dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 4

 

 

TEMA: Isusova kušnja; Isus se vraća u Galileju i Nazaret - biva odbačen u gradu u kojem je odrastao; Isus prebacuje svoj stožer u Kafarnaum i nastavlja sa svojom službom

 

Isus biva kušan kao čovjek od sotone. Bile su to čisto ljudske kušnje koje dolaze svakome od nas. One pokrivaju cjelokupni spektar ljudskih kušnji i one se sastoje od tri dijela:

 

1. Sotona tra_i od Isusa da od kamenja načini kruh kako bi zadovoljio potrebe svojega tijela. Nema ničeg lošeg u kruhu. Kruh je životvorna tvar. Tijelo ima potrebu za kruhom, a Isus je u ovome slučaju skapavao od gladi. U čemu je bila pogreška. Upotrijebiti svoju ogromnu silu kako bi služio samome sebi bilo bi sebično. On mora pokazati na djelu istinu velikog načela: "Ne živi čovjek samo o kruhu" (Matej 4:4) Ovo je u potpunoj suprotnosti sa ovim krajnje materijalističkim vremenom koje živi samo zato da bi zadovoljilo sve prohtjeve tijela. Suvremeni čovjek današnjega društva govori: "Jedimo, pijmo i veselimo se, jer sutra umiremo." Koliko se čovjeka tiče, na tome sve i završava. Sebičnost je prokletstvo svjetovnog društva koje živi bez ikakvog kreda i načela. Naš je Gospodin, odgovarajući na ovu kušnju, odbacio popularnu filozofiju ovoga svijeta.

 

2. Sotona je Isus ponudio sve narode zemlje. Narodi svoju silu crpe iz okrutne sile i političkih spletki. Ratovanje je način života. Mržnja i strah su bičevi pomoću kojih se motiviraju mnoštva. Ovo je sotonski, i sotona nudi kraljevstva ovoga svijeta pod ovim uvjetima. Čovjek se mora promijeniti da bi mogao ući u Božje kraljevstvo: "Odgovori mu Isus: 'zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!'" (Ivan 3:3). Isusov odgovor u sebi nosi stanovitu notu konačnosti: "...Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i Njemu jedinom služi" (Matej 4:10). Zatim nam apostol Pavao govori: "Jer iako živimo u tijelu, ne vojujemo po tijelu. Ta oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego božanski sna_no za rušenje utvrda. Obaramo mudrovanje i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga i zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu" (2. Korinćanima 10:3 - 5).

 

3. Sotona kuša Isusa da se baci s hrama. Za Isusa bi bilo sasvim logično da nečime zadivi mnoštvo u svezi sa svojom Osobom i poslanjem. Međutim, Isus na putu do prijestolja nije voljan slijediti nekakvi lagani put. On mora nositi krunu od trnja prije nego što će na glavu staviti krunu slave. Stifler jezgrovito govori: "Postoje dva načina preziranja Boga. Jedan je ignoriranje Njegove moći, a drugi je dopuštati sebi previše u svezi s njom." Oboje je grijeh. Lako je učiniti ništa i onda izgovarati pobožne otrcane fraze o tome kako se Bog brine i za vrapce, pa će se zato pobrinuti i za nas. Međutim, Bog govori: "U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti..." (Postanak 3:19).

 

Na primjer, misionar u nekoj stranoj zemlji morat će naučiti jezik i onda će mu Bog pomoći. Mi smo Božji partneri, a ne lutke. Dr. Edward Judson, nakon što je promotrio što je njegov otac, Adoniram Judson, propatio u Burmi, rekao je: "Ako uspijemo bez patnji, to je zato što su drugi patili prije nas. Ako patimo bez uspjeha, to je zato da bi drugi uspjeli nakon nas." Isus je odbacio lažni i prijevarni duhovni stav. Njegov odgovor bio je razornog učinka: "Ne iskušavajte Jahvu, Boga svoga, kao što ste Ga iskušavali kod Mase" (Ponovljeni Zakon 6:16).

 


U stvari, Isus je svoju javnu službu započeo u gradu u kojem je odrastao, Nazaretu, u kojem je bio odbačen i izbačen. Bilo je to u sinagogi kada je na fantastični način objavio ispunjenje riječi proroka Izaije 61:1 - 2.

 

 

ISUSOVA KUŠNJA

 

 

Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. (Luka 4:1 - 2)

 

Ovdje pred sobom imamo kušnju u kojoj se našao Gospodin Isus Krist. sinoptička evanđelja, Matej, Marko i Luka, izvještavaju o ovom iskušavanju. Ivan ne bilježi ovaj događaj, jer on predstavlja Gospodina Isusa kao Božjeg Sina s naglaskom na Njegovom božanstvu. Sinoptička evanđelja stavljaju naglasak na ljudsku narav Gospodina Isusa Krista. On je bio kušan kao čovjek. U Lukinom evanđelju, On je predstavljen kao Sin Čovječji. Luka 3:38 govori nam slijedeće: "sin Enošev, Šetov, Adamov, Božji." Ovo je Marijino rodoslovlje po kojem je Isusova loza povezana sve do Adama. S obzirom da je bio Adamov Sin, to ga vraća na sami početak ljudske rase, koje smo i mi članovi. On je kao čovjek bio kušan u svemu u čemu smo i mi kušani. Ipak, On nije sagriješio.

 

U svezi sa kušnjom našeg Gospodina vlada nešto zastrašujuće, što nas pogađa kao nekakva enigma. Moram priznati da ja to ne mogu objasniti, međutim, dovest ću vas do samog ruba i na tom rubu mislim da možemo mnogo toga naučiti. Oko Njega su bile okupljene zle nevidljive sile. Bio je okružen silama tame i uništenja. Borio se sa temeljnim problemima čovječanstva, onime što je zemaljsko, i u tome je izborio vrlo važnu pobjedu za čovječanstvo. Izborio je pobjedu za vas i mene.

 

Postoji nekoliko temeljnih pretpostavki koje moramo imati na umu prije nego što počnemo sa promatranjem kušnji našeg Gospodina. Rečeno nam je da je On bio ispunjen Svetim Duhom. Kao čovjek, Božji Sin je trebao ispunjen Svetim Duhom kako bi mogao izići u susret kušnji. Dragi prijatelji, ja se ne mogu suočiti sa kušnjama ovoga svijeta samo vlastitom snagom. U Rimljanima 7:21, Pavao nam govori: "Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo." Niste li i vi pronašli ove riječi istinitima. U Rimljanima 8:3 - 4, Pavao nastavlja: "Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu." Zato, u Galaćanima 5:16 nalazimo slijedeći Pavlov zaključak: "Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela!" Potreban nam je Sveti Duh.

 

U Ponovljenom Zakonu 8:2, Bog je rekao Izraelu: "Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi Njegove ili nećeš." Drugim riječima, Bog je ispitivao Izraelce. Bog nikada nikoga ne iskušava zlom.

 


Rečeno nam je da prije nego što je Gospodin bio iskušan, da ga je Duh odveo (Marko nam ka_e: potjerao) u pustinju. Drugim riječima, Gospodin nije tražio kušnju. Čak je u Getsemanskom vrtu molio: "Otkloni ovu čašu od mene" (vidite Luka 22:42).

 

Isusove kušnje nisu započele na kraju četrdesetodnevnog razdoblja. Umjesto toga, Luka nam govori kako je do kušnje Isus bio gladan. Sotona Ga je iskušavao svih četrdeset dana. Sotona jednako tako nije prestao kušati Gospodina nakon ove kušnje u pustinji. U Getsemanskom vrtu, pokušao je još jedan napad na Gospodina. U trinaestom stihu ovoga poglavlja, Luka nam govori: "Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od Njega do druge prilike."

 

Druga stvar koju moramo razumjeti je činjenica da je sotona osoba. Trideset do devedeset posto propovjednika tvrdi kako on nije osoba. Biblija nam, međutim, sasvim jasno govori o tome kako je đavao osoba. Kada je kušao Gospodina Isusa je li mu prišao u tjelesnom obliku? Je li došao kao duh ili je došao možda kao anđeo svjetlosti? Biblija nam govori kako se Gospodin susreo s njim licem u lice. Moramo shvatiti kako je sotona vrlo prepreden - jednom je on ričući lav koji traži koga će proždrijeti, a u drugoj je prigodi anđeo svjetlosti koji želi zavesti i izabrane, ako je to moguće (vidite 1. Petrova 5:8 i 2. Korinćanima 11:14).

 

Koje je značenje Isusove kušnje? Riječ kušati ima dvostruko značenje. Kušati znači: "nagoniti i zavoditi na zlo" i to znači "zavesti." Ako netko može biti zaveden na zlo, to znači da u pojedincu postoji nešto što ga tjera da se podloži. To ne bi bila kušnja, osim ako nešto u toj osobi nije spremno podleći. Ovo nije vrijedilo za Isusa Krista. On je mogao reći: "Neću više s vama mnogo govoriti jer dolazi knez svijeta. Protiv mene ne može on ništa" (Ivan 14:30). Ne znam za vas, dragi prijatelji, međutim, svaki put kada sotona pristupi meni, uvijek pronađe neko mjesto za koje se može uhvatiti. Naš je Gospodin svet, bezazlen, nepokvaren i odvojen od grešnika (vidite Hebrejima 7:26). Isusova kušnja nije bila kušnja da se učini zlo.

 

Zatim, riječ kušnja upotrebljava se i na drugačiji način. Postanak 22:1 govori nam: "...Bog stavi Abrahama na kušnju." U tome je Bog iskušao (ispitao) Abrahama. Na jednaki način, Bog je iskušao Izraela četrdeset godina u pustinji. Ovime nam se nameće stanovito pitanje. Je li Gospodin Isus Krist mogao pasti. Ne, Krist nije mogao pasti. Zatim, je li to bila legitimna kušnja? To je bio ispit. Svi novi proizvodi se ispituju. Na primjer, gume i automobili se ispituju. Na reklamama vam proizvođači prikazuju novi model auta i provezu ga kroz čistilište kako bi vam pokazali koliko toga novi auto može podnijeti. Sve se ispituje, i kad bi se nešto polomilo i pokvarilo, to bi donijelo mnogo neugodnosti proizvođaču. Gospodin Isus Krist nije mogao pasti, pa se onda pitamo je li ovo bio legitimni test? Bio je, i ovu činjenicu ću vam ilustrirati jednostavnom pričom.

 


Kad sam bio dječak, živjeli smo na zapadnoj obali jedne rijeke. U ljeti ondje nije bilo dovoljno vode, niti da zarđa jedan čavao. Rijeka je presušila. Međutim, u zimi je bilo toliko vode da ste ondje mogli usidriti i poveći bojni brod. Jedne godine imali smo poplavu i ona je odnijela željeznički most koji je prelazio preko rijeke. Željeznički radnici odmah su došli kako bi izgradili novi most. Kada je most bio gotov, oni su na njega dovezli dvije lokomotive koje su zazviždale punom snagom. U našem malenom gradiću nikada nismo čuli dvije sirene da se oglašavaju u isto vrijeme; tako su svi počeli trčati prema mostu, nas dvadesetsedmero. Jedan hrabriji dječak iz mnoštva je upitao: "Što to radite?" Inženjer mu je odgovorio: "Ispitujemo most." "Mislite da će se srušiti", mladić je bio znatiželjan. "Naravno da se neće srušiti", odgovorio mu je inženjer gotovo se podsmjehujući. "Ako znate da se neće srušiti, zašto ste dovezli dvije lokomotive na most?", čudio se mladić. "Zato da bismo dokazali da se neće srušiti", odgovorio je inženjer.

 

Upravo je takve naravi bila i kušnja našeg Gospodina. Ona nam je pokazala da imamo Spasitelja koji je svet, bezazlen, neiskvaren, odvojen od grešnika i sposoban do kraja spašavati one koji Bogu dolaze kroz Njega (vidite Hebrejima 7:25 - 26).

 

Gospodin je bio iskušan na način na koji mi nikada ne možemo biti iskušani. Kada se nas iskušava, uvijek postoji stanovita točka loma. Kada dođemo do te točke loma, mi se slomimo i pritisak nestaje. S našeg Gospodina nikada nije bio skinut pritisak.

 

Njegova kušnja bila je trojakog karaktera: tjelesna, psihološka i duhovna.

 

Gospodin je bio iskušan na području tjelesnog.

 

A đavao mu reče: "Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom." (Luka 4:3)

 

Đavao nije od Gospodina tražio da počini nekakvi zločin. Kruh je životvorna tvar i neophodan je za opstanak. Jednom prigodom Isus je nahranio mnoštvo od pet tisuća ljudi, a drugom prilikom njih četiri tisuće. Eva je pogledala na drvo koje je stajalo usred Edenskog vrta i vidjela je da je ono dobro za jelo, pa je s njega i jela. Ivan ovo naziva ispitom požude ili želje tijela (vidite 1.Ivanova 2:16). Znate, čovjek mora živjeti, a da bi živio mora jesti. To je filozofija za kojom se rukovode mnogi ljudi današnjice. Ono što mnoštvo žamori, o čemu neprestano govori je: "Što ćemo jesti, piti i u što ćemo se obući?" To je sve što život predstavlja većini ljudi. Ljudi će postati nepošteni, krast će, kockati se, prodavati alkohol i pribjeći gotovo svemu, samo da bi zadobili nešto za svoje tijelo. Žene su spremne prodati svoje vrline kako bi mogle kupiti krzneni kaput ili prsten s dijamantima. Sotona je otkrio svoju nisku procjenu čovječanstva kada je rekao Gospodinu: "Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život" (Job 2:4). Ovo nije istina jer Job nije podlegao. Naš je Gospodin upotrijebio mač Duha, to jest, Bo_ju Riječ, kako bi pobijedio sotonu.

 

Isus mu odgovori: "Pisano je: "Ne živi čovjek samo o kruhu." (Luka 4:4)

 

Nakon ovoga, sotona je našeg Gospodina kušao na području psihološkog.

 

I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: "Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje."


Isus mu odgovori: "Pisano je: Klanjaj se Gospodinu Bogu svomu i njemu jedinomu  služi!" (Luka 4:5 - 8)

 

Ovaj test ima veze sa onime što Ivan naziva požudom očiju. U Edenskom vrtu Eva je pogledala drvo koje je stajalo nasred vrta i vidjela je kako je ono poželjno očima. Sotona je Krista odveo na visoku planinu i pokazao mu kraljevstva svijeta i ponudio Mu ih. Kraljevstva svijeta obuhvaćaju veliko Rimsko carstvo. Međutim, Krist je bio na putu prema prijestolju, i to putem križa. Sotona je rekao: "Hajdemo zaobići križ." Pavao nam govori: "Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju" (1. Korinćanima 1:18) - kako ludo izgleda krenuti putem patnje kada sotona nudi jednostavni put do prijestolja. Sada ću vam reći nešto što će vas možda zaprepastiti. Sotonski je pokušati i izgraditi kraljevstvo ovdje na zemlji bez Isusa Krista. Postoje samo dva vladara: Gospodin Isus i sotona. Ako ne uzimate Gospodina u račun, morate onda uzimati ovog drugog. Pavao je rekao: "Jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga" (1. Korinćanima 2:2).

 

Na koncu, Gospodin je bio iskušan u duhovnom području.

 

Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." Odgovori mu Isus: "Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike. (Luka 4:9 - 13)

 

Eva je željela jesti plod sa drveta koje se nalazilo na sredini vrta, jer na taj način čovjek je mogao postati mudar. Ivan ovo kušanje naziva "...ohološću života..." (1. Ivanova 2:16). Ovo se bavi područjem duha i vjere. Sotona je želio da mu Gospodin pokaže kako je On uistinu Božji Sin - "pokaži im, dokaži im, i onda će te oni prihvatiti." Tu se nije radilo o vjeri već o drskosti. To je provociranje Boga. Vjera je tiho čekanje na Boga da On sprovede svoju volju. Zanimljivo je zapaziti da kada je sotona citirao iz Psalma 91:11 - 12, pogrešno je citirao riječi, jednako kao što je pogrešno naveo Božje riječi Evi.

 

Zašto je Isus Krist bio kušan? Kako bi nam se pokazalo da vi i ja imamo bezgrešnog Spasitelja. On je bezgrešan, bez mane i sposoban spasiti. On je dokazao kako Mu je bila dana sva moć. Danas, dragi moji prijatelji, u slavi postoji Čovjek koji nas razumije i koji može suosjećati s nama. Predivno je imati takvog Spasitelja. Ivan piše: "Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca - Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta" (1. Ivanova 2:1 - 2). U svakom području i okolnosti života možemo se pouzdavati u Gospodina Isusa.

 

 


ISUS SE VRAĆA U GALILEJU I NARATE - BIVA ODBAČEN OD GRADA U KOJEM JE ODRASTAO

 

 

Nakon što je sotona iskušao Gospodina Isusa Krista, On je bio ojačan.

A Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. ,,(Luka 4:14)

 

Nakon kušnje, Gospodin se pojavljuje u sili Svetoga Duha. Kušnja će za svakog pojedinca učiniti jednu od ove dvije stvari: ona će ga ili ojačati ili oslabiti. To je poput vojske koja će vas ili stvoriti ili slomiti. Vrijedi li ovo za vojsku, ja ne znam. Ovo, međutim, znam: patnje i kušnje će vas ili zašećeriti ili osoliti, omekšati vas ili otvrdnuti. Postoji jedna stara i svima poznata ilustracija koja govori da će isto sunce otopiti vosak, ali će otvrdnuti glinu. Radi se o naravi ili stanju elementa, a ne o suncu koje topi vosak ili otvrdnjuje glinu. Bog vas neće otvrdnuti. On nije otvrdnuo faraonovo srce. Faraon je već posjedovao tvrdo srce. Bog je samo iznio činjenicu na otvoreno. Naš se Gospodin poistovjetio sa čovječanstvom. Biblija  nam potvrđuje ovu činjenicu: "Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki Svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda" (Hebrejima 2:17). Gospodin Isus Krist je postao čovjekom, pa je nakon svog zaređenja trebao jačanje Duhom Svetim. Ako je našem Gospodinu bilo potrebno jačanje Svetim Duhom nakon Njegove kušnje, koliko li je više On potreban nama!

 

I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. (Luka 4:15)

 

Nakon kušnje, Gospodin se vratio u Galileju i govorio je po sinagogama. On je bio slavljen od ljudi. Hvalili su Ga i izgovarali Mu komplimente. Ovaj stih zvuči nam poput hvalospjeva. Znate, moguće Ga je slaviti, a ipak Ga odbacivati. Moguće je pjevati hvalospjeve, a odbacivati Njegove tvrdnje. Isto mnoštvo koje je pjevalo "Hosana" i koje Ga je željelo okruniti za kralja, idućeg dana priključilo se rulji i željelo ga razapeti. Ja si sliku raspeća zamišljam sa praznim križem u prvom planu, a u pozadini vidim magarca kako hoda po otrgnutim palminim granama. To je način na koji se to zbilo. Jednog dana, Gospodina su slavili, a drugog dana su Ga razapeli.

 

Sada smo došli do jednog od najljepših događaja zabilježenih u Božjoj riječi. To je svijetla priča koja jednostavno bliješti svjetlošću. Ona odiše značenjem. Predivna je za promatrati, a ovo je način na koji ju je dr. Luka ispričao:

 

I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene,


proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima." (Luka 4:16 - 21)

 

Ovaj događaj je zapisao samo dr. Luka i tako je značajan da ga jednostavno ne možemo zaobići. Rečeno nam je da se nakon svoje kušnje, Gospodin vratio u grad u kojem je odrastao. U pravilu, svaki je grad ponosan kada jedan od njegovih građana postane poznat. Kao što je to bio Njegov običaj u subotu, otišao je u sinagogu.

 

Zapazite da On nikada nije podržavao la_ni pogled kako je moguće jednako štovati Boga u prirodi kao i na mjestu za to određenom. Iako ja uživam igrati golf, već sam umoran kako neki ljudi vrlo pobožno govore da jednako lako mogu štovati Boga nedjeljom na terenu za golf, kao što to mogu i u crkvi. Ono što oni govore je istina, međutim, ja im uvijek postavljam pitanje: "Kad uzimate svoju torbu sa štapovima u nedjelju ujutro, idete li tada štovati Boga ili igrati golf?" Stvar je u tome da oni nemaju nikakvu nakanu štovati Boga na igralištu za golf. Nedjeljom ujutro odlazite u crkvu kako biste štovali Boga, a na igralište za golf odlazite kako biste igrali golf. Naš je Gospodin imao običaj odlaziti u sinagogu u subotni dan.

 

Sinagoga je bila jedna od najvažnijih religioznih institucija koje su Židovi imali u vrijeme našeg Gospodina. One su vjerojatno nastale u vrijeme babilonskog sužanjstva. Židovi su bili jako daleko od svoje postojbine i od hrama i žrtvenika. Oni su se bez sumnje osjećali potaknuti okupiti one koji su bili pobožni i koji su se bojali Boga kako bi slušali Božju riječ i prakticirali stanovitu vrstu štovanja Boga. U Ezekielu 14:1 i 12:21 čitamo kako su se starješine okupile oko Ezekiela i to je moglo biti u okruženju kakvo je bila sinagoga.

 

Nakon izgnanstva, sinagoga je ostala. Kao prvo, ona je služila samo za iznošenje Mojsijevog Zakona. Kasnije joj je bila dodana funkcija molitve i propovijedanja. Bilo kako bilo, sinagoga je primarno bila mjesto pouke iz Zakona za sve slojeve ljudi. U vrijeme našeg Gospodina sinagoge su postojale u svim većim gradovima.

 

Ja sada mogu popuniti jedan dan iz "tihih godina" našeg Gospodina. Ne znam mnogo o drugih šest dana svakog tjedna, osim da je bio stolar i da je u te dane radio. Međutim, znam da je svakog sedmog dana odlazio u sinagogu. Odlazio je na mjesto određeno za štovanje jer je ondje mogao svjedočiti.

 


Sada se vratio kući na neko vrijeme i otišao je u sinagogu. Predali su Mu Knjigu i počeo je čitati iz Knjige proroka Izaije. U ono doba Biblija nije bila podijeljena na poglavlja i stihove. Da je bila, tada bi On čitao Izaiju 61:1 - 2. Ono što je važno zapaziti je mjesto na kojem je prestao čitati. On nije pročitao: "...dan odmazde Boga našega..." Zatvorio je Knjigu i predao je poslužniku. Ono što je zanimljivo je da On nije pročitao rečenicu do kraja, već je stao ne završivši je. U našem prijevodu, On je stao sa čitanjem na zarezu, međutim, u tekstu kojeg je on čitao nisu postojali zarezi. Uopće nije spomenuo izraz: "...dan odmazde Boga našega." Uopće nije spomenuo tekst koji je slijedio iza ovog izraza. Znate li zašto? Pogledao je u okupljeno mnoštvo i rekao: "Danas se ovo Pismo ispunilo."

 

Ovdje je odjeljak iz Pisma koji će se ispuniti do zareza, a ostatak odjeljka neće se ispuniti dok On ne dođe po drugi put. Dan odmazde još nije došao. To je ono vrijeme za koje je Bog rekao: "Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu i u posjed krajeve zemaljske" (Psalam 2:8). Kako će Gospodin sakupiti narode za svoju baštinu? "Vladat ćeš njima palicom gvozdenom, i razbit ih kao sud lončarski" (Psalam 2:9). To je način na koji će Gospodin doći do sile. To će biti dan odmazde. To je veliki Dan Gospodnji i on će se desiti kada Krist dođe po drugi put. Kada je došao prvi put došao je propovijedati evanđelje siromašnima kako bi se mogli spasiti. Došao je pomazan Svetim duhom kako bi donio slavnu i veličanstvenu poruku o spasenju. Mi još uvijek živimo u tom predivnom danu - danu evanđelja. Kada Isus dođe po drugi put, bit će to dan odmazde.

 

I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: "Nije li ovo sin Josipov?" (Luka 4:22)

 

Ljudi su Ga pogledali i sjetili su Ga se kao Josipovog sina, stolara. Čini se da je to sve pokvarilo. Kako je On mogao biti Mesija? Luka vrlo jasno ističe kako je On na sebe uzeo naše slabo ljudsko tijelo.

 

A on im reče: "Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju." I nastavi: "Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti            doli Naaman Sirac." (Luka 4:23 - 27)

 

Gospodin nam ovo ilustrira na predivan način. On je naveo dva poganina koji su živjeli izvan izraelske zemlje - udovicu iz Sarfate i Naamana iz Sirije - u čijim je životima Bog djelovao čudesno. Želio im je pokazati kako su oni, Njegov vlastiti narod, sposobni ne prepoznati ovaj veliki dan jer nisu prepoznali dan kada je On došao. Oni bi bili nalik brojnim udovicama i mnogim gubavcima koji nisu bili izliječeni za vrijeme Ilije.

 

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode. (Luka 4:28 - 30)

 


Građani Isusova rodnog grada su Ga odbacili. Zemlja oko Nazareta je gruba i oni su ga odvukli do ruba brda, namjeravajući Ga baciti kako bi se razbio u podnožju. Njegov bijeg ovoj rulji bio je čudo.

 

 

ISUS PREBACUJE SVOJ STOŽER U KAFARNAUM I NASTAVLJA SVOJUSLUŽBU

 

 

I siđe u Kafarnaum, grad galilejski. I poučavaše ih subotom (Luka 4:31)

 

Od ovog stiha pa do kraja poglavlja provest ćemo jedan dan s Gospodinom Isusom. Mnogi od nas bismo voljeli da smo mogli provesti jedan dan s Njim kada je bio na zemlji. Luka nam to omogućava.

 

I Matej i Marko bilježe činjenicu da je Gospodin Isus prebacio svoj stožer iz rodnog grada Nazareta u Kafarnaum, koji se nalazio na obali Galilejskog mora. To je učinio zbog toga što Ga ljudi iz Njegovog rodnog grada nisu željeli prihvatiti. Došao je i dan kada je građanima Kafarnauma rekao: "I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u podzemlje ćeš se strovaliti" (Luka 10:15). Zbog toga što Mu je stožer bio ondje, kakvu li su oni prigodu imali. Svjetlost (objava) stvara odgovornost.

 

te bijahu zaneseni njegovim naukom jer silna bijaše riječ njegova. (Luka 4:32)

 

Dok je Gospodin naučavao u sinagogi u subotu, On nije govorio kao pismoznanac ili farizej, već kao Onaj koji ima vlast.

 

A zatekao se u sinagogi čovjek s duhom nečistoga đavla. On povika u sav glas: "Hej, što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji."

 

Isus mu zaprijeti: "Umukni i iziđi iz njega!" Nato đavao čovjeka obori u sredinu te iziđe iz njega ne naudiv mu ništa.

 

I nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: "Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!"

 

I glas se o njemu širio po svim okolnim mjestima. (Luka 4:33 - 37)

 

Živimo u vrijeme kada je štovanje demona ponovno podiglo svoju ružnu glavu, i kada je štovanje sotone postala turobna stvarnost. Demoni su bili na djelu u vrijeme našeg Gospodina, i oni svakako djeluju i danas. Isus je iz ovog čovjeka istjerao demona. Čak i ako uzmemo u obzir upotrebu droga, teško nam je objasniti neke postupke i zastrašujuće zločine, osim ako ne kažemo da je počinitelj bio pod silom i upravom sotone.

 


Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im. (Luka 4:38 - 39)

 

Nakon što je napustio sinagogu, čini se da je Gospodin otišao u kuću Šimuna Petra, vjerojatno na ručak. Dok je bio u Petrovoj kući, izliječio je Šimunovu punicu, koja je imala visoku temperaturu. Snaga bolesti označavala se time što se reklo da je netko imao visoku ili nisku temperaturu. Ovdje se očito radilo o ozbiljnoj bolesti. Naš je Gospodin zaprijetio ognjici, da upotrijebimo Lukinu medicinsku terminologiju, "umukni." Temperatura je nalikovala pobješnjelom psu koji se otrgao s uzice. Naš se Gospodina na jednaki način pozabavio i grijehom. Žena je odmah ustala i počela ih posluživati. Kada je Gospodin Isus Krist iscijelio nekoga, izlječenje se nije dešavalo postupno već se ono desilo u istom trenutku. Bio je to začuđujući događaj.

 

Čuo sam za jedan sastanak kojeg je ne tako davno vodio jedan "iscjelitelj po vjeri." U izvješću piše kako je jedan hromi čovjek bio doveden na platformu gdje je bio proglašen iscijeljenim, a zatim su ga odveli u stranu, a čovjek je još uvijek šepao. Zatim je na platformu došao čovjek koji je rekao da ima tumor, a iscjelitelj po vjeri odmah mu je rekao kako je iscijeljen od tumora. Zanimljivo je koliko su ljudi spremni prihvatiti ovu vrstu svjedočanstva. Zašto hromi nije bio odmah iscijeljen? Da je to učinio naš Gospodin, izlječenje bi se desilo u trenutku. Već čujem kako netko postavlja pitanje: "Pa, zar vi ne vjerujete u božansko iscjeljenje?" Moj odgovor je ovaj: "Kakva druga vrsta izlječenja uopće i postoji?" Svako izlječenje je božansko. To je ono što nam Dr. Luka ovdje govori. Liječnici ne prepoznaju uvijek ovu činjenicu.

 

Jedan predivni liječnik koji je bio član moje crkve, jednom je prigodom rekao: "Ja doduše pošaljem račun, međutim, Bog je taj koji liječi. Ja izvadim iz tijela onaj dio koji tijelu smeta, međutim, Bog je taj koji je Liječnik." Kakvo svjedočanstvo! Bog, a ne pojedinac, izvodi iscjeljenje.

 

O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: "Ti si Sin Božji!" On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist. Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: "I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan." I naučavaše po sinagogama judejskim. (Luka 4:40 - 44)

 


Isusov je dan započeo u jutro, poučavanjem u sinagogi. Sada je kasna večer. Gospodin izlazi pred mnoštvo koje se okupilo, ide od jednog do drugog, dotiče ih i iscjeljuje. Matej, bilježeći ovaj događaj, citira iz Knjige proroka Izaije: "Da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese" (Matej 8:17). Gospodin je iscjeljivao na predivan način. "A On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava" (Izaija 53:4). Gospodin je slabosti i bolesti ljudi ponio suosjećajući s njima, unatoč činjenici što je izraelski narod toga vremena Njega smatrao bijenim. To je također način na koji Ga i mi procjenjujemo. Vidite, koliko je nama poznato, On ove ljude nije liječio na temelju njihove vjere, već Ga je Njegovo veliko srce puno suosjećanja potaklo da djeluje u njihovu korist.

 

I nas se danas potiče da imamo takvo srce puno suosjećanja. "Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!" (Galaćanima 6:2).