dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 23

TEMA: Sarina smrt i ukop

U dvadeset i trećem poglavlju nalazimo zapis o Sarinoj smrti i o tome kako je Abraham kupio špilju u kojoj će je pokopati, špilju Makpelu.


Duljina Sarina života bila je stotinu dvadeset i sedam godina. Sara umrije u Kirjat Arbi, to jest u Hebronu, u zemlji kanaanskoj; i Abraham uđe u žalost za Sarom i naricaše za njom. (Postanak 23,1-2)


Zapazite da je navedeno kako je Sara živjela stotinu dvadeset i sedam godina. Imala je devedeset godina dok se Izak rodio, što znači da je u vrijeme njene smrti (koja se, pretpostavljam, dogodila nekoliko godina nakon događaja s prinošenjem Izaka iz prethodnog poglavlja) Izak imao trideset i sedam godina.


Rečeno nam je da je Sara umrla u Kirjat Arbi, to jest u Hebronu. Abraham je čak trebao kupiti i pećinu u kojoj će pokapati svoje mrtvace u istoj zemlji koju mu je Bog darovao. Zašto nije Saru odnio nekamo drugamo da je pokopa? Bilo je to zbog toga što je nada, koju su imali za budućnost, bila vezana uz tu zemlju. Krećući prema naprijed s ovim poglavljem, vidjet ćemo, iako je sve uređeno za pokop, koji nije vrlo zanimljiv i nekima može izgledati pomalo morbidno, veliku istinu koju nikako ne smijemo propustiti.


Potom se Abraham digne ispred svoje pokojnice te prozbori sinovima Hetovim: "Premda sam ja među vama doseljeni stranac, prodajte mi zemljište za grob među vama, tako da mogu iznijeti svoju pokojnicu i sahraniti je." (Postanak 23,3-4)


Abraham sebe naziva strancem i putnikom, čak i u obećanoj zemlji koju je Bog obećao dati njemu i njegovim potomcima nakon njega.


A sinovi Hetovi odgovore Abrahamu: Gospodine, saslušaj nas! Ti si izabranik Božji u našoj sredini. Pokopaj svoju pokojnicu u našem najbiranijem grobu. Nitko ti od nas neće odbiti svoga groba da mogneš sahraniti svoju pokojnicu." (Postanak 23,5-6)


Bila je to vrlo velikodušna ponuda Hetovih sinova koji su živjeli u toj zemlji. Vjerojatno su rekli Abrahamu: "Samo odaberi mjesto za pokop medu nekim od naših grobova - i to je to. Bit će nam drago da te imamo." Abraham je ostavio izuzetan utisak. Nazvati su ga "izabranikom Božjim." Utjecaj ovog čovjeka imao je rezultate u stvarnom životu.


Nato se Abraham diže pa se mještanima, sinovima Hetovim, duboko pokloni te im reče: "Ako se slažete da svoju pokojnicu uklonim i sahranim, čujte me: zauzmite se za me kod Efrona, sina Soharova, da mi proda Špilju Makpehu što njemu pripada a nalazi se na kraju njegova posjeda; neka mi je za punu cijenu, u vašoj nazočnosti, proda u vlasništvo za sahranjivanje." (Postanak 23,7-9)


Špilja Makpela bilo je mjesto koje je Abraham izabrao, ali ga je želio kupiti. Nije želio da mu se ništa poklanja. Drugim riječima, dok mu Bog ne podari tu zemlju, kupovat će ono što mu je potrebno i što želi. Tako je sada kupio mjesto za pokop.


Ponovno postavljam pitanje: zašto Abraham nije Saru odnio na neko drugo mjesto kako bi je tamo pokopao? Pokopao ju je ondje jer je to bila obećana zemlja i tu je bila njihova nada za budućnost. Dok čitate kroz Bibliju, vidjet ćete kako postoje dvije velike nade i dva velika cilja koja Bog ima. On ima zemaljski cilj, ali ima i nebeski cilj. On ima zemaljski cilj, to jest, ova zemlja na kojoj vi i ja živimo ući će u vječnost. Bit će zamijenjena za noviji model. Doći će novo nebo i nova zemlja, međutim, postojat će zemlja koja će biti nastanjena kroz vječnost. To je obećanje koje je Bog dao Abrahamu i onima koji će doći nakon njega. Bog neće ovu zemlju na kojoj vi i ja živimo baciti u kantu za smeće nakon što završi sa svojim programom kojeg izvodi danas. Jednako tako, neće biti bačena na otpad za stare i potrošene automobile. Bog je se neće riješiti. Namjerava je zamijeniti novim modelom. Nova zemlja ući će u vječnost i postojat će ljudi koji će je naslijediti (baštiniti). To je bila i Abrahamova nada. Abraham je želio biti pokopan u toj zemlji kako bi, kad dođe do uskrsnuća, on i Sara bili uskrsnuti u toj zemlji. Nije znao koliko će ljudi doći nakon njega, međutim, iz mrtvih će biti podignuto doslovno na milijune ljudi. Bila je to njihova nada. To je zemaljska nada i ona će biti ostvarena.


U Gornjoj sobi naš je Gospodin rekao sljedeće svojim učenicima, koji su biti odgajani u Starome zavjetu i koji su imali Starozavjetnu nadu: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja" (Ivan 14,1-3), Govorio je o novome Jeruzalemu kojeg danas priprema i koji je mjesto na koje će crkva ići. Novi Jeruzalem biti će trajno prebivalište za crkvu. To učenje bilo je potpuno novo učenicima i bojim se da je potpuno novo i mnogim kršćanima. Bog nikada nije rekao Abrahamu da će ga uzeti s ove zemlje u nebo. Umjesto toga, stalno mu je govorio: "Dat ću ti ovu zemlju." Abraham je vjerovao Bogu i to je bio razlog zbog kojeg je želio da Sara bude pokopana u toj zemlji. To je postalo mjesto na kojem je on pokapao svoje mrtve. Naumio je biti pokopan ondje, i on jest pokopan ondje.


Točan položaj Abrahamovog mjesta za pokapanje je u Hebronu, oko trideset i pet kilometara južno od Jeruzalema. Kad smo bili ondje u posjeti, obišli smo muslimansku džamiju koja je izgrađena na tome mjestu. Ako ćemo iskreno, na cijelom putovanju kroz tu zemlju, nisam se osjećao neugodno ili barem malo preplašeno, osim u Hebronu. Bili smo upozoreni da budemo posebno oprezni u Hebronu jer je tamo vladalo veliko neraspoloženje prema turistima i, u stvari, prema svakome tko nije pripadao onamo. Naravno, dopustili su nam da posjetimo džamiju jer je to značilo nekoliko turističkih dolara. Nakon što smo ušli, pogledali smo kroz malenu rupu u podu u špilju u kojoj se pretpostavlja da su pokopani Abraham i Sara, Izak i Rebeka, te Jakov i Lea. (Rahela je pokopana u Betlehemu,) Ti su ljudi bili pokopani u Izraelu zbog njihove nade da će biti i uskrsnuti u toj zemlji. Radi se o zemaljskoj nadi. Naša nada koju imamo kao Novozavjetni vjernici je nebeska nada. Nadam se da vam je to jasno tako da možete razumjeti zašto je Abrahamu bio važan ovaj sprovod u tom trenutku. Abraham sada sklapa dogovor oko kupnje špilje. Zapazite kako je tekla transakcija:


A Efron je sjedio sa sinovima Hetovim. Potom Efron, Hetit, odgovori Abrahamu, da ga čuju sinovi Hetovi svojim ušima - svi koji su sjedili u vijeću onoga grada: "Ne, moj gospodine! Saslušaj mene! Ja tebi dajem poljanu i špilju što je na njoj; darujem ti to pred sinovima svoga naroda. Sahrani svoju pokojnicu." Abraham se duboko nakloni mještanima, (Postanak 23,10-12)


Zapazite Abrahama i velikodušnost ovih ljudi, poglavito Efrona. U ono su vrijeme ljudi svakako bili pristojni jedni prema drugima. Mi imamo predstavu kako su ljudi onog vremena bili nekakvi pećinari koji su hodali unaokolo noseći toljage i da su bili spremni mlatnuti po glavi prvog čovjeka koji im se nađe na putu. Kad bi Abraham, Izak, Jakov i ostali Starozavjetni ljudi - pa čak i ovi spomenuti ovdje - došli u neku od današnjih svjetskih metropola i kad bi svojim suvremenicima prenijeli izvješće, mislim da bi rekli: "Znate li da su naši potomci najobičnija skupina pećinara? Krajnje su necivilizirani! Grubi su, neotesani i sramota za ljudski rod!" Mislim da bi tako govorili o nama, međutim, mi smo u prednosti jer možemo govoriti o njima. Zanimljivo je primijetiti koliko su bili pristojni. "Abraham se duboko nakloni mještanima."


a onda progovori Efronu, da mještani čuju na svoje uši: "Ded me samo poslušaj! Dajem ti cijenu za poljanu; primi je od mene, da ondje mogu sahraniti svoju pokojnicu!" Efron odgovori Abrahamu: "Čuj me, moj gospodine: zemljište u vrijednosti od četiri stotine srebrnika, što je to tebi i meni! Sahrani, dakle, svoju pokojnicu!" Abraham se složi s Efronom; isplati Abraham Efronu novac i to ga je spomenuo tako da su na svoje uši čuli sinovi Hetovi - četiri stotine srebrnika trgovačke mjere. (Postanak 23,13-16)


Drugim riječima, Abraham je platio za polje i špilju na način koji je u ono vrijeme bio legalan.


I tako Efronova poljana u Makpeli, nasuprot Mamri - poljana, špilja i sva stabla što su bila na poljani - prijeđe u vlasništvo Abrahamovo u nazočnosti sinova Hetovih, sviju koji su sjedili u vijeću svoga grada. A onda Abraham sahrani svoju ženu Saru u špilji na poljani Makpeti, nasuprot Mamri - danas Hebronu - u zemlji kanaanskoj. Tako je poljana i špilja na njoj prešla od sinova Hetovih u vlasništvo Abrahamovo za sahranjivanje. (Postanak 23,17-20)


Po svemu sudeći, to je mjesto na kojem je danas sagrađena džamija u Hebronu. Smatraju je drugom ili trećom džamijom po važnosti u Islamskome svijetu. Postoje mnoge džamije u Kairu

I u drugim gradovima, a one u kojima sam bio su uistinu predivne. Najvažnija je, naravno, ona u Meki. Nisam siguran je li broj dva ona u Hebronu ili ona u Jeruzalemu, međutim, imaju vrlo istaknuto mjesto jer Arapi svoj rod povezuju unatrag sve do Abrahama.



POGLAVLJE 24



TEMA: Mladenka za Izaka


U dvadeset i četvrtom poglavlju došli smo do većeg zaokreta u ovom drugom dijelu Knjige Postanka. Prvi dio (poglavlja 1-11) bavi se sa četiri glavna događaja. Drugi dio knjige postanka (poglavlja 12-50) bavi se sa četiri izuzetne osobe. U Postanku 12-23 nalazimo izvješće o Abrahamu, čovjeku vjere. Sada, u poglavljima 24-26 nalazimo izvješće o Izaku, ljubljenome sinu. U Izakovom životu postoje tri velika događaja, a već smo vidjeli dva. Prvi je bio njegovo rođenje, a drugi je bio kad ga je Abraham trebao prinijeti kao žrtvu Bogu. Treći događaj je nalaženje mladenke za njega. Svi govore kako u životu svakog muškarca postoje tri velika događaja: rođenje, brak i smrt, a izbora nema osim u drugom slučaju. Ponekad se čini kao da muškarac nema baš previše izbora niti u tome, međutim, to su tri velika događaja u životu svakog muškarca.


Sada smo došli do događaja kad je Izak osigurao za sebe mladenku. Abraham je poslao svog pouzdanog slugu u Haran u Mezopotamiji kako bi pribavio mladenku za Izaka. Vidjet ćemo kako je sluga uspio dovesti Rebeku. Radi se u o uistinu predivnoj ljubavnoj priči. Ona nam otkriva da je Bog zainteresiran za mladića za kojeg se udaješ, mlada damo, a zanima ga i mlada dama koju ženiš, dragi mladiću.


Bog je ljudskoj obitelji dao dvije institucije. Jedna je brak, a druga je ljudska vlast (Bog je dopustio čovjeku da danas sam vlada nad sobom). To su dvije općesvjetske, a ujedno i vrlo važne institucije. Kad njih nema, dolazi do raspada društva. Dom je okosnica i kostur svakog društva - Bog je to znao - pa je utemeljio brak kako bi osigurao snagu i stabilnost ljudskog društva. Ista stvar vrijedi i u svezi s ljudskom vlasti. Vlast mora imati silu oduzeti ljudski život kako bi mogla zaštiti ljudske živote. To je i njena svrha. Zbog toga što je ljudski život tako svet, Bog je i dao takve zakone.


Stvar je u tome da je Bog zainteresiran za vašu ljubavnu priču i uistinu je predivno kad Boga unesete u to. Prvo čudo koje je naš Gospodin izveo dogodilo se na svadbi u Kani Galilejskoj. Ne znam na koliko je vjenčanja bio, međutim, na tome je bio.


Dvadeset i četvrto poglavlje Knjige Postanka je jedan od najbogatijih odjeljaka u Božjoj riječi jer nam iznosi ljubavnu priču koja seže do samog početka. Tu nam je iznesen vrlo dramatičan način postupak osiguravanja mladenke za Izaka, i opet, iznesena nam je fantastična duhovna slika. Htio bih da zapazite dvije stvari dok budemo prolazili kroz ovo poglavlje. Jedna je Božje vodstvo u svim detaljima života onih koji su u ovo bili uključeni. Čak i u ovo rano vrijeme bilo je onih u toj društvenoj klimi koji su gledali, prema Bogu i slijedili njegovo vodstvo. Neki bi željeli da vjerujemo kako se sve ovo odigravalo u kameno doba kad su ljudi bili pećinari i gotovo krajnje necivilizirani. Ne vjerujte niti riječi takvog tumačenja. Tu imamo zapis koji nam pokazuje da čovjek nije startao kao takva vrsta čovjeka, a ovdje nalazimo Božje vodstvo. Ako je Bog mogao voditi u životima tih ljudi, također može voditi i u mom i u vašem životu. Druga stvar koju valja zapaziti u ovome poglavlju je izravan način na koji je Rebeka odlučila poći sa slugom i postati Izakova mladenka. Radi se o izuzetnoj stvari koju ćemo zapaziti kad budemo išli kroz poglavlje.


Abraham bijaše već ostario, zašao u godine. Jahve je Abrahama blagoslovio u svemu. (Postanak 24,1)



Abraham je bio star, već dobrano pogođen godinama, a Gospodin ga je blagoslovio u svemu. Abraham je sada želio nabaviti mladenku za svoga sina Izaka, međutim, nije želio nabaviti mladenku medu Kanaankama, gdje su ljudi bili predani štovanju idola i poganstvu. Zato je svoga slugu poslao natrag k svome narodu, u Haran, kako bi doveo mladenku za Izaka.


Abraham prozbori svome najstarijem sluzi u kući, pod čijom je upravom bilo sve njegovo: "Stavi svoju ruku pod moje stegno, (Postanak 24,2)



Na takav se način čovjek zavjetovao u ono vrijeme. Nisu dizali desnu ruku u zrak, a lijevu ruku stavljali na Bibliju. Kao prvo, nisu imali Bibliju, a ako ćemo iskreno, mislim da nije neophodno da čovjek položi ruku na Bibliju kako bi govorio istinu. Ako ima namjeru lagati, tada će lagati, makar mu ruka svo vrijeme bila položena na Bibliji. U ono je vrijeme čovjek trebao staviti ruku pod stegno drugome čovjeku kojem se trebao obvezati ili zakleti. Mislim da se taj sluga zvao Eliezer. On je bio glavni sluga u Abrahamovom domu i imao je sina - sjetimo se daje Abraham skrenuo pozornost Bogu na tu činjenicu (vidite Postanak 15,2-3).


da te zakunem Jahvom, Bogom neba i Bogom zemlje, da mome sinu nećeš nabaviti za ženu nijednu od kćeri Kanaanaca, medu kojima boravim, (Postanak 24,3)



Dragi moji kršćanski prijatelji, ako imate u svome domu mladića ili djevojku koji su u godinama za ženidbu, trebali biste se moliti da se ne ožene za nekoga od "Kanaanaca." Oni su još uvijek u zemlji i stalno postoji opasnost da se naša mladež oženi za jednoga od njih. Ako to učine, kako je to netko rekao, imat će đavla za tasta, i s njim će uvijek imati probleme.


nego ćeš otići u moj rodni kraj i dobaviti ženu mom sinu Izaku." A sluga mu reče: "A što ako žena ne htjede za mnom ići u ovu zemlju? Hoću li ja onda odvesti tvoga sina u zemlju iz koje si ti došao?" Abraham mu odgovori: "Dobro pripazi da onamo ne vodiš moga sina! (Postanak 24,4-6)



Drugim riječima, sluga je rekao Abrahamu: "Pretpostavimo da ne nađem djevojku koja će željeti poći sa mnom. Da se vratim po Izaka i odvedem ga u onu zemlju?" Abraham mu odgovara: "Nemoj nikada Izaka voditi natrag. To je mjesto na kojem Bog želi da živimo. Ne vraćaj ga u onu zemlju ni pod koju cijenu." Vrlo je važno da to zapazimo.


Jahve, Bog nebesa, koji me odveo iz kuće moga oca i rodnog kraja i koji mi je pod zakletvom obećao: 'Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju', pred tobom će poslati svog anđela i odande ćeš ti dovesti ženu mome sinu. (Postanak 24,7)



Abraham je u stvari bio čovjek vjere. Pokazivao je to uvijek iznova, a ovdje je bio stvarno veličanstven. Rekao je svome sluzi: "Možeš računati na to da će te Bog voditi. Bog mi je to obećao." Abraham nije iskoračio u tamu - vjera nije nikakav skok u prazno. Ona mora počivati na Božjoj riječi. Mnogi ljudi govore: "Ja vjerujem Bogu i to i to će se dogoditi." To je fino, predivno je što vjerujete Bogu, međutim, imate li nešto napismeno od Njega? Abraham je uvijek tražio za potvrdu napismeno i napismeno je to i dobio od Boga. Bog je sklopio ugovor s njim. Abraham je u stvari rekao: "Bog mi je obećao da će kroz mog potomka Izaka dovesti blagoslov na svijet. Možeš biti siguran u jednu stvar: Bog ima mladenku ondje za Izaka." Vidite, Abraham se pouzdavao u ono što je Bog rekao. Mi danas ne smijemo postupati bezumno. Vjera nije bezumnost. Ona je počivanje na nečemu i to nešto je uvijek razumno. Nikada se ne radi o skoku u prazno. Ne radi se o tome da se kladite da će se ovo ili ono dogoditi. To nije nikakvo kockanje. To je sigurna stvar. Vjera je stvarna i sigurna stvar. Abraham je bio siguran.


A ako žena ne bude htjela za tobom poći, ti ćeš biti oslobođen od ove moje zakletve; ali moga sina onamo ne vodi!" (Postanak 24,8)



Abraham je rekao: "Nemoj nikada odvesti onamo moga sina, ali ako djevojka ne bude željela poći, ti ćeš biti oslobođen dužnosti." Što to znači? Mislim da to jednostavno znači da bi vam Abraham rekao: "Bog ima drugi način na koji će to izvesti. Ne znam kako će to biti, ali sam siguran da Bog ne želi da. se moj sin oženi bezbožnom ženom."


Dragi prijatelji, to je vjera. Vjera je djelovanje na temelju Božje riječi. Vjera počiva na nečemu. Bog želi da vjerujemo Njegovoj riječi, ali ne samo da vjerujemo. Pobožna je besmislica misliti da možete natjerati Boga da učini nešto, da Bog to mora učiniti zato što vi to vjerujete. Ja sam proživio već podosta godina s tumorom u tijelu, i nitko ne želi biti iscijeljen više od mene. Nemojte mi govoriti da ja ne vjerujem u iscjeljenje po vjeri, jer vjerujem. Međutim, stalno mi se govori da mogu natjerati Boga da me iscijeli ako ja to zahtijevam. Ja ne znam koja je Njegova volja, međutim, koja god Njegova volja bila, to je ono što želim da bude izvršeno. Bog želi da iznesemo svoje potrebe Njemu, međutim, On mora biti Onaj koji će odrediti na koji će način odgovoriti na naše molitve. Abraham je imao nešto na čemu je mogao počivati. Nije tražio ništa od Boga. Rekao je: "Ako to ne uspije, onda Bog ima drugi način."


Tako sluga stavi svoju ruku pod stegno Abrahamu, svom gospodaru, te mu se zakune. (Postanak 24,9)


Promotrite sada slugu dok kreče nabaviti mladenku za Izaka.


Sluga opremi deset gospodarevih deva, ponese sa sobom svakog blaga svoga gospodara, pa se zaputi u Aram Naharajim, u Nahorov grad (Postanak 24,10)


Sluga koji kreće prema Mezopotamiji kako bi nabavio mladenku za Izaka, vodi sa sobom deset deva, a to je značilo da ih je netko trebao jahati.


"Ponese sa sobom svakog blaga svoga gospodara." Drugim riječima, upravljao je svom stokom i svim Abrahamovim posjedom.


Pusti deve da poliježu izvan grada, pokraj studenca. Bijaše večer, kad žene izlaze da crpu vodu. (Postanak 24,11)



Možda vam to izgleda čudno da su žene odlazile grabiti vodu, međutim, u ono su vrijeme one brinule o tome da deve imaju vode. Ako ćemo iskreno, žene su u ono vrijeme radile mnogo više stvari nego što ih čine danas - pod time mislim na teži fizički rad. Žene su bile one koje su nosile vodu i brinule o stoci. Muškarci su za to vrijeme bili vani trgujući i baveći se drugim poslovima. Nisu uvijek besposličarili, međutim, zanimljivo je zapaziti kako je u ono vrijeme bio običaj da žene izlaze na zdenac grabiti vodu. Ovaj je sluga čekao jer za njega kao stranca nije bilo u redu da sam napaja svoje deve prije nego što to učine ostali koji tamo žive.


Ovaj je sluga ovisio o Bogu. Abraham je cijelu stvar predao Bogu u ruke i sada je tako postupio i Abrahamov sluga.


Onda reče: "Oh, Jahve, Bože moga gospodara Abrahama, molim te, iziđi mi danas u susret i mome gospodaru Abrahamu milost iskaži! Evo me kraj studenca, a kćeri onih iz grada dolaze crpsti vodu; pa neka djevojka kojoj ja rečem: 'Molim te, spusti svoj vrč da se napijem', a ona odgovori: 'Pij! I deve ću ti napojiti', bude ona koju si odredio za svoga slugu Izaka. Tako ću saznati da si iskazao milost mome gospodaru." (Postanak 24,12-14)



Slugina molitva išla je nekako ovako: "Kćeri ljudi iz grada izići će po vodu. Ne znam koju bih izabrao, a meni je prepušteno da izaberem jednu od njih. Molim da ona koju ću ja izabrati bude ona koju si ti izabrao." Drugim riječima pozvao je Gospodina da ga vodi na takav način da pravilno izabere.


Što mislite koga će izabrati? Pa, on je muškarac i izabrat će najzgodniju ženu koja se pojavi. U jedno možete biti sigurni - Rebeka je bila zgodna žena. Puritanci su zastupali ideju da je ljepota od đavla. Đavao jest lijep - on je, usput moram napomenuli, anđeo svjetlosti - ali on ne posjeduje sve. Na koncu konca, Bog je Stvoritelj, a vi još niste gledali zalazak sunca i lijepo cvijeće koje On nije stvorio. On stvara žene lijepima i u tome nema ničeg pogrešnog, Siguran sam da će taj sluga izabrati najljepšu koja se pojavi. Bio bi loš sluga kad tako ne bi postupio.


Tek što on izreče svoje, gle, dođe Rebeka, kći Betuelova; taj Betuel bijaše sin Milke, žene Abrahamova brata Nahora. Dođe ona s krčagom na ramenu. Djevojka je bila krasna, djevica koju muškarac nije dirnuo. Siđe ona k vrelu, napuni krčag, i eto je opet gore. (Postanak 24,15-16)



Rekao sam vam: Rebeka je bila lijepa. Naravno, znao sam da će tako biti. Bila je zgodna. Božja riječ tako kaže, dragi prijatelji, i nema u tome ničeg lošeg. Ja se osjećam ozlojeđeno što Hollywood, kazalište i đavao dobivaju svu ljepotu. Mislim da bi Gospodin trebao imati jedan dio toga. On je to, kao prvo, stvorio i nema ničeg lošeg u tome da upotrijebi lijepu i ljupku osobu. Ja cijelo vrijeme molim da Bog pozove lijepe muškarce i žene u svoju službu.


"Djevojka je bila krasna." Ona nije bila obična i prosječna djevojka. Pobijedila bi na natjecanju ljepotica. Bila je "djevica koju muškarac nije dirnuo."