Đuro Samac, dipl. ing. i teolog


Živim u Zagrebu sa suprugom. Imamo dvoje djece i dvoje unučadi. Srednju školu završiosam u Zagrebu, a zatim i Fakultet prometnih znanosti. Radio sam u poduzeću sve do odlaska u mirovinu 1993. g. Obratio sam se 1974. g. u Baptističkoj crkvi u Zagrebu, a to potvrdio krštenjem 1975. g. S prvom generacijom studenata 1976. g. upisao sam teologiju na "Matiji Vlačiću Iliriku". Nakon nekoliko godina studija dolazi do prekida, a zatim sam diplomirao na Teološkom fakultetu u Osijeku (1. stupanj). Nakon upisa na studij aktivno sam se uključio u rad crkve u Zagrebu (propovijedanje, rad s mladima, kao predsjednik crkvenog odbora).

Tijekom rata radio sam s izbjeglicama koji su bili zbrinjavani preko naše crkve u Zagrebu. 1995. god., odmah nakon vojne akcije "Oluja", otišao sam sa suprugom u misiju na Baniju. Tamo smo proveli 13 godina i za to vrijeme osnovali dvije crkve, u Glini i Kozaperovici. Obje su danas članice Saveza. Također smo pokrenuli i dvije misijske stanice: Veliki Gradac i Ravno Rašće. Za to vrijeme kršteno je oko 80 članova. Pisao sam članke za Glas Evanđelja. Godine 2009. vratio sam se iz misije i uključio u rad Vala Evanđelja kao suradnik u radio emisijama. Želja mi je raditi za Gospoda dok mi daje snage i da sve što radim bude Njemu na slavu, a meni na spasenje, jer Njemu jedinom pripada hvala i slava za sve. AMEN


Kako i gdje možete nabaviti knjige?

Knjige autora Đure Samca "Evanđelje na djelu", "Samo vjera" i "Povratak Bogu" možete naručiti na:


Autor: Đuro Samac, dipl. ing. i teolog

"Vjerom Mojsije, kad odraste, odbi da ga nazivaju sinom faraonove kćeri."

Hebrejima 11,24

U našim porukama često govorimo o vjeri kao uvjetu za spasenje. Mnogi kažu da vjeruju i da ponekad odu i u crkvu. Mogli bismo reći da svaki čovjek u nešto vjeruje, samo je razlika u tome da li vjeruje u zemaljske stvari — materijalne i prolazne, ili u nebeske — vječne. Što je zapravo vjera i tko su junaci u vjeri. Definicija vjere po Svetom pismu ili Bibliji zapisana je u Poslanici Hebrejima 11,1.2: "Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo. Zbog nje su stari postigli pohvalno svjedočanstvo."

Kad govorimo o vjeri, mislimo na vjeru kojom vjerujemo Bogu i Njegovim obećanjima čovjeku u Bibliji. U ovoj poruci želimo govoriti o herojima vjere koji su nam navedeni u Bibliji kao primjer žive vjere u Boga i Njegova obećanja, a ta vjera je bila toliko jaka da su bili spremni za nju patiti, podnositi mučenja pa i smrt. Da bismo mogli tako čvrsto vjerovati, moramo biti sigurni u koga vjerujemo, da on zaista postoji i da može ispuniti ono što je obećao. Čvrsta i živa vjera podrazumjeva i bliski odnos s Bogom, Stvoriteljem i Spasiteljem.

Takav primjer imamo zapisan na početku Biblije, a radi se o Kainu i Abelu, sinovima prvog bračnog para Adama i Eve. Abel je bio stočar, a brat mu Kain zemljoradnik. Jednoga dana Kain prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kaina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati (Postanak 4,2-5). Zašto Jahve nije primio Kainovu žrtvu? Zašto i danas Bog nekome uslišava molitve, a nekome ne? Pogledajmo zašto je Jahve primio Abelovu žrtvu: "Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan kad Bog zbog njegovih darova dade svjedočanstvo. Po vjeri on, premda mrtav, još govori." (Hebrejima 11,4) Kako iz navedenog teksta vidimo, sam Bog svjedoči o Abelovim darovima, odnosno žrtvama. Abel je sagradio oltar na kome je mogao prinositi Bogu žrtve. Žrtve je prinosio od najboljeg što je imao. Tekst kaže: sve po izbor pretilinu, a to su ugojene životinje s puno sala. U Levitskom zakoniku 3,16 nalazimo da je to jelo od žrtve paljene Jahvi na ugodan miris i da sav loj pripada Jahvi. Dakle salo je dio žrtve iz koje se dizao ugodan miris Bogu. Salo ovdje služi kao slika molitve ili zajedništva koje Bog prihvaća. Blisko bogoslužje u čežnji za Bogom podiže se poput ugodnog mirisa. Takvo je bilo prvo Abelovo bogoslužje, a žrtva spaljena na oltaru podigla se u nebo. Prava vjera se rađa u bliskosti s Bogom, a bliskost s Bogom dolazi iz čežnje za njim, zajedništva s njim. Abel je ubrojen u heroje vjere, on je bio u zajedništvu s Bogom, prinoseći mu najbolje što je imao. Abelov primjer živi i danas kao svjedočansvo istinske žive vjere: "... premda mrtav još govori" (Hebrejima 11,4).

Kain je prinio žrtvu od zemaljskih polodova. Nije tebalo oltara, jer nije bilo ni sala da izgara, pa prema tome ni ugodnog mirisa koji bi se podizao u nebo. Nije bilo bliskosti s Gospodom, koja traži zajedništvo, i zato je Abelova žrtva bila bolja žrtva. Bog gleda u srce i vidio je da Kain ne čezne za njegovom blizinom, a to se i pokazalo kasnije kad je ubio svog brata Abela iz zavisti.

Sljedeći od mnogih znanih i neznanih heroja vjere Starog zavjeta je Noa. O njemu čitamo u Hebrejima 11,7: "Vjerom Noa, obaviješten od Boga o još neviđenim stvarima, s pobožnim poštovanjem sagradi lađu da spasi svoju obitelj. Vjerom osudi svijet i postade baštinikom pravednosti koja pripada vjeri." Prema Postanku 6,8 Noa je našao milost u očima Jahvinim, a naredni redak govori kako je Noa pronašao tu milost kod Boga: "S Bogom je Noa hodio" (Postanak 6,9). Noa je poznavao Božiji glas, i kad mu je Bog govorio, on ga je slušao i pokoravao se. Noa je po Božjoj uputi sagradio arku u kojoj je našla spasenje samo njegova obitelj, kada je Bog općim potopom uništio taj prvi svijet. Ono što je još važno ovdje istaknuti je prizor koji Biblija opisuje kad je prestao potop i kad je Noa s obitelji i svim živim bićima, koja su preživjela potop, izašao iz arke na suho. Kako smo već ranije vidjeli iz izvještaja, Noa je hodio s Bogom i slušao njegov glas, on mu je za izbavljenje prinio žrtvu zahvalnicu: "I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: 'Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.'" Ovdje vidimo nešto slično kao s Abelovom žrtvom. Ono što bi bilo i za nas danas poučno, jest to da Bog prima samo one žrtve koje dolaze iz čistog srca, iz čežnje za njegovom blizinom i zahvalnosti za sve što nam svakog dana daruje. Abelova i Noina žrtva paljenica, koju je Bog primio kao ugodan miris, danas mogu biti naše iskrene molitve i dobra djela koja možemo činiti u Njegovo ime kao žrtvu njemu u čast, a ne samo gledati svoju korist.

Sljedeći veliki junak u vjeri bio je Henok. To je jedan od dvojice ljudi koji su živjeli na zemlji, a nisu okusili smrti: Henok i Ilija Tišbijac, prorok. Henok je bio u prisnom zajedništvu s Bogom i ta veza je bila tako prisna da ga je Bog premjestio u slavu kod sebe prije nego je njegov život na zemlji završio. Dakle otišao je Gospodu ne okusivši smrti. U Knjizi Postanka imamo vrlo kratak izvještaj o njegovom uzeću, koji glasi: "Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze." Pisac Poslanice Hebrejima malo detaljnije opisuje Henokov odlazak u nebo: "Vjerom je Henok prenesen tako da nije vidio smrti; i 'više se ne nađe, jer ga Bog bijaše prenio'. Prije, naime, nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je 'ugodio Bogu'. A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže." (Hebrejima 1,5.6) Henokov život je još jedno svjedočanstvo što znači istinski živjeti i hoditi po vjeri. Za njega ne čitamo da je izvršio neko veliko djelo ili čudo, niti da je bio teolog; umjesto toga jednostavno stoji: "Henok je hodio s Bogom." I to je bilo dovoljno.

Navest ću još jednog heroja vjere Starog zavjeta, a to je Abraham. Na Božji poziv Abraham je krenuo iz svoje zemlje u nepoznato. Pisac Poslanice Hebrejima opisuje da je Abraham primio poziv od Boga i da se vjerom pokori da pođe u nepoznatu zemlju, koju je trebao primiti u baštinu. Dakle vjerom se preseli u obećanu zemlju, jer je očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac. Kad dalje čitamo povijest o Abrahamu, vidimo kako ga je Bog vodio, iskušavao te da mu ispunio obećanja — dao mu je obećanu zemlju u posjed, i od njega potiče Božji izabrani narod Izrael. Vrijeme i prostor nam ne dopuštaju da spomenemo još neke velikane vjere poput Mojsija, koji se u vjeri odrekao egipatskog prijestolja da bi radije bio zlostavljan sa svojim narodom, jer je gledao u vjeri na Krista. Životi ovih junaka vjere mogu nam biti primjer kako i mi danas možemo imati prisno zajedništvo u vjeri s Bogom, jer je on jučer, danas i dovijeka će biti isti.