dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

UVOD

 

VRIJEME:

 

Markovo evanđelje je kronološki gledano bilo prvo evanđelje koje je bilo napisano. Ustvari, ono je bilo jedna od prvih knjiga Novoga zavjeta - ne prva, već jedna od prvih. Vjerojatno je bila napisana iz Rima prije 63. godine.

 

PISAC:

 

Marko je jedan od pisaca Novoga zavjeta koji u stvari nije bio apostol. Matej je bio apostol, kao što je to bio i Ivan. Luka je bio vrlo bliski i intimni prijatelj apostola Pavla.

 

Ivan Marko - Ivan je bilo njegovo židovsko ime, dok mu je Marko bilo latinsko prezime (Djela 12:12): "Kad je to uočio, zaputi se kući Marije, majke Ivana nazvanog Marko. Ondje se mnogi bijahu sabrali i molili." (Ovo se odnosi na vrijeme kada je Šimun Petar bio oslobođen iz zatvora.) U stvari, ovo je prvi povijesni zapis kojeg imamo i njemu u Bibliji. Očito, njegova je majka bila bogata i istaknuta kršćanka u jeruzalemskoj crkvi i očito je da se crkva sastajala u njihovom domu.

 

Marko je bio čovjek koji je išao sa Pavlom na prvo misijsko putovanje. On je bio Barnabin nećak. Pavao nam o tome govori u Kološanima 4:10. On je očito bio duhovni sin Šimuna Petra, jer je Petar, pišući u 1. Petrovoj 5:13, rekao: "Pozdravlja vas suizabranica u Babilonu i Marko, sin moj." Markovo evanđelje se dugo smatralo evanđeljem Šimuna Petra. Mislim da za to postoje i dokazi; malo ćemo pobliže ovo razmotriti za koji trenutak.

 

Ivan Marko pridružio se Barnabi i Pavlu prije prvog misijskog putovanja. U Djelima 13:5 nam je rečeno: "Kad se nađoše u Salamini, navješćivahu riječ Božju u židovskim sinagogama. Imali su i Ivana za poslužitelja." Ovaj se čovjek, međutim, vratio kući nakon što su došli u Pergu Pamfilijsku i očito je da se uplašio ili "ustrtario", kako bismo to rekli danas. Mislim da ne moramo braniti Ivana Marka zbog toga što se okrenuo od njih. Možda je imao ispriku, međutim, Pavao ga nije želio povesti na drugo misijsko putovanje, iako je njegov ujak Barnaba to učinio. Barnaba je bio veliki čovjek i bio je spreman oprostiti; ali ne i Pavao. U Djelima 15:37 - 38, čitamo: "Barnaba je htio povesti i Ivana zvanog Marko. Pavao pak nije smatrao uputnim sa sobom voditi onoga koji se u Pamfiliji odvojio od njih te nije s njima pošao na djelo." Meni ovo izgleda kao da je Pavao mislio da je Marko potpuni promašaj. U trideset i devetom stihu ovog poglavlja rečeno nam je: "Spopade ih takva ogorčenost da se raziđoše: Barnaba povede Marka i otplovi na Cipar. Koliko se to nas tiče, on je otplovio sa stranica Biblije. O službi Ivana Marka znamo jako malo.

 

Ipak znamo da se Ivan Marko ipak pokazao dobrim. Kada je Pavao napisao 2. Timoteju 4:11, rekao je: "Luka je jedini sa mnom. Marka uzmi i dovedi sa sobom jer mi je koristan za služenje."

 

Uvijek se postavljalo pitanje da li se on spominje negdje u pisanjima evanđelja. Dok vam na tu činjenicu skrećem pažnju, ja osobno mislim kako nema nikakvog temelja za jednu ovakvu pretpostavku.

 

Rečeno nam je kako je ovaj čovjek, Marko, činjenice evanđelja dobio od Petra. Drugi govore o tome kako je objašnjenje evanđelja dobio od Pavla. Ja sam voljan prihvatiti ovakvo tumačenje.

 

 

KOME JE NAPISANO

 

Zašto postoje četiri evanđelja? Jedan od razloga leži u činjenici da su evanđelja bila napisana različitim ljudima. Matejevo evanđelje bilo je napisano izraelskome narodu; ono je bilo napisano religioznim ljudima. Markovo evanđelje bilo je napisano Rimljanima, i bilo je prilagođeno rimskim vremenima. Ono je bilo napisano snažnom čovjeku. Rimljani su vladali svijetom tisuću godina. Evanđelje po Marku bilo je napisano takvim ljudima. Rimljani su u stvari podjarmili čitavi svijet; donijeli su mir i pravdu, dobre ceste, zakon i poredak, zaštitu; međutim, taj je mir bio uspostavljen silom. Željezna peta Rima bila je na čovječanstvu i ono je trebalo platiti cijenu. Rim je bio ustanovljen na čvrstoj diktaturi. Dr. D. S. Gregory izrazio je to na ovaj način: "Rimljani su željeli iskušati je li moguće da čovjekova sila, uzimajući na sebe obličje zakona, regulirana političkim načelima od kojih su najočitija poštovanje zakona i pravde, usavrši čovječanstvo podlažući pojedinca državi i čineći državu sveopćom [svjetskom]." Dr. Robert Culver je, u svojoj knjizi o Danielu, rekao kako su Rimljani svijetu dali onu vrstu mira kakvu su Liga naroda i danas Ujedinjeni narodi željeli dati svijetu. Ovakvu vrstu mira već su iskušali Rimljani, i tu se mora raditi o miru koji je svijetu nametnut, i to silom, i koji se drži u rukama vrlo snažnog čovjeka. Današnji svijet, naravno, ponovno očekuje da se pojavi takav snažan čovjek.

 

Rim je predstavljao aktivnu ljudsku silu u starom svijetu, i ta ga je sila dovela do diktatorske strukture vlasti. Sila je u stvari bila utjelovljena u jednom čovjeku, što je, naravno, bilo vrlo opasno. Danas ponovno postoji opasnost od nečeg takvog, i sve se više približavamo tom trenutku. Želio bih u svezi s tim ponovno navesti riječi dr. D. S. Gregory-a. "Najveći Rimljanin, idealni čovjek cjelokupne rase, bio je stoga najsnažniji radnik, osvajač, organizator i vladar - čovjek koji je kao Cezar mogao zamahnuti žezlom vlasti nad čitavim svijetom. Cezar i carstvo bila je neizbježna posljedica Rimskog razvoja.... Kada je [Rimljanin] osjetio u svojoj dubini kako je pravda u rukama nekog despota najgora stvar koja se može desiti grešnom čovjeku - Sveti Duh predlaže da se prihvati Isusa iz Nazareta kao Vladara i Spasitelja, očekivanog izbavitelja svijeta." Danas se krećemo prema policijskoj državi, kojom će vladati jedan čovjek. On će biti u rukama Sotone i vladat će grešnim čovjekom na takav način da će ovaj vapiti za izbavljenjem. Jedini koji će ga moći izbaviti biti će Gospodin Isus Krist kada dođe!

 

Pavao je napisao Rimljanima: "Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje" (Rimljanima 1:16). Ta snaga je snaga koja može pokazati milosrđe. U doba u koje su vladali carevi (cezari), svijet je čeznuo za milosrđem, a sve što je dobio bila je sila. To je bilo doba u koje se niti jedan čovjek nije usuđivao opirati toj sili, jer je opiranje bilo pogubno. Bilo je nemoguće pobjeći od te sile - nikako se nije moglo udaljiti od nje. U to je doba Bog poslao poruku ovom segmentu populacije, a pisac te poruke bio je Ivan Marko.

