dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 16

 

TEMA: Izrael mrmlja jer nemaju hrane; Bog im daje manu i prepelice; opis i sakupljanje mane; Izraelu je dana subota

 

Proučavali smo iskustva s kojima su se Izraelci susretali na svome putovanju kroz pustinju. Nakon što su napustili egipatsku zemlju, prošli kroz Crveno more i došli do gore' Sinaj, nalazimo sedam zabilježenih iskustava koja' odgovaraju i kršćanskim iskustvima. Do sada su pjevali Mojsijevu pjesmu, hodali tri dana bez vode, došli do Mare, gdje je voda bila gorka, a zatim putovali do Elima gdje bilo vode i drveća u izobilju. Elim je slika plodnog kršćanskog iskustva, a Bog nam obećaje da će nas dovesti do tog mjesta. Sada dolazimo do pustinje Šin, do mane i prepelica. Tu nalazimo da je Krist Kruh života.

 

IZRAEL MRMLJA ZBOG NEDOSTATKA HRANE

 

Potom krenu iz Elima, i sva izraelska zajednica dođe u pustinju Sin, koja je između Elima i Sinaja, petnaestoga dana drugoga mjeseca nakon odlaska iz zemlje egipatske. U pustinji sva izraelska zajednica počne mrmljati protiv Mojsija i Arona. "Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!" - rekoše im. "Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!“ (Izlazak 16,1-3)

 

Prošlo je svega dva i pol mjeseca otkako su Izraelci napustili Egipat. Počeli su mrmljati čim su došli do Crvenoga mora. Kod su prešli more, pjevali su Mojsijevu pjesmu, pjesmu otkupljenja. Međutim, uskoro su opet počeli mrmljati i pjevati pustinjski blues. Nazvali bismo ih skupinom gnjavatora. Željeli su biti izbavljeni iz ropstva u Egiptu, ali nakon što su došli u pustinju, ponestalo im je vode i hrane i počeli su se žaliti. Sjetili su se egipatskih lonaca s mesom i žudjeli su za njima. Postoji jako mnogo ljudi koji su bili izbavljeni iz grijeha, a onda su poželjeli vratiti se u stari život. Mnogi od nas bili smo u toj kušnji.

 

Jedan mi je čovjek ispričao kako je bio spašen iz propasti i opijanja. Kad se obratio, znao je za

svaku gostionicu, ali prvih nekoliko mjeseci nakon spasenja nije prolazio pokraj tih mjesta, jer je znao da će sigurno ući unutra. Rekao mi je: "Gledao sam stalno u one stare lonce s mesom, ali, hvala Bogu, danas ih mrzim."

 

BOG IM DAJE MANU 1 PREPELICE

 

Bog nije imao nakanu ostaviti svoj narod da umre od gladi. Planirao ih je odvesti kroz pustinju, a obećao im je da će se brinuti za njih.

 

Tada reče Jahve Mojsiju: "Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li se držati moga zakona ili neće. A šestoga dana, kad spreme što su nakupili, bit će dvaput onoliko koliko su skupljali za svaki dan." Onda Mojsije i Aron progovore svim Izraelcima: "Večeras ćete poznati da vas je Jahve izveo iz zemlje egipatske, a ujutro ćete vidjeti svojim očima Jahvinu slavu, jer vas je čuo Jahve kako ste protiv njega mrmljali. Što smo mi da protiv nas mrmljate? (Izlazak 16,4-7)

 

Mojsije i Aron pitali su zajednicu: "Zašto mrmljate protiv nas? I mi smo samo ljudi. Ne možemo ništa učiniti. Ne možemo vas opskrbiti ničime. Bog je čuo vaše mrmljanje, pa ćete vidjeti Slavu Božju." Svaki put kad su Izraelci mrmljali, pojavljivala se Božja Slava. To nam pokazuje da Bog ne voli kršćane koji stalno mrmljaju. Škrguću zubima i svima i svemu nalaze nekakvu pogrešku i manu. Crkva je prepuna takvih ljudi. Ako ste u crkvi u kojoj morate mrmljati, žaliti se i škrgutati zubima, iziđite iz te crkve i otiđite na drugo mjesto.

 

Večeras će vam Jahve dati mesa da jedete", nastavi Mojsije, "a ujutro kruha do mile volje, jer je Jahve čuo vaše mrmljanje protiv njega. Što smo mi? Vi ne mrmljate protiv nas nego protiv Jahve." (Izlazak16,8)

 

Morate biti vrlo oprezni kad se tužite na stvari koje se dešavaju u crkvi. Mrmljate li na propovjednika jer nije bio tako prijateljski nastrojen prema vama kako ste vi očekivali da bude? Ili možda zbog toga što se nije rukovao s vama prošle nedjelje? Ili možda pak zato što vas u posljednje vrijeme nije posjetio? Mrmljate li protiv njega? Niste li možda okrenuti protiv njega zbog toga što poučava Božju riječ i što predstavlja Boga u vašoj crkvi? Ponekad i mi propovjednici mrmljamo, a svi bismo trebali biti na oprezu da ne mrmljamo protiv Boga. To je jedna od stvari koju Bog nikako ne voli.

 

Poslije toga rekne Mojsije Aronu: "Reci svoj izraelskoj zajednici: 'Skupite se pred Jahvu, jer je čuo vaše mrmljanje!'" I dok je Aron svoj izraelskoj zajednici govorio, oni se okrenu prema pustinji, i gle! u oblaku pojavi se Jahvina slava.

 

Onda se Jahve oglasi Mojsiju i reče mu: "Čuo sam mrmljanje Izraelaca. Ovako im reci: 'Večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete poznati da sam ja Jahve, Bog vaš.'" I doista! Navečer se pojave prepelice i prekriju tabor. A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora.  (Izlazak 16,9-13)

 

Bog ne samo da je Izraelcima dao manu, već je također poslao i prepelice. Imali su prepelice s kruhom, odn. manom, i radilo se o jako dobrom jelu


OPIS I SAKUPLJANJE MANE


Mana je bila hrana na kojoj se Izrael održavao tijekom svog putovanja pustinjom.

 

Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slana uhvatila po zemlji. Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: "Što je to?" Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: "To je kruh koji vam je Jahve pribavio za hranu. A ovo je zapovijed koju je Jahve izdao: 'Nakupite koliko kome treba za jelo - jedan gomer po osobi, svatko prema broju članova koji su mu u šatoru.'" (Izlazak 16,14-16)

 

Izraelci su trebali sakupiti mane samo za jedan dan.

 

Izraelci tako uradiše. Neki nakupe više, neki manje. Kad su izmjerili na gomer, pokaza se da nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje: svatko je nakupio koliko mu je trebalo za jelo. (Izlazak 16,17-18)

 

Žderonje nisu dobili više nego što ih je pripadalo.

 

"Neka nitko ne ostavlja ništa za ujutro!" - rekne im Mojsije. Ali oni nisu poslušali Mojsija; neki ostave i za sutra. A to im se ucrva i usmrdje. Mojsije se na njih razljuti. Tako su skupljali svako jutro koliko je kome trebalo za jelo. I kad bi sunce ogrijalo, mȁna bi se rastopila. (Izlazak 16,19-21)

 

Manu je trebalo sakupljati svakog jutra. Svatko je trebao sakupljati za sebe. To je trebalo biti osobno iskustvo. Mana govori o Gospodinu Isusu Kristu kao Kruhu života. U Evanđelju po Ivanu, u šestome poglavlju, nalazimo potvrdu ove tvrdnje: "Reče im Isus: "Zaista, zaista, kažem vam. Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.' Rekoše mu nato: 'Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.' Reče im Isus: 'Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeli; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada"' (Ivan 6,32-35).

 

Onda šestoga dana nakupiše dvostruku količinu hrane - po dva gomera na svakoga. Kad su starješine zajednice došle da izvijeste Mojsija, on im reče: "Ovo je zapovijed Jahvina: Sutra je dan potpunog odmora, subota Jahvi posvećena. Ispecite što želite peći; skuhajte što želite kuhati. Sve što vam preteče ostavite za sutra." Ostave to oni za sutra, kako je Mojsije naredio, i niti se usmrdjelo niti su se crvi pojavili. (Izlazak 16,22-24)

 

 Bog će im svakoga dana dati što im je potrebno, ali su dan prije subote trebali sakupiti mane koja će im biti dostatna za dva dana.

 

Mana je simbol koji predstavlja Krista kao kruh života, koji je sišao s neba kako bi dao vlastiti život za svijet. Isus Krist je istinski Kruh. On je Onaj koji nam daje život i održava nas.

 

U Ponovljenom Zakonu 8,4 nalazimo da Izraelcima, sve vrijeme njihovog četrdesetogodišnjeg lutanja pustinjom, nisu otekle noge. Jedan misionar liječnik rekao mi je da jedan od uzroka oticanja nogu na istoku je neprikladna prehrana. Zanimljivo je da je mana sadržavala sve vitamine koji su im bili potrebni kako im noge ne bi oticale dok su putovali pustinjom. Mana je bila prikladna za zadovoljavanje potreba njihovog organizma za prehranom.

 

IZRAELU JE DANA SUBOTA

 

"Jedite to danas", reče im Mojsije, "jer je ovaj dan subota u čast Jahve; danas nećete naći mȁne na polju. Šest je dana skupljajte, a sedmoga, u subotu, neće je biti." (Izlazak 16,25-26)

 

Izraelu je bio dan subotnji dan i prije formalnog iznošenja Zakona.

 

Dom je Izraelov tu hranu prozvao mȁnom. Bijaše kao zrno korijandra; bijela, a imala je ukus medenog kolačića. (Izlazak 16,31)

 

Kako biste vi opisali manu? Teško ju je opisati. Bila je to predivna hrana koja je sadržavala sve hranjive sastojke koji su Izraelu bili potrebni. Imala je okus upravo onakav kakav su oni željeli. Bila je to vrlo uzbudljiva hrana, ali je ipak pokrenuta mrmljanje i pritužbe svjetine. U brojevima 11,4-5 zapisan je događaj koji nam pomaže u ispravnom razumijevanju mane. "Svjetinu koja se oko njih skupila obuzme pohlepa za jelom. Izraelci se opet upuste u jadikovanje, govoreći: 'Tko će nas nasititi mesom? Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, prase, luka i češnjaka.'" To je ono što je svjetini u pustinji nedostajalo nakon što su izašli iz Egipta.

 

Popis hrane koja im je nedostajala uključivala je ono što raste na zemlji ili pod zemljom. Radilo se o začinima bez velike hranjive vrijednosti, kao što su krastavci, dinje, poriluk, luk i češnjak. Kad jedete neke od tih biljaka, niste bas vrlo privlačni. Netko je rekao: "Jabuka na dan, drži vas daleko od doktora." Ja bih dodao: Luk na dan drži sve na udaljenosti. To su jela koja jedu ljudi ovoga svijeta. Ona ne zadovoljavaju jer se ipak radi samo o začinima. Svjetina se sjećala onoga što su imah u Egiptu i za tim su žudjeli.

 

U Brojevima 11,6 čitamo: "Sad nam život vene, nema ničega, osim mane pred našim očima.'" Tužili su se da nemaju za jelo ništa osim mane. U Brojevima 11,7 čitamo dalje: "Mana je bila kao zrno korijandera i nalik na bdelij." Kao da je Bog govorio: "Ovaj narod prezire moju hranu koja je poput pečenih pilića, sladoleda i anđeoskih kolačića, sve u jednom." Mana nije bila monotona hrana, ali je svjetina nije željela.

 

U Brojevima 11,8 u nastavku čitamo: "Narod išao naokolo, skupljao je, a onda tro kamenom na kamenoj ploči ili stupao u stupi. Kuhao ju je u loncu i od nje pravio kolače. Okus joj bijaše kao

okus kolača zgotovljena u ulju." Manu se dalo pripremati na mnogo različitih načina. Mogli su je mljeli, pasirati, peći u tavama ili od nje pravili kolače. Vjerojatno su izdali kuharicu Mojsijeve majke sa 1001 receptom za spravljanje mane. Izraelovi sinovi su, međutim, prezirali Božju nebesku hanu i stalno se tužili što je moraju jesti. Bili su već umorni od jedenja mane. Žudjeli su za loncima s mesom koje su imali u Egiptu. Željeli su se vratiti onome od čega su bili izbavljeni.

 

Takva je priča, bojim se, i nekih ljudi koji su se obratili i koji su bili izbavljeni iz "Egipta." Svako malo vraćaju se natrag po poriluk, luk i češnjak. Postoje kršćani koji moraju u potpunosti prekinuti sa starim načinom života. Dragi moji prijatelji, ne možete živjeti na način na koji živi ovaj svijet, živjeti na jelima Egipta i biti u službi Boga i imati Božji mir u svome srcu. Mora doći do potpunog prekida s Egiptom. Moramo živjeti od istinske mane koja dolazi s neba, od Gospodina Isusa Krista.

 

Onda rekne Mojsije: "Ovo je zapovijed koju je izdao Jahve: Napunite tim jedan gomer i čuvajte ga za svoje potomke da vide hranu kojom sam vas hranio u pustinji kad sam vas izbavio iz zemlje egipatske." I naredi Mojsije Aronu: "Uzmi jednu posudu; stavi u nju cio gomer mane, a onda je položi pred Jahvu da se sačuva za vaše potomke." (Izlazak 16,32-33)

 

Posuda s manom bila je stavljena u kovčeg saveza koji je opisan detaljnije u posljednjem dijelu knjige Izlaska. U kovčeg saveza bilo je stavljeno tri stvari: Aronov propupali štap, posuda mane i Deset zapovijedi. Zakon govori o činjenici da je samo Krist održao sav Zakon. Ispunio ga je za vas i mene. Mana također govori o Kristovoj smrti za nas. On nam je dan kao duhovna hrana. Aronov propupali štap govori o Kristovom uskrsnuću. Zatim je na kovčeg kao poklopac bilo stavljeno prijestolje milosti koje se škropilo krvlju. Samo je Krist bio kadar udovoljiti Božjim zahtjevima. Samo On može spašavati, te može spašavati nas jer je prolio vlastitu krv za nas. Zbog toga Bog svakome grešniku može iskazati svoju milost.

 

Izraelci su se hranili manom četrdeset godina, sve dok nisu došli u naseljenu zemlju: jeli su manu do dolaska na granicu zemlje kanaanske. Gomer je deseti dio efe. (Izlazak 16,35-36)

 

Ova dva stiha govore nam da su Izraelovi sinovi jeli manu četrdeset godina, a rečeno nam je i kolika im je bila dnevna porcija. Kad su konačno ušli u Obećanu zemlju, mana je prestala padati s neba i Izraelci su ponovno počeli jesti plodove zemlje. Tužili su se i tada, ovaj puta protiv plodova zemlje. Otkrili su da je mana ipak bila prilično egzotično jelo. Bila je egzotična u usporedbi sa plodovima zemlje.

 

Zanimljiva stvar s tim u svezi je činjenica da mnogi ljudi žive od iskustava nakon svoga spasenja. Bili su kod križa koji govori o smrti Gospodina Isusa Krista, ali oni svejedno i dalje govore o svome iskustvu. Kad iznose svoje svjedočanstvo, govore samo o svome iskustvu. Ne dopada im se proučavanje Biblije jer je to za njih plod zemlje. Božja riječ je ono na čemu naš Gospodin želi da se hranimo. Ako još niste okusili tu manu, predlažem vam da dođete Kristu i okusite je. U Psalmu 34,8 piše: "Kušajte i vidite kako dobar je Jahve: blago čovjeku koji se Njemu utječe." Kao dodatak ovome, Evanđelje po Ivanu 6,51 navodi Isusove riječi kada je rekao: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta."