dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 15:1-41

 

 

TEMA: Suđenje Isusu; Isusovo raspeće; ukop

 

Sada smo došli do proučavanja Isusovog raspeća. Ja znam da je svako Pismo dano nadahnućem od Boga i da je korisno (vidite 2. Timoteju 3:16), međutim, ovaj odjeljak koji opisuje Kristovu smrt i uskrsnuće ima posebno značenje za nas danas. Zadnje smo poglavlje zaključili sa Isusom koji se nalazio u rukama Njegovih neprijatelja. Njegovi učenici bili su raspršeni. Jedan od njih Ga je izdao. Drugi Ga je zanijekao.

 

Te se večeri radilo o grijehu na dva različita načina. Naime, grijeh Ga je pokušavao uništiti. Osim toga, i On je poduzimao nešto u svezi sa grijehom - On je umirao za moj i vaš grijeh. Mislim da bi se moglo reći kako je zbog toga križ jedan od mnogih paradoksa kršćanske vjere. On je ujedno najveća tragedija svih vremena kao i najveća pobjeda neba i zemlje. Stoga, ovom poglavlju ne bismo trebali pristupati sa osjećajem poraza ili žaljenja Onoga koji pati. Kroz ove bismo scene trebali proći nježno i s poštovanjem sa srcem punim zahvalnosti Bogu što nam je omogućio ovako veliko spasenje (vidite Hebrejima 2:3).

 

U ovim je prizorima neizbježna i stanovita nota tragičnosti jer je nad Isusom bila učinjena okrutna nepravda i bile su Mu nametnute gorke patnje. Nije niti čudo što je Klovis, barbar, kada je prvi puta čuo čitanje evanđelja, uzviknuo: "Da sam barem bio ondje sa svojim vojnicima." Međutim, zapamtite kako nije naše sažalijevanje ono što Božji Sin želi od nas. On traži našu vjeru. Vjerujte u Gospodina Isusa Krista. "Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da Ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava" (Rimljanima 10:9 - 10). On traži vjeru vašeg srca, a ne sažalijevanje vašeg srca.

 

Markovo evanđelje je evanđelje akcije, i ovo petnaesto poglavlje iznosi narav vrhunske akcije. Raspeće je klimaks i krunska ročka ove akcije. Raspeće je bila ona točka prema kojoj su se svo stvorenje i Božji plan kretali od vječnosti, jer On je bio "Jaganjac zaklan od postanka svijeta." Evanđelje je sata bilo prevedeno na jezik akcije! Pavao je kasnije rekao: "Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima" (1. Korinćanima 15:3 - 4).

 

Vidite, evanđelje je ono što je On učinio. Ono nije to što Bog od vas traži da učinite. To je Njegova akcija, a ne moja ili vaša. Vi i ja nismo u poziciji učiniti nešto što bi bilo prihvatljivo Bogu. Vaša i moja pravednost nisu prihvatljive i dostatne za spasenje. Bog mora, što i čini, osigurati tu pravednost u Kristu. On "je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja" (Rimljanima 4:25).

 

Sada ćemo iznijeti pregled ovog petnaestog poglavlja:

 

1. Isusa vode pred Pilata (stihovi 1 - 6).

 

2. Isusa osuđuju - Baraba biva pušten (stihovi 7 - 15).

 

3. Isusa okrunjuju trnovom krunom (stihovi 16 - 23).


4. Isus razapet (stihovi 24 - 41).

 

5. Isusa daju Josipu - novi grob (stihovi 42 - 47).

 

ISUSOVO SUĐENJE

 

Odmah izjutra glavari svećenički zajedno sa starješinama i pismoznancima - cijelo Vijeće - upriličili su vijećanje pa Isusa svezali, odveli i predali Pilatu. (Marko 15:1)

 

Razlog zbog kojeg su učinili ovo ležao je u činjenici da je židovsko vijeće moglo čovjeka osuditi na smrt, međutim, ono nije moglo i sprovesti smaknuće. Samo je rimska vlast to mogla učiniti. Stoga, ovo se tijelo moralo obratiti Rimskom sudu za izvršenje smrtne kazne o kojoj su oni odlučili. Optužba na temelju koje su Ga osudili u židovskom vijeću, nikada ne bi izdržala pred Pilatom. Zato su se sastali rano slijedećeg jutra kako bi formulirali optužnicu koja bi izdržala pred Rimskim sudom, i koja bi učinila zakonitim, nezakonitu akciju od protekle noći.

 

Vidite, Pilat je bio rimski upravitelj koji je boravio u Jeruzalemu u to vrijeme. Njegovo je sjedište bilo u Cezareji jer je on više volio ono mjesto - ono se nalazilo na obali i imalo je predivnu klimu. On nije volio Jeruzalem. On je dolazio samo tijekom kakvih blagdana kako bi bio ondje ako izbije kakva pobuna. Rimska vlast nije dopuštala pobune ili protestne marševe ili bilo što takvo, i to je jedan od razloga zbog kojeg je Rim opstao gotovo tisuću godina kao veliko svjetsko carstvo. Mislim da bi današnji narodi trebali zapaziti ovu činjenicu.

 

Pilat je bio političar. Motivirajuća sila u njegovom životu je bila ekspeditivnost (probitačnost, svrsishodnost), a ne Rimska pravda. On je želio osloboditi Isusa kada je otkrio da je nedužan, međutim, u isto je vrijeme želio udovoljiti i vjerskim vođama. Međutim, ovdje ćete zapaziti kako od Isusa nije dobio suradnju kojoj se nadao. Mislio je da ako Isus bude surađivao, on (Pilat) će moći udovoljiti i vjerskim vođama. Pilat je tipični primjer jeftinog političara koji je vezan debelim konopcima poštenja i dosljednosti i "koji nosi vodu na oba ramena", tražeći neku vrstu kompromisa i želeći udovoljiti svim stranama. Kada se trudite to učiniti, onda ne možete udovoljiti nikome.

 

I upita Ga Pilat: "Ti li si kralj židovski?" On mu odgovori: "Ti kažeš." (Marko 15:2)

 

To je isto kao da mu je rekao: "U pravu si. Ja jesam."

 

I glavari Ga svećenički teško optuživahu. Pilat Ga opet upita: "Ništa ne odgovaraš? Gle, koliko te optužuju." A Isus ništa više ne odgovori te se Pilat čudio. O blagdanu bi im pustio uznika koga bi zaiskali. (Marko 15:3 - 6)

 

Pilat je bio zadivljen i šokiran što pred sobom ima zatvorenika koji se ne želi braniti. Pretpostavljam da su drugi zatvorenici nadugačko i naširoko branili svoj slučaj, međutim, ovaj je Zatvorenik bio drukčiji. On sebe nije branio i Pilat je želio znati razlog.

 

Kada usporedimo ovo izvješće sa onim u Ivanovom evanđelju, nalazimo da je bilo dosta međusobnog razgovora između Pilata i vjerskih vođa, jer je Pilat u stvari želio osloboditi Isusa. Odveo ga je unutra kako bi s Njim razgovarao. Zatim je izišao van i ponovno Ga je uveo unutra, nadajući se da će od Njega doživjeti nekakvu suradnju. Međutim, Pilat je shvatio da mora stajati na svoje vlastite dvije noge i da sam mora donijeti odluku u svezi s Isusom Kristom. Kad smo već kod toga, to je ono što svaki čovjek na zemlji mora učiniti.

 

Pilat je dalje mislio da se može izvući iz škripca ako bude oslobodio jednog zarobljenika. On jednostavno nije mogao vjerovati da bi netko želio da Baraba bude oslobođen, a Isus razapet. Uistinu je mislio da je pronašao rješenje za izlaz iz dileme u kojoj se našao.

 

A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba. (Marko 15:7)

 

Ovdje su imali čovjeka koji je bio kriv zbog ubojstva i zbog sudjelovanja u pobuni. U to je doba on bio zatvorenik s najtežom optužnicom. On je trebao biti razapet sa ostalima. Mislim da je Gospodin Isus bio razapet na križu koji je bio namijenjen Barabi.

 

A on im odgovori: "Hoćete li da vam pustim kralja židovskoga?" Znao je doista da Ga glavari svećenički bijahu predali iz zavisti. Ali glavari svećenički podjare svjetinu da traži neka im radije pusti Barabu. Pilat ih opet upita: "Što dakle da učinim s ovim kojega zovete kraljem židovskim?" A oni opet povikaše: "Raspni Ga!“ (Marko 15:9 - 13)

 

Dogodila se nešto još neviđeno. Pilatu je bilo jasno da su optužbe protiv Isusa bile lažne. U svojim je rukama imao zatvorenika koji je bio vrhunski primjer kriminalca, pa je zato i usporedio Isusa i Barabu. Bio je šokiran što su oni tražili da im pusti Barabu, pa je on, sudac, zabrinuto pitao svjetinu što da dakle učini sa Isusom.

 

Reče im Pilat: "Ta što je zla učinio?" Povikaše još jače: "Raspni Ga!" (Marko 15:14)

 

Svjetina je bila poučena da zahtijeva da Isus bude razapet. Ovdje vidimo kako svjetina odlučuje o presudi. Kad ih je Pilat pitao što je zlo Isus učinio, oni su samo sve jače i jače vikali: "Raspni Ga!" Niti jedna rulja nije spremna razmišljati, upotrijebiti svoju glavu ili dobro procijeniti. Sve što su znali je vikati: "Raspni Ga!"

 

Hoteći ugoditi svjetini, Pilat im pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne. (Marko 15:15)

 

Pilat je očito bio slab, kolebljiv i neodlučan političar. Popustio je zahtjevima gomile i predao je Isusa da Ga se razapne. Rimska se pravednost ovdje uistinu izjalovila. Nedužan čovjek trebao je umrijeti. Ali samo malo - On zauzima moje mjesto, a ja nisam nedužan. On je također zauzeo tada i vaše mjesto.

 

ISUSOVO RASPEĆE

 

Vojnici Ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij, pa sazovu cijelu četu. (Marko 15:16)

 

Kada je bilo kojeg kriminalca trebalo razapeti, onda je taj bio predan ovim vojnicima. Oni su bili skupina okrutnih ljudi, i sa zatvorenikom su mogli činiti što im je bila volja. Oni su, naravno, zatvorenike ponižavali, mučili ih i od njih činili igračke svojih sadističkih poriva. To je bilo ono što su se spremali učiniti sa Gospodinom Isusom.

 

Ja mislim da su igrali jednu igru, Rimsku igru, imenom "vruća pesnica." Svaki od njih bi Isusu pokazao svoju pesnicu; zatim bi mu zavezali oči i svi osim jednoga bi Ga udarili. Oni su od Njegovog lica učinili kašu, i ja mislim da On više nije izgledao poput čovjeka. Naravno, nakon što bi mu skinuli povez s očiju, On je morao pogoditi koja Ga pesnica nije udarila. Zatvorenik naravno nikada nije mogao pogoditi koja je ona prava. Čak i kad bi pogodio koja je bila ona prava, oni Mu to ne bi priznali jer su željeli igrati svoju prljavu igru i dalje. Bilo je to okrutno mlaćenje, i to je vjerojatno razlog zbog kojeg su trebali pronaći Šimuna Cirenca da Mu nosi Njegov križ. Naš je Gospodin imao trideset i tri godine - još uvijek je imao mladenačku snagu. Uvjeren sam da je bio mišićav. Hodao je onom zemljom uzduž i poprijeko. Bio je drvodjelja i bio je sposoban istjerati mjenjače novca iz hrama. Međutim, ovi su ga vojnici nemilosrdno izmlatili.

 

I zaogrnu Ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave Mu na glavu te Ga stanu pozdravljati: "Zdravo, kralju židovski!" (Marko 15:17 - 18)

 

To što su Mu stavili krunu od trnja i grimizno odijelo bio je njihov čini ismijavanja.

 

I udarahu Ga trskom po glavi, pljuvahu po Njemu i klanjahu Mu se prigibajući koljena. (Marko 15:19)

 

Ovo je bio krajnje pokvareno. Imperfekt glagola sugerira činjenicu da su Ga oni nastavili udarati i pljuvati po Njemu. Bilo je to više od obične ljudske mržnje. Ovo je bilo okrutno i podlo, i u tim postupcima nam se otkriva degradiranost čovjekovog srca. Vidite li što je Isus pretrpio kada je stao na vaše mjesto? Križ Ga je još uvijek iščekivao.

 

A pošto Ga izrugaše, svukoše Mu grimiz i obukoše Mu Njegove haljine. I izvedu Ga da Ga razapnu. I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da Mu ponese križ. (Marko 15:20 - 21)

 

Nakon čitavog jutra neljudskih patnji, odveli su Isusa da bude razapet. Šimun je bio iz Cirene u sjevernoj Africi. Vjerojatno je došao na Pashu u Jeruzalem. Čini se da je on slučajno bio izabran iz mnoštva da pomogne nositi križ. Vjeruje se kako je Isus nosio križ do gradskih vrata.

 

I dovuku Ga na mjesto Golgotu, što znači lubanjsko mjesto. (Marko 15:22)

 

Golgota znači "lubanjsko mjesto." To se mjesto još naziva Kalvarija.

 

I nuđahu Mu piti namirisana vina, ali On ne uze. (Marko 15:23)

 

Vino izmiješano sa smirnom bilo je droga koja je pomagala umrtviti strašne muke križa onima koji su trebali umrijeti. Zanimljivo je da kada se rodio, mudraci su Mu donijeli smirnu. Kada je umirao, nudili su Mu smirnu. Smirna govori o Njegovoj smrti.

 

Kad Ga razapeše, razdije među se haljine Njegove bacivši za njih kocku - što će tko uzeti. (Marko 15:24)

 

U stvari, ovdje bi bolji prijevod bio: "nakon što su Ga razapeli." Niti jedan evanđelist nije zapisao detalje oko samog raspeća; oni su nam iznijeli samo događaje koji su okruživali raspeće. Božji Duh je taj događaj prekrio velom, kao da je želio reći: "U tome nema ničeg što bi moglo zadovoljiti sadistička govorkanja. Tu nema ničega čime bi se dokoni umovi mogli pozabaviti. To je previše strašno."

 

Podjela Njegove odjeće bila je ispunjenje onoga što je zapisano u Psalmu 22:18.

 

A bijaše treća ura kad Ga razapeše. Bijaše napisan i natpis o Njegovoj krivici: "Kralj židovski." (Marko 15:25 - 26)

 

Ovdje nam je rečeno kako su Ga razapeli u treći sat, a to je devet sati ujutro. (Marko upotrebljava židovski način računanja vremena, dok Ivan upotrebljava rimski.) Da bismo dobili puni naziv, moramo sva četiri zapisa u evanđeljima staviti zajedno. Ivan nam je rekao kako je natpis bio ispisan na hebrejskom, Grčkom i na latinskom. Niti jedan od pisaca evanđelja nije nam naumio dati čitavu priču.

 

Optužba zbog koje su Ga razapeli bila je ova:

 

"KRALJ ŽIDOVSKI"

 

Možda će vam izgledati čudno ako kažem da je ovo bilo istina. Nije bilo istinito prema onome što su oni mislili. Isus nije vodio nikakvu pobunu protiv Rima. On je sebe ponudio Izraelu, a oni su Ga odbacili.

 

A zajedno s Njime razapnu i dva razbojnika, jednoga Njemu zdesna, drugoga slijeva. Da se ispuni Pismo: Među zlikovce bijaše ubrojen. (Marko 15:27 - 28)

 

Isus je bio razapet, čitamo, križ među dva razbojnika - jedan Mu je bio s lijeve strane, a drugi Mu se nalazio zdesna. To je bilo učinjeno, kaže Marko, kako bi se ispunilo Pismo. Zatim navodi riječi proroka Izaije 53:12: "...među zlikovce bio je ubrojen..."

 

Prolaznici su Ga pogrđivali mašući glavama: "Ej, ti, koji razvaljuješ hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, siđi s križa!" Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: "Druge je spasio, sebe ne može spasiti! (Marko 15:29 - 31)

 

Ovo je bila istina. On nije mogao spasiti druge i u isti čas spasiti sebe. On je dao sebe za druge - ovo je veliko načelo otkupljenja.

 

Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!" Vrijeđahu Ga i oni koji bijahu s Njim raspeti. A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji - sve do ure devete.

O devetoj uri povika Isus iza glasa: "Eloi, Eloi lama sabahtani?" (Marko 15:32 - 34)

 

Htio bih ovdje napomenuti kako nam Marko ovdje govori o raspeću kako se odvijalo po satu. U treći sat je Isus bio pribit na križ, a u šesti sat (to je bilo u podne) na zemlju se spustila tama. Visoko podnevno sunce bilo je zasjenjeno, i na križ je pala tama. Tama je trajala od šestog do devetog sata, to jest, od podneva do tri popodne.

 

Ovo ćete svakako zapaziti: prva tri sata bila su od devet ujutro do podneva; druga tri sata bila su od podneva do tri sata popodne. Isus je visio na križ u šest sati. U prva tri sata bilo je svjetla; druga tri sata vladala je tama. Međutim, u prva tri sata vladala je duhovna tama, a u druga tri sata svijetlilo je duhovno svjetlo. Zašto? Zato što je u prvih tri sata čovjek učinio najgore što je znao. Razapeli su i pogrđivali Isusa. U početku su oba razbojnika to činila. U isto vrijeme je neprijatelj defilirao ispod Njegovog križa, odmahivao glavom i ismijavao Ga. U prva tri sata, čovjek je bio na djelu i činio je ono najgore što je znao; u druga tri sata Bog je djelovao. U prva tri sata je patio od ljudske ruke; u posljednja tri sata On je patio za čovjeka. U prva tri sata On je umirao zbog grijeha; u druga tri sata On je umirao za grijehe svijeta. Tako je za vrijeme dok je zemljom vladala tama, u stvari svijetlila duhovna svjetlost i Bog je bio na djelu. U prva tri sata grijeh je činio sve što je mogao kako bi Ga uništio; u druga tri sata, On je svoju dušu učinio žrtvom za grijeh. U ta posljednja tri sata On je plaćao za grijehe svijeta. Tijekom tog razdoblja On je bio učinjen grijehom zbog nas; On je postao grijehom za nas. Bog Ga je napustio, a ipak, čak i tada, Bog je bio u Kristu, mireći svijet sa samim sobom (vidite 2. Korinćanima 5:19). Kakav paradoks nalazimo ovdje.

 

Neki od nazočnih čuvši to govorahu: "Gle, Iliju zove." A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži Mu piti govoreći: "Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da Ga skine.“  (Marko 15:35 - 36)

 

Mnoštvo je pogrešno razumjelo ono što je Isus rekao. Oni su vjerojatno mislili da je Isus dozivao Iliju, jer je postojala sličnosti između ove dvije riječi; zato su rekli: "Pustite da vidimo hoće li Ilija doći." Sigurno se pitate nisu li oni napola sumnjali da Isus uistinu jest Mesija. Ja mislim da u čovjekovom srcu postoji nešto što mu govori - i njima je govorilo - da je ovo bio Mesija.

 

Zatim su Mu  dali malo octa kako bi ublažili Njegovu žeđ. To nije bila droga koju su Mu bili nudili ranije. On je ovo uzeo, kako bi se ispunilo proročanstvo: "U jelo mi žuči umiješaše, u mojoj me žeđi octom napojiše" (Psalam 69:21).

 

A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu. I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. (Marko 15:37 - 38)

 

On nije umro zbog toga što su Mu organi prestali funkcionirati. On je predao svoj duh.

 

Kada se razderao hramski zastor, vjerojatno su bili nazočni brojni svećenici. Tri sata je bilo vrijeme za večernju žrtvu i oni su u tom trenutku služili u hramu. To je sigurno imalo nekog utjecaja na njih. Bilo kako bilo, kasnije bilježimo kako su mnogi svećenici došli do spasonosne spoznaje o Kristu. "I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru" (Djela 6:7). Ovo nam otkriva kako je mnogo svećenika povjerovalo u Gospodina Isusa Krista, i možemo vjerovati da su neki od njih bili u hramu u vrijeme kada je On bio razapet.

 

Nikako se ne radi o pukom slučaju što je upravo u trenutku kada je On predao svoj duh, hramski zastor bio razderan nadvoje. Ove dvije činjenice su namjerno iznesene na jednome mjestu.

 

Isus je predao svoj duh. On nije mogao umrijeti dok nije dao svoj duh. Isus nije umro zbog toga što mu nisu funkcionirali organi, što znači da je On umro na drugačiji način nego što mi umiremo. Bio sam prisutan kada su umirali mnogi ljudi. Svi su ispuštali smrtni hropac. Ono posljednje što činimo je da nastojimo povući u sebe svoj dah. Ono što želimo je upravo taj posljednji dah. Isus to nije učinio. On je otpustio svoj duh. Tako je Njegova smrt drugačija čak i u tjelesnom smislu.

 

U tom je trenutku hramski zastor bio razderan na dva dijela. Zastor govori o Kristovoj ljudskoj naravi. Knjiga Levitskog zakonika govori nam više o zastoru, jer Knjiga Levitskog zakonika govori o službi u šatoru sastanka. Zastor, sjetit ćete se, govori o Kristovoj ljudskoj naravi, i to sadrži veličanstvenu poruku za nas. Vidite, Kristova ljudskost, ili Kristov život, isključuje nas od Boga. Njegov bezgrešni život pokazuje koliko je grešan naš život. Trenutkom kada je On umro, zastor je bio rastrgan. Njegova smrt je ta koja nas dovodi k Bogu, dragi prijatelji, a ne Njegov život.

 

A kad satnik koji stajaše Njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: "Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!" (Marko 15:39).


Ja vjerujem kako se ovdje radi o ispovijedanju vjere ovog stotnika i to je bilo najdalje što je on mogao otići u ovom trenutku. Nije mogao reći ništa što bi otkrilo njegovu vjeru više od onoga što je upravo rekao. On je priznao kako je Isus Božji Sin. Priznao je ono tko je On bio, a time je priznao i ono što je On učinio. Ja mislim da ovaj čovjek nije poznavao sve detalje oko teologije. Ovaj čovjek nikada nije pročitao Strongovu teologiju ili neku od mojih knjiga, međutim, ovaj je čovjek znao dovoljno da zauzme svoje mjesto u podnožju Kristova križa. I, znate, to je sve što Bog ikada od nekog grešnika i traži. On traži da u vjeri dođemo k Njemu. To je bilo ono što je ovaj čovjek učinio. Moramo zapamtiti da je on bio poganski Rimljanin, i da se bavio okrutnim poslom razapinjanja ljudi. U tom je trenutku uistinu bio učinjen nježnim.

 

Nešto nam je rečeno i o ženama koje su bile prisutne.

 

Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova mlađega i Josipa, i Saloma - te su Ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale Mu - i mnoge druge koje uziđoše s Njim u Jeruzalem. (Marko 15:40 - 41)

 

Usput, zanimljivo je zapaziti kako su žene bile posljednje koje su napustile križ i prve koje su došle na grob. One su stajale u daljini, kako nam je ovdje rečeno. Ostale su vjerne. One su bile vjerne do samog kraja. U tom su trenutku Njegovi učenici i apostoli bili raštrkani. Ondje je bilo i drugih žena koje nisu imenovane, jer piše: "I mnoge druge koje uziđoše s Njim u Jeruzalem."