dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 15

TEMA:

Božja objava kao štit i nagrada; Ahrahamova vjera; Božji savez s Abrahamom


BOŽJA OBJAVA KAO ŠTIT 1 NAGRADA


Tu u petnaestom poglavlju došli smo do jednog od vrhunaca u Bibliji.

Poslije tih događaja Jahve uputi Abramu riječ u ukazanju: "Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!" (Postanak 15,1)


Ovo je četvrti put da se Bog objavljuje Abramu. Bog razvija tog čovjeka i vodi ga prema naprijed. Bog je učinio dobru stvar što mu se ukazao u tom trenutku jer je Abram poduzeo veliki iskorak u vjeri time što je otišao izbavili Lota i što je odbio uzeti plijen kojeg mu je ponudio kralj Sodome.


"Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita (štit)." Dragi moji prijatelji, ovo je predivno; ovo je veličanstveno. Zapis nam to ne govori, međutim, možda se tijekom borbe Abram našao u velikoj opasnosti i jednostavno se pitao hoće li iz svega toga izići živ. Bog ga je jednostavno podsjetio: "Ja sam tvoj štit, Abrame. Ja sam tvoj štit."


"I tvoja velika nagrada." Drugim riječima, Bog mu je rekao: "Učinio si dobro što si odbio plijen. Ja sam tvoja nagrada; ja imam namjeru nagraditi te." O, što li je Bog sve kadar učiniti sa čovjekom koji Bogu vjeruje i koji gleda samo prema Njemu!


Ako mislite da je Abram jedan od onih pobožnih momaka koji svakoga jutra ulašte svoju aureolu, tada ste u zabludi. Abram je vrlo praktičan i sada se bavi sasvim opipljivim životnim stvarima. Mislim da Bog voli dok to činimo. Mislim da bismo se trebali riješiti lažne pobožnosti i licemjernog stava kojeg mnogi fundamentalni kršćani zauzimaju danas. Zapazite o čemu Abram govori - stvarno je divno:


Abram odgovori: "Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi, kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin? Kako mi nisi dao potomstva - nastavi Abram - jedan će, eto, od mojih ukućana postati moj baštinik." (Postanak 15,2-3)


Abram je Bogu rekao sljedeće: "Ja ne želim više nikakva bogatstva. Obećao si da ćeš me učiniti ocem narodima i da će mojih potomaka biti kao pijeska na morskoj obali. A ja nemam niti jedno jedino dijete!" Prema zakonu onog vremena, Hamurabijevom kodeksu, Eliezer, njegov upravitelj, njegov glavni sluga, koji je imao potomke, naslijedio bi Abramovo imanje ako ovaj ne bi imao sinova.


Ali mu Jahve opet uputi riječ: "Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak." (Postanak 15,4)


Bog je vrlo praktičan kad je čovjek praktičan s Njim. Rekao je: "Ja ću tebi dati sina, Abrame. Tebi ću dati sina."


Sada je Bog poveo Abrama za ruku i pokazao mu zvjezdano nebo.


Izvede ga van i reče: "Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti." A onda doda: "Toliko će biti tvoje potomstvo." (Postanak 15,5)


To je veličanstveno, Prvo mu je Bog rekao da će njegovog potomstva biti koliko i pijeska na morskoj obali, a sada mu je rekao da će ih biti koliko je i zvijezda na nebu. Abram nije mogao prebrojiti zvijezde, Mogao je vidjeli otprilike četiri tisuće zvijezda, a na području s kojeg je gledao bilo ih je vjerojatno preko pedeset tisuća. Abram nije mogao izbrojiti svoje potomstvo, a ne možete to učiniti niti vi danas.

Ovaj čovjek, Abram, ima u stvari dva sjemena. Ima tjelesno sjeme, izraelski narod, a također ima i duhovno sjeme, crkvu. Na koji je način crkva postala Abrahamovim duhovnim sjemenom? Po vjeri, Pavao je rekao Galaćanima da su Abrahamovi sinovi po vjeri u Isusa Krista - ne kao prirodni potomci, već kao duhovno sjeme (vidite Galaćanima 3,29).


Imao sam povlasticu govoriti skupini mladih Židova. Poznavao sam neke od njih od prije nego što sam bio spašen, i bio sam im blizak prijatelj. Govorio sam o slavi Mojsijevog Zakona i rekao im da je Zakon doživio ispunjenje u Kristu. Počeo sam govoreći kako mi je drago što im se mogu obratiti, jer sam znao da su Abrahamovi sinovi. Ali kad sam im rekao da sam i ja Abrahamov sin, začuđeno su pogledali jedni druge. Zatim sam im rekao na koji sam to način postao Abrahamovim sinom. U Božjem obećanju bila su uključena oba Abrahamova sjemena i radi se o uistinu predivnoj istini.


ABRAHAMOVA VJERA


Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost. (Postanak 15,6)


To je jedna od najvećih tvrdnji u Bibliji: "Abram povjerava Jahvi." To znači da je Abram rekao "amen" Bogu. Bog je rekao: "Učinit ću to i to za tebe", a Abram je rekao Bogu: "Vjerujem ti, Amen. Vjerujem u to." To mu se uračunalo u pravednost.


Pavao govori o tome u svojoj poslanici kršćanima u Rimu: "Što ćemo dakle reći? Što je Abraham, otac naš, našao po tijelu? Doista, ako je Abraham po djelima opravdan, ima se čime dičiti - ali ne pred Bogom, a što veli Pismo? Povjerava Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost, onomu koji radi ne računa se plaća kao milost, nego kao dug, Onome tko ne radi, a vjeruje i onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost" (Rimljanima 4,1-5), "Što ćemo dakle reći? Što je Abraham, otac naš, našao po tijelu?" - ili, što je Abraham našao držeći se tijela? Mislim da nagrađivanje bolje izvlači smisao.


"A što veli Pismo? Povjerava Abraham Bogu i uračuna mu se [to jest, njegova vjera] u pravednost" - Bog mu je to uračunao.


"Onomu tko radi ne računa se plaća kao milost, nego kao dug," Ako možete zaraditi svoje spasenje, onda vam ga je Bog dužan dati. Međutim, dragi moji prijatelji, Bog ne spašava niti na jedan drugi način, osim po milosti. Nikada nije imao niti jedan drugi način spašavanja, a ako se ikada spasite, bit će zbog toga što vjerujete Bogu, prihvaćate Krista kao svog Spasitelja i vjerujete da vam je Bog osigurao spasenje.


"Onomu tko ne radi [nikakva djela], a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika [kakve ljude? bezbožnike!], vjera se uračunava u pravednost." Vjera mu se uračunava kao pravednost.


Abraham je samo vjerovao Bogu. Samo je prihvaćao ono što je Bog rekao i vjerovao je Bogu. Na taj način se i vi spašavate: vjerujete da je Bog nešto učinio za vas, da je Krist umro za vas i uskrsnuo od mrtvih. Bog će vas proglasiti pravednima samo ako prihvatite Krista.


U trećem poglavlju poslanice Galaćanima nalazimo izrečenu tu istu istinu: "Tako Abraham povjerova Bogu i uračuna mu se u pravednost. Shvatite dakle: oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi. A Pismo, predvidjevši da Bog po vjeri opravdava pogane, unaprijed navijesti Abrahamu: U tebi će blagoslovljeni biti svi narodi. Tako: Oni od vjere blagoslivlju se s vjernikom Abrahamom" (Galaćanima 3,6-9). Vjera je Abrahama učinila vjernim Bogu, međutim, nije bio spašen zbog toga što je bio vjeran. Bio je spašen jer je vjerovao Bogu. Vrlo je važno da to zapazimo.


BOŽJI SAVEZ S ABRAHAMOM


Tada mu on reče. "Ja sam Jahve koji sam te odveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed." A on odvrati: "Gospodine moj, Jahve, kako ću ja doznati da ću je zaposjesti?" (Postanak 15,7-8)


Abram je ponovno vrlo praktičan. On vjeruje u praktičan i realan život, a mislim da bismo i mi tako trebali postupati. U našim kršćanskim životima danas potrebna nam je realnost. Ako u vašem životu nema realnosti, onda u njemu nema ničega. Mnogi ljudi danas se samo igraju crkve. Abram je bio vrlo praktičan. Želio je znati nešto i želio je imati to napismeno.


Znate li što će mu Bog vjerojatno reći. Bog će reći: "Abrame, drago mi je što si pitao jer ćemo se sresti kod suda. Proći ću pokraj javnog bilježnika i zapisat ću ugovor koji sklapam s tobom. Imat ćeš sina, Srest ćemo se ondje, a ja ću se potpisati na crtu." Prije nego što mi napišete protestno pismo, moram reći da ste u pravu, jer Biblija ne govori ništa o susretu kod suda i o odlasku

javnom bilježniku, međutim, upotrijebio sam pravne pojmove današnjeg vremena, jer je upravo to Bog rekao Abramu.


Evo što je Bog rekao Abramu da učini:


Odgovori mu: "Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednog golubića." Sve mu to donese i rasijeca na pole, i metnu sve pole jednu prema drugoj; ptica nije rasijecao. (Postanak 15,9-10)


Bog je rekao Abramu da pripremi žrtvu. Trebao je uzeti junicu, kozu i ovna i rasjeći ih na pola, te ih staviti na žrtvenik tako da jedna polovica bude na jednoj, a druga polovica na drugoj strani žrtvenika. Grlicu i golubića nije rasijecao, ali je stavio jedno na jednu, a drugoga na drugu stranu.


Kad su u ono vrijeme muškarci sklapali ugovore, činili su to na takav način. Pretpostavimo da se jedan čovjek složio s kupovinom ovaca od drugoga. Tada bi pripremili žrtvu na ovakav način. Članovi jedne skupine rukovali bi se sa članovima druge skupine. Izrekli bi uvjete ugovora, a zatim bi prošli između žrtvi. U ono vrijeme to je odgovaralo odlasku na sud i potpisivanju ugovora kod javnog bilježnika. Vidimo da je Bog s Abramom koristio pravnu proceduru njegovog vremena.


U Jeremiji 34,18 nalazimo spominjanje ovog običaja koji je prevladavao u narodu, ali ne samo u tom narodu, nego i kod svih naroda onog vremena: "A s ljudima koji razvrgoše savez moj i ne ispunile saveza obećana pred mojim licem, postupit ću kao s teletom što ga na dvoje rasjekoše te između tih pola prođoše." U ono su vrijeme uzeli žrtvu, rasjekli je, i tako bi sklopili ugovor.


Zapazite da je Abram sve pripremio prema Božjim uputama.


Ptice grabežljivice obarale se na leševe, ali ih je Abram rastjerivao. (Postanak 15,11)


Radi se o vrlo ljudskoj sceni. Abram je sve pripremio, i dok čeka na Gospodina, počinju se spuštati grabežljivci. Abram ih rastjeruje jer su one bile spremne okomiti se na žrtve. Da ste bili ondje i vidjeli sve te žrtve, poznavajući običaje tog vremena, možda bi rekli: "E, brate Abrame, čini se da onaj s kojim sklapaš ugovor nije došao. Mislim da kasni." Abram bi odgovorio: "Mislim da ipak ne kasni. Samo mi je rekao da sve pripremim, a on će doći da sklopimo ugovor."


Kad je sunce bilo pri zalazu, dubok san obuzme Abrama, a onda se na nj spusti gust mrak, pun jeze. (Postanak 15,12)


Abram je paraliziran u svome snu. Izgleda nam vrlo čudno što ga je Bog paralizirao u snu kad je trebao sklopiti ugovor, međutim, radilo se o neobičnom ugovoru. Bog će proći kroz žrtve jer je Bog Onaj koji nešto obećaje, ali Abram neće prolaziti između žrtvi jer on ne obećaje ništa. Abram je samo vjerovao Bogu i to je sve.

Upravo se to dogodilo prije više od devetnaest stoljeća kad je Bog poslao svoga Sina. Bog Otac tako je ljubio svijet da je dao svog Jedinorođenog Sina. Sin se složio doći na zemlju umrijeti za grijehe svijeta, vaše i moje grijehe, da svaki koji god uzvjeruje u Njega, jednostavno prihvati Njegov dar, ne propadne, već da ima vječni život (vidite Ivan 3,16). Ja čak nisam niti bio ondje prije devetnaest stoljeća kako bih sklopio ugovor, međutim, ondje su bili Bog Otac i Bog Sin, a Sin je otišao na križ i umro za moje grijehe. Ja sam bio paraliziran grijehom. Nisam mogao obećati ništa, a niste to mogli niti vi.


Abram također nije ništa obećao. Pretpostavimo da je Bog rekao Abramu: "Abrame, ako obećaš da ćeš se moliti svake večeri, ja ću učiniti to i to za tebe." Pretpostavimo dalje da se Abram jedne večeri zaboravio moliti. Ugovor bi bio raskinut, i stoga Bog ne bi bio obvezan izvršiti svoj dio ugovora. Međutim, Bog je rekao da će izvršiti svoj dio, a od čovjeka traži da učini samo jedno: da kaže "amen", to jest da mu vjeruje. Morate vjerovati Bogu i onome što je učinio. Dragi prijatelji, vjerovati Bogu znači imati spasenje.

Prije mnogo godina živjela je u Škotskoj jedna draga majka čiji je sin otišao na koledž u Glasgow, a vratio se kao nevjernik. Razgovarala je sa svojini sinom o predivnoj Božjoj dobroti i o tome koliko je bila sigurna u svoje spasenje. Sin je u međuvremenu postao skeptičan i malo su ga provocirale te riječi. Na koncu je rekao: "Kako znaš da si spašena? Tvoja dušica nije ničega vrijedna." Počeo ju je uspoređivati sa neizmjernošću svemira i rekao joj da je Bog u potpunosti zaboravio na nju i da ne može biti sigurna u svoje spasenje. Ona nije odgovorila, već je samo nastavila posluživati sina doručkom. Kad je s tim završila, sjela je k njemu i rekla: "Znaš, sine, razmišljala sam malo o tome. Možda si u pravu. Možda moja dušica uistinu nije ničega vrijedna. Možda Bogu uopće ne bih nedostajala u neizmjernosti Njegovog svemira. Međutim, ako me ne spasi, izgubit će više nego što ću ja izgubiti. Ja ću izgubiti samo svoju beznačajnu dušicu, ali će On izgubiti svoju reputaciju jer je obećao da će spasiti moju dušu. Složio se da će to učiniti: 'Tko god vjeruje u Njega, neće poginuti, već će imali vječni život.'" Bog je Onaj koji je prošao između žrtvi; Bog je sklopio ugovor.

Tada Bog reče Abramu: "Dobro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat će i biti tlačeni četiri stotine godina, (Postanak 15,13)


U Pismima postoje proročanstva da će hebrejski narod biti istjeran tri puta. Ovo je prvi put. Također postoje proročanstva da će se vratiti u zemlju, a to su ovaj put i učinili. Kasnije je došlo do babilonskog sužanjstva. Bili su odvedeni u zatočeništvo i vratili su se. Sedamdesete godine nakon Krista bio je uništen Jeruzalem, a narod je bio raspršen po treći put. Od tada se nisu vratili. Njihova trenutna nazočnost u zemlji nikako nije ispunjenje proročanstva. Međutim, prema Božjoj riječi, oni će se vratiti upravo kao što je prorokovano.

ali narodu kojem budu služili ja ću suditi; i konačno će izići s velikim blagom. A ti ćeš k očima svojim u miru poći, u sretnoj starosti bit ćeš sahranjen. (Postanak 15,14-15)


Izašli su iz Egipta, i to s velikim blagom, međutim, Abram, naravno, nije više bio živ da bi to vidio.

Oni će se ovamo vratiti za četvrtog naraštaja, jer mjera se zlodjela amorejskih još nije navršila." (Postanak 15,16)


Bog je rekao Abramu: "Sada te još ne mogu naseliti na zemlji jer također ljubim i Amorejce, i želim im dati priliku da se obrate." Bog je Amorejcima dao četiri stotine godina - to je dosta dugo, zar ne? - da vidi hoće li se obratiti. Jedina osoba koja se u toj zemlji okrenula k Bogu bila je Kanaanka, bludnica Rahaba. Ona se obratila Bogu; povjerovala mu je. Sve što Bog traži od vas je da mu vjeujete. Bog je dao Amorejcima ovo veliko razdoblje da se okrenu k Njemu.

Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. (Postanak 15,17)


Obje ove stvari govore o Kristu. Žeravnjak, naravno, govori o sudu. Zublja govori o Kristu kao svjetlu svijeta.


Toga je dana Jahve sklopio Savez s Abramom rekavši: "Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata: Kenijce, Kenižane, Kadmonce, Hetite, Perižane, Refaimce, Amorejce, Kanaance, Girgašane, Jebusejce." (Postanak 15,18-21)


Bog sada obilježava zemlju koju je obećao Abramu. Usput vas želim pitati: Što je Abram obećao učiniti? Ništa! Vjerovao je Bogu! Bog će spasiti i vas - spasiti vas po milosti - ako vjerujete u ono što je učinio za vas.


POGLAVLJE 16



TEMA:


Sarajin prijedlog; Hagara bježi; ispit za Abrahama

S obzirom da smo došli do ovog poglavlja, moram priznali da gotovo poželim da ga nema u Bibliji. Nakon što je Abram stigao do vrhunaca u 15. poglavlju, netko bi rekao da živi na velikim visinama - ali nije savršen. U 16. poglavlju vidimo njegov pad u vjeri povezan sa Sarajom i Hagarom, egipatskom sluškinjom. Tu možemo čitati i o Sarajinoj i Abramovoj nevjeri, kao i o Jišmaelovom rođenju. Tu se svakako radi o velikom padu nakon čuda u prethodnom poglavlju.



SARAJIN PRIJEDLOG



Abramova žena Saraja nije mu rađala djece. A imaše ona sluškinju Egipćanku - zvala se Hagara. (Postanak 16,1)



Abram je u Egiptu stekao dvije stvari koje su mu stvarale mnoštvo nevolja: jedna je bila bogatstvo, a druga je bila ova egipatska sluškinja.


I reče Saraja Abramu: "Vidiš, Jahve me učinio nerotkinjom. Hajde k mojoj sluškinji, možda ću imati djece." Abram posluša riječ Sarajinu. (Postanak 16,2)



Ono što je Saraja predložila bila je uobičajena praksa onog vremena. Kad supruga nije mogla roditi dijete, postojala je inoča (konkubina, priležnica). Nemojte mi samo reći da je Bog ovo odobravao. Bog to nikako nije odobravao. Bila je to Sarajina ideja, a Abram ju jc poslušao. Izgleda nam kao da se odrekao svog položaja glave doma, i slijedio prijedlog svoje supruge.


Tako, pošto je Abram proboravio deset godina u zemlji kanaanskoj, njegova žena Saraja uzme Hagaru, Egipćanku, sluškinju svoju, pa je dade svome mužu Abramu za ženu. (Postanak 16,3)



Egipatska sluškinja postala je inoča i to nije bilo po Božjoj volji. Bog uopće neće prihvatiti njihovog potomka - niti nije; nije ni mogao. Zašto? Zato što je to bilo pogrešno. Nemojte tvrditi da Bog ovo opravdava. Sve što možete reći je da se ovo nalazi u izvješću jer se radi o povijesnoj činjenici.


Uđe on k Hagari, te ona zače. A kad je vidjela da je začela, s prezirom je gledala na svoju gospodaricu. (Postanak 16,4)



Hagara je rekla: "Ja sam majka Abramovog djeteta, a Saraja to nije mogla učiniti," Vidite, gledala je svisoka na Saraju.


Tada reče Saraja Abramu: "Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi!" (Postanak 16,5)



Nemojte mimoići ovaj stih. Nemojte pretpostavljati da je Bog ovo opravdavao. Bog je rekao da je to pogrešno, a sad i Saraja vidi da je učinila pogrešku. "Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja" - ona je u krivu, dragi prijatelji. Bog ovo neće prihvatiti i to će starome Abramu slomiti srce. Međutim, vidite, Abram i Saraja nisu se u stvari pouzdavali u Boga kao što su trebali. Na koncu konca, Abram je tada imao gotovo devedeset godina, a Saraja osamdeset, Mislim da su došli do zaključka da neće imati djece. Saraja je vjerojatno razmišljala: "Mislim da je to način na koji Bog želi da imamo djecu, jer ovo je običaj našeg vremena." Bio je to običaj onog vremena, međutim, razlikovao se od načina na koji Bog nešto radi. Često puta stječemo pogrešan dojam da ako je nešto zapisano u Bibliji, da to Bog i odobrava. Biblija je nadahnuta u tome što je točan zapis, međutim, postoji mnogo stvari koje Bog ne opravdava, a zapisane su u Njegovoj Riječi.


Moralne implikacije koje vi i ja ovdje nalazimo baš se i ne nalaze u povijesnom zapisu. Abram i Saraja odrasli su u Uru Kaldejskom, gdje je ovo bila uobičajena praksa, i moralni kut gledanja nije ono u čemu su toliko pogriješili. Strašna stvar je bila ta što jednostavno nisu vjerovali Bogu. Pogreška koju su počinili kad je Abram uzeo Sarajinu sluškinju Hagaru bio je grijeh, i Bog ga je tretirao kao takvog. Međutim, mi danas mijenjamo naglasak i tvrdimo kako je uzimanje inoče bio grijeh, a uopće ne pridajemo pozornost nevjeri. Pa ipak, glavni grijeh ovdje bila je nevjera; drugim riječima, bila je crnija od ostalih stvari.