dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 13

 

 

TEMA: Izraelovi prvorođenci posvećeni Bogu; putovanje do Etana pod božanskim vodstvom


IZRAELOVI PRVOROĐENCI POSVEĆENI BOGU

 

Izraelovi sinova napuštaju Egipat i putuju prema Crvenome moru.

 

Jahve reče Mojsiju: "Meni posvetite svakoga prvorođenca! Prvenci materina krila kod Izraelaca, i od ljudi i od životinja, meni pripadaju!" A onda Mojsije reče narodu: "Sjećajte se ovoga dana u koji ste izbavljeni iz Egipta, iz kuće ropstva, jer vas Jahve izbavi odande svojom jakom mišicom. Ukvasani kruh neka se ne jede! (Izlazak 13,1-3)

 

Prvorođenci u Egiptu su pomrli. Bogovi Egipta uvijek su prvorođence uzimali za sebe, a sada Bog uzima prvorođence Izraela za sebe. Jednako tako, želi i ono prvo od vjernika danas. Mnogi kršćani ne daju Bogu prvo mjesto o svojim životima. Bog želi upravo ono što je naše najbolje, Bog želi prvo u svemu. Iako On želi biti na prvome mjestu u našim životima, mnogi ga kršćani stavljaju upravo na posljednje mjesto, a time se stvaraju veliki problemi. Ako imamo vremena, radimo za Gospodina, međutim, većinu svoga vremena trošimo na vlastite interese i zabavu. Gospodinu obično predajemo samo ono što nam preostane.

 

Sjećam se kako je prije mnogo godina evangelizator Billy Sundav ispričao zanimljivu priču. Vozio se Amerikom s Williamom Wrigleyem, vlasnikom najveće svjetske tvornice žvakaćih guma. Gospodin Wrigley bio je kršćanin, i dok su se tako vozili vlakom, rekao je Billy Sundayu da je stekao praksu u životu da Gospodinu daje desetinu svoga što zaradi, te je dodao kako se ne radi o posljednjoj desetini koju zaradi, pa da nju daje Gospodinu. William Wrigley davao je Gospodinu prvu desetinu svoje zarade. Jako je zanimljivo na koji ga je način Bog blagoslovio i učinio da napreduje. Moram napomenuti kako Bog nikome od nas ne garantira materijalni napredak, ali je jako zanimljivo na koji je način blagoslovio ljude koji su Njega stavili na prvo mjesto u svojim životima. A staviti Njega na prvo mjesto ne znači poluistinu da ćemo reći da smo ga stavili na prvo mjesto u svome životu - na tome polju nema mjesta nikakvim kompromisima.

 

lzraelovi sinovi upravo su izašli iz Egipta u kojem su godinama služili kao robovi. Sada je Bog odmah od njih tražio njihove prvorođence. Mnogi su vjerojatno rekli: "Gledaj, Gospodine, upravo si nas izbavio iz ropstva, a sada želiš naše prvorođence za sebe!" Gospodin Isus Krist čini istu stvar sa vama i sa mnom. Spašava nas iz ropstva grijehu, izbavlja nas i oslobađa. Bog nam poručuje: "Ako vas Sin oslobodi, uistinu ćete biti slobodni" (Ivan 8,36). Gospodin nam također poručuje da želi da mu predamo same sebe. Vi tvrdite: ''Slobodan sam!'" Jeste li uistinu slobodni? Za vas je plaćena velika cijena - prolivena krv Isusa Krista. Blagoslovi stižu kada sebe dragovoljno predate Njemu i kada Njega stavite na prvo mjesto u svome životu.

 

Stoga: kad te Jahve uvede u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Hivijaca i Jebusejaca, za koju se zakleo tvojim precima da će ti je dati - zemlju kojom teče med i mlijeko - ovoga mjeseca obavi ovakav obred: (Izlazak 13,5)

 

Drugim riječima, Izraelci su trebali svetkovati blagdan Pashe i blagdan beskvasnih kruhova.

 

sedam dana jedi nekvasan kruh, a sedmoga dana neka se slavi svetkovina u čast Jahvi. Sedam dana neka se jede nekvasan kruh; ukvasanog kruha neka ne bude kod tebe; i neka se nigdje ne vidi kvasac na tvome području. (Izlazak 13,6-7)

 

Kada su Izraelci napuštali Egipat, ponijeli su na put svoje naćve (krušna korita) i tijesto koje je bilo u njima. Bilo je to beskvasno tijesto, i Bog je rekao: "Želim da se riješite kvasca. Jesti ćete beskvasni kruh sedam dana, i sedam dana neće biti ukvasanog kruha kod tebe i u tvojoj kući."

 

Svome sinu toga dana objasni: to je za ono što mi je Jahve učinio kad sam se iz Egipta izbavio. (Izlazak 13,8)

 

Tu je svetkovinu trebalo prenosili sa jednog naraštaja na drugi, kako bi se narod uvijek  sjećao da ih je Bog izbavio iz egipatske zemlje.

 

Neka ti bude kao znak na tvojoj ruci i kao opomena na tvome čelu: da Jahvin zakon bude uvijek na tvojim ustima. Jer te rukom jakom Jahve izbavio iz Egipta. Ovaj propis vršite svake godine u određeno vrijeme."

 

"A kada te Jahve dovede u zemlju Kanaanaca - kako vam se zakle, tebi i tvojim ocima - i kada ti je preda, ustupajte Jahvi prvorođence materinjega krila, a tako i sve prvine što ih tvoja stoka dade - svako muško pripada Jahvi! (Izlazak 13,9-12

 

Prvine od stoke koja je pripadala Izraelovim sinovima pripadali su Gospodinu.

 

Svaku prvinu magaradi otkupi janjetom ili jaretom. Ako je ne otkupiš, slomi joj vrat. A svakoga prvorođenca između svoje djece otkupi.  (Izlazak 13,13)

 

Prvinu od magaradi trebalo je okupiti janjetom. Bog nije želio neku od tih dugouhih životinja za žrtvu. Žrtva je morala bio janje. Prvorođence je također valjalo otkupili, kao što ćemo to vidjeti kasnije, srebrom. Srebro je trebalo biti otkupni novac.

 

Kad te sin tvoj sutra zapita: Što znači to? - odgovori mu: Rukom jakom izvede nas Jahve iz Egipta, iz kuće ropstva.

 

Kako je faraon postao tvrdokoran pa nas nije htio pustiti, Jahve je poubijao sve prvorođence u zemlji egipatskoj: prvorođence ljudi i prvine stoke. Eto zato Jahvi žrtvujem svaku mušku prvinu materinjega krila, a svakoga prvorođenca od svojih sinova otkupljujem.  (Izlazak 13,14-15)

 

Ova je svetkovina trebala podsjetiti Izraelce da ih je Bog izbavio iz egipatske zemlje. Njihovi su prvorođenci trebali biti otkupljeni srebrom. U 1. Petrovoj 1,18-19 rečeno nam je: "Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane."

 

Kad je faraon dopustio da narod ode, Bog ih nije poveo prema filistejskoj zemlji, iako je onuda bilo najbliže. Bog je, naime, rekao: "Mogao bi se narod predomisliti i vratiti u Egipat kad vidi ratovanje." (Izlazak 13,17)

 

Izraelci su upravo izašli iz ropstva i nisu bili pripravljeni za ratovanje. Najkraći put prema zemlji koju im je Bog dao bio je uz morsku obalu. Za vrijeme Šestodnevnog rata 1967. godine u Palestini, Izraelci su na Egipćane udarili upravo uz morsku obalu i uspjeli su ih istjerati. Naravno, Izraelci su imali tenkove i zrakoplove za taj posao. Bili su pripravljeni. Izraelci koji su izašli iz egipatskog ropstva nisu imali nikakvog oružja kojim bi se oduprli; zato ih je Bog u svome milosrđu vodio kroz pustinju. Bio je to dulji put u obećanu zemlju, ali su time bili pošteđeni bilo kakvog ratovanja. Nisu se morali suočavati s neprijateljem dok ne uđu u zemlju. Trebalo im je četrdeset godina dok nisu prešli pustinju i ušli u Obećanu zemlju. Do tada će imati vojsku i bit će opremljeni za ratovanje, kao što ćemo i vidjeti.

 

Netko će možda reći: '"Ali Bog ih je mogao izbaviti iz pogibelji i nekakvim čudom." To je točno, ali od takvog stava meni je već pomalo i zlo. Neki kršćani drže da bi Bog za njih trebao izvoditi čudesa svakog trena i kad se baš oni to sjete. Misle da imaju pravo naređivati Bogu kada će intervenirati ako su bolesni ih u kakvoj nevolji. Tu se uopće ne radi o Njegovim sposobnostima ili moći. On to neprijeporno može učiniti. Umjesto toga, radi se o pitanju načina na koji Bog nešto želi učiniti. On slijedi svoj plan. A kada je to potrebno, Bog će za nas učiniti i čudo - ali samo kako bi ispunio svoju volju u našim životima.

 

Bog je mogao provesti Izraelce kroz zemlju Filistejaca i nekakvim čudom. Da su bili napadnuti, Bog bi ih izbavio. Kada je to neophodno, Bog je spreman činiti čuda, međutim, to čini samo zato da bi ispunio svoju volju.

 

Stoga Bog povede narod zaobilaznim putem, kroz pustinju prema Crvenome moru. Izraelci su napustili zemlju egipatsku naoružani od glave do pete.  (Izlazak 13,18)

 

Tu čitamo da su Izraelci izašli iz Egipta uredno poredani. Nisu izašli iz zemlje poput rulje, već na vrlo organiziran način. Nisu imali vojsku, ali su bili poredani po pet u redu. Da ste ih promatrali kako putuju pustinjom, vidjeli biste visoko organiziranu skupinu ljudi.

 

Mojsije ponese sa sobom Josipove kosti. Jer Josip bijaše zakleo Izraelce riječima: "Bog će se zacijelo za vas zauzeti. Tada i moje kosti odavde ponesite sa sobom!" (Izlaza 13,19)

 

Kad su Izraelci napuštali Egipat, Mojsije je uzeo i Josipove kosti. U Postanku 50,24 nalazimo vrlo zanimljivi odjeljak u kojem piše: '"Napokon reče Josip svojoj braći: 'Ja ću, evo, naskoro umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo sjetili vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu.'" U Postanku 50,25 čitamo dalje: '"Tada Josip zakune Izraelove sinove: 'Bog će se vas doista sjetiti i tada ponesite moje kosti odavde!'" Prošlo je barem dvjesto godina otkako je Josip izgovorio ove riječi, ali je sada došlo to vrijeme o kojem je govorio. Kad je umro, bio je nacionalni heroj, i morao je biti pokopan u Egiptu. Međutim, na koncu je na prijestolje sjeo kralj koji nije poznavao Josipa. S obzirom da Josip više nije bio heroj, njegove su kosti bez ikakvog prosvjeda mogle biti odnesene iz Egipta.

 

Josip je želio biti pokopan u Obećanoj zemlji. Međutim, zašto su morali premještati njegovo

tijelo i pokapati ga ondje? Ako je Josip znao da će jednoga dana uskrsnuli i biti uzet u nebo, kakve je veze imalo je li njegova lansirna rampa u Egiptu ili u Izraelu? Pa, stvar je u tome što on nije očekivao otići u nebo. Očekivao je da će biti podignut u uskrsnuću svoga naroda u toj zemlji za vladanje u Tisućljetnom kraljevstvu - a tada i zauvijek. Za njih će to biti raj. To je bila Josipova nada, a tome se nadao i Mojsije. Vjerom je Mojsije uzeo Josipove kosti i odnio ih u Obećanu zemlju.

 

PUTOVANJE DO ETAMA POD BOŽANSKIM VODSTVOM

 

Krenuvši iz Sukota, utabore se u Etamu, na kraju pustinje. Jahve je išao pred njima, danju u stupu od oblaka da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja da im svijetli. Tako su mogli putovati i danju i noću. I nije ispred naroda nestajao stup od oblaka danju ni stup od ognja noću. (Izlazak 13,20-22)

 

lzraelovi sinovi putuju prema usijanoj i gorućoj pustinji koju je čak i Mojsije nazvao velikom i

strašnom pustinjom. Prošli su kroz nju i nisu zaradili čak niti opekline od sunca jer je nad njima

po danu bio stup od oblaka. Taj je narod iskusio ono što niti jedan drugi narod nije imao: Slavu,

vidljivu Božju nazočnost. Kada je Pavao definirao svoje sunarodnjake, rekao je: "Oni su

Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava…" (Rimljanima 9,4). Taj je narod imao Slavu, vidljivu

Božju nazočnost.

 

Čak niti crkva nema vidljivu Božju prisutnost. Crkvi nije dano ništa vidljivo. U Efežanima 1,3 čitamo kako nas je Bog "...blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu." Oni su gledali unaprijed prema Kristovome dolasku, a mi gledamo unatrag na povijesni događaj. Nama nije potrebna vidljiva Božja nazočnost kako bismo živjeli po vjeri. Njima je bila potrebna "slava" jer djelo otkupljenja još uvijek nije bilo učinjeno u smislu da bi se radilo o povijesnom događaju, kao što je to slučaj sa nama danas.

 

Bog je sve pripremio za svaki mogućnost kako bi svoj narod sigurno doveo kroz pustinju do

Obećane zemlje.