dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

Izbavi me od šaka moga brata, od šaka Ezavovih! Inače se bojim da bi mogao doći i umlatiti i mene, i majke, i djecu. Ti si rekao: 'Obilnim ću te dobrima obasipati i tvoje potomstvo umnožiti poput pijeska u moru koji se ne da prebrojiti zbog množine.'" (Postanak 32,11-12)


Jakov je uistinu vapio Bogu. Ta je noć za njega bila izuzetno teška, a nije imao nikakvu tabletu da si olakša glavobolju.


Ondje provede onu noć; a onda, od onog što je imao pri ruci, pripravi dar svome bratu Ezavu: dvjesta koza i dvadeset jaraca, dvjesta ovaca i dvadeset ovnova; trideset deva dojilica s njihovim mladima; četrdeset krava i deset junaca; dvadeset magarica i deset magaraca. (Postanak 32,13-15)


Jakov je postao vrlo darežljiv sa svojom stokom.


Stado po stado preda svojim slugama. Onda reče svojim slugama: "Idite preda mnom, ali držite razmak među stadima!" (Postanak 32,16)


Takva je bila Jakovljeva taktika. Poslat će stada, vrlo bogati dar za svoga brata, a kad naiđe na prvo stado, Ezav će pitati: "Što je ovo?" Sluge će odgovoriti: "Donosimo ti dar tvoga brata Jakova." Ezav će primiti taj dar, odjahati malo dalje i naići na još jedno stado takve veličine. Ponovno će pitati sluge: "Kamo idete?" Oni će odgovoriti: "odlazimo u susret Ezavu vodeći mu poklon njegovog brata Jakova." On će im odgovoriti: "Ja sam Ezav." Vjerujte mi, kad Ezav dođe do Jakova i njegove obitelji, bit će već uvelike smekšan.


Jakov se molio Bogu i podsjetio je Gospodina: "Rekao si mi da se vratim u zemlju. Rekao si da ćeš me zaštititi." Međutim, vjeruje li Jakov Bogu? Ne. On poduzima vlastite korake, što otkriva da se uopće ne pouzdaje u Boga. Bojim se da se i mnogi od nas često nađu u takvom položaju. Mnogi iznosimo svoje breme Bogu u molitvi. Samo ga istresemo pred Njega - ja tako činim.


Zatim, kad završimo s molitvom, uzimamo natrag svako od naših bremena i krećemo dalje u život noseći ista bremena na plećima. Ne pouzdajemo se u stvari u Gospodina, zar ne? Ne pouzdajemo se u Njega onoliko koliko bismo to trebali činiti.


A prvom izda naredbu rekavši: "Kad te sretne moj brat Ezav pa te upita: 'Čiji si ti? Kamo ideš? Čije je ovo pred tobom?' odgovori: 'Tvoga sluge Jakova; ovo je dar koji šalje svome gospodaru Ezavu; on je tamo za nama.'" Tako je naredio i drugome, pa trećemu, i svima drugima koji su išli za stadima: "Ovo i ovako reci Ezavu kad ga sretneš. Još mu dodaj: 'A sluga tvoj Jakov i sam je za nama.'" Mislio je naime: "Ako ga unaprijed udobrostivim darovima, a onda se s njim suočim, možda će mi oprostiti." (Postanak 32,17-20)


Ezav će nailaziti na jedno stado za drugim na takav način. Takav je bio plan kojeg je Jakov iskovao u svojim mislima.


Tako darovi krenu naprijed, dok je on ostao one noći u taborištu. One noći on ustane, uzme svoje obje žene, obje svoje sluškinje i svoje jedanaestero djece te prijeđe Jabok preko gaza. Prebacivši njih na drugu stranu toka, prebaci zatim i ostalo što bijaše njegovo. (Postanak 32,21-23)


Bila je to noć velikog iskustva u Jakovljevom životu. Zemlja u kojoj je prešao preko potoka Jaboka bila je vrlo pusta. Dok sam bio ondje, namjerno sam se odvojio od svoje skupine i krenuo preko mosta koji je ondje danas. Sjedinjene Američke Države izgradile su prelijepu cestu koja ondje prolazi za potrebe kraljevine Jordan. Mnoge stvari ne bi se dalo vidjeti na tom području da nema tako dobre ceste jer se radi o uistinu pustom području. Snimio sam ovce koje piju vodu iz potoka Jaboka. Prijelaz preko tog potoka je vrlo otvoren (nezaštićen, vjetrometina), baš između dva brda, a sve je smješteno u brdovitom i krševitom kraju. To je bilo mjesto na koje je Jakov stigao one noći. Te noći nije bio baš pretjerano sretan čovjek i bio je ispunjen dvojbama i strahom. Vidite, maca je došla na vratanca. U mladosti se pogrešno ponio prema Ezavu. Bog mu nikada nije rekao da stekne prvorodstvo ili uzme blagoslov na način na koji je to učinio. Bog bi se pobrinuo da to primi upravo Jakov. Te je noći Jakov poslao sve što je imao preko potoka Jaboka, a sam je ostao na drugoj obali kako bi, kad Ezav dođe, ubio samo Jakova, a poštedio ostatak obitelji. Tako je Jakov ostao sam.


HRVANJE U PENUELU


Jakov ostane sam. I neki se čovjek rvao s njim dok nije zora svanula. (Postanak 32,24)


Postoji nekoliko stvari koje želim raščistiti sada kad smo došli do ovog hrvačkog obračuna. Čuo sam već kako se govori da je Jakov hrvao one noći. U stvari, Jakov se nije želio hrvati s nikim. Za sobom je ostavio ujaka Labana koji mu nije želio nikakvo dobro, a pred sobom je imao svoga brata Ezava. Jakov nije dorastao niti jednom od njih dvojice. Bio je uhvaćen između čekića i nakovnja, i nije znao kamo bi se okrenuo. Mislite li da je bio željan i trećeg protivnika te noći? Ja mislim da mu to nije bilo niti na kraj pameti.


Prije mnogo godina je Američki časopis Time, u svome športskom odjeljku govoreći o glasovanju za najvećeg hrvača, napisao kako nitko nije glasovao za najvećeg atletu u povijesti, hrvača Jakova. Kad gle, u redakciju časopisa stiglo je pismo u kojem jedan čitatelj traži da napišu nešto više o tom hrvaču Jakovu. Pisac pisma nikada ranije nije čuo za Jakova! Po svemu sudeći, nikada nije niti čitao Bibliju. Jakov nije nikakav hrvač - moramo to raščistiti na samome početku. Te je noći bio sam jer je želio biti sam, ali nikako nije tražio hrvački obračun.


Nameće nam se sljedeće pitanje: s kim se to Jakov hrvao te noći? Mnogo se špekuliralo s tim u svezi, međutim, ja sam mišljenja da to nije nitko drugi doli predutjelovljeni Krist. Postoji stanoviti dokaz za ovu tvrdnju u Hošeinom proročanstvu: "Efrajim pase vjetar, za vjetrom istočnim trči cio dan, sve više je laži njegovih i nasilja. Savez sklapaju s Asirijom, ulje nose u Egipat. S Izraelom ima Jahve parnicu, kaznit će Jakova prema postupcima, vratit će mu po djelima njegovim. Već u krilu materinu brata je potisnuo, u snazi muževnoj s Bogom se borio. S Anđelom se borio i nadvladao ga, plakao je i zaklinjao ga. Našao ga je u Betelu i ondje mu je govorio. Da, Jahve, Bog nad Vojskama, Jahve je ime njegovo" (Hošea 12,1-5). "Jahve je ime njegovo." Nije to bio nitko drugi nego Jahve, predutjelovljeni Krist. On se te noći hrvao s Jakovom.


Videći da ga ne može svladati, ugane mu bedro pri zglobu, tako da se Jakovu kuk iščašio dok su se rvali. (Postanak 32,25)


Stari Jakov neće se predati tako lako; on nije takva vrsta čovjeka - tako se je borio protiv Njega. Na koncu, Onaj koji se hrvao s njim, učinio ga je hromim.


Potom reče. "Pusti me, jer zora sviće!" Ali on odgovori: "Neću te pustiti dok me ne blagosloviš." (Postanak 32,26)


Što se to događa? Jakov se samo drži; uopće se nije hrvao. Samo se držao. Shvatio je da se nikamo ne stiže ako se borite protiv Boga i ako mu se opirete. S Bogom možete nekamo doći samo ako ga se držite i podložite mu se. Abraham je to naučio i zato je rekao amen Bogu. Vjerovao je Bogu i On mu je to uračunao u pravednost. Abraham je došao do kraja puta i obujmio je Boga rukama. Dragi prijatelji, kad se nađete u tom stanju, tada se pouzdajte u Boga. Kada ste vi spremni držati se, On je spreman pomoći vam.


JAKOVLJEVO IME PROMIJENJENO U IZRAEL


Nato ga onaj zapita: "Kako ti je ime?" Odgovori: "Jakov." Onaj reče. "Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si." (Postanak 32,27-28)


Više nije Jakov - onaj koji je uzurpator i opsjenar - već je od sada Izrael, "jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si." Nova narav Izraela očitovat će se u životu ovoga Božjeg čovjeka.


Onda zapita Jakov: "Reci mi svoje ime!" Odgovori onaj: "Za moje me ime ne smiješ pitati!" I tu ga blagoslovi. Onom mjestu Jakov nadjene ime Penuel, jer - reče - "Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh." (Postanak 32,29-30)


Jakov je vidio Anđela Gospodnjeg, predutjelovljenog Krista.


Sunce je nad njim bilo ogranulo kad je prošao Penuel. Hramao je zbog kuka. Zato Izraelci do današnjeg dana ne jedu kukovnu tetivu što se nalazi na bedrenom zglobu, budući da je Jakovljev bedreni zglob bio iščašen u kukovnoj tetivi. (Postanak 32,31-32)


Bog je trebao Jakova učiniti bogaljem kako bi ga dobio, ali ga je dobio. Jakov je u početku odbijao predati se - bilo je to tipično za njega. Znao je nekoliko zahvata i mislio je da će na kraju pobijediti. Na kraju je shvatio da neće pobijediti, međutim, nije se želio predati. I što je Bog učinio? Svakako, svojom nadmoćnom silom mogao je Jakova pobijediti u trenu - međutim, time ne bi pobijedio njegovu volju. Jakov je nalik dječaku kojeg je majka natjerala da sjedi u kutu svoje sobe. Nakon nekog vremena čula je nekakvu buku, pa ga je pozvala: "Ivice, sjediš li?" On joj je odgovorio: "Da, sjedim, ali stojim u sebi!"Upravo bi se to dogodilo Jakovu. U sebi bi ostao stajati - nije bio spreman podložiti se.


Zapazite kako se Bog pozabavio s tim čovjekom. Dotiče Jakovljevu bedrenu kost. Samo dodir Božjeg prsta i taj je čovjek bio bespomoćan. Vidite, međutim, Bog ga nije bacio na leđa i prikovao ga uz pod. Jakov ga se i dalje držao. Čovjek mu je rekao: "Pusti me", a Jakov mu odgovara: "Neću te pustiti jer želim tvoj blagoslov." Sada se držao Boga. Hrvanje i borba bili su završeni i od sada će Jakov iskazivati svoju duhovnu narav, ovisnost o Bogu. Zapazit ćete da se promjena ne događa u trenu oka. Psiholozi nam govore kako su u našem živčanom sustavu uspostavljeni stanoviti genetski kodovi u ranom razvoju, pa oni uzrokuju da neke stvari činimo po navici. Čovjek je biće navike. Jakov će se vratiti svojim starim putovima mnogo puta, međutim, sada u njemu počinjemo zapažati nešto sasvim novo. Prije nego što budemo gotovi s njim, vidjet ćemo da je Jakov pravi Božji čovjek.


U početku, vidjeli smo ga u roditeljskom domu, pa kasnije u Haranu, gdje je bio čovjek koji je živio po svome tijelu. Ovdje u Penuelu, kod potoka Jaboka, nalazimo ga gdje se bori. Nakon toga, i sve do odlaska u Egipat, vidimo Jakova kao čovjeka vjere. Prvo je bio čovjek tijela, zatim čovjek koji se hrva i bori, i na koncu, bio je čovjek vjere.


U Novome zavjetu nam još jedan Jakovljev sin imenom Savao iz Tarza govori o svojoj borbi u sedmome poglavlju poslanice Rimljanima. U njegovom su životu postojala tri razdoblja. Kad se obratio, mislio je da može živjeti kršćanskim životom. Na tom sam području i ja pogriješio. Kad sam postao kršćanin, iskreno sam mislio da mogu živjeti kršćanskim životom. Na koncu konca, meni nije bila potrebna ničija pomoć. Mislio sam da je lako, ali nisam u tome uspijevao, i u tome je bio problem. U tome je i Pavao naišao na prepreku u svome životu: "Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio - to činim" (Rimljanima 7,19).


Pavao je shvatio da ne samo da u staroj naravi nema ničeg dobrog, već je također shvatio da nova narav u sebi nema nikakve snage. Na kraju ga čujemo kako vapi: "Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?" (Rimljanima 7,24). Tada se nešto dogodilo, jer ga u dvadeset i petome stihu nalazimo gdje govori: "Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem..." Kroz Njega ćete morati kanalizirati sve svoje zahvaljivanje, jer od tamo vam dolazi sva pomoć - kroz Njega. "Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha" (Rimljanima 7,25). Tako je to sa svima nama. Još uvijek posjedujemo staru narav, i ona ne može učiniti ništa što će biti po volji Bogu. U stvari, Pavao dalje nastavlja kako je ona usmjerena protiv Boga.


"Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može. Oni pak koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti" (Rimljanima 8,7-8). Ne možemo udovoljiti Bogu u tijelu. Na kraju, Pavao je našao pobjedu u podlaganju Božjem Duhu. Ono što zakon nije mogao učiniti, Duh sada može u našem životu. Na koji način to postići? Bogu ne možemo udovoljiti sve dok mu se ne podložimo. Podlaganje je čin naše volje kao osobe koju je Bog obnovio u tome da se podlažemo Božjoj volji. Upravo je to učinio Jakov. Jakov je pobijedio, ali pobjedu nije odnio hrvanjem i borbom, već podlaganjem. Kakvu sliku imamo ovdje u njemu, a rečeno nam je da se sve to njima dogodilo za primjer nama (vidite 1. Korinćanima 10,11).


POGLAVLJE 33:20


TEMA: Jakov se sreće sa Ezavom; Jakov putuje u Šekel


U prethodnom poglavlju vidjeli smo vrhunac u Jakovljevom životu, to jest, njegov susret s Bogom. Te noći, "čovjek" se hrvao s njim, i taj "čovjek", a ne Jakov, se hrvao. Jakovu te noći zasigurno nije bilo stalo do nikakve daljnje borbe ni sa kim. Imao je ujaka Labana za sobom i svoga brata Ezava pred sobom, a zadnji put kad je vidio njih obojicu nisu baš bili prijateljski raspoloženi prema njemu. Jakov nije bio u poziciji da se sukobi sa još nekim. Zato je ovaj "čovjek" preuzeo inicijativu, on je bio agresor. On je bio, kao što smo vidjeli, predutjelovljeni Krist. Jakov mu se opirao sve dok ga Božji dodir nije obogaljio. Zatim se Jakov, konačno prepoznajući o kome se radi, uhvatio tog "čovjeka" sve dok ga On nije blagoslovio. Od tog trenutka moći ćemo zapaziti promjenu u Jakovu. Dok budemo pratili njegov život u poglavlju koje je pred nama, mislit ćemo da se susrećemo s novim čovjekom. Ako ćemo iskreno, on i jest novi čovjek.


JAKOV SE SREĆE SA EZAVOM


Jakov podiže oči i opazi gdje dolazi Ezav i s njime četiri stotine ljudi. Onda on podijeli svoju djecu među Leu, Rahelu i dvije sluškinje; (Postanak 33,1)


Jakov je želio poštediti svoju obitelj; zato ih je odvojio od ostatka tabora.


postavi sluškinje i njihovu djecu na čelo; iza njih Leu i njezinu djecu; a Rahelu i Josipa straga. Sam prođe naprijed, nakloni se do zemlje sedam puta dok se ne primače svome bratu. (Postanak 33,2-3)


Volio bih da mogu vidjeti sliku susreta Jakova i njegovog brata Ezava! Mislim da dok je Ezav još bio dva kilometra daleko, Jakov se već počeo klanjati. Došao je držeći šešir u ruci jer je Ezav došao sa četiri stotine ljudi, a Jakov nije znao dolazi li njegov brat kao prijatelj ili kao neprijatelj.


Ezav mu potrča u susret. Zagrli ga padnuvši mu oko vrata, poljubi ga i zaplaka. (Postanak 33,4)


Pa, bili su blizanci, braća. Što je bilo bilo je. Čini se da je Bog uistinu dotakao Ezavovo srce jer se dok su obojica bili još mladići zakleo da će se osvetiti bratu za prevaru tako što će ga ubiti.


Onda podiže oči i vidje žene i djecu. "Tko su ovi s tobom?" zapita. On odgovori: "Djeca kojom je Bog obdario tvoga slugu." Potom naprijed stupe sluškinje sa svojom djecom te se duboko naklone. Naprijed stupi i Lea sa svojom djecom te se duboko nakloni. Najposlije stupe naprijed Josip i Rahela te se duboko naklone. (Postanak 33,5-7)


Jakov je predstavio svoju obitelj bratu.


Ezav upita: "Što kaniš sa svom ovom povorkom što sam je sreo?" Odgovori: "Naći naklonost svoga gospodara." (Postanak 33,8)


Jakov je očito na trenutak pomislio da je njegova taktika pristupanja bratu darovima upalila. Međutim, sve to nije bilo neophodno. Poslušajte Ezava - kakva promjena!


Ezav odgovori: "Ja imam dosta, brate moj. Neka ostane tebi stoje tvoje." (Postanak 33,9)


Ezav mu je rekao: "Nisi mi trebao slati sve ono. Ja već imam mnogo toga."


A Jakov reče: "Nemoj tako! Ako sam našao naklonost u tvojim očima, primi dar iz moje ruke; jer meni je, što si me ljubezno primio, kao da gledam lice Božje. Zato prihvati moj dar što sam ti ga donio; Bog mi je bio sklon, te imam svega." Kako ga je uporno nagovarao, Ezav prihvati. (Postanak 33,10-11)


Ovo je gotovo smiješna scena. Sve to tada, jedan je želio uzeti nešto onome drugome. Ovo posebno vrijedi za Jakova. Sada nalazimo Jakova u potpuno novoj ulozi. Vidimo ga kako ovdje inzistira da brat uzme njegov dar. Ezav mu je rekao: "Ne moraš mi to davati. Imam već obilje svega." Međutim, Jakov je inzistirao da Ezav primi njegov dar. Vjerujte mi, nešto se dogodilo s Jakovom!


Podsjeća me na Zakeja u Novome zavjetu. Kad ga je naš Gospodin pozvao da siđe s drveta i kad je otišao u njegov dom, nešto se sa Zakejom dogodilo. Nije više bio isti čovjek koji se ranije popeo na drvo da vidi Isusa. Rekao je da više neće biti prikupljač poreza koji krade novac od svoga naroda i koji je krajnje nepošten. Želio je vratiti, ne samo ono što je stekao nepoštenim aktivnostima, već je oštećenima želio vratiti četverostruko. Kakva promjena! Jasno se moglo reći koji je dom posjetio Isus.


Svakako zapažamo da je u Jakovu došlo do velike promjene. Ranije je za porciju variva želio dobiti pravo prvorodstva; sada je bio voljan dati svoja stada bratu kao poklon! U stvari, Jakov je inzistirao da uzme njegove darove. Ezav je na koncu primio dar. U ono vrijeme i u onoj zemlji, ako bi čovjek odbio poklon kojeg mu je netko na takav način nudio, smatralo se to uvredom. Stoga, Ezav je primio dar.


"Pođimo na put - reče Ezav - i ja ću s tobom putovati." (Postanak 33,12)


Ezav je rekao: "Dok budeš ulazio u zemlju, dopusti da idem ispred tebe i da te štitim."


Ali mu on odvrati: "Zna moj gospodar da su djeca nejaka. Osim toga, valja mi se brinuti o ovcama i kravama koje doje: ako bi se tjerale prebrzo samo jednog dana, sve bi pocrkale. (Postanak 33,13)


Jakov je rekao: "Ja prebacujem svoju obitelj i imamo male djece, a također u stadima imamo mnogo mladunčadi, ne možemo ići brzo. Ti bi se, naravno, sa svojom vojskom od četiri stotine ljudi htio kretati mnogo brže. Zato ti kreni."


Neka moj gospodar ide ispred svoga sluge, a ja ću ići polako, uz korak marve pred sobom i uz korak djece, dok stignem k svome gospodaru u Seir." (Postanak 33,14)


Jakov je rekao: "Ja ne mogu ići ukorak s tobom, brate Ezave. Morat ću krenuti svojim sporim tempom. Ti samo pođi."


Onda reče Ezav: "Da ti barem ostavim nekoliko ljudi koji se sa mnom nalaze." Ali on odgovori: "Čemu to? Neka ja samo nađem milost u očima svoga gospodara!" Tako se Ezav onog dana zaputi natrag u Seir, (Postanak 33,15-16)


Ezav je u tom trenutku živio u južnom Kanaanu, u Seiru, u edomskom kraju. Nakon očeve smrti, preselio se na goru Seir koju je kasnije Bog dao Ezavu kao posjed (vidite Ponovljeni Zakon 2,5).


JAKOV PUTUJE U ŠEKEM


dok je Jakov otišao u Sukot, gdje sebi sagradi kuću, a svom blagu podigne staje. Stoga je onom mjestu dano ime Sukot. (Postanak 33,17)


Nemojmo proći pokraj ovoga na brzinu kako bismo propustili ono što se dogodilo. U Jakovu je došlo do velike promjene. Vidite, svo Jakovljevo mudrovanje kako će udobrovoljiti brata svojim darovima svelo se na ništicu. Bog je pripremio Labanovo srce da ne naudi Jakovu, a jednako tako Bog je pripremio i Ezavovo srce da primi Jakova. Sada je Jakov bio izmiren na oba bojišta. Ezav nije želio uzeti Jakovljeve darove jer je Ezav i sam imao obilje svega. Kad je Jakov inzistirao, Ezav je uzeo darove iz pristojnosti. Oba brata čini se da su iskreni i velikodušni u svome izmirenju. Nemamo nimalo razloga u to sumnjati. S obzirom da je Ezavu sada dobro krenulo i s obzirom da ionako nije pridavao previše važnosti svome pravu prvorodstva, nije postojao razlog zbog kojeg se ne bi izmirio sa svojim bratom blizancem.


Sada počinje svijetliti sunce na Jakovljev život. Laban je utišan, a sa Ezavom se izmirio. Bog je sve to uredio za Jakova. Da se Jakova prepustilo njegovom umovanju i trikovima, sigurno bi izgubio život na nasilan način. Za kratko, Jakov će pogledati unatrag na svoj život, a kad to učini, vidjet će djelovanje Božje ruke u svome životu i Bogu će zbog toga dati slavu i čast. Međutim, zlo koje je posijao, tek treba donijeti punu žetvu. Pred tim čovjekom tek se nalaze prave nevolje. Još ga čekaju.


Ezav je odjahao u Seir i za neko vrijeme opraštamo se od njega. Vratit će se, međutim, na pogreb svog oca Izaka kao što ćemo vidjeti u trideset i petom poglavlju.


Došavši tako iz Padan Arama, Jakov sretno stigne u grad Šekem, koji se nalazi u zemlji kanaanskoj, i postavi svoj šator pred gradom. A komad zemlje na kojoj je postavio svoj šator kupi od sinova Hamora, Šekemova oca, za stotinu kesita. (Postanak 33,18-19)


Jakova se ponekad kritizira jer se zaustavio u Sukotu i Šekemu, a nije nastavio prema Betelu. U stvari, u ovom trenutku još ne smijemo očekivati previše od Jakova. Bio je učinjen hromim, a ujedno je tek učio hodati vlastitim duhovnim nogama.


Tu podiže žrtvenik i nazva ga "El, Bog Izraelov". (Postanak 33,20)


Jakov ovdje gradi žrtvenik, baš kao što je običavao činiti i njegov djed Abraham kamo god je išao. Ono što je u tome predivno je činjenica što Jakov svoje ime poistovjećuje s Božjim imenom. Naziva ga: "El - Elohe - Izrael", što znači "El, Bog Izraelov." To nam pokazuje veliki porast kod čovjeka koji upravo uči hodati. Izrazimo to ovako: ovaj je čovjek na svome putu u Betel, međutim, onamo još uvijek nije došao. Prvo je krenuo u Sukot.