dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 2

 

 

Drugo poglavlje Markovog evanđelja je još jedno poglavlje koje je do vrha ispunjeno akcijom. Ono je u stvari nastavak prvog poglavlja; započinje onim predivnim veznikom "i", kojeg Marko toliko mnogo puta upotrebljava. Ova malena riječ je cement, vezivni materijal, koji ovo evanđelje drži na okupu. Ona uvijek povezuje ono što se dogodilo ranije sa onime što tek ima uslijediti.

 

I pošto nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. (Marko 2:1)

 

Vidimo da je Isus ušao u Kafarnaum nakon nekoliko dana. Mislim da smo prošli puta rekli kako je naš Gospodin premjestio svoje sjedište iz svog rodnog grada, Nazareta, u Kafarnaum. Koliko je meni poznato, Kafarnaum je ostao sjedištem našeg Gospodina za čitavo vrijeme Njegovog službovanja na zemlji, sve tri godine.

 

Prošli put smo vidjeli da se Gospodin morao povući u osamljeno mjesto zbog toga što gubavac kojeg je izliječio nije bio poslušan onome što mu je Isus rekao da učini, već je došao na ulicu i razglasio svakome. Zbog toga je mnoštvo ljudi nahrupilo na našeg Gospodina i On nije mogao činiti svoj posao.

 

Ovo je jedan od nekoliko razloga zbog kojih Gospodin Isus nije došao kao neka vrsta čudotvorca. Nije želio da to bude ono što će karakterizirati Njega i Njegovu službu. On nije želio da ovaj čovjek i ostali govore o Njegovim čudima, jer je On došao zbog duhovne službe. On je došao umrijeti na križu za grijehe svijeta. Ovakva vrsta publiciteta zamagljuje evanđelje.

 

Ako ćemo iskreno, a ja želim biti pošten i iskren, jedan od razloga zbog kojeg se ja tako glasno prigovaram ljudima koji naglasak stavljaju na iscjeljenja ili jezike ili nešto što je nalik ovome, čak i ako se radi o darovima koji su namijenjeni dobu u kojem živimo, je u tome što oni stavljaju kola ispred konja. Netko mi je prije nekog vremena rekao: "Znate, Taj i Taj propovijeda evanđelje, jednako kao što to činite i vi, a on također ima i službu iscjeljivanja." Da, međutim, je li taj čovjek poznat po tome što propovijeda evanđelje? Je li to razlog zbog kojeg ljudi odlaze na njegove sastanke? Odlaze li ljudi slušati evanđelje kako bi bili spašeni ili se naglasak stavlja na iscjeljenja ili neka druga čuvstvena iskustva? Mislim da bismo mi danas ovo pitanje trebali raščlaniti do samog temelja. Naš primarni posao je propovijedanje evanđelja. Ovdje u Markovom evanđelju vidimo kako je naš Gospodin bio uvelike zakočen zbog ove senzacije sa izliječenim gubavcem; do te mjere da je napustio Kafarnaum na neko vrijeme (ne znamo kako dugo je ovo trajalo), a zatim se vratio natrag.

 

Kada se vratio, čitamo kako se pročulo da se vratio natrag u kuću. Struktura grčke rečenice upućuje na činjenicu da se radilo o sasvim određenoj kući. Tako nam se nameće slijedeće pitanje: koja se kuća spominje u prvom poglavlju ovog evanđelja? U prvom poglavlju nam je rečeno da je Isus, nakon što je ujutro bio u sinagogi, ušao u kuću Šimuna i Andrije. Ovo nas tjera da vjerujemo kako su ljudi, kada su počeli skidati krov s kuće, skidali krov sa kuće Šimuna Petra! Teško nam je zamisliti Petra kako poslušno stoji sa strane i dopušta ljudima da sprovedu svoj naum do kraja. Ne Šimun Petar! Imam osjećaj da im je čak zaprijetio da će pozvati policiju. Bila je to njegova kuća.

 

U čitavom se kraju proširila riječ da se naš Gospodin vratio u Kafarnaum i da je odsjeo u kući Šimuna Petra.

 

I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ. (Marko 2:2)

 

Služba našeg Gospodina bila je propovijedati Božju riječ, i na to bismo područje, osjećamo, trebali staviti naglasak i danas. To je naglasak na Božjoj riječi, na njenoj cjelovitosti i nepogrešivosti. Moja molitva za samoga sebe u tom smislu je: "O, Bože, daj mi više pouzdanja u Božju riječ." Mogu vidjeti što ona čini u srcima i životima ljudi, a također znam što je učinila za mene. Kao rezultat toga, trebao bih imati više pouzdanja od onoga koje imam. Bit ću vrlo iskren sa vama; ponekad se pitam hoće li ona imati bilo kakvog utjecaja na srca i živote ljudi. Moram priznati da nemam vjeru kakvu bih trebao imati. Moramo zapamtiti da se ovdje radi o Božjoj riječi i da se ona nikada Njemu ne vraća prazna (Izaija 55:11). Zato se ja radujem kada ovdje čitam kako je naš Gospodin njima propovijedao riječ.

 

Sada nam se pažnju skreće na jednu sasvim drugu skupinu ljudi. Ona se sastoji od male delegacije od pet ljudi. Oni dolaze prašnjavim putom prema Kafarnaumu.

 

I dođu noseći k Njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k Njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao. (Marko 2:3, 4)

 

Sada nam se pažnju skreće na ovu skupinu od pet ljudi koja je ovako izgledala. Jedan od njih bio je, jadničak, oduzet. On niti nije mogao doći sam onamo jer je bio na nosilima. Druga četvorica tvore svojevrsni kvartet, svaki na jednom uglu nosila. I tako ih vidimo kako dolaze. Nisu mogli ući u kuću zbog gomile ljudi koji su zakrčili vrata i prozore.

 

Ono što sam ja zaključio o crkvenom radu danas je da se on sastoji najviše od imenovanja različitih odbora. Odbor je ono na što se pastor crkve vrlo često oslanja. Danas se crkveni rad u velikoj mjeri odvija kroz odbore različitih organizacija. Netko je rekao kako su odbori načinjeni od onih kojima je potrebno nekoliko minuta, međutim, koji potroše nekoliko sati. Netko drugi je rekao da je odbor načinjen od ljudi koji svaki osobno ne mogu učiniti ništa, međutim, dok su zajedno, onda mogu odlučiti kako se ništa ne može učiniti. To je u osnovi ono što odbori čine.

 

Ako su ovi ljudi postupali na način na koji mi danas postupamo, onda je ova malena skupina ljudi imala odbor. Imali su odbor za vrata koji je prišao, pogledao situaciju, vratio se i rekao: "Nije moguće ući kroz vrata." Zatim, imali su i odbor za prozore, koji je otišao bliže kući, pogledao kakva je situacija i vratio se, govoreći: "Nije moguće ući kroz prozor." Sva sreća da su imali i odbor za krov, koji se vratio iz izviđanja i rekao: "Mislimo da je moguće spustiti ga kroz krov." tako, ako imate dovoljno odbora, sigurno će se naći jedan koji će i funkcionirati.

 

Bilo kako bilo, ovi su ljudi odlučili da svog prijatelja spuste kroz krov, i tako su se prihvatili posla  na krovu. Kada su ga spustili pred Krista, mislim da im je bilo neugodno jer su uvidjeli da su prekinuli sastanak. Možete si misliti kako je ovo utjecalo na sastanak koji je već dobrano trajao! Ne znamo što je naš Gospodin poučavao tom prilikom, međutim, učenje je iznenada bilo prekinuto. Naš ih je Gospodin vjerojatno pogledao i nasmijao se - gotovo sam siguran da je tako postupio.

 

Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: "Sinko! Otpuštaju ti se grijesi." (Marko 2:5)

 

Čiju vjeru? Bila je to vjera ovih ljudi. Ovo me je uznemirivalo već nekoliko godina, svaki put kada sam pročitao ovaj stih. Činilo mi se da je vjera ovih ljudi bila ono što je bilo zaslužno da je ovaj čovjek bio spašen. "Otpuštaju ti se grijesi." Međutim, kako sam proučavao ove riječi, shvatio sam kako se nije radilo o njihovoj vjeri koja je spasila ovog čovjeka.

 

Predivno je imati majku koja je kršćanka, međutim, vi nećete otići u nebo privezani za pregaču svoje majke. Predivno je imati oca koji je kršćanin, međutim, niti pobožni otac vas neće spasiti. Morat ćete se sami potruditi oko vjere. Vi morate biti oni koji ćete vjerovati.

 

Ako pobliže razmotrimo tekst, uviđamo kako se nije radilo o vjeri ove četvorice ljudi koja je spasila ovog čovjeka. Vjera ovih ljudi dovela ga je do mjesta na kojem je mogao čuti Gospodina Isusa kako  se bavi s njim osobno i pojedinačno. "Vidjevši njihovu vjeru" odnosi se na vjeru da ovog oduzetog čovjeka dovedu k Njemu. Kada je vidio ovo, pozabavio se sa samim tim čovjekom, i rekao mu je: "Sinko! Otpuštaju ti se grijesi."

 

Ono što nam je danas u crkvi toliko potrebno su nosači nosila - muškarci i žene s takvom vjerom da otiđu van i dovedu nespašene kako bi ovi mogli čuti evanđelje. Danas ima mnogo ljudi koji su paralizirani nepokretnošću grijeha, nepokretnošću indiferentnosti ili nepokretnošću predrasuda. Mnogi ljudi ne žele otići u crkvu u kojoj se propovijeda evanđelje, osim ako ne uhvatite jedan ugao njihovih nosila i donesete ih onamo. To je bilo ono što su ova četvorica učinila. Oni su imali vjere da svog jadnog prijatelja donesu do Gospodina Isusa kako bi čuli da se Isus pozabavio s njim osobno i kaže mu: "Sinko! Opraštaju ti se grijesi."

 

Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: "Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?" (Marko 2:6, 7)

 

Ovdje je i neprijatelj, međutim, oni ne govore naglas nego su samo razmišljali u sebi. U tom svom razmišljanju pogriješili su u prvom pitanju, međutim, bili su u pravu kada je riječ o drugom pitanju. "Ovaj" čovjek nije hulio. Istina je, međutim, da samo Bog može opraštati grijehe.

 

Niti jedan sudac nema pravo pustiti kriminalca. Njegov posao je provođenje zakona. Bog je moralni vladar ovog svemira i On mora braniti svoje zakone. Bog ne može biti kao netko tko je bez zakona, jer je On pravedan. Time što je načinio zakone, On je poslušan tim zakonima, i Njegovi zakoni su neumoljivi. Oni se uopće ne mijenjaju, i po njima smo vi i ja krivi pred Bogom. Potrebno nam je oproštenje naših grijeha i On uistinu oprašta. Nemojmo nikada učiniti pogrešku i misliti kako Bog oprašta zato što ima veliko srce. On nam oprašta zbog toga što je Krist platio cijenu za naše grijehe. Gospodin Isus nije hulio - On je Bog. On je mogao opraštati grijehe zbog toga što je došao na ovu zemlju kako bi osigurao spasenje za vas i mene i za ovog oduzetog čovjeka.

 


Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi, pa će im: "Što to mudrujete u sebi? (Marko 2:8)

 

Vidite, ovi ljudi nisu ovo izgovorili naglas, već su samo pomislili u svojim srcima. Isus ih je pokušao izvesti van, međutim, oni su već i ranije imali okršaje s Njim i svaki put su izgubili. Tako su odlučili kako je ovaj put najbolje ostati šutjeti, što su i učinili. Zato im je naš Gospodin rekao slijedeće:

 

Ta što je lakše? Reći uzetomu: 'Otpuštaju ti se grijesi' ili reći: 'Ustani, uzmi svoju postelju i hodi?' (Marko 2:9)

 

Usput treba napomenuti kako oni uopće nisu namjeravali odgovoriti na ovo pitanje. Šutjeli su, i s obzirom da su šutjeli, Isus je odlučio svejedno se pozabaviti s njima. Znao je što su mislili. U Ivanovom evanđelju 2:25 čitamo: "[Isusu] nije trebalo da tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku." Sada ih je Gospodin Isus uistinu stavio pod svjetlo reflektora. Je li lakše oprostiti grijehe ovome čovjeku, ili učiniti da on ustane i hoda? Iako Mu oni nisu odgovorili, siguran sam da bi rekli kako je jednako nemoguće učiniti jedno kao i drugo. Samo Bog to može učiniti. Taj je odgovor ispravan i zato je Gospodin  Isus naredio ovome čovjeku neka uzme svoju postelju i neka hoda.

 

Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!" I reče uzetomu: "Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!" (Marko 2:10, 11)

 

Jedan stari škotski komentator Biblije je rekao kako je razlog zbog kojeg je Isus ovome čovjeku rekao neka uzme svoju postelju i neka hoda taj što se ovome više neće vratiti bolest (neće doći do recidiva). On se neće vratiti u postelju i neće mu više biti potrebna nosila. Od sada će hodati. Kad naš Gospodin izliječi, On to učini potpuno.

 

I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima. Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: "Takvo što nikad još ne vidjesmo!" (Marko 2:12)

 

Vidite, ovo je Evanđelje ispunjeno akcijom i ovdje imamo jedno takvo čudo.

 

Isus ponovno iziđe k moru. Sve je ono mnoštvo grnulo k Njemu i On ih poučavaše. Prolazeći ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: "Pođi za mnom!“ On usta i pođe za Njim. (Marko 2:13, 14)

 

Ovdje imamo nastavak akcije, iako se tu ne radi o čudu. U Markovom evanđelju vidimo mnogo akcije.

 

Ovdje imamo poziv Levija, ili Mateja. Matej je, usput treba napomenuti, pripadao Levijevom plemenu. Zamislite si samo ovo! Pripadao je svećeničkom plemenu, a ovdje ga vidimo kako je od svih zanimanja odabrao ono porezničko (cariničko). Usput, ovo bi trebalo odgovoriti na pitanje o deset izgubljenih plemena. Ovo je jedno od mnogih mjesta gdje nalazimo pojedince koji pripadaju nekom drugom plemenu osim Judinog. Kada netko danas pokuša ustvrditi kako postoji deset izgubljenih plemena, on je sigurno u lovu na uskršnja jaja. Dragi prijatelji, ova plemena nikako nisu bila izgubljena. Ovdje imamo jedno od tih plemena; čovjek iz Levijevog plemena postajao je učenikom našeg Gospodina. Isus ga je pozvao na ovakav jedinstveni način. Mo_da se sjećate kako nam Matej u svome evanđelju nije rekao ništa o činjenici da je priredio veliku večeru na koju je pozvao neke od svojih prijatelja - jedina vrsta prijatelja koju je on imao, bili su grešnici.

 

Kada zatim Isus bijaše za stolom u njegovoj kući, nađoše se za stolom s Njime i Njegovim učenicima i mnogi carinici i grešnici. Bilo ih je uistinu mnogo. A slijedili su Ga i pismoznanci farizejske sljedbe pa vidjevši da jede s grešnicima i carinicima, rekoše Njegovim učenicima: "Zašto jede s carinicima i grešnicima?" (Marko 2:15, 16)

 

Jeste li zapazili kako je ovdje tri puta naglašeno da su gosti bili carinici i grešnici? Očito je da na popisu gostiju nije bilo ni jednog dobrog čovjeka. Nitko iz gradske elite nije bio nazočan. Zapazite kako carinici dolaze ispred grešnika. Oni su bili poreznici onoga doba.

 

Čuvši to, Isus im reče: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike." (Marko 2:17)

 

Ovo je veličanstveni odgovor. Sigurno nećete zvati liječnika ako su vam svi ukućani zdravi. Tek kada ste bolesni pozivate liječnika. Gospodin Isus je rekao kako On nije došao pozivati pravednike, već je došao pozivati grešnike. Rekao je to zbog toga što su ondje bili samo grešnici. Tog je dana ondje bila prisutna samo jedna vrsta ljudi. Nije bilo nikoga pravednog, međutim, farizeji su mislili da su oni pravedni!

 

Ivanovi su učenici i farizeji postili. I dođu neki i kažu Mu: "Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?" (Marko 2:18)

 

Oni su bili pod Zakonom, međutim, pod Zakonom nije bila dana nikakva uputa za post. Bog je svome narodu dao sedam blagdana, a ne dane posta.

 

Nato im Isus reče: "Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!" (Marko 2:19, 20)

 

Rekao im je kako je mnogo važnije biti u odnosu s Njim i imati zajedništvo s Njim, nego postiti. Isto je tako i danas, dragi prijatelji. Jedna je stvar biti religiozan i stavljati na sebe takvu masku, međutim, sasvim je drugačije uživati u zajedništvu s Gospodinom Isusom i ljubiti Njega.

 

"Nitko ne prišiva krpe od sirova sukna na staro odijelo. Inače nova zakrpa vuče sa starog odijela pa nastane još veća rupa. "I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine pa propade i vino i mješine. Nego - novo vino u nove mješine!" (Marko 2:21, 22)

 

Gospodin ovdje iznosi dvije ilustracije o ovom novom životu ljubavi i zajedništva s Njim. Rekao je kako On nije došao dotjerati (ulaštiti) Zakon. On nije došao kako bi Mojsijevom sustavu dodao nove odredbe. Isus nije došao kako bi Mojsijev zakon rafinirao i razvio. Došao je učiniti nešto sasvim novo. Nije došao zakrpati staro odijelo, već je došao dati nam novo odijelo.

 

Pod Zakonom čovjek je morao činiti dobra djela, i njegova djela bila su poput starog odijela koje su izgrizli moljci. Naš je Gospodin došao dati novo odijelo pravednosti, kojim se zaodijeva grešnik koji uzvjeruje Kristu. To mu omogućava da može stati pred Svemogućeg Boga. Ovo što je Isus ovdje rekao je predivno i veličanstveno, dragi prijatelji. Naš Gospodin nije došao proširiti ili projicirati Zakon Starozavjetnog sustava ili religije. Došao je uvesti nešto novo. Ono što je novo je činjenica da će On umrijeti za grijehe svijeta. Novo vino ulijeva se u nove vinske mješine. Novo odijelo stavlja se na novog čovjeka. Ovo odijelo pravednosti dolazi na onoga tko po vjeri postane Božje dijete. Ovo je predivno!

 

U posljednjem dijelu ovog poglavlja dolazimo do subotnjeg dana u poljima. Zatim, u trećem poglavlju, započinje odjeljak u kojem se opisuje subotnji dan u sinagogi. Ta dva događaja vidjeli smo opisana u Matejevom i Lukinom evanđelju. Radi se o vrlo važnim stvarima jer je oko ovih pitanja o suboti Isus prekinuo odnos sa vjerskim vođama. Od tog trenutka oni su tražili Njegovu smrt.

 

U ovom događaju Isus je tvrdio kako je On gospodar subote. U sinagogi je upravo na subotnji dan učinio dobro djelo. Naravno, nameće nam se pitanje: Je li On uistinu prekršio zakon o suboti u bilo kojem od ova dva slučaja? Kada je iscijelio onog čovjeka sa usahlom rukom, je li prekršio subotnji zakon? Naravno da nije. On je došao ispuniti Zakon. Ovdje međutim možemo vidjeti kako je Isus dao i interpretaciju ovoga. Otkrio je kako je On Gospodar subote, i kako je najvažnije bilo učiniti ono što je dobro.

 

Jedne je subote prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. (Marko 2:23)

 

"Usjevi" su u Grčkom izvorniku opisani riječju sporima, što znači zrnati usjevi. Možda se radilo o ječmu ili o pšenici. Učenici su trgali klasje i jeli ga, što su farizeji protumačili kao sabiranje zrnja ili žetvu i čišćenje iste, i to još u subotu. Zakon je ljudima dopuštao trganje klasja - čitamo, naime, u Ponovljenom Zakonu 23:24 - 25: "Ako uđeš u vinograd svoga susjeda, slobodno ti je zobati grožđa do mile volje, ali u svoj sud ne smiješ stavljati. Ako uđeš u žito svoga susjeda, možeš kidati klasove rukom, ali ne smiješ prinositi srpa susjedovu žitu." Oni su, u stvari, bili poslušni Zakonu. Da su srpom žnjeli žito za svoje potrebe, tada bi se radilo o žetvi. Međutim, farizeji su iznijeli svoju vlastitu interpretaciju ovog događaja, pa su zato sve protumačili kao da se radi o kršenju Zakona.

 

A farizeji Mu rekoše: "Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?" Isus im odgovori: "Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? (Marko 2:24, 25)

 

Isus nije inzistirao na tome da oni u stvari nisu prekršili zakon o suboti. Uopće je odbio s njima se prepirati oko toga. Umjesto toga, dao im je primjer iz života Davida, njihovog kralja, i naveo im je primjer iz Davidovog života u kojem je on očito prekršio Mojsijev Zakon i bio je svejedno opravdan. Vidite, slovo Zakona nije trebalo nametati kada je donosilo muku Božjem sluzi koji je želio služiti Bogu. To je, naravno, bio slučaj sa Davidom, i naš je Gospodin upravo taj slučaj upotrijebio kao ilustraciju.

 

Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?" I govoraše im: "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!" (Marko 2:26 - 28)

 

Ovo je veliko načelo u svezi sa svetkovanjem subote i sa njenim značenjem. Zakon je uistinu bio načinjen zbog čovjeka, a ne čovjek radi subote. Osim toga, ovdje nalazimo još jedno veliko načelo, a to je da je Gospodin Isus Gospodar subote. Obje ove stvari su vrlo važne. Usput bih želio napomenuti kako sam izdao jednu knjižicu naslovljenu Dan subotnji ili dan Gospodnji? Danas je ovo pitanje vrlo važno. Zapamtimo da se mi ne nalazimo pod starim Mojsijevim sustavom kada je riječ o svetkovanju subote, jer je ono bilo dio saveza između Boga i izraelskoga naroda (Izlazak 31:12 - 17).

 

Ovaj subotnji događaj u polju i subotnji događaj kojeg nalazimo na početku trećeg poglavlja trebali bi ići zajedno; iako se ovdje u Bibliji nalazi prijelaz iz poglavlja u poglavlje, samo ćemo nastaviti sa proučavanjem ovih događaja koji se tiču subotnjeg dana.