POGLAVLJE 13
TEMA:
Izraelovi
prvorođenci posvećeni Bogu; putovanje do Etana pod božanskim vodstvom
IZRAELOVI
PRVOROĐENCI POSVEĆENI BOGU
Izraelovi sinova napuštaju Egipat i
putuju prema Crvenome moru.
Jahve
reče Mojsiju: "Meni
posvetite svakoga prvorođenca! Prvenci materina krila kod Izraelaca, i od ljudi
i od životinja, meni pripadaju!" A
onda Mojsije reče narodu: "Sjećajte se ovoga dana u koji ste izbavljeni iz
Egipta, iz kuće ropstva, jer vas Jahve izbavi odande svojom jakom mišicom.
Ukvasani kruh neka se ne jede! (Izlazak 13,1-3)
Prvorođenci u Egiptu su pomrli.
Bogovi Egipta uvijek su prvorođence uzimali za sebe, a sada Bog uzima
prvorođence Izraela za sebe. Jednako tako, želi i ono prvo od vjernika danas. Mnogi
kršćani ne daju Bogu prvo mjesto o svojim životima. Bog želi upravo ono što je
naše najbolje, Bog želi prvo u svemu. Iako On želi biti na prvome mjestu u
našim životima, mnogi ga kršćani stavljaju upravo na posljednje mjesto, a time
se stvaraju veliki problemi. Ako imamo vremena, radimo za Gospodina, međutim,
većinu svoga vremena trošimo na vlastite interese i zabavu. Gospodinu obično
predajemo samo ono što nam preostane.
Sjećam se kako je prije mnogo
godina evangelizator Billy Sundav ispričao zanimljivu priču. Vozio se Amerikom s
Williamom Wrigleyem, vlasnikom najveće svjetske tvornice žvakaćih guma.
Gospodin Wrigley bio je kršćanin, i dok su se tako vozili vlakom, rekao je
Billy Sundayu da je stekao praksu u životu da Gospodinu daje desetinu svoga što
zaradi, te je dodao kako se ne radi o posljednjoj desetini koju zaradi, pa da
nju daje Gospodinu. William Wrigley davao je Gospodinu prvu desetinu svoje zarade. Jako je zanimljivo na koji ga je način
Bog blagoslovio i učinio da napreduje. Moram napomenuti kako Bog nikome od nas
ne garantira materijalni napredak, ali je jako zanimljivo na koji je način
blagoslovio ljude koji su Njega stavili na prvo mjesto u svojim životima. A
staviti Njega na prvo mjesto ne znači poluistinu da ćemo reći da smo ga stavili
na prvo mjesto u svome životu - na tome polju nema mjesta nikakvim
kompromisima.
lzraelovi sinovi upravo su izašli
iz Egipta u kojem su godinama služili kao robovi. Sada je Bog odmah od njih
tražio njihove prvorođence. Mnogi su vjerojatno rekli: "Gledaj, Gospodine,
upravo si nas izbavio iz ropstva, a sada želiš naše prvorođence za sebe!" Gospodin
Isus Krist čini istu stvar sa vama i sa mnom. Spašava nas iz ropstva grijehu,
izbavlja nas i oslobađa. Bog nam poručuje: "Ako vas Sin oslobodi, uistinu
ćete biti slobodni" (Ivan 8,36). Gospodin nam također poručuje da želi da
mu predamo same sebe. Vi tvrdite: ''Slobodan sam!'" Jeste li uistinu
slobodni? Za vas je plaćena velika cijena - prolivena krv Isusa Krista.
Blagoslovi stižu kada sebe dragovoljno predate Njemu i kada Njega stavite na
prvo mjesto u svome životu.
Stoga:
kad te Jahve uvede u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Hivijaca i
Jebusejaca, za koju se zakleo tvojim precima da će ti je dati - zemlju kojom
teče med i mlijeko - ovoga mjeseca obavi ovakav obred: (Izlazak 13,5)
Drugim riječima, Izraelci su
trebali svetkovati blagdan Pashe i blagdan beskvasnih kruhova.
sedam
dana jedi nekvasan kruh, a sedmoga dana neka se slavi svetkovina u čast Jahvi. Sedam
dana neka se jede nekvasan kruh; ukvasanog kruha neka ne bude kod tebe; i neka
se nigdje ne vidi kvasac na tvome području. (Izlazak 13,6-7)
Kada su Izraelci napuštali Egipat,
ponijeli su na put svoje naćve (krušna korita) i tijesto koje je bilo u njima.
Bilo je to beskvasno tijesto, i Bog je rekao: "Želim da se riješite
kvasca. Jesti ćete beskvasni kruh sedam dana, i sedam dana neće biti ukvasanog
kruha kod tebe i u tvojoj kući."
Svome
sinu toga dana objasni: to je za ono što mi je Jahve učinio kad sam se iz
Egipta izbavio. (Izlazak 13,8)
Tu je svetkovinu trebalo prenosili
sa jednog naraštaja na drugi, kako bi se narod uvijek sjećao da ih je Bog izbavio iz egipatske
zemlje.
Neka
ti bude kao znak na tvojoj ruci i kao opomena na tvome čelu: da Jahvin zakon
bude uvijek na tvojim ustima. Jer te rukom jakom Jahve izbavio iz Egipta. Ovaj
propis vršite svake godine u određeno vrijeme."
"A
kada te Jahve dovede u zemlju Kanaanaca - kako vam se zakle, tebi i tvojim
ocima - i kada ti je preda, ustupajte Jahvi prvorođence materinjega krila, a
tako i sve prvine što ih tvoja stoka dade - svako muško pripada Jahvi! (Izlazak
13,9-12
Prvine od stoke koja je pripadala
Izraelovim sinovima pripadali su Gospodinu.
Svaku
prvinu magaradi otkupi janjetom ili jaretom. Ako je ne otkupiš, slomi joj vrat.
A svakoga prvorođenca između svoje djece otkupi. (Izlazak 13,13)
Prvinu od magaradi trebalo je
okupiti janjetom. Bog nije želio neku od tih dugouhih životinja za žrtvu. Žrtva
je morala bio janje. Prvorođence je također valjalo otkupili, kao što ćemo to
vidjeti kasnije, srebrom. Srebro je trebalo biti otkupni novac.
Kad
te sin tvoj sutra zapita: Što znači to? - odgovori mu: Rukom jakom izvede nas
Jahve iz Egipta, iz kuće ropstva.
Kako
je faraon postao tvrdokoran pa nas nije htio pustiti, Jahve je poubijao sve
prvorođence u zemlji egipatskoj: prvorođence ljudi i prvine stoke. Eto zato
Jahvi žrtvujem svaku mušku prvinu materinjega krila, a svakoga prvorođenca od
svojih sinova otkupljujem. (Izlazak
13,14-15)
Ova je svetkovina trebala
podsjetiti Izraelce da ih je Bog izbavio iz egipatske zemlje. Njihovi su
prvorođenci trebali biti otkupljeni srebrom. U 1. Petrovoj 1,18-19 rečeno nam
je: "Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci
namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego
dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane."
Kad
je faraon dopustio da narod ode, Bog ih nije poveo prema filistejskoj zemlji,
iako je onuda bilo najbliže. Bog je, naime, rekao: "Mogao bi se narod
predomisliti i vratiti u Egipat kad vidi ratovanje." (Izlazak 13,17)
Izraelci su upravo izašli iz
ropstva i nisu bili pripravljeni za ratovanje. Najkraći put prema zemlji koju
im je Bog dao bio je uz morsku obalu. Za vrijeme Šestodnevnog rata 1967. godine
u Palestini, Izraelci su na Egipćane udarili upravo uz morsku obalu i uspjeli
su ih istjerati. Naravno, Izraelci su imali tenkove i zrakoplove za taj posao.
Bili su pripravljeni. Izraelci koji su izašli iz egipatskog ropstva nisu imali
nikakvog oružja kojim bi se oduprli; zato ih je Bog u svome milosrđu vodio kroz
pustinju. Bio je to dulji put u obećanu zemlju, ali su time bili pošteđeni bilo
kakvog ratovanja. Nisu se morali suočavati s neprijateljem dok ne uđu u zemlju.
Trebalo im je četrdeset godina dok nisu prešli pustinju i ušli u Obećanu
zemlju. Do tada će imati vojsku i bit će opremljeni za ratovanje, kao što ćemo
i vidjeti.
Netko će možda reći: '"Ali Bog
ih je mogao izbaviti iz pogibelji i nekakvim čudom." To je točno, ali od takvog
stava meni je već pomalo i zlo. Neki kršćani drže da bi Bog za njih trebao
izvoditi čudesa svakog trena i kad se baš oni to sjete. Misle da imaju pravo
naređivati Bogu kada će intervenirati ako su bolesni ih u kakvoj nevolji. Tu se
uopće ne radi o Njegovim sposobnostima ili moći. On to neprijeporno može
učiniti. Umjesto toga, radi se o pitanju načina na koji Bog nešto želi učiniti.
On slijedi svoj plan. A kada je to potrebno, Bog će za nas učiniti i čudo - ali
samo kako bi ispunio svoju volju u našim životima.
Bog je mogao provesti Izraelce kroz
zemlju Filistejaca i nekakvim čudom. Da su bili napadnuti, Bog bi ih izbavio.
Kada je to neophodno, Bog je spreman činiti čuda, međutim, to čini samo zato da
bi ispunio svoju volju.
Stoga
Bog povede narod zaobilaznim putem, kroz pustinju prema Crvenome moru. Izraelci
su napustili zemlju egipatsku naoružani od glave do pete. (Izlazak 13,18)
Tu čitamo da su Izraelci izašli iz
Egipta uredno poredani. Nisu izašli iz zemlje poput rulje, već na vrlo
organiziran način. Nisu imali vojsku, ali su bili poredani po pet u redu. Da ste
ih promatrali kako putuju pustinjom, vidjeli biste visoko organiziranu skupinu
ljudi.
Mojsije
ponese sa sobom Josipove kosti. Jer Josip bijaše zakleo Izraelce riječima:
"Bog će se zacijelo za vas zauzeti. Tada i moje kosti odavde ponesite sa
sobom!" (Izlaza 13,19)
Kad su Izraelci napuštali Egipat,
Mojsije je uzeo i Josipove kosti. U Postanku 50,24 nalazimo vrlo zanimljivi
odjeljak u kojem piše: '"Napokon reče Josip svojoj braći: 'Ja ću, evo,
naskoro umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo sjetili vas i odvesti vas iz ove
zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu.'"
U Postanku 50,25 čitamo dalje: '"Tada Josip zakune Izraelove sinove: 'Bog
će se vas doista sjetiti i tada ponesite moje kosti odavde!'" Prošlo je
barem dvjesto godina otkako je Josip izgovorio ove riječi, ali je sada došlo to
vrijeme o kojem je govorio. Kad je umro, bio je nacionalni heroj, i morao je
biti pokopan u Egiptu. Međutim, na koncu je na prijestolje sjeo kralj koji nije
poznavao Josipa. S obzirom da Josip više nije bio heroj, njegove su kosti bez
ikakvog prosvjeda mogle biti odnesene iz Egipta.
Josip je želio biti pokopan u
Obećanoj zemlji. Međutim, zašto su morali premještati njegovo
tijelo i pokapati ga ondje? Ako je
Josip znao da će jednoga dana uskrsnuli i biti uzet u nebo, kakve je veze imalo
je li njegova lansirna rampa u Egiptu ili u Izraelu? Pa, stvar je u tome što on
nije očekivao otići u nebo. Očekivao je da će biti podignut u uskrsnuću svoga
naroda u toj zemlji za vladanje u Tisućljetnom kraljevstvu - a tada i zauvijek.
Za njih će to biti raj. To je bila Josipova nada, a tome se nadao i Mojsije.
Vjerom je Mojsije uzeo Josipove kosti i odnio ih u Obećanu zemlju.
PUTOVANJE
DO ETAMA POD BOŽANSKIM VODSTVOM
Krenuvši
iz Sukota, utabore se u Etamu, na kraju pustinje. Jahve je išao pred njima,
danju u stupu od oblaka da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja da im
svijetli. Tako su mogli putovati i danju i noću. I nije ispred naroda nestajao
stup od oblaka danju ni stup od ognja noću. (Izlazak 13,20-22)
lzraelovi sinovi putuju prema usijanoj
i gorućoj pustinji koju je čak i Mojsije nazvao velikom i
strašnom pustinjom. Prošli su kroz
nju i nisu zaradili čak niti opekline od sunca jer je nad njima
po danu bio stup od oblaka. Taj je
narod iskusio ono što niti jedan drugi narod nije imao: Slavu,
vidljivu Božju nazočnost. Kada je
Pavao definirao svoje sunarodnjake, rekao je: "Oni su
Izraelci, njihovo je posinstvo, i
Slava…" (Rimljanima 9,4). Taj je narod imao Slavu, vidljivu
Božju nazočnost.
Čak niti crkva nema vidljivu Božju
prisutnost. Crkvi nije dano ništa vidljivo. U Efežanima 1,3 čitamo kako nas je
Bog "...blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim
u nebesima, u Kristu." Oni su gledali unaprijed prema Kristovome dolasku, a
mi gledamo unatrag na povijesni
događaj. Nama nije potrebna vidljiva Božja nazočnost kako bismo živjeli po
vjeri. Njima je bila potrebna "slava" jer djelo otkupljenja još
uvijek nije bilo učinjeno u smislu da bi se radilo o povijesnom događaju, kao što
je to slučaj sa nama danas.
Bog je sve pripremio za svaki
mogućnost kako bi svoj narod sigurno doveo kroz pustinju do
Obećane zemlje.