 

Ivan Marko je prenio Petrov opis evanđelja. Rana crkva je smatrala da je to izvješće istinito, pa je takav stav i zauzela. Na primjer, Papias, jedan od prvih crkvenih otaca, zabilježio je kako je Ivan Marko svoje evanđelje primio od Šimuna Petra: "Marko, Petrov tumač, pažljivo je zabilježio sve što je prikupio, međutim, ne prema redoslijedu kojim je Krist govorio i činio." Euzebije je rekao kako je "takova svjetlost pobožnosti zasjala u umovima onih koji su čuli Petra, da nisu bili zadovoljni time što su to jednom čuli, niti doktrinom koja nije bila zapisana a koja im je bila predana, već su predano tražili od Marka (čije je evanđelje sada rašireno posvuda) da im u pisanom obliku ostavi doktrinu koju su primili propovijedanjem." Tako smo, stoga, dobili evanđelje Šimuna Petra kroz Ivana Marka.

 

 

KARAKTERISTIKE MARKOVOG EVANĐELJA

 

Ono je evanđelje akcije, jer je i Šimun Petar bio takva vrsta osobe. Ono je evanđelje akcije, napisano Rimljanima, koji su također bili ljudi od akcije.

 

U Markovom evanđelju Isus je odlučio svečanu kraljevsku odoru i opasao se radnim odijelom. U Matejevom evanđelju, On je Kralj; u Markovom evanđelju, On je Sluga. Međutim, On nije čovjekov sluga; On je Božji Sluga. Marko je to izrazio navodeći riječi našeg Gospodina: "Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Marko 10:45).

 

U Markovom evanđelju Isus je predstavljen kao Jahvin Sluga. Ovime se ispunjava Izaija 42:1 - 2: "Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na Njega sam svoga Duha izlio, da donosi pravo narodima. On ne viče, On ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama."

 

Bernard je, 1864. godine, o Markovom evanđelju rekao slijedeće: "Ono što je Petar rekao Korneliju bilo je zapaženo kao dobar moto za ovo evanđelje: 'Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, Njega koji je, jer Bog bijaše s Njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.'"

 

Netko je to izrazio ovim riječima:

 

Čitao sam

U knjizi

Kako je čovjek imenom

Krist

Prošao zemljom čineći dobro.

Strašno je uznemirujuće

Meni

Što sam tako lako

Zadovoljan

Samo

Prolaženjem zemljom.

 

Danas mnogo čitamo o protestnim marševima, slušamo o tome kako je potrebno samo činiti dobro, podjednako od političara i propovjednika. Svi oni govore o činjenju dobra, međutim, oni samo prolaze zemljom. Gospodin Isus došao je u privlačnosti svoje ljudske naravi i u punini svog božanstva i činio je dobro. To je bio samo početak evanđelja. Umro je i ponovno ustao. Tada je onima koji su bili Njegovi rekao: "Idite." Tada je evanđelje bilo potpuno. To je evanđelje danas.

 

Markov stil je sažet i otvoren, permanentan i jezgrovit, kratak i sladak. Markovo je evanđelje lišeno prekomjernih bujica riječi i ono odmah prelazi na glavnu stvar. To je evanđelje akcije i postignuća. Ovdje Isus nije okićen riječima i pričom, već je ogoljen i odjeven za akciju.

 


Markovo evanđelje pisano je jednostavnim stilom. Ono je načinjeno za mase ljudi na ulici. Zanimljivo je zapaziti da se veznik i pojavljuje više puta od ijedne druge riječi u evanđelju. Pojavljuje se 1.331 put. Ja osobno to nisam izborio, međutim, dragi prijatelji, ako sumnjate u ovaj podatak, možete ga i sami provjeriti. Ako ćemo iskreno, da sam u srednjoj školi predao sastavak iz hrvatskog koji bi u sebi sadržavao toliko mnogo veznika i, sigurno bih bio izbačen iz škole. Ipak, radi se o moćnoj riječi kada je se upotrijebi na ispravan način. To je riječ akcije i ona označava da još nešto mora slijediti. Čuo sam dosta govornika, poglavito mlađih propovjednika, i kada posežu za slijedećom riječi koju žele izgovoriti, tada obično upotrebljavaju riječ i. Kada izgovore ovu riječ, dragi prijatelji, onda moraju reći još nešto. Niti jedna rečenica ne može završiti sa i. I uvijek vodi k daljnjem događanju.

 

Marko je ovo evanđelje, vjerujem, napisao u Rimu, očito za Rimljane, jer su oni bili zaposleni ljudi koji su vjerovali u silu i akciju. Oni su željeli odgovor na ovo pitanje: Je li Isus sposoban obaviti taj posao? Ovo je evanđelje dovoljno kratko da može pročitati zaposlen čovjek. Navedeno je nekoliko Starozavjetnih citata i objašnjeni su židovski običaji, čime je dan dodatni dokaz kako je evanđelje pisano za strance.

 

Matej nam je na početku svog evanđelja iznio rodoslovlje zbog toga što kralj treba imati rodoslovlje. Marko nam nije iznio rodoslovlje jer ono nije potrebno sluzi; njemu su potrebne preporuke. Sluga mora uraditi posao. To ćemo i vidjeti u ovom evanđelju jer je na taj način Gospodin Isus i predstavljen.



                                                      POGLAVLJE 1:1-8

 

 

U ovom prvom poglavlju evanđelja po Marku vjerojatno ima više sadržaja nego u bilo kojem poglavlju u Bibliji (usporedite sa Postankom 1). Ono pokriva službu Ivana Krstitelja, nakon što navodi riječi iz Izaijinog i Malahijinog proročanstva. Ulazimo u prvu godinu Isusovog službovanja, i slijedimo Ga kroz jednu od radnih subota. Poglavlje završava silnim čudom izlječenja gubavca. Unatoč pritisku života ispunjenog poslovima, Isus je pronašao vremena za molitvu.

 

Ovo poglavlje pretrpano sadržajem začuđuje nas odsustvom rodoslovlja koje je tako istaknuto u Matejevom evanđelju. Već smo rekli zašto je tome tako. Kralj mora imati rodoslovlje. Sluzi su potrebne preporuke, a ne "potvrda o rođenju." Ne postavlja se pitanje o Njegovim precima, već o Njegovim postupcima - je li On sposoban uraditi posao? Jahvin Sluga ovdje je obilježen svojim postignućima. Osim toga, Rimljani i drugi stranci se ne bi zabrinjavali oko Isusovog rodoslovlja, koje se prati do Abrahama.

 

Započinjući sa proučavanje teksta ovog evanđelja, zamolimo Boga da nas dovede u vitalni odnos s Isusom. Gledat ćemo Gospodina Isusa Krista. Dr. A. J. Gordon je napisao: "Pogled spašava, međutim, gledanje posvećuje."

 

Početak evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite Mu staze! (Marko 1:1 - 3)

 

Ovo nije početak niti Ivana, niti Isusa. Ovo je početak evanđelja, kada je Gospodin Isus došao na ovu zemlju, umro na križu i ponovno ustao. To je, dragi moji prijatelji, evanđelje.

 

Postoje tri početka zabilježena u Bibliji. Poredajmo ih kronološkim slijedom:

 

1. "U početku bijaše riječ..." (Ivan 1:1). Ove riječi sežu u beskonačno daleku prošlost, početak prije svakog vremena. Čovjekov um ovdje može samo tapkati u mraku. Radi se o logičnom, umjesto o kronološkom početku, jer ja u svom razmišljanju moram zabiti klin negdje u prošlosti kako bih mogao poletjeti. Ako vidim zrakoplov u zraku, onda pretpostavljam da negdje postoji i aerodrom. Tako, kada promatram svemir, znam da je i on od nekuda poletio i se ondje negdje nalazi Bog. Ja, međutim, ne znam ništa o tom početku. Bog dolazi iz vječnosti kako bi se susreo sa nama. Ja samo trebam zabiti klinove na mjesto gdje nas On susreće, vratiti se u mislima koliko god mogu unatrag, i shvatiti kako je on bio ondje i prije toga.

 


2. "U početku stvori Bog nebo i zemlju" (Postanak 1:1). To je mjesto gdje smo se iz vječnosti počeli gibati u vrijeme. Svejedno, iako su se ljudi trudili odrediti trenutak postanka svemira, nitko do sad ne može tvrditi sa sigurnosti. Čovjekove pretpostavke variraju od šest tisuća godina do tri milijarde godina. Znamo jako malo, međutim, kada dođemo u Njegovu prisutnost, onda ćemo spoznati savršeno, kao što smo i sami spoznati; tada ćemo shvatiti kako smo gledali kao kroz zrcalo, u zagonetki. Siguran sam da ćemo se diviti vlastitoj gluposti i neznanju. Naš je Bog veliki Bog. On ima vremena u izobilju.

 

3. "Početak evanđelja" (Marko 1:1) je isto kao i: "Što bijaše od početka" (1. Ivanova 1:1). Ovo je datirano. Taj trenutak seže do Isusa Krista, i to do trenutka kada je On na sebe preuzeo čovjekovo tijelo. Isus Krist je evanđelje!

 

Zatim Marko, koji navodi jako malo tekstova iz Starog zavjeta, citira dva proročanstva. Rimljani su znali jako malo o proročanstvima, međutim, Marko je ovo naveo kako bi im pokazao kako Onome o kome on piše nije potrebno rodoslovlje, ali su Mu potrebne preporuke. Tako je Marko pokazao kako se On spominje, to jest, ima preporuke, još iz doba Izaije i Malahije. I Ivan i Marko su izjavili kako je dolazak Ivana Krstitelja bilo ispunjenje proročanstva o onome koji će biti Kristov prethodnik.

 

Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. (Marko 1:4)

 

Ivan je propovijedao o obraćenju i krstio je na otpuštenje grijeha, a ne za otpuštenje grijeha. Služba Ivana Krstitelja bila je svojevrsna pripremna služba. Ona je narod pripremala za dolazak Gospodina Isusa Krista na scenu. Isus Krist je Onaj koji otpušta grijehe.

 

Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. (Marko 1:5 - 6)

 

Ivan Krstitelj bio je upečatljiv, ne samo po svojoj poruci, već i po stilu oblačenja i načinu prehrane. Ovaj čovjek je bio osoba koja je bila odvojena za ovu službu. On je bio rođen u svećeničkom redu, kao Levit, i od njega se očekivalo da službuje u hramu u Jeruzalemu. Međutim, Bog ga je pozvao kao proroka, i tako je on dospio u pustinju gdje je propovijedao. A ljudi su dolazili kako bi ga slušali!

 

Mi danas volimo crkve smještati na mjesta gdje ljudi žive ili kamo im je pristupačno doći i okupljati se. Osjećamo kako bi crkva trebala biti pristupačna. Ivan Krstitelj uopće se nije trudio oko te teorije. On je djelovao daleko u pustinji i mnoštvo ljudi je grnulo k njemu kako bi čuli njegovo propovijedanje.

 

I propovijedao je: "Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. (Marko 1:7)

 

Ovo nam otkriva ponešto o stvarnoj veličini ovog čovjeka. On je uzburkao gomilu ljudi. Bio je čudan i snažan čovjek, međutim, njegov je glas bio usamljen. Zapazite njegovu skromnost. Ivan Krstitelj bio je ponizan čovjek.

 

Ja vas krstih vodom, a On će vas krstiti Duhom Svetim." (Marko 1:8)

 

U ovome je velika razlika između Ivana Krstitelja i Isusa Krista. Pravo krštenje je krštenje Duhom Svetim. Obredno krštenje je krštenje vodom. Vodeno krštenje je danas vrlo važno jer je ono u stvari svjedočanstvo. U Matejevom evanđelju smo naučili kako je razlog zbog kojeg se Gospodin Isus krstio bio taj da se želio poistovjetiti sa cjelokupnim čovječanstvom.