TWR-ove žene pune nade

"TWR-ove žene pune nade" je jedna od službi Trans World Radija. Cilj projekta je iskazati suosjećanje, pružiti ohrabrenje i podariti nadu ženama koje pate po cijelom svijetu, a to činimo putem molitve, podizanja svijesti i radijskim emisijama. Svrha Projekta Hannah je: podići svijest i razumijevanje za muke žena po cijelom svijetu moliti se za žene koje trpe emotivno, tjelesno ili duhovno emitirati poruku o evanđelju Isusa Krista ženama po cijelom svijetu i poticati ih da: - dožive Božju ljubav, slobodu i snagu za suočavanje sa svakodnevnim životnim izazovima - prigrle sudbinu koju im je Bog podario i slavno nasljeđe u Kristu Isusu, bez obzira na svoje kulturno, društveno i ekonomsko stanje - svojoj djeci predaju nasljeđe vjere, mudrosti i pobožnoga karaktera.


Autor: TWR-ove žene pune nade

Smrt

Devetog veljače 1967. godine moj život se zauvijek promijenio. Tog dana sam bila na školskom izletu, a nakon toga me tata povezao kući u povratku s posla. Kod kuće nas je zateklo nešto strašno. Moja mama je bila mrtva. Imala sam samo 15 godina. Ne sjećam se dobro svega. Neke stvari neću nikad zaboraviti, recimo kad sam nazvala sestru i rekla joj da je mama umrla. Nekih drugih stvari se uopće ne sjećam. Ne sjećam se tko je sve bio na sprovodu, niti što se događalo u narednih nekoliko dana. Znam da je tata prodao kuću pa smo se preselili u stan, ali ne sjećam se same selidbe. Na pogrebu sam plakala, ali ne sjećam se kad sam točno tugovala za mamom, iako sam to sigurno činila.

Ipak, moj život se bitno izmijenio. Moje mame više nije bilo. Ona više nije imala priliku upoznati moju prvu simpatiju, niti doživjeti moju maturu. Nije se mogla radovati sa mnom kad sam upoznala Isusa Krista. Nije bila na mojem vjenčanju. Nije upoznala moje troje djece. Nije me mogla posavjetovati o tome kako brinuti o bebama niti kako skuhati blagdanski ručak. Nije je bilo, i nema je. U mom životu postoji velika rupa.

Gubitak majke razlikuje se od drugih vidova gubitka. Majke nas poznaju na vrlo poseban način. Devet mjeseci nas nose u svom tijelu. Proživljavaju veliku bol kako bi nam pružile život. Hrane nas, presvlače nas, kupaju nas i uspavljuju. Brišu nam suze, čiste nam nos, ljube kad se udarimo i raduju se kad naučimo nešto novo. Vesele se s nama, plaču zbog nas i mole se za nas.

Naše majke su najveći bodritelji, a isto tako i naši najoštriji kritičari. Kad je moja mama umrla, nismo se baš dobro slagale. Ja sam prebrzo pokušavala odrasti, a ona me je kočila. Bili su to neugodni dani. Međutim, ipak nikad nisam sumnjala u njezinu ljubav.

Kad ostanemo bez majke; bez te posebne bezuvjetne majčinske ljubavi, to nam zbilja nedostaje i žalosni smo. Čak i ako nas svi drugi u obitelji jako vole, majčina ljubav je posebna. Tada ostajemo bez dijela svojeg identiteta; gubimo dio sebe. Više nemamo uz sebe tu osobu kojoj smo toliko slični. Kad ostanemo bez majke, ostajemo bez osobe koja drži obitelj na okupu. Moramo naći drugi način da održimo vezu s braćom i sestrama, te drugim članovima obitelji. Kad majka umre, gubimo osjećaj sigurnosti i osjećaj zaštićenosti.

Moja majka je činila sve što je mogla kako bi me zaštitila od sveg zla ovog svijeta. To mi je jako nedostajalo tijekom odrastanja, i zbog toga sam počinila nekoliko velikih grešaka. Gubimo taj poseban kontakt, kojeg jedino majka može pružiti. Gubimo utješnu spoznaju da je majka uvijek uz nas, osobito za blagdane ili kad nam se događa nešto posebno. Ostajemo bez nečega što je moglo biti. Ja nisam imala priliku zatražiti od svoje mame da mi oprosti za moje ružne tinejdžerske postupke. I nisam joj imala priliku reći da sam i ja njoj oprostila neke njezine postupke, osobito to što me napustila kad mi je bila toliko potrebna.

Sveti Bernard od Clairvauxa je napisao: "Nikad neću potpuno izgubiti nekoga koga volim, uz koga je moja duša toliko prionula da se nikako ne može odvojiti, jer taj netko ne odlazi od mene, nego samo odlazi prije mene..." Sjećam se kako su me riječi poput tih više puta utješile. Sad kad sam odrasla shvatila sam da je to istina. Prošlo je 35 godina od smrti moje majke, i još uvijek mi nedostaje. Međutim, nisam ju zapravo "izgubila", samo je otišla prije mene. Propustili smo mnogo neostvarenih zajedničkih trenutaka, ali mi ipak pomaže kad se prisjetim svih trenutaka koje jesmo proživjeli zajedno.

Razgovaram o svojoj mami sa svojom djecom, pokazujem im slike njihove bake koju nikad nisu upoznali, pokazujem im gdje smo nekad živjeli – to mi je jako važno i pomaže mi preboljeti. S ponosom držim njezinu sliku u svom domu. Možda nemate sliku svoje majke, ali vjerojatno imate neki recept ili neku, njoj dragu, stvar, ili se sjećate koje pjesme vam je pjevala kad ste bili mali. Čuvajte to kao blago i dijelite s obitelji. Najdraže mi je što sam mogla razgovarati o uspomenama sa sestrom: o našim svađama, o obiteljskim odmorima i posebnoj hrani – o svim divnim sjećanjima koja su nam pomagala da održimo sjećanje na mamu. Nisu svi trenuci s mamom bili lijepi, toga smo svjesne. Međutim, to što smo odlučile prisjećati se onoga dobroga i iz godine u godine razgovarati o tome pomoglo mi je.

Znam da je ovo bilo vrlo osobno. Međutim, moja je molitva da će vam moje iskrene riječi pomoći da i sami lakše prežalite svoju mamu. Nije bitno koliko godina imate kad vam mama umre, to ipak boli i tugovat ćete.

Ne zaboravite da vas Bog voli više nego majka.

Pet lekcija koje sam naučila od bake

Nedavno mi je umrla baka. Radi se o baki s mamine strane, koja mi je bila poput druge majke. Ja sam bila najmlađa unuka i bile smo vrlo bliske. Jako dobro sam ju poznavala. Često smo vodile duge razgovore i smijale se zajedno, pa mi je bilo vrlo teško kad se razboljela, a zatim postupno počela gubiti sposobnost govora. Kad je umrla, htjela sam učiniti nešto po čemu ću je se sjećati, pa sam zapisala ove razmišljanja.

Moja baka nije znala voziti. Nije bila osobito obrazovana. Nije imala karijeru. Je li moja baka bila uspješna žena? Danas bi mnogi rekli da nije. Kad govorimo o uspjehu, imamo neku svoju predstavu o tome, zar ne? Možda smatramo da uspjeh obuhvaća novac, postignuća, putovanja i dobru karijeru. Međutim, osoba može biti uspješna u svemu tome, a ipak imati neuspješan život. Govorim vam to zato što sam kao relativno mlada žena postigla sve ono što moja baka nikad nije imala. Pa ipak ja danas stojim u sjeni njezinog snažnog utjecaja. U Bibliji čitamo da Bog ne gleda na našu vanjštinu, nego na srce. Kad bismo uspoređivali zamišljene slike mojeg srca i srca moje bake, u usporedbi s bakinim srcem, koje je bilo poput zrelog sočnog grožđa, moje bi bilo poput malene grožđice! Pa ipak, drago mi je što sam još na ovom svijetu i što imam vremena naučiti još mnogo toga, ako je Božja volja. U Bibliji, u Poslanici Titu, u 2. poglavlju čitamo da mlađe žene trebaju učiti od starijih, i zato vam želim reći pet lekcija koje sam naučila od svoje bake.:

Prva lekcija koju sam naučila od bake jest da sreća ne ovisi o okolnostima.

Kako bih voljela kad bi i sa mnom bilo tako! Ponekad se pitam koliko bih puta bila uhvaćena kad bi me netko po cijele dane potajice pratio i snimao. Koliko li puta dnevno prigovaram zbog posla, izgleda i drugih sitnica? Moja baka to nije činila! Ona je znala istinsku tajnu sreće. Apostol Pavao je u Božjoj riječi rekao: "Ta ja sam naučio biti zadovoljan u kojem god stanju bio." Potkraj svog života baka je morala biti u invalidskim kolicima i trebala je stalnu njegu. Mama bi ju ponekad upitala: "Mama, jesi li ti sretna?" A baka bi odgovorila: "Da, sretna sam!"

Je li i sa mnom tako?

Druga lekcija koju sam naučila od bake jest da obrazovanje nije isto što i mudrost.

Jeste li ikad imali priliku sresti obrazovanu budalu? Ja sam ih susrela mnogo. Mnogi od njih žive na koledžima i fakultetima. Kralj Salomon, koji je bio jedan od najmudrijih ljudi svih vremena, napisao je (Propovjednikova knjiga, 12. poglavlje, 12. stih): "Pisanju mnogih knjiga – nikad kraja, i mnogo učenja – umor tijelu." Osobno sam se uvjerila u to! Moja baka nije bila osobito obrazovana, ali znala je što joj je bilo važno u životu: njezina obitelj i njezina vjera. Na fakultetu sam stekla znanje, ali od bake sam stekla životnu mudrost. Ako naučim prihvatiti i u djelo sprovoditi bakine prioritete, bit ću na dobrom putu da postanem mudra žena.

Treća lekciju koju sam naučila od svoje bake jeste da je smijeh zbilja jest najbolji lijek.

U Bibliji, u Mudrim izrekama, 17. poglavlju, 22. stihu čitamo: "Radosno srce djeluje kao lijek", a za moju baku to je radosno srce bilo lijek za naporne dane. Uvjerena sam da je upravo zbog svog radosnog srca doživjela čak 92 godine! Svi iz bakine obitelji su se jako voljeli smijati! Često se igrala sa svojim unucima. Kad sam odrasla, mrmljala sam zbog toga što se još nisam udala, a baka mi je govorila: "Dušo, ja sam se udala s 28 godina!" Međutim, kad sam navršila 28, pa 29, pa 30 godina, morala je smisliti nešto drugo što će mi reći. Zato mi je govorila: "Mila moja, još si mlada!" I drago mi je što vam mogu reći da sam se nedavno udala!

Još jedna lekcija kojoj me je moja baka poučila svojim životom jest da svaka potreba može postati prigoda za služenje.

Kako bih voljela kad bih bila u stanju živjeti prema tako visokim standardima kakve je imala moja baka. Kad mi ljudi žele pomoći oko nečega, to me često iritira! Mnogi koji su poznavali moju baku sjećaju se kako je neumorno posluživala obiteljske ručkove, pružala gostoprimstvo i radila poslove koje nitko drugi nije htio raditi. Prala je pelene. Čak se brinula o starijoj tetki koja ju je pozivala zvonjavom zvona. Ništa joj nije bilo ispod časti. Kad je vidjela potrebu, gledala je da pomogne. Isus je rekao da oni koji žele biti veliki u Njegovom kraljevstvu moraju postati sluge. Nimalo ne sumnjam da će moja baka biti među "velikima" u nebu!

I posljednja lekcija koju sam naučila promatrajući svoju baku dolazi iz duhovne pjesme: "Nitko me razumije kao Isus."

Bio je to izvor iz kojeg je sve potjecalo drugo u njezinom životu. Baka je često razgovarala s Bogom, a kad bi govorila o svojim razgovorima sa Spasiteljem, suze bi joj navirale na oči. Upravo je tijekom tih privatnih trenutaka zajedništva s Bogom stavljala svoje brige na Njega, ostajala spokojna u svemu, stjecala Njegovu mudrost i snagu ne bi li Mu mogla služiti, blagoslivljala sve nas i mnoge druge ljude tijekom svog dugog života.

Jedan veliki državnik je rekao da život koji se ne preispituje nije niti vrijedan življenja. To je istina. Budući da sam bila toliko bliska s bakom, vidim da me čeka još mnogo učenja i mnogo iskustava koja trebam steći. A vi, što ste sve vi danas naučili iz života moje bake? Nemojte se samo diviti njezinim vrlinama, nego ih sprovedite u djelo! Nema boljeg načina za učenje.

Završit ću s pjesmom koju je moja baka uvijek držala na zrcalu. Bila joj je to jedna od najdražih pjesama, koja jako dobro opisuje njezinu snahu:

Daj da kad ostarim postanem dražesna

kao što to mnoge divne stvari čine:

čipke, bjelokosti, zlato

i svila ne moraju biti novi.

Stara stabla donose iscjeljenje,

stare su ulice pune čari,

zašto ne bih i ja, onda,

postala dražesna kad ostarim?

Moja baka je s godinama bila sve dražesnija, čak i izgledom! Molim se da i ja uspijem postati takva.