dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 18

 

TEMA:

                                                                                   

Maleno dijete, izgubljena ovca, ponašanje u dolazećoj crkvi i usporedba o oproštenju.

 

Slijedećih nekoliko poglavlja čini se da ne doprinose gibanju koje smo pratili u Matejevu evanđelju, međutim, ona svakako popunjavaju mnoge praznine do kojih je došlo zbog iznenadne digresije (udaljavanja od teme) u nebeskom kraljevstvu koja je nastupila zbog odbacivanja Kralja. U Mateju 13, u besjedi u prispodobama (misteriozne prispodobe - op. prev.), nalazimo prikaz nebeskog kraljevstva ovog doba, međutim, svejedno još uvijek postoji mnogo pitanja na koja treba  dati odgovor. Ova poglavlja pomažu nam odgovoriti na mnoga od ovih pitanja.

 

Sada nalazimo da je novo rođenje osnova za ulazak u kraljevstvo.

 

 

MALENO DIJETE POSTAJE PRIMJEROM POUKE

 

U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: "Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?" (Matej 18:1)

 

Pitam se: jeste li zapazili notu tjelesnih ambicija u ovome pitanju? Možda se radi samo o tome da ja razmišljam previše kritički, međutim, čini mi se da su ovi ljudi o toj temi razgovarali, a možda su dvojica ili trojica njih smatrali da bi ih se s pravom moglo smatrati najvećima u nebeskom kraljevstvu. Zbog toga je naš Gospodin učinio nešto doista senzacionalno.

 

On dozove dijete, postavi ih posred njih. (Matej 18:2)

 

Što nam ovo govori? To nam govori da su malena djeca dolazila k Njemu bez oklijevanja. U Marku 10:14 Gospodin je rekao: "Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im." Problem nije bio u tome da djeca ne bi došla k Njemu, već u zaustavljanju starijih da im to više ne priječe. Ovdje imamo uistinu predivnu sliku. Gospodin je uzeo maleno dijete i postavio ga između svih učenika.

 

I reče: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. (Matej 18:3)

 

Ovo je stih kojeg se svakako zloupotrebljavalo i pogrešno razumijevalo, međutim, zapamtite da je ovdje Gospodin Isus govorio o obraćenju, a ne o povratku. Neki ljudi misle kako se na neki neuobičajeni način treba vratiti u djetinjstvo i u svojim postupcima postati maloljetnik, a sve da bi se ušlo u nebesko kraljevstvo. Gospodin ovdje ne govori o povratku u prethodno djetinjstvo, već o odlasku u novi život. Isus razmišljanje učenika skreće sa pitanja držanja nekakvog uzvišenog mjesta u nebeskom kraljevstvu na pitanje koje ima prvenstveni značaj; radi se o osiguravanju ulaska u to kraljevstvo. Takvo razmišljanje je jednako radikalno, kao i ono što nalazimo zapisano u Ivanu 3:3: "Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!" Ono važno što je naglašeno u ovom stihu je novo rođenje. Morate postati maleno dijete u smislu da se ponovno rodite. Kada ste nanovo rođeni, tada u duhovnom smislu započinjete kao maleno dijete.

 


Nažalost, ima jako mnogo ljudi koji ne prepoznaju svoju duhovnu nezrelost. Kada sam postao pastorom jedne crkve, bio sam izuzetno iznenađen brojem zahtjeva koji su dolazili od tzv. novoobraćenika, a koji su željeli dati svoje svjedočanstvo pred crkvom. Mislim da se radilo o istoj stvari kao i kad su Isusovi učenici raspravljali tko je veći u nebeskom kraljevstvu. Gospodin nam poručuje da ako ste se obratili, tada razmislite o svojoj duhovnoj dobi. Trebate postati maleno dijete. Treba li maleno dijete odmah ustati i izbrbljati svoje svjedočanstvo? Treba li maleno dijete biti službenik u crkvi? Nabrajajući kvalifikacije za službu biskupa (nadglednika) u crkvi, Pavao je isključio nove obraćenike: "Ne novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod osudu đavlovu" (1. Timoteju 3:6). Ja sam mišljenja kako je ovdje naš Gospodin izrekao nešto vrlo slično.

 

Tko god se, dakle, ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. (Matej 18:4)

 

Kada se vratimo unatrag i naglasimo ulazak u kraljevstvo, to jest, novo rođenje, tada nalazimo da je onaj koji se ponizi poput malog djeteta najveći u nebeskom kraljevstvu.

 

I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prime. "Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku." (Matej 18:5, 6)

 

Riječ "sablazniti", koja je upotrijebljena ovdje, znači: uzrokovati da netko posrne; to jest, navesti na grijeh. Isus upozorava protiv ovakvih postupaka vrlo oštrim riječima! Meni izgleda da ono što Gospodin Isus u ovom odjeljku čini je proglašavanje evangelizacije djece božanskim imperativom. Pridobivanju djece za Krista Gospodin je dao najveći prioritet. Ne postoji ništa što bi bilo tako važno poput ovoga.

 

Postoji priča o poznatom evangelizatoru Dwightu Moodyu, koji je jedne večeri, nakon evangelizacijskog sastanka došao kući. Članove njegove obitelji zanimalo je koliko je obraćenika bilo te večeri, pa im je i odgovorio: "Dva i pol." Obitelj je rekla: "Pa to je divno; dva odrasla čovjeka i jedno dijete prihvatili su Gospodina za svog osobnog Spasitelja!" Moody je na to rekao: "Ne, ne, dvoje djece i jedan odrastao čovjek prihvatili su Gospodina." Nastavio je: "Odrastao čovjek je već u godinama i on ima samo pola života za dati. On je samo polovica obraćenika." Mala djeca su važna.

 

Pastor jedne crkve u Škotskoj je prije mnogo godina predao svoju ostavku, pa su ga crkvene starješine upitat će za razlog takve odluke. "Evo", odgovorio je, "prošle godine imao sam samo jednog obraćenika: malenog Bobbya Moffat." Bobby Moffat bio je kasnije čovjek koji je otvorio Afriku za misionarsko djelovanje. Bila je to najbolja godina koju je taj pastor imao! U ovim stihovima Gospodin stavlja veliki naglasak na djecu.

 

"Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kojem dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili noge biti bačen u oganj vječni. (Matej 18:7, 8)


Ne mogu si niti zamisliti ništa gore od ovog!

 

I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni. "Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, ka_em vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima." (Matej 18:9, 10)

 

Naš Gospodin nam poručuje kako ne smijemo prezirati one malene. Kada jedan od njih umre, njihov duh odmah odlazi biti kod Gospodina. Svi maleni idu u nebo, dragi prijatelji. Ako ste i vi izgubili maleno dijete, ove će vam riječi biti velika utjeha. Oni odlaze u nebo, međutim, ne zato što su nedužni ili zato što su vaši, već zato što je Isus umro za njih. To je ono o čemu naš Gospodin ovdje govori. "Nemojte ih vrijeđati; nemojte ih prezirati. Pustite ih da dođu k Meni. Čak i ako umru, njihov će duh odmah otići k mome Ocu." Toliki roditelji ne znaju u kakvom će stanju njihovi maleni provesti vječnost.

 

Kralj David je znao za ovo. Kada je njegov sin kojeg mu je rodila Bat - Šeba obolio, David se uvelike zabrinuo za dječakov život. Zapis o ovome nalazimo u 2. Samuelovoj 12:15 - 23. On je postio, plakao i ležao na zemlji čitavu noć. Međutim, kada je dijete umrlo, David je ustao, okupao se, promijenio odjeću i otišao u Božji dom štovati Boga. Njegov postupak zbunio je njegove sluge, a David je to objasnio ovim riječima: "Dok je dijete bilo živo, postio sam i plakao, jer sam mislio: Tko zna? JAHVE će se možda smilovati na me i dijete će ostati živo! A sada, kad je umrlo, čemu da postim? Mogu li ga vratiti? Ja ću otići k njemu, ali se ono neće vratiti k meni!" Bio je siguran da će jednog dana biti sa svojim sinom. Ovo je uistinu predivna istina. Mnogi ljudi su izgubili svoje malene, a i ja spadam u tu skupinu. Nama je umrla prvorođena kćer. Svako malo znam otići na njen grob i tada odnesem malo cvijeća. Ona nije ondje; ona je s Njim, ali ja odlazim na grob zbog toga što je to sve što mi je od nje ostalo. Međutim, jednog dana, jednog predivnog dana, ja ću otići u nebo, i susrest ću se sa mojom malenom. Ona je spašena. Imam dvoje djece: jedno u nebu i jedno ovdje na zemlji. Moram vam priznati da sam više brinuo o ovom djetetu ovdje, nego što sam brinuo o onom u nebu. Ja znam gdje je moja prvorođena kćer, i jednog dana ja ću otići k njoj.

 

Vrlo je važno zapaziti osjećaje našeg Gospodina prema djeci, poglavito u ovo naše doba kada se prema najmanjima počinju svakovrsni zločini. Nedavno sam čitao o tome kako su majka i poočim ostavili malenu djevojčicu uz autocestu. Bilo mi je šokantno uopće i čitati taj članak. Oni su se jednostavno željeli riješiti tog djeteta. Neki ljudi vjeruju kako nema pakla, no, ja bih želio reći ovo: kad ne bi bilo pakla, trebao bi postojati jedan za ljude poput ovih! Jedan pakao i postoji. Naš Gospodin upotrebljava najoštrije riječi kako bi nas upozorio da ne bismo sablažnjavali one najmanje.

 

 

PRISPODOBA O IZGUBLJENOJ OVCI

 

Sada naš Gospodin prelazi na prispodobu o izgubljenoj ovci.

 

Sin Čovječji došao je spasiti ono što je izgubljeno. (Matej 18:11)

 

Ova prispodoba razlikuje se od prispodobe o izgubljenoj ovci koju nalazimo u Lukinom evanđelju u petnaestoj glavi. Ključ za razumijevanje ove prispodobe nalazi se u riječi "spasiti." U Luki 15 naglasak je stavljen na nalaženje izgubljenih, a u Mateju 18 naglašava se spašavanje izgubljenih.

 

"Što vam se čini? Ako neki čovjek imade sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. (Matej 18:12, 13)

 

Zapazite kojim riječima Isus završava ovu izjavu - On još uvijek govori o "malenima."

 

Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih." (Matej 18:14)

 

On će se pobrinuti za njih dok oni ne stignu do dobi za koju se mogu smatrati uračunljivima, međutim, vi roditelji, odgovorni ste da ih dovedete Kristu. Bojim se da naš školski sustav našu djecu koristi kao pokusne kuniće za isprobavanje ideja humanističke filozofije. Mladi ljudi, koji sjede u današnjim učionicama, plaćaju preveliku cijenu tome. Dragi prijatelji, na nama stoji velika odgovornost pred Bogom na ovom području življenja.

 

 

OBRAZAC ZA PONAŠANJE U CRKVI

 

"Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. (Matej 18:15)

 

Ako brat sagriješi nešto protiv tebe, moraš otići k njemu. Ovaj stih govori o grijehu kojeg počini vjernik. Onaj nad kim je bio počinjen grijeh obavezan je pristupiti onome tko je počinio grijeh, a ne obratno.

 

Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." (Matej 18:16, 17)

 

Ima ljudi koji vole uzrokovati probleme, a zatim ih nastoje zataškati. To, međutim, nije način na koji nam Gospodin zapovijeda da postupamo s tim stvarima. Ako između dva vjernika postoji nekakvi problem, istog bi trebalo riješiti na miran, tih i ljubazan način. Ako ta dva pojedinca ne mogu riješiti problem, tada ga treba iznijeti pred skupinu. Ako niti skupina vjernika ne bude mogla riješiti problem, tada je iznošenje problema pred crkvu, kao konačni autoritet, posljednje utočište kojem treba pribjeći. Zaključujući ovu temu, Gospodin kaže:

 

"Zaista, ka_em vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu."(Matej 18:18)

 


Sadržaj ovog stiha već smo proučili kada smo govorili o Mateju 16:19, gdje smo naučili da ako za sebe zadržavamo riječ, tada "vežemo na zemlji"; ako drugima govorimo Božju riječ, tada "odriješujemo na zemlji."

 

"Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima." (Matej 18:19, 20)

 

"Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago." Misli li Isus ovdje da se možemo dogovoriti oko bilo čega i to zatražiti? Da, međutim, zapazite koji je uvjet povezan s ovime: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime." On će čuti svaki zahtjev koji je upućen u Isusovo ime - to jest, zahtjev kojeg bi i sam Isus Krist izrekao. Jednako tako, mogli bismo reći da tražiti nešto u Njegovo ime znači tražiti ono što je po Njegovoj volji.

 

"Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" je najjednostavniji oblik crkvene vlasti. Kao što je devetnaesti stih novi temelj za molitvu, tako je i dvadeset stih novi temelj za vidljivu crkvu. Rana crkva započela je na tome mjestu: "Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama" (Djela 2:42).

 

 

ISUSOV NOVI UVJET OPRAŠTANJA

 

Tada pristupi k njemu Petar i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" (Matej 18:21)

 

Petar je mislio da će se ovim pitanjem pokazati velikodušnim, jer se u ono doba, prema učenju rabina, trebalo oprostiti samo dva ili tri puta. Šimun Petar bio je spreman oprostiti sedam puta. Međutim, Petrova velikodušnost bila je prilično škrta u odnosu na novu procjenu koju iznosi Isus.

 

Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam." (Matej 18:22)

 

To je četiri stotine i devedeset puta! Do tada bi stvari već trebale biti prilično izglađene. Ako ne bi bile, do tada bi obojica već dosegli staračku dob, kada ništa i ne bi bilo toliko važno. Četiri stotine i devedeset puta prelazi svako shvaćanje, i to je ono što je naš Gospodin i želio istaći.

 

"Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: 'Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.' (Matej 18:23 - 26)

 

Čini mi se da je ovaj želio platiti na temelju otplaćivanja duga na rate.

 


Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti." (Matej 18:27)

 

Mislim da je naš Gospodin ovdje upotrijebio smiješnu ilustraciju kako bi oslikao ono što želi reći. Iznos novca kojeg je ovaj sluga dugovao svome gospodaru danas bi odgovarao svoti od dvanaestak milijuna dolara. To je jako mnogo novca da bi ga se nekome oprostilo.

 

"A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' (Matej 18:28)

 

"Sto denara" odgovara iznosu od sedamnaest dolara. Usporedite to sa dvanaest milijuna!

 

Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.' Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga." "Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer        si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu." (Matej 18:29 - 35)

 

Ova prispodoba o slugi kojem je bilo oprošteno, međutim, koji je odbio oprostiti drugome, ilustrira načelo opraštanja. U ovom odjeljku predstavljeno nam je novo načelo, međutim, ono nije temelj oproštenja vjernicima, koji je iznesen u Poslanici Efežanima 4:32: "Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti." Zbog toga što je Bog oprostio nama, moramo i mi opraštati jedni drugima. Ako je Bog oprostio naše grijehe na isti način na koji mi opraštamo drugima, nikome od nas ne bi bilo oprošteno. Međutim, nakon što smo postali Božja djeca, zbog toga što nam je oprošteno i mi moramo opraštati. Ovo je, naravno, načelo kršćanskog ponašanja.