dr. sc. Josip Mikulić



Josip Mikulić, dr. sc., dobro je poznat kao publicist kršćanske literature i evangelizator (autor je knjiga »Moj bližnji«, »Susret s Isusom«, »Živjeti s Isusom«, »Uskrsnuti s Isusom«). Preveo je i organizirao tisak većeg broja knjiga poznatih kršćanskih autora kao što su: T. Epp: »Tijelo i duh u sukobu«, T. Epp: »Test života«, T. Epp: »Ljubav je odgovor« – ta je knjiga podijeljena u 100 000 primjeraka i pet izdanja prognanicima za vrijeme rata u Hrvatskoj; Oswald Smith: »Spasenje Božje«, Peter Deyneka: »Mnogo molitve mnogo sile«.

Josip Mikulić je bio potpredsjednik Saveza baptista Jugoslavije, sekretar Saveza baptista Hrvatske, starješina Baptističke crkve Zagreb i dr.

Kako i gdje možete nabaviti knjige dr. sc. Josipa Mikulića "Moj bližnji", "Susret s Isusom", "Živjeti s Isusom", "Uskrsnuti s Isusom" i "Božja ljubav je odgovor"?

Knjige šaljemo pouzećem nakon narudžbe putem elektronske pošte autora:

E-mail: josip.mikulic4@zg.t-com.hr



Autor: dr. sc. Josip Mikulić

« Jer su svi sagriješili  i lišeni su Božje slave.» (Rimlj.3:23)

Juda nije, vjerojatno bio, među učenicima Gospodina Isusa tako crn i grešan čovjek. Juda je bio upravitelj blagajne svetoga kruga učenika Isusa Krista. Izgledalo je da ima sjajno moralno rasuđivanje, kako se ne smiju prosipati velike vrijednosti, kao što je skupocjeno ulje, nego treba podijeliti siromasima. Znamo taj događaj iz Šimunovog doma.
No, grijeh, skriven u njegovu srcu, upravljao je njime. Nije želio sebe zamijeniti njegovom brigom o bijenim ljudima. Sve to nije bilo iskreno, jer je u duši bio lopov i kradljivac.
Sa svetim mjestima je Juda bio tako dobro upoznat, da je čak noću našao put u hram, k prvosvećenicima i do vrta Gecemani, gdje je slatkim poljupcem, koji je već davno ležao na njegovim ustima, predao samog Sina Božjega.
Na što sve grijeh nije spreman?

Pilat, visoki rimski upravitelj u Judeji, Obrazovan i okićen vlašću.
U Svetom gradu se tako dugo igrao sa svojom savješću i Isusom, dok grijeh nije njega natjerao da donese takav zaključak, koji je porazio nebo i zemlju.
Pilat pita: «Što je istina?» On je znao istinu, i tri je puta potvrđivao istinu, kako je Isus nevin. No, mi trebamo pitati Pilata: « Što je grijeh?»
Grijeh nije nedostatak unutarnjeg svjetla nego njegovo gašenje i odbacivanje.

Herod je naredio ubijanje male djece u Betlehemu. Učinio je to protiv najboljeg uvjerenja. Herod tetrah je učinio protiv svog uvjerenja, kada je dao odsjeći glavu Ivana Krstitelja, samo radi nerazumne molbe djevojke i intriga njene bestidne majke. Grijeh se ne preže pred tamom niti pred svjetlom Grijeh živi u siromašnim kućicama, ali isto tako u bogatim dvorcima.
Spoznavši tu opasanost, čovječanstvo se bez prekida stoljećima trudi sazidati pregradu, koja bi zaustavila da se čovječji grijeh ne prelije, kako se život ne bi pretvorio u  jamu što smrtonosno zaudara.
Kao što se u gradovima pod kućama i na ulicama  postavlja kanalizacija da odvodi nečistoću, tako se narodi i plemena trude da učine zakone, kazne i ustanove, kako bi nečistoću međusobnog života bolje odstranili. Grijeh je prodro kroz sve narode, kroz sve klase, kroz sva vremena. Grijeh nije bolest, nije slabost, nije potreba ili prirodna pojava, nije nešto nepoznato, nego vlastita čovjekova želja i izabrano zlo.
Neki krive Boga, zašto je dozvolio grijeh. Moguće je i tako kazati, opravdavajući sebe. Ali onda si čovjek treba postaviti pitanje, zašto je Bog dao čovjeku slobodnu volju. Kada ne bi čovjeku dao slobodnu volju, onda to ne bi bio čovjek, onda u njemu naravno ne bi bilo grijeha.
Korijen grijeha treba tražiti u vlastitoj volji i vlastitom izboru čovjeka.

Prvi je grijeh bio izvršen kada je duša čovjeka još bila u stanju ravnopravnosti. Čovjek je mogao slobodno postupati, da li ovako ili drukčije. U tom izboru čovjek je mogao odlučiti poslušati prijedlog i zapovijest Boga ili ne. Čovjek je odlučio poslušati prijedlog Sotone. Čovjek je do tada bio stalno u zajedništvu s Bogom uživajući u Božjoj blizini i slušajući Boga. Ali za izbor su trebale postojati dvije strane. Već ranije je tu postojao otpadnik od Boga – Sotona. Bio je protivnik Božji i na suprotnoj strani. Približio se čovjeku i ponudio mu svoj prijedlog. Pred čovjekom se našla mogućnost izbora. I čovjek je izabrao drugu stranu. Čovjek je poželio vidjeti kako izgleda druga strana – strana zla.
To je taj izbor koji se vjekovima nalazi pred svakim čovjekom.
Danas više ne možemo tvrditi da je volja čovjeka više slobodna u tom stupnju kao što je bila na raspolaganju prvom čovjeku.
Grijeh je sada već urođen. Grijeh je već svojina čovjekova roda.
Kako čovjeku pripadaju misli, znanost i otkrića čitavog čovječanstva, tako njemu pripadaju i grijesi čitavog čovječanstva.
Jedno ili drugo sada čovjeku donosi sreću ili nesreću, korist ili štetu mimo njegove volje.
U nekim bogatstvima (rijetkostima) što je suvlasništvo čitavog čovječanstva, sudjeluje volja čitavog čovječanstva – zbog toga je za čitavo čovječanstva jedan globalni izlaz – smrt.
Sveto Pismo nam govori: « Svi su sagriješili i izgubili su Božju slavu.» (Rimlj.3.23)

Označavanje grijeha

Prema Svetome Pismu „ griješiti“ – znači skretanje s puta, ići pogrešnom stranom. „Grijeh“ je bogoslovski termin. Radi se o tomu, kakav sam ja i kako se trebam gledati u odnosu na bezgrešnoga Boga, o tomu, kako se ja odnosim prema Božjim principima i zakonima i kako ih ispunjavam. Kada ustajem protiv njih, kada ih narušavam, oskrvljavam tada griješim.

Opis grijeha

„ Također je (Isus) govorio:' Ono što izlazi iz čovjeka, to onečisti čovjeka, jer iz nutrine, iz ljudskog srca, izlaze: zle misli, razne vrste bluda, krađe, umorstva, preljuba, lakomstva, opačine; lukavstvo, razuzdanost, zavist; psovka, oholost, bezumlje. Sva ta zla izlaze iznutra i onečiste čovjeka.'“ (Mk.7:21-23)
„ Poznata su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomornost, srdžba, sebičnosti, razdori, strančarenja, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i ovima slična, na koja vas u unaprijed upozoravam, kako sam i prije upozorio: oni koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (Gal.5: 19-21)
„ Usmrtite, dakle, ono što je u vašem tijelu zemaljsko: bludnost, nečistoću, požudu, zle želje i lakomstvo – zbog kojih dolazi srdžba Božja.“
„ Ali i sada odbacite od sebe sve ovo: srdžbu, naglost, zloću, izbacite iz usta svojih psovku i sramotne riječi! Ne lažite jedan drugome, jer ste svukli staroga čovjeka s njegovim djelima.“ (Kol.3:5, 8-9)

Privlačnost grijeha

Grijeh je privlačan, radi toga što se oslanja na prirodu koja želi zadovoljavanje, naslađivanje, uživanje.
„A (sjeme) što pada među trnje, to su oni koji čuju, ali ih još na putu zaguše tjeskobne brige, bogatstvo i sjetilni užici te ne donose zrelih plodova.“ (Lk.8:14)
„ Da budu osuđeni svi koji nisu vjerovali u istinu, već pristali uz nepravednost.“ (II.Sol.2:12)
„ Naprotiv, ona koja se odaje nasladama mrtva je sve ako i živi.“ (I.Tim.5:6)
„ Jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga. Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile. I njih se kloni!“ ( II.Tim.3: 2-5)
„ I mi smo, naime, nekoć bili nerazumni, buntovnici, lutalice, robovi mnogovrsnih požuda i sjetilnih užitaka, živeći u zloći i zavisti, odurni i mrzitelji jedni drugih.“ Tit.3:3)
„Vjerom Mojsije, kad odraste, odbi da ga nazivaju sinom faraonove kćeri. Radije je odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje. Sramotu Kristovu smatrao je većim bogatstvom od egipatskog blaga, jer je gledao na (obećanu) nagradu.“ (Hebr.11:24-26)
„ Živjeli ste na zemlji raskošno i razvratno.“ (Jak.5:5)
„ A spomenuti (lažni proroci i lažni učitelji) poput nerazumnih životinja koje su po prirodi određene da budu hvatane i ubijane, uvredljivim riječima napadaju ono što ne poznaju, te će biti uništeni kao i one noseći na svoju štetu plaću (koja se daje) za nepravednosti. Oni smatraju uživanjem prolazno veselje. Prljava i nakazna stvorenja! Uživaju u svojim nasladama kad se goste s vama. Njihove su oči pune požude za preljubnicom i ne odustaju od grijeha. Oni zavode nepostojane duše; imaju srce ogrezlo u lakomstvu. Prokleta stvorenja! Ostavili su pravi put i zastranili.“
„ Oni su izvori bez vode, magle koje tjera vihor. Za njih se čuva tamni mrak. Oni govore bahate i prazne riječi te mame tjelesnim požudama i razuzdanošću one koji su tek izbjegli od onih što žive u zabludi. Obećavaju im slobodu, a sami robuju propasti, jer pobijeđeni robuje pobjedniku.“ (II.Ptr.2:12-15, 17-19)

Sotona prikazuje grijeh vrlo privlačnim za grešnu prirodu. Bez Božje pomoći nemoguće mu se protiviti. Ako ne shvaćamo, Tko nas promatra, ako ne predviđamo posljedice neizostavno ćemo izgubiti borbu i navalu sotone. Radosti grijeha su kratkotrajne, ali plodovi i posljedice grijeha mogu na nekoga djelovati vrlo dugo; posljedice žive dugo i odlaze s nama u vječnost. „Jer je plaća grijeha smrt (duhovna)“ (Rimlj.6:23)
Ako griješimo, živimo „ u svojim tjelesnim požudama vršeći prohtjeve tijela i svog samovoljnog mišljenja i od naravi smo djeca srdžbe kao i svi ostali.“ (Ef.2:3)
U suštini, ako ja ne služim Bogu, služim sotoni.
Kako se mogu presvjedočiti i uvjeriti da služim Bogu? Evo kako: ako dragovoljno živim po Njegovim zapovijedima!

Nevina zadovoljstva

Naravno, postoje zadovoljstva, koja su Bogu draga. Nama se predlaže radost dobrih odnosa (u zajednici s braćom i sestrama u zajednici, obitelji), materijalna dobra (priroda, hrana, san). Bog koji je izvor svake čiste radosti i ljubavi daje nam „ sve obilno daje na uživanje“ (I.Tim.6:17)
Malo je te prave radosti na zemlji u odnosu na vječnost, samo što naša tjelesna stara narav želi sve sada – a to što ona želi je prolazno. Psalmista David govori Gospodu:
„ Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno.“ (Ps.16:11)

Spoznaja o grijehu

Svi ljudi znaju, da su grešnici po svojoj vlastitoj volji. O tome svakome govori njegova savjest. Čovjek bi po svojoj vlastitoj volji bio još veći grešnik, da nisu postavljeni zakoni, razne prepreke, kazne i moralna pravila, razne prepreke i teškoće u osobnom ponašanju za međusobne odnose u ljudskoj zajednici.
Nekada se čovjek u snu može uloviti, kako slobodno može griješiti, kada ne djeluje savjest ili pregrade. Savjest je velika pregrada od grijeha. Čovjekova volja je kao spremište skupljenih sila i samo ako se prepreke otklone, volja prelazi u djelovanje – u akciju. U to smo se mogli uvjeriti u danima bezakonja, u vrijeme ratne situacije u pojedinom društvu. U kakove samo zvijeri i još gore od zvijeri, u kakove samo tigrove i hijene se pretvore pojedini ljudi, kada na vrijeme padne prepreka zakona i reda. No, nisu ta djela bila grijeh, to su samo bila probijanja do toga vremena zadržane volje. Grijeh se već davno nakupio i čekao moment ili priliku da se pojavi kao djelo ili ostvarenje. Poznate li ljude koji godinama ili desetljećima čekaju priliku za osvetu ili smišljaju određenu pljačku ili kriminal koristeći najlukavije metode i sredstva. Nije li čovjek ili pojedino društvo čak ozakonilo korištenje najvećih tehnoloških i znanstvenih dostignuća u vojnoj industriji samo s ciljem kako ubiti, pokoriti ili vladati nad drugim čovjekom – svom bližnjem.

Grijeh pripada samom čovjeku.  

Izvršavanje grijeha često olakšavaju okolnosti. Grijeh pripada čovjeku zato, što ga je čovjek sam sebi poželio, nezavisno od toga, može li, ili ne može grijeh izvršiti. Grijeh je suština duše samoga čovjeka isto tako, kao što je volja suštine i izražaja njegove duše. I ako bi se čovjeka postavilo u takav položaj da ne može griješiti – «pod stakleno zvono» - on bi svejedno bio grešnik. Čovjek je grešnik po suštini svoje duše – svoje biti.
To, koliko čovjek stvarno učini grijeha, još je relativno malo. Po svojoj suštini – po svojoj volji – čovjek bi sagriješio mnogo više, kada bi ga Bog prepustio samoga njegovoj sudbini.
Izvršenja, što se vide, u usporedbi sa stvarnim grijesima što leže u srcu čovjeka, su ništa.
U oceanima se nalaze ledeni plivajući bregovi 700-800 metara visine, ali nevidljivi dio mase pod vodom je 8 do 9 puta veći od one što se vidi. Isto tako je s grijehom. Dio grijeha što proizlazi iz čovjeka kao neki oblik djela je razmjerno mali prema onom dijelu što se krije u unutrašnjosti čovjeka.
Time se objašnjava duboka briga i veličina kajanja zbog grijeha i prestupa mnogih obraćenika. Takvi ljudi ne gledaju samo na izvanjsko vidljivo zlo, već ih plaši ta velika količina grijeha nad kojima moraju uvijek stajati na straži, kao nad parnim kotlom.
Oni ne strahuju toliko samo za grešna djela, nego više za principe grijeha u njima samima.
Ponekad se susrećemo sa sotonom, sa zlobnim ljudima, ili zlim nevjernicima, ili religioznim fanaticima – farizejima – koji nas uvjeravaju kako u njima nema grijeha. Njihovo uvjerenje vrijedi isto toliko kao riječi osramoćenih i poniženih ljudi koje više nitko ne cijeni.
« Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine.» (I.Iv.1:8)
Đavao se uvije veseli čovjeku, kojega uspije tako smutiti, da on više ne vidi grijeha, niti ga osjeća.
Sotona upotrebljava kod takvog čovjeka stari recept, što ga je upotrijebio i kod prvog čovjeka: « ne, nećete umrijeti.»
No, mi znamo da ćemo umrijeti, jer sila smrti, jad grijeha djeluje u našim srcima i bićima.
Sotona želi uvjeriti čovjeka koji griješi, kako on to čini s dobrim ciljem. Čovjek rijetko radi zlo radi zla.
Grešnik ne griješi radi toga da bi ga ljudi nazivali grešnikom. Kao da nitko ne želi o sebi čuti da je grešnik. Ako i griješi to čini s blagim namjerama. Grešnik djeluje s maskom dobra. Grijeh uvijek ima dobar omot. Grijeh uvijek nalazi dobro opravdanje. U težim slučajevima čovjek pribjegava laži kako bi prikrio svoje zlo. Grijeh ima takvu prirodu da se sam sebe srami. Grijeh se nalazi u neprijateljstvu sa samim sobom. Zbog toga on muči sam sebe, kako bi se odrekao, da njega niti nema.
Možemo reći kako dobro ima samo jednog neprijatelja – zlo, dok zlo ima dva neprijatelja – dobro i zlo.
Grijeh je đavolski zao i stvarno uništavajuća sila. Sila koja nastoji uništiti dobro, i kada bi to bilo moguće, uništila bi samu sebe.
Grijeh liči na parazita na stablu drveta. Kada bi taj parazit ubio život u drvetu, isisavši sve njegove životne sokove, tada bi uginuo i sam parazit, jer on sam u sebi nema životne sile. Grijeh postepeno pili tu granu na kojoj živi.
Ta je pojava uistinu vidljiva na svim stvorenjima, gdje grijeh djeluje. Pogledajte samo pojedine ljude koje poznajete, ovisnike o raznim porocima (pušenje, alkohol, droga, kriminal itd.) kako sami sebe izjedaju. Pogledajte obitelji u kojima je grijeh na djelovanju.
Princip grijeha « smrću usmrti» završava kao vječna smrt. Kakav bi samo bio užas, kada bi Bog dao punu slobodu djelovanju grijehu. Grijeh bi konačno uništio život i na nebu i na zemlji. Grijeh nije samo ne poredak, on je protu poredak, on je protivnik svakoga reda i poretka i svakoga mira.

Povećanjem grijeha povećava se Božja milost

Slava Bogu, što se u čovjeku, usporedo s principom grijeha javlja i princip Božje milosti i naklonjenosti.
«Kada se umnožio grijeh, počelo je izobilje Božje milosti.»
« Ali gdje grijeh postade većim, tu se milost izli u preizobilju da bi, kao što je grijeh vladao smrću, tako i milost po pravednosti vladala za vječni život po našemu Gospodinu Isusu Kristu.» (Rimlj.5:20,21)
Obilje Božje milosti paralizira djelovanje grijeha i njegovo širenje i napredovanje.
Grijeh se izražava kao ustanak i borba protiv Boga izvora svakoga dobra. Grijeh se ne može složiti s Božjim zakonom pravednosti, i radi toga ne podnosi Božju svetost. Grijeh je buna protiv Boga. Grijeh nije samo pad s višega na niže, koliko nesposobnost podizanja s nižega na više. Grijeh je kušao od drveta smrti ali je nesposoban kušati od drveta života. Čovjek je svojom vlastitom voljom izabrao ono niže, i radi toga on sam u sebi nema sile da se podigne prema vrhu, prema savršenstvu i svetosti.
Grijeh je nevjera i ne naklonost Bogu.
Vjera u Boga označava raspoloženje pokornosti Bogu, a nevjera je antipatija – odbijanje i odvraćanje od Boga.
Ljubiti Boga – znači uvijek izabrati bolje, a mržnja prema Bogu označava uvijek izabiranje lošijeg i zla.
Svaki koji ljubi Boga teži k svetosti, a koji ne ljubi Boga ostaje u grijehu i usmjeren je prema smrti i sudu.
Konačni cilj grijeha je odbaciti Boga. I motiviran tim ciljem čovjek govori u svom srcu «nema Boga». Čovjek se odriče dobra u svojoj nerazumnosti.
« Bezumnik reče u srcu :'Nema Boga!' Pokvareni, rade gadosti; nitko ne čini dobro. Bog s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.» (Ps.53:2-4)
Umjesto dobra čovjek stavlja samoga sebe. Sada on po principu mora odricati i zlo, jer je zlo stavio na mjesto dobra radi svoje nerazumnosti. Zbog toga se u grešniku nije ugasila želja za potpunom samostalnosti, nezavisnosti, a posljedica toga je samoljublje.
Samoljublje je srž – jezgra – bit grijeha. Samoljublje čovjeku ne dozvoljava da ljubi Boga, da ljubi svoga bližnjega. I ako nekome od bližnjih učini neku pomoć ili uslugu, to nije s ciljem surađivanja u svetosti i približavanja Bogu, nego da ih učini podložne sebi tj. bolje naklonjenima za njegove sebične i samoljubive ciljeve. I ako se u takvom stanju javljaju neka popratna dobra djela, to su, prema mišljenju Augustina, «sjajni poroci»
Majka ljubi svoje dijete, no, dijete se u tome pojavljuje kao njen idol.
Učenjak ljubi nauku, ali samo radi nauke, a to nije ništa drugo nego idol – služba idolu.
« Jer ovo znajte dobro: nijedan bludnik, nijedan nečisti, nijedan lakomac – to jest idolopoklonik – nema dijela u Kristovu, Božjemu kraljevstvu.» (Ef.5:5)
Plivač spašava utopljenika, ne iz ljubavi k njemu, nego da se proslavi. Svijet takove nagrađuje m4edaljama ali ih ne nagrađuje Bog ako im je takav motiv.

Zaključak

Kako je to velika milost Božja, da Bog neće smrti grešniku, nego hoće da se grešnik pokajanjem obrati Bogu i da bude spašen.
Svi smo mi mrtvi radi naše grešne biti -suštine, prijestupa i naših grijeha.
No, veliki pravednik Isus Krist je došao i umro za nas. On je i uskrsnuo. Kristu nije bilo potrebno umrijeti, On je umro za nas i radi naših grijeha. On se ponizio, uzevši naše grijehe na sebe, kako bi nas spasio od propasti, ako prihvatimo Njegovu žrtvu za nas. Sada nas Evanđelje poziva da budemo Njegovi učenici u Njegovoj pravednosti i službi.
Jedino je Isus silan da proizvede u čovjeku potrebnu promjenu – promjenu u biti – da promjeni našu narav – da nas učini oslobođenima od grijeha i sile grijeha.
«Tim nas je obdario skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici božanske naravi.» (II.Petr.1:4)
Idi grešniče Isusu, kako bi On u tebi mogao izvršiti veliku promjenu.