dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 7

 

 

TEMA: Isus liječi satnikovog slugu; Isus vraća u život sina udovice iz Naina; Isus pohvaljuje Ivana Krstitelja; Isus odlazi na večeru u farizejevu kuću; Isus iznosi prispodobu o dva dužnika

 

Ovo poglavlje započinje podrobnim opisom još jednog iscjeljenja. U ovome slučaju radi se o satnikovom sluzi. Iako Isus nije imao osobnog dodira sa ovim slugom, čovjek je bio ozdravljen.

 

Samo dr. Luka bilježi uskrsavanje od mrtvih sina udovice iz Naina. On je jedini pisac evanđelja koji bilježi dva Isusova uskrsavanja ljudi od mrtvih (druga osoba je Jairova kćer, Luka 8:54 - 55).

 

U ovome poglavlju također nalazimo i prvu od osamnaest prispodoba koje je zabilježio samo Luka. Ona je izrasla iz Isusovog posjeta farizejevom domu gdje je jedna žena pomazala Njegove noge miomirisnom pomasti. Jednostavna prispodoba o dva dužnika otkrila je kako je ova žena s ulice bila bolja od Šimuna, koji je bio farizej.

 

 

ISUS LIJEČI SATNIKOVOG SLUGU

 

 

Pošto dovrši sve te svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine Židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: "Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio." Isus se uputi s njima.  I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: "Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego ‑ reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi' ‑ i ode, drugomu: 'Dođi' ‑ i dođe, a sluzi svomu: 'Učini to' ‑ i učini!" Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: "Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere." Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava. (Luka 7:1 - 10)

 

U ovome je gradu bilo mnogo Rimskih vojnika. Satnik (stotnik) je bio Rimski časnik koji je zapovijedao sa stotinu vojnika. Ovaj je časnik očito bio čovjek vjere. Njegova ljubav prema Židovskome narodu očitovala se u tome što im je izgradio sinagogu u Kafarnaumu. Kako se nalazio na položaju, bio je časnik sa stanovitim ovlaštenjima i vlasti. On je mogao reći nekom vojniku: "Učini ovo" ili "otiđi onamo", i vojnik bi poslušao. On je prepoznao da i Isus ima tu vrstu moći i da On samo mora izgovoriti jednu riječ i da njegov sluga bude izliječen. Isus se divio vjeri ovoga čovjeka. Zapisano je kako se Isus divio samo u dva slučaja. On se divio vjeri ovoga čovjeka i nevjeri Izraela.

 

 

ISUS VRAĆA U ŽIVOT SINA UDOVICE IZ NAINA

 

 

Nakon toga uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: "Ne plači!"

 

Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: "Mladiću, kažem ti, ustani!"

I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: "Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj! (Luka 7:11 - 16)

 

Samo je dr. Luka zabilježio ovaj događaj. On se tiče vraćanja u život ili, kako bi neki to nazvali, uskrsnuća. Zapisani slučajevi u kojima je Isus vratio ljude u život, tehnički nisu uskrsnuća kako ih mi smatramo. Sve što je Gospodin učinio bilo je vraćanje duše u stara tijela. Tradicija nam govori da nakon što je Gospodin podigao Lazara od mrtvih, ovaj Ga je upitao hoće li još jednom morati umrijeti. Naš je Gospodin rekao Lazaru da će još jednom morati umrijeti i Lazar se od toga dana više nikada nije nasmijao. Bila ta tradicija točna ili ne, ja svejedno smatram kako je dovoljno jednom proći kroz vrata smrti!

 

Do ovoga dana samo je jedna Osoba ustala od mrtvih uskrsnućem, a to je Gospodin Isus Krist. On je prvina onih koji su usnuli. On je jedini koji je ustao od mrtvih u proslavljenome tijelu. Jednog od ovih dana, u događaju koji se zove Uzdignuće crkve, umrli u Kristu i živi vjernici preobrazit će se u uskrsla i proslavljena tijela, i bit će podignuti u susret Gospodinu. To uskrslo tijelo neće nikada umrijeti.

 

Izvještaj o umrlome sinu udovice iz Naina je uistinu tužan. On je bio jedini sin majke koja je bila udovica, što je njegovu smrt činilo dvostruko tragičnom. Prolazeći kroz selo imenom Nain, Gospodin je susreo pogrebnu povorku. Netko je rekao kako je On prekinuo svaki sprovod na kojeg je naišao. Ja sam uvjerenja kako je On podigao od mrtvih više od tri ljudi koliko ih je zapisano u Bibliji. Ova tri slučaja su primjeri, vjerojatno iz tri dobne skupine: dijete, mladić i odrastao čovjek.

 


Isus je uskrsnuo ovog mladića od mrtvih zbog ove usamljene majke. Suosjećao je sa ovom ženom i sa situacijom u kojoj se našla. On je dotakao kovčeg u kojem je mladić ležao i progovorio mu je. On je prigodom podizanja ljudi od mrtvih uvijek upotrebljavao istu metodu. Govorio je izravno tim osobama. Biblija nam govori: "Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom" (1. Solunjanima 4:16 - 17). On će doći po nas sa zovom (vikom). Njegov će glas nalikovati glasu arkanđela i trubi Božjoj. Njegov jedan jedini solo poziv bit će dovoljan da pozove od mrtvih one koji su Njegovi. On je uvijek prilikom vraćanja u život upotrebljavao istu metodu. On, međutim, nije upotrebljavao istu metodu i u ostalim čudima. Međutim, da bi podigao mrtve, On im je uvijek progovarao izravno.

 

 

 

ISUS POHVALJUJE IVANA KRSTITELJA

 

 

Ovom je prigodom Ivan Krstitelj poslao nekoliko svojih učenika k Isusu kako bi Mu ovi postavili nekoliko pitanja, jer je Ivan bio zbunjen.

 

Sve to dojaviše Ivanu njegovi učenici. On dozva dvojicu svojih učenika i posla ih Gospodinu da ga pitaju: "Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?"

 

Došavši k njemu, rekoše ti ljudi: "Ivan Krstitelj posla nas k tebi da pitamo: 'Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?'" (Luka 7:19 - 20)

 

Ivana Krstitelja već smo susreli u Matejevom i Markovom evanđelju. Odjeća mu je bila vrlo piktureskna i neobična. Danas ima ljudi koji oblače neobično odijelo koji pokazuje kako su oni veliki vjernici. Iako je istina da je Ivan Krstitelj nosio neobično odijelo, to nije bilo ono što ga je činilo neobičnim. Njega je od ostatka svijeta izdvajala njegova poruka i njegova služba. On je bio pozvan od Boga - i bilo bi nam bolje da smo i mi sigurni da nas je Bog pozvao ako želimo odjenuti religiozno odijelo. Mnogi ljudi smatraju da ako prihvate vanjštinu onoga što je kršćansko da će time postati kršćani.

 

Ne tako davno jedna je djevojka ispred naše radio postaje ispitivala prolaznike, pa je tako i mene upitala čime se ja bavim. Ja sam joj rekao da služim Bogu i onda sam je zapitao što misli da neka osoba mora učiniti kako bi postala kršćaninom. Ona mi je odgovorila da kako bi se postalo kršćaninom, mora se biti dobar prema bližnjima, nikoga se ne smije kritizirati i prema svima morate biti prijateljski, a nikako grubi. Nastavila je sa vrlo dugim popisom stvari koje bi netko trebao učiniti kako bi postao kršćanin. Ja sam joj rekao: "Ti misliš da je kršćanstvo nešto što ti činiš izvana. Ono to nije. Kršćanstvo je osobni odnos sa Isusom Kristom. To je više od pokušaja imitiranja Isusa Krista, ili nošenja stanovite religiozne odjeće. Moraš se nanovo roditi. Biti kršćanin znači imati iskustvo s Kristom. 'Ako je tko u Kristu, on je novi stvor'" (vidite 2. Korinćanima 5:17).

 

Čini se da je Ivan Krstitelj pogreškom dospio u Novi zavjet; on uopće ne pripada u Novi zavjet. On je posljednji od slavnih Starozavjetnih proroka. On je most preko otvorenog bezdana između Starog i Novog zavjeta. On spada u istu vrstu sa tako istaknutim osobama kao što su Samuel, Ilija, Izaija i Jeremija. Krist je naraštaju kojem je propovijedao: "Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima te govorite: 'Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke.' Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi ubojica proroka" (Matej 23:29 - 31). Oni su se dokazali pravom djecom koja su naslijedila narav svojih otaca, jer je Ivan Krstitelj, posljednji od Starozavjetnih proroka, u to vrijeme bio u zatvoru, a njegov će glas vrlo brzo biti utišan u smrti.


Dok se Ivan nalazio u zatvoru, dvojba je opsjela njegov um.

 

Postoje ljudi koji pokušavaju dati nekakvo psihološko objašnjenje pitanja koje je postavio Ivan Krstitelj: "Jesi li Ti onaj koji ima doći?" Ivan je tražio Mesiju i pitao se je li Krist taj. Pokušati to objasniti na psihološki način je vrlo zabavno. Ti ljudi tvrde da zbog toga što je bio u zatvoru, Ivan je bio potišten, obeshrabren i odbačen. Ja ne vjerujem niti jednoj od ovih riječi. Ivan je najavio kraljevstvo i optužio narod. On je prorekao dolazak Kralja. On je bio graditelj autoceste po kojoj je Kralj trebao doći. Ivan je identificirao Mesiju i rekao: "On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim" (Luka 3:16 - 17). Ovo su vrlo snažne riječi. Ivan nije očekivao da će to nalikovati pikniku dječjeg vrtića. Ivan je očekivao da će Krist ustanoviti kraljevstvo u svoj njegovoj sili i slavi. S obzirom da se ovo nije dogodilo, Ivan je poslao nekolicinu svojih učenika da upitaju Isusa je li On Onaj kojeg su iščekivali ili moraju čekati drugog.

 

Zapazite da je Gospodin Isus glasnike primio srdačno, međutim, ostavio ih je da čekaju.

 

Upravo u taj čas Isus je ozdravio mnoge od bolesti, muka i zlih duhova i mnoge je slijepe podario vidom. Tada im odgovori: "Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene." (Luka 7:21 - 23)

 

Isus je ostavio Ivanove učenike da čekaju dok je On učinio mnoga čuda, tako da su se oni mogli vratiti Ivanu i reći mu da su vidjeli ispunjenje proročanstva i svezi s Mesijom. U Knjizi proroka Izaije 35:5 - 6 čitamo o Njegovom prvom dolasku: "Slijepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tada će hromi skakati ko jelen, nijemakov će jezik klicati..." Isus je Ivanovim učenicima rekao da kažu Ivanu kako su vidjeli Mesijine vjerodajnice. U stvari, Ivan je ispunio svoje poslanje, i Isus je shvatio da nije djelovao onako brzo kako je Ivan to od Njega očekivao, međutim, u prisutnosti intelektualnih poteškoća, zatražio je od Ivana da Mu vjeruje.

 

Isto to Isus traži od vas i od mene. On tra_i našu vjeru kada mi ne možemo razumjeti. "Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja" (1. Korinćanima 1:18). Dvojbe nisu znak da ste mudri. Upravo suprotno - one su znak da ste bezumni i da ne znate sve. One ukazuju na činjenicu da pripadate skupini koja propada. Mnogi učeni profesori sjede u kožnatim naslonjačima u prašnjavim i tamnim knjižnicama, daleko udaljeni od života i čovjekovih potreba, i ondje pišu o intelektualnim poteškoćama u svezi sa prihvaćanjem Biblije, božanstva Isusa Krista i otkupljenja po krvi Isusa Krista. Ja vjerujem Božjoj riječi, dragi moji prijatelji, i nadam se da joj vjerujete i vi.

 

Kad Ivanovi glasnici odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: "Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena? Eno, oni u sjajnoj odjeći i raskošju po kraljevskim su dvorima. (Luka 7:24 - 25)

 

Je li Ivan Krstitelj bio trska koju ljulja vjetar? On to nikako nije bio. Ivan je bio čvrst i snažan. Bio je neuzdrmljiv.

 

Ili što ste izašli vidjeti? Proroka? Uistinu, ka_em vam, i više nego proroka! On je onaj o kome je pisano: Evo, šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom. (Luka 7:26 - 27)

 

Ovo je navod iz Knjige proroka Malahije 3:1, i njime se Ivana Krstitelja ustanovljuje za prethodnika Mesije.

 

Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega." Sav narod koji ga je slušao, pa i carinici, uvidješe pravednost Božju: pokrstiše se Ivanovim krstom. (Luka 7:28 - 29)

 

Ovo je veličanstvena pohvala koju Isus daje Ivanu Krstitelju.

 

Naprotiv, farizeji i zakonoznanci ometoše što je Bog s njima naumio jer ne htjedoše da ih Ivan krsti. "S kime dakle da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: 'Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!' (Luka 7:30 - 32)

 

Drugim riječima, oni su nalikovali skupini razmaženih derišta. Mnogi ljudi su takvi. Ja sam bio pastor gotovo četrdeset godina i većinu tog vremena proveo sam kao dadilja, podrigujući duhovne bebe - upravo su to bili ovi vjerski vođe u Isusovo vrijeme. Gospodin je rekao da su oni nalik djeci koja se igraju na trgu. Jedno od djece kaže: "Hajdemo se igrati vjenčanja." Drugi odgovore: "Ne, to je preveselo." "Hajdemo se onda igrati sprovoda." Ne žele se igrati niti sprovoda jer je to pretužno. Naš je Gospodin rekao kako su ova razmažena djeca upravo nalik ovome religioznom naraštaju. Ja se pitam nije li ovo slika prosječne crkve danas?

 

Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: 'đavla ima!' Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: 'Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!' Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom." (Luka 7:33 - 35)

 

Čujem ljude kako govore: "Meni se ovaj propovjednik ne dopada jer je previše intelektualan i ton kojim govori je monoton." Isti ti ljudi govore: "Ne dopada mi se niti ovaj propovjednik jer udara po propovjedaonici i viče iz petnih žila." Problem nije s ove dvije vrste propovjednika. Problem je u razmaženom djetetu koje se tuži na sve. To je ono što je Gospodin rekao u svoje vrijeme i to možemo primijeniti i dan danas.

 

 

ISUS ODLAZI NA VEČERU U FARIZEJEV DOM

 

 

Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. (Luka 7:36)

 

Ovo je jedna od situacija u kojima je Gospodin Isus otišao na večeru. Kada je odlazio na večeru, to nikada nije bio dosadan događaj. Sjetimo se da je On bio osuđivao ove farizeje. Nazivao ih je razmaženim derištima, pa je teško vjerovati da je poziv na večeru od strane ovog farizeja bio prijateljski. Farizej Ga je pozvao na večeru kako bi Ga mogao uhoditi i kako bi Mu mogao pronaći nekakvu manu.

 

Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge:   kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: "Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica." (Luka 7:37 - 39)

 

Dok je Krist bio u farizejevom domu, došla je jedna žena. Sa sobom je donijela alabastrenu posudu punu miomirisne pomasti i ušla je u farizejevu kuću. Kada ste u ono vrijeme imali goste, vaši su rođaci imali puno pravo doći unutra i stajati uz zid ili sjediti na svojim sjedalicama i gledati. Oni nisu došli komentirati, već samo gledati. Ova je žena ušla i zauzela svoje mjesto iza Gospodina Isusa. U ono vrijeme nisu sjedili na stolicama za stolom. Ležali su na kaučevima. Tako je i Isus ležao na kauču i noge su mu bile okrenute prema otraga, oslanjao se na ruke, i tako je razgovarao preko stola sa svojim domaćinom. Kako je ona sjedila iza Isusovih nogu, plačući zbog toga što su joj grijesi bili oprošteni, počela Mu je noge močiti suzama i brisati ih svojom kosom. Tada Mu je poljubila noge i pomazala ih skupom pomasti.

 

Ovaj farizej nikako ne bi progovorio sa ovakvom ženom kad bi je susreo na ulici. Možda je odlazio k njoj kada bi pao mrak i kada nitko ne bi gledao, međutim, za vrijeme dana nije želio imati ništa zajedničkog sa ženo njene reputacije. Kada ju je vidio kako plače i ljubi Gospodinove noge, pomislio je: On sigurno nije prorok, jer bi inače znao o kakvoj se ženi radi, i ne bi želio imati s njom ništa zajedničkog.

 

 

ISUS IZNOSI PRIRPODOBU O DVA DUŽNIKA

 

 

A Isus, da mu odgovori, reče: "Šimune, imam ti nešto reći." A on će: "Učitelju, reci!" A on: "Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?"  Šimun odgovori: "Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio." Reče mu Isus: "Pravo si prosudio." (Luka 7:40 - 43)

 

Isus je rekao: "Šimune, želim porazgovarati s tobom." Šimun je rekao: "Razgovarajmo." Ovo je jedna od predivnih prispodoba koje dr. Luka bilježi. Iz sadržaja ove priče možete vidjeti u kojem smjeru je Gospodin Isus vodi.

 

I okrenut ženi reče Šimunu: "Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. (Luka 7:44)

 

Po prvi put Gospodin priznaje ovu ženu. Sve do sada nije uopće obraćao pažnju na nju, međutim, sada se okrenuo i pogledao je. Dok ju je gledao, rekao je Šimunu, koji se nalazio na drugom kraju stola: "Vidiš li ovu ženu?" Šimun je već u sebi rekao kako misli da Gospodin ne zna o kakvoj se ženi radi, jer joj inače ne bi dopustio da Ga dodirne. Sada naš Gospodin progovara: "Šimune, poznaješ li uistinu ovu ženu? Pogledaj je! Misliš da je poznaješ, međutim, uopće je ne znaš." Gospodin je ovog farizeja uistinu izribao. Zato mislim da farizej nije Gospodina Isusa pozvao na večeru u znak prijateljstva, već zato da bi Ga mogao uhoditi. Sada Gospodin Isus govori:

 

Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi." A ženi reče: "Oprošteni su ti grijesi." (Luka 7:45 - 48)

 

Gospodin je rekao: "Ti mi nisi pokazao niti uobičajeno gostoprimstvo." Gospodin mu je rekao kako nema baš dobre manire. Da je Šimun bio pravi domaćin, oprao bi Gospodinu noge, pomazao bi Mu glavu i poljubio bi Ga. To je bio običaj u ono doba, međutim, Šimun nije učinio niti jedno od ovoga.

 

Da sam barem mogao biti prisutan na ovoj večeri. Naš Gospodin je bio desert kao govornik poslije večere. Ono što je rekao, ogolilo je Šimunovu dušu. Ova jadna žena s ulice, koja je bila bez nade, željela je oproštenje. Ondje je bio Bog s neba i On joj je oprostio. Sada je rekao Šimunu: "Ispravno si prosudio. Rekao si da će ga više ljubiti onaj koji mu je bio više dužan. Tako je i ona bila velika grešnica i mnogo joj je oprošteno. Međutim, ti, zbog toga što misliš da nisi grešnik, nisi niti zatražio oproštenje." Tako je taj stari licemjerni farizej samo ondje sjedio - grešnik kojem nije oprošteno.

 

Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: "Tko je ovaj da i grijehe oprašta?" A on reče ženi: "Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!" (Luka 7:49 - 50)

 

Ovo je također važeće i u naše vrijeme. Ako ste član crkve i ako nikada niste tražili oproštenje od Gospodina Isusa - vi ste izgubljeni. Ova žena nije imala nikakvih dobrih djela u koja bi se mogla pouzdati, već je vjerovala u Gospodina, pouzdala se u Krista i zatražila je oproštenje.