dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 2:1-25


TEMA:


Subotnji (sedmi) dan; sažetak prvih pet dana obnove; stvaranje čovjeka; stanje u kojem se nalazio čovjek; stvaranje žene


Veliko načelo otkrivenja pojavljuje se po prvi puta u ovome poglavlju, a nalazit ćemo na njega uvijek iznova u Božjoj riječi. To je jedan od otisaka prstiju nadahnuća. Radi se o zakonu ponavljanja ili o zakonu rekapituliranja. Drugim riječima: Božji Duh, dajući Božju riječ, ima praksu kratkog iznošenja niza velikih istina i činjenica, zatim se vraća i iz tog niza uzima ono što je najvažnije, te nam to osvjetljuje i pobliže objašnjava. Učinit će to i sada u drugome poglavlju sa šest dana stvaranja koji su bili izneseni u prvome poglavlju. Isto načelo nalazimo i u Knjizi Ponovljenog Zakona. Ponovljeni Zakon je tumačenje Zakona nakon četrdeset godina iskustva s njim u pustinji. Ponovljeni Zakon nije puko ponavljanje Zakona, već se radi o tumačenju tog Zakona. Jednako tako, nemamo samo jedno, već imamo četiri evanđelja. Takav postupak zapažamo uvijek iznova u Božjoj riječi.


SEDMI (SUBOTNI) DAN


U drugome poglavlju na površinu je izdignuto ono što se odnosi na čovjeka, pa tako započinjemo sa sedmim (subotnjim) danom.


Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmog dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. (Postanak 2,1-3)


Nemojte propustiti zapaziti važnost subotnjeg dana. Što to znači kad nam je rečeno da je sedmog dana Bog počinuo od svega djela koje učini? Znači li to da se Bog umorio, sjeo sedmog dana i rekao da je imao naporan tjedan - da je radio više od predviđenih četrdeset sati, pa da je sad željan odmora? Ako tako gledate na stvar, onda je to savršena glupost. Bog je počinuo od svoga djela. Kad je Bog dovršio šest dana stvaranja, pogledao je stvoreno i rekao je da je vrlo dobro i da nema ništa drugo za nadodati. Svaki put kad napuštam svoj ured, uvijek ostavljam barem malo nedovršenog posla na stolu. Još nikada nisam uspio sjesti i reći: ¨Gotov sam. Dovršio sam posao.¨ Međutim, Bog je to učinio. Na kraju šest dana, sedmog je dana počinuo jer je Njegovo djelo bilo dovršeno. To je jedna od najvećih duhovnih istina koja postoji. Poslanica Hebrejima govori nam da kao vjernici ulazimo u ¨odmor¨ - to jest, ulazimo u Njegovu subotu (sedmi dan); ulazimo u Njegovo savršeno otkupljenje. On je umro za vas i mene na križu prije više od devetnaest stoljeća i nudi nam otkupljenje u koje možemo ući. Zato Pavao piše: ¨Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu¨ (Rimljanima 5,1). Ja ne moram pomaći niti mali prst da bih bio spašen - Isus je učinio sve.


Isus je platio sve,

Sve Njemu dugujem;

Grijeh je ostavio grimiznu mrlju, 

On ju je očistio da bude poput snijega.

  • gđa. H. M. Hall


SAŽETAK PRVIH PET DANA OBNOVE


Po svemu sudeći, ovaj ogromni svemir u kojem živimo tu je već milijarde godina, međutim, nešto se dogodilo sa zemljom i velikim dijelom stvorenja. Kao rezultat toga, Bog se uključio, Božji Duh lebdio je nad bezdanom, i iz kaosa nastao je kozmos.


To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani. Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, (Postanak 2, 4)


U stvari, riječ ¨postanak¨ znači obitelji. Knjiga Postanka nije samo knjiga o počecima, već također i knjiga o obiteljima. ¨To su obitelji neba i zemlje, tako su stvarani. Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju.¨


još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju, i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje.  Ipak voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. (Postanak 2,5-6)


Sve to postojalo je mnogo prije nego što je čovjek bio na zemlji, tako da možemo prepoznati Božji cilj s prvim poglavljem. U prvome poglavlju Bog je pripremao dom za čovjeka kojeg će stvoriti. Bog se sada priprema uvesti čovjeka na mjesto koje mu je pripravio.


STVARANJE ČOVJEKA


U prvome poglavlju vidjeli smo da nije bilo ničega, a zatim je postalo ono neorgansko: ¨U početku stvori Bog nebo i zemlju.¨ Slijedeći korak u stvaranju bio je stvaranje organskog, to jest, stvaranje života. To smo vidjeli u dvadeset i prvome stihu gdje smo čitali da je Bog stvorio velike kitove, a zatim i druge životinje. Stvorio je životinjski svijet, a po svemu sudeći, biljke nisu bile uništene, pa je u vrijeme obnove zemlje sjeme već bilo u zemlji. Ne želim biti dogmatičan u ovome, međutim, meni se čini da je to implikacija takve pretpostavke. Bog nam je rekao jako malo s tim u svezi. Čovjek je zatim bio sljedeći korak u stvaranju. Stvar je u tome da nema nekakvog prirodnog prijelaza i teorija evolucije u stvari niti ne može premostiti jaz koji nas dovodi do pojave Homosapiensa na zemlji. Zemlja je, stoga, bila pripremljena za dolazak čovjeka.


Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane živa duša. (Postanak 2,7)


Na takav je način stvaran čovjek, ali smo i opet ograničeni onime što nam je Bog rekao. Tjelesno gledano, čovjek je uzet iz zemlje. Zanimljiva je činjenica da su naša tijela sačinjena od petnaest ili šesnaest kemijskih elemenata. Iste te elemente nalazimo u zemlji. Čovjekov tjelesni dio bio je uzet iz zemaljskog praha. Kad bi nas se rastavilo na sastavne dijelove, vrijedili bismo jako malo, novčano gledano. Običavao sam govoriti da vrijedimo dva dolara i devedeset i osam centi, ali je inflacija malo podigla taj iznos. To je iznos vrijednosti našeg tijela, a sve zbog toga što smo načinjeni iz zemljinog praha.


Međutim, Bog je mnogo više od zemljane prašine. Tjelesno gledano, prah je bio i u prah će se i vratiti, međutim, njegov prah ide k Bogu. Zašto? Zato što ¨Bog mu u nosnice udahne dah života. Tako postane živa duše.¨ Bog je u čovjeka udahnuo ¨dah života.¨ Bog je čovjeku dao tjelesan, odnosno, psihološki život, a zatim mu je dao duhovan život. Drugim riječima, čovjek je sada bio doveden u predivan odnos sa svojim Stvoriteljem. U svome biću čovjek ima kapacitet za Boga. To je ono što odvaja čovjeka od svih drugih stvorenja koja nalazimo u Božjem svemiru, barem koliko nam je poznato. Naravno, postoje i anđeli, ali o njima znamo jako malo.


Teistički evolucionisti tvrde da se čovječanstvo razvilo do ovog nivoa, a onda je Bog počeo raditi sa tim proizvodom evolucije. Međutim, niti jedan dio teorije evolucije ne može objasniti čovjekov govor, čovjekovu savjest, a jednako tako, ne može objasniti niti čovjekovu individualnost. To su tri područja s kojima evolucija ima jako mnogo poteškoća. Vrlo je lako uzeti čovjekove kosti i usporediti ih sa čovjekolikim kostima, najvjerojatnije majmunskim ili čak konjskim. Postoji zapanjujuća podudarnost, siguran sam, ali također postoji i ogromna razlika. Čak je i za očekivati da postoji velika sličnost jer se ta bića moraju kretati i živjeti u istom okruženju poput nas ljudi - naravno, tada i kostur mora biti isti. Na primjer, postoji velika sličnost između kostura Fordovog i Chevroletovog automobila, ali bilo bi vam bolje da to ne kažete Fordu ili General Motorsu. Oni će vam reći da između njihovih automobila postoji strašno velika razlika. Međutim, kad pogledate njihov kostur (šasiju) postoji velika razlika. Morate krenuti s nekakvim temeljem na koji ćete pričvrstiti kotače – po jedan na svaku od četiri strane, a ta podloga mora biti do određene mjere četvrtasta. Zašto? Jer će i Ford i Chevrolet zapeti u prometu kad njihovi vlasnici krenu s posla kući. Auto mora biti u ravnoteži i mora imati motor koji će ga pokretati. Tako gledano, imate veliku sličnost, međutim, to ne znači da su oba proizvoda došli iz iste tvornice. Mislim da je do takvog pretjerivanja u sličnostima došlo u uspoređivanju čovjeka sa drugim stvorenjima. Čovjek je drugačije stvorenje. Bog je u njega udahnuo dah života i čovjek je postao živa duša. Čovjek je strašno i predivno stvoren i moramo to uvijek imati na umu.


I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. (Postanak 2,8)


Ne mogu vam reći gdje je edenski vrt. Siguran sam da se nalazi na području rijeke Eufrata i Tigrisa. U stvari, možda se radi o cijeloj toj dolini. Ranije je ta dolina bila vrlo plodna i još uvijek je tako. Ona je dio ¨plodnog polumjeseca.¨ Narodi koji su nekoć ondje živjeli čak nisu niti sijali sjeme, već su samo želi i pobirali plodove jer su oni rasli sami od sebe. Moguće je da će to područje jednom biti središte svijeta.


Tada Jahve, Bog učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. (Postanak 2,9)


Ovo su neobična drva koja se posebno spominju - ¨stablo života¨ i ¨stablo spoznaje dobra i zla.¨ O njima vam ne mogu reći baš previše jer ih danas nema - maknuti su sa scene.


Gospodin Bog učinio je da ¨iz zemlje nikoše svakovrsna stabla¨, a stabla su bila lijepa i zamamljiva za pogled i dobra za hranu. Postojala je njihova ljepota, ali su imala i praktičnu stranu. Možda ih možemo usporediti s odlaskom u trgovinu namještaja, gdje nam prodavač govori: ¨Ovaj je namještaj vrlo lijep, ali je i vrlo praktičan.¨ U edenskome vrtu to je bila vrlo važna stvar – imali su lijepa stabla, ali su ona imala i svoju funkciju. U stvari, bila su vrlo praktična. Bila su dobra za jelo. Na zemlji na kojoj živimo još uvijek možemo vidjeti jedan dio njene ljepote. Unatoč prokletstvu nad zemljom koje je došlo uslijed čovjekovog pada, unatoč činjenici da zemlja rađa trnjem i korovom, još uvijek možemo naći ljepotu. Sjećam se kad sam prvi put posjetio mjesto Hana na Maui otoku u havajskom otočju. Teško je doći onamo, međutim, dok smo išli cestom, našli smo se u najdivnijoj vegetaciji koju sam ikada vidio u životu. Tako je lijepo da se riječima ne da opisati. Cesta je najednom skrenula i našli smo se na vrlo pituresknom mjestu. Mogli smo baciti pogled na obalu i vidjeti poluotok kako se pojavljuje na vidiku. Tamo je bilo kokosovih stabala, papaja, hibiskusa, banana, a među kokosovim palmama stajala je malena crkva koju su podigli tamošnji misionari. Jednostavno si nismo mogli pomoći, a da ne budemo zapanjeni ljepotom kojom smo se našli okruženom. U stvari, bilo je tako lijepo da sam zamolio cijelu skupinu s kojom smo razgledali da sagnemo svoje glave na molitvu, a jedan je član naše skupine vodio molitvu. Jednostavno smo imali tu povlasticu da vidimo to mjesto. Edenski vrt sigurno je bio nalik tome.


Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka.

Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata.

Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa.

Drugoj je rijeci ime Gihon, a optječe svu zemlju Kuš.

Treća je rijeka Tigris, a teče na istok od Ašura; četvrta je Eufrat.
(Postanak 2,10-14)


Rijeka u zemlji Kuš (Etiopija) je Nil, a rijeka Tigris u nekim se prijevodima Biblije naziva rijekom Hidekel.


Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva. (Postanak 2-15)


Taj je čovjek imao vlast i sile prirode odgovarale su na njegov poziv.


UVJET POSTAVLJEN ČOVJEKU


Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi,

ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo

ćeš umrijeti!" (Postanak 2,16-17)


Bog nije imao naum da čovjek umre. Međutim, čovjek se sada našao na ispitu. Vidite, čovjek ima slobodnu volju, a povlastice uvijek stvaraju određene odgovornosti. To je aksiom koji vrijedi u svakodnevnom životu. Čovjek kojemu je dana slobodna volja mora doći na ispit da se utvrdi hoće li biti poslušan Bogu ili ne.


Neki tumači Biblije tvrde kako je plod sa stabla spoznaje doba i zla bio otrovan. Upravo suprotno tome, ja sam mišljenja kako se radilo o najboljem plodu u cijelom vrtu.


¨U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti.¨ Sjetimo se da je čovjeka građen trojstveno i morat će umrijeti trojako. Adam nije umro tjelesno još više od devetsto godina nakon što je Bog rekao: ¨U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti. ¨Smrt znači odvajanje, a Adam se duhovno odijelio od Boga istog dana kad je okusio plod, u to možete biti sigurni.


I reče Jahve, Bog: "Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on." (Postanak 2,18)


Bog je imao stanoviti cilj kad je čovjeka stavio u vrt na neko vrijeme. Želio mu je pokazati da ima potrebu, a trebao mu je netko tko će biti s njim.


Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku, i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. (Postanak 2,19)


Vjerujte mi, taj je čovjek trebao niti vrlo mudar kad je mogao nadjenuti imena svim životinjama. Neki je mudrijaš rekao da kad je Bog Adamu doveo slona i rekao mu: ¨Kako ćemo nazvati ovoga?¨, Adam je rekao: ¨Sličniji je slonu od bilo čeg drugog.¨ Mislim da i jest.


Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. (Postanak 2,20)


¨Pomoć kao što je on.¨ Time se želi označiti osoba koja je slična njemu - pomoć koja je dio njega, njegova druga polovica. Čovjek je samo polovica čovjeka dok se ne oženi i to je vrlo važno zapaziti. Ne želim ovdje promicati brak, a opet, želim reći da je to Božji naum za muškarca i ženu. Žena mora odgovarati muškarcu.



STVARANJE ŽENE


Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. (Postanak 2,21-22)


Žena je uzeta od Adama - iz Adamova boka. Dr. Matthew Henry rekao je da Bog nije uzeo ženu Adamu iz glave da mu bude nadređena, ili iz noge da mu bude podređena, već ju je uzeo iz njegovoga boka da mu bude jednaka, da bude s njim. Upravo je to svrha - ona mora biti muževa druga polovica. Upravo je to Bog imao na umu kad je rekao: ¨Žene, budite podložne svojim muževima.¨ Time je želio reći da moraju odgovarati mužu. Žena je mužev drugi dio, njegova druga polovica. Bez nje, on je samo pola čovjeka.


Vjerujte mi, Eva je bila lijepa. Svaka žena koja je danas lijepa, naslijedila je to od majke Eve. Nema te ljepote koja nju nije odlikovala. Bila je prava lutka, vjerujte mi! A također je bila Adamova druga polovica.


Nato čovjek reče: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!" (Postanak 2,23)


Riječ ¨Žena¨ u hebrejskome je jeziku vrlo slična riječi ¨Muškarac.¨ Riječ za muškarca je ish, a riječ za ženu je ishshah. Ona je mužev drugi dio i mora odgovarati njemu. Bog je naumio da muškarac preuzme vodstvo - prvo je stvorio njega – a ženu je stvorio da slijedi. Muškarac je agresivan – Bog ga je čak i tjelesno stvorio na taj način – a žena mora biti ona koja će odgovoriti.


Nemojte mi govoriti da žena mora ljubiti svoga muža. Bog to ne govori. Bog kaže da ona mora odgovarati njemu. Ako joj on kaže: ¨Volim te¨, ona će odmah odgovoriti: ¨I ja tebe volim.¨ Kad mi neki muškarac kaže: ¨Moja je žena vrlo hladna¨, to ga odaje da nije onakav muž kakav bi trebao biti. Ako je on prava vrsta muža, ona će odgovoriti, jer je on onaj koji mora povesti.


Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo. (Postanak 2,24)

Drugim riječima, čovjek je sada podložan svojoj ženi u smislu da je odgovoran za nju, a više nije pod kontrolom svoga oca i majke.


A bijahu oboje goli - čovjek i njegova žena - ali ne osjećahu stida. (Postanak 2,25)


Iako nam Biblija o tome ne govori, mislim da su bili zaodjeveni nekom vrstom svjetlosti slave. Moram napomenuti kako smatram da je to najljepše izvješće o stvaranju muškarca i žene koji imamo. Tu imamo par kojeg je uistinu Bog spojio zajedno. Postoje stanovite svari koje je Bog dao svome narodu, a kojima trebaju biti poslušni; tako je Bog čovječanstvu dao brak. Brak su jedni od okova koje suvremeni ljudi žele skršiti: ¨Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo!¨ (Psalam 2,3). Što čovjek želi postići? Čovjek se pokušava riješiti Boga, jer je Bog Onaj koji je utemeljio brak.


Stvaranje žene bilo je neizravno stvaranje, jer ju je Bog uzeo od čovjeka kako bi nam otkrio činjenicu da je ona dio muškarca. Netko je to izrazio sljedećim riječima: ¨Žena nije nerazvijeni muškarac, već je drugačija, nije slična, već je slična u različitosti. Pa opet nakon dugih godina ¨sličniji¨ moraju srasti, dok se ona ne prilagodi muškarcu poput savršene glazbe plemenitim riječima, različiti u svojim osobnostima, ali jedno poput drugog kao onaj kojeg ljube. ¨Izvješće o stvaranju žene za čovjeka je jedna od najljepših priča.


Teme koje smo našli u ovome poglavlju uistinu su predivne: stvaranje muškarca, mjesto na koje je stavljen, njegovo zanimanje, uvjet pod kojim se ondje nalazi uz odgovornost, njegova potreba za društvom, a vidjeli smo i stvaranje žene. Između muža i žene mora postojati identičnost, a Bog poručuje: ¨Muževi, ljubite svoje žene.¨ To je priča o stvaranju.


Čovjek koji je bio propovjednik u nirnberškom zatvoru, a imao je susrete sa nacističkim čelnicima, pisao je o svojim iskustvima. Govoreći o svom posljednjem razgovoru s Hermanom Goeringom, jednim od rijetkih koji su odbili prihvatiti Krista, propovjednik Gerecke je napisao: ¨Te večeri, oko 8:30 imao sam dug razgovor s Goeringom – tijekom kojeg se izrugivao izvješću o stvaranju, ismijavao božansko nadahnuće Biblije i izravno nijekao temelje kršćanstva.¨ Manje od dva sata kasnije, počinio je samoubojstvo. Dragi prijatelji, jedan od načina na koji bismo mogli smanjiti alarmantno visoki broj samoubojstava je da upoznamo muškarce i žene s činjenicom da su Božja stvorenja koja su odgovorna svojem Stvoritelju. Kako li je to važno!


U drugome poglavlju vidjeli smo čovjekovo srodstvo s Bogom, čovjeka gdje štuje Boga, čovjekovo zajedništvo s Bogom, čovjekovu službu Bogu, čovjekovu odanost Bogu, čovjekov autoritet koji potječe od Boga i čovjekov društveni život koji potječe od Boga i koji je za Boga. To je velika poruka ovog poglavlja.