POGLAVLJE 35

TEMA: Jakov se vraća u Betel; Bog obnavlja savez; Rahela umire rađajući Benjamina; Izakova smrt

Nakon proučavanja trideset i četvrtog poglavlja, možda ste došli do zaključka da sam učinio pogrešku kad sam rekao da se Jakovljev život promijenio u Penuelu. U stvari, nismo vidjeli baš previše promjene u događajima o kojima nalazimo izvješće u trideset i četvrtom poglavlju. To je istina, međutim, svejedno je došlo do promjene. Nisam baš spreman Jakovljevo iskustvo u Penuelu nazvati kriznim iskustvom jer smatram da su tu stvar sa kriznim iskustvima mnogi ljudi preuveličali. Postoje ljudi koji smatraju da ako nemate "drugo iskustvo", onda nemate ništa. Stvar je u tome da to jednostavno nije istina. Neki su ljudi imali predivna iskustva u krizama i siguran sam da se mnogi od nas možemo sjetiti takvih trenutaka u svojim životima. Međutim, postoje ljudi koji to ne mogu ili ne žele i nikada to ne spominju kao nešto važno u svojim životima. No, kada je Jakov stigao u Penuel, dogodila mu se izuzetna stvar. Od samog početka Jakovljevog života, pa sve do Penuela, život mu je karakteriziralo njegovo ja, poticaji njegovog tijela - samo Jakov i ništa drugo. U Penuelu je u stvari došlo do pada njegovog ja. Njegovo ja tamo je izgledalo poput ispuhane zračnice. Bio je napuhan poput balona, a spao je na praktički ništa. Međutim, trideset i četvrto poglavlje pokazuje nam da još uvijek nije hodao u vjeri.

Čim je Ezav okrenuo leda i krenuo kući, Jakov je svoju obitelj poveo u Šekem. Bio je to tragičan potez. Jakov je još uvijek ovisio o svojoj lukavosti. Dina je bila silovana, a njena braća Šimun i Levi otišli su u Šekem da posjete kneza koji je za to bio odgovoran. Iako je on želio oženiti njihovu sestra, oni su ga ubili, te su Jakovljevi sinovi načinili takav pokolj u gradu prema kojem obračun mafijaša u Chicagu izgleda prilično blijedo. Kad su se vratili kući, Jakov im je rekao: "Učinili ste da moje ime smrdi među stanovnicima ove zemlje."

Mnogi komentatori tvrde da je za Jakova bila prava tragedija što se zaustavljao u Šekemu i moram reći da se djelomično slažem s tim. Imam jedno pitanje: je li Jakov bio spreman za Betel? Je li bio spreman za iskustvo koje će mu Bog dati? Ne, mislim da su tragični događaji iz trideset i četvrtog poglavlja rezultat čovjeka koji je živio po energiji i poticajima svoga tijela. Došlo je do smanjivanja samoga sebe, međutim, još uvijek nije bila zamjetna vjera u Boga. Zbog toga što nije imao vjere otići u Betel, zaustavio se u Šekemu. Te tragedije koje su mu se dogodile u životu, otkrivaju nam da Jakov nije bio vođa u svojoj obitelji. Nije zauzimao pravo mjesto koje je trebao. Ni po čemu nije bio duhovni velikan, a voditi računa o svojih jedanaest sinova bio je posao za kojeg Jakov uistinu nije bio pripravljen. Nakon tih tragičnih događaja, Jakov počinje uviđati Božju ruku na djelu u svome životu, i sada donosi odluku koju je trebao donijeti mnogo ranije.

JAKOV SE VRAĆA U BETEL

Bog reče Jakovu: "Ustani, idi gore u Betel te ondje ostani! Načini ondje žrtvenik Bogu koji ti se objavio kad si bježao od svoga brata Ezava!" (Postanak 35,1)

Sada Bog poziva Jakova da se vrati u Betel. Nakon mnoštva tužnih iskustava, spreman je poći. U početku nije imao vjere krenuti, međutim, Jakov sada preuzima duhovno vodstvo u svojoj obitelji.

I Jakov reče svojoj obitelji i svima koji bijahu s njime: "Odbacite tuđe kumire koji se nalaze u vašoj sredini; očistite se i preobucite. (Postanak 35,2)

Jakov je svome domaćinstvu rekao da učine nekoliko stvari. Kao prvo, trebali su "baciti tuđe kumire koji se nalaze u vašoj sredini." Gotovo da smo šokirani ovim riječima. Sjetit ćete se da kad je Jakov bježao sa Rahelom i Leom, Rahela je pobjegla noseći obiteljska božanstva. Po svemu sudeći, sjedila je na njima dok je jahala na devi. Popela se na vrh prtljage koja je bila devi na leđima i jednostavno sjela, a pod njom su bili ti maleni likovi. Jakov u tom trenutku nije znao da ih je ona ponijela. Bio je vrlo iskren kad je rekao Labanu da se likovi ne nalaze kod njega, To je bio jedan od rijetkih slučajeva kad je Jakov bio iskren s Labanom. On u stvari nije znao da su oni kod njega.

Kad su ih otkrili, svi bismo pretpostavili da će ih se Jakov riješiti jer je poznavao živog i istinitog Boga. U stvari, imao je čak i osobni susret s Njim. Međutim, nije se riješio likova i sada vidimo da je cijela njegova obitelj štovala te čudne bogove. Po prvi put Jakov je preuzeo duhovno vodstvo i rekao je: "Riješimo se lažnih bogova, tih čudnih bogova" Prva stvar koju su trebali učiniti bilo je riješiti se onoga što je bilo pogrešno.

Postoji previše ljudi koji šest dana u tjednu služe nekom drugom bogu, a nedjeljom pokušavaju služiti Gospodinu. Mnogi kršćani, pa čak i fundamentalni vjernici, imaju svoje čudne bogove, a onda se čude kako njihova služba nedjeljom nije puna nekakve energije. Dragi prijatelji, trebat ćete se prvo riješiti svojih čudnih bogova. Ne znam koji su to vaši bogovi. Mnogi dobri fundamentalni biznismeni trče za svakom kunom koju mogu dograbiti. Više predanja ulažu u stjecanje novca nego u služenje Bogu nedjeljom, a tada se čude što to nije u redu s njihovim duhovnim životima. Ako se kanite vratiti u Betel, gdje ste se susreli s Bogom na početku, tada ćete, dragi moji prijatelji, morati odbaciti svoje čudne bogove.

Nakon toga, Jakov je rekao: "Očistite se." Za vjernika to označava priznavanje grijeha. Morate se obvezno pozabaviti i obračunati sa grijehom u svojem životu. Ne možete dolaziti u crkvu nedjeljom i zaboraviti način na koji ste živjeli u tjednu koji je iza vas. Na koncu, prije nego što dođete u crkvu operete svoje tijelo i stavite nekakav dezodorans, a s druge strane u našim crkvama osjeća se duhovni smrad jer nema priznavanja grijeha, nema očišćenja. "Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde" (1 Ivanova 1,9). Mora postojati priznanje. On će oprostiti, međutim, mi moramo priznati.

"Preobucite se." Drugim riječima, riješite se stare odjeće. U Bibliji odjeća govori o navikama. Govorimo o jahačima koji imaju navike jahanja na konjima ili o nogometašu koji nosi športsku odjeću, što mu je u navici. Jednako tako, Božja djeca trebala bi se odijevati na način koji će pokazivati tko su i kome pripadaju. Jeste li odjeveni u Božje navike? Može li vas se na poslu, u školi ili u susjedstvu prepoznati kao malo drugačijeg po načinu življenja jer imate Božje navike? Kad se Jakov vratio u Betel, počeo je živjeti za Boga. Do tada, mislim da nije tako živio. Sada je rekao: "Vratimo se u Betel." To je ono što i mi moramo učiniti.

Idemo gore u Betel; ondje ću načiniti žrtvenik Bogu, koji me uslišao kad sam bio u nevolji i sa mnom bio na putu kojim sam hodio." (Postanak 35,3)

Abraham i Izak pravili su žrtvenike, a sada će i Jakov napraviti žrtvenik. Hvala Bogu na tome. Od sada će biti svjedočanstvo za Boga.

"Ondje ću načiniti žrtvenik Bogu, koji me uslišao kad sam bio u nevolji i sa mnom bio na putu kojim sam hodio." Ono što je Jakov zapamtio je da kad je kao mladić bježao od kuće, bio je usamljen i žudio je za domom, došao je u Betel i Bog mu je bio vjeran. Bog je rekao; "Bit ću ti vjeran." Prošle su mnoge godine i Bog mu je uistinu bio vjeran. Sada ie Bog rekao; "Moraš se vratiti u Betel. Moraš se vratiti na mjesto gdje si počeo. Odande moraš krenuti."

Moramo prepoznati da su godine koje provedemo živeći slabašnim i sramotnim kršćanskim životom gubitak vremena. Bog je pozvao Izraelove sinove da iziđu iz Egipta i odu u zemlju obećanja. Bog im se ukazao i rekao im da uđu u zemlju, ali oni nisu otišli. Četrdeset godina putovali su pustinjom unaokolo, a nakon toga Bog se ukazao Jošui i rekao mu: "Uđi u zemlju." Krenuo je sa istog mjesta na kojem su počeli svoja lutanja. Izgