vrijednost nije u grobu, već u Onome koji se danas nalazi Bogu zdesna, u živome Spasitelju. Usmjerimo dakle svoju punu pažnju na Njega.


Bijaše dan Priprave; subota je svitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. (Luka 23:54 - 55)


Ova malena skupina odanih žena, koja je vjerojatno obavljala služinačke poslove za našeg Gospodina i Njegove učenike, bila je s Njim do samoga kraja.


Što se tiše samog dana Njegove smrti, Biblija nam ne govori je li Isus umro za nas u srijedu, četvrtak ili petak. Biblija nam jednostavno govori da je Isus umro za naše grijehe. Mi ne bismo trebali tratiti vrijeme raspravljajući u koji dan se to točno dogodilo. Ja ipak mislim da s obzirom da se bližio šabatni dan, da se ipak radilo o petku.


Žene su vidjele kako je Isusovo tijelo bilo položeno. Drugim riječima, pokop nije bio dovršen. Kasnije su Nikodem i Josip omotali tijelo u platno, tako da je ono nalikovalo mumiji. U Ivanovom evanđelju je dodano kako je tijelo bilo umotano u platno zajedno sa miomirisima (oko sto libara smjese smirne i aloja, "...kako je u Židova običaj za ukop" (Ivan 19:40).


Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. U subotu mirovahu po propisu. (Luka 23:56)


Zbog toga što je šabatni dan (subota) bio dan odmora, one nisu dolazile na grob. One su pripremile miomirise da njima pomažu Gospodinovo tijelo za ukop, međutim, bacile su novac, jer kada je došao trenutak kada su to mogle učiniti, tijela više nije bilo. Marija iz Betanije, sjećate se, pomazala je Njegovo tijelo dok je On još bio živ i zbog toga je bila kritizirana jer je protratila tako skupocjenu pomast. Međutim, ona nije bacila novac koji je dala za tu pomast.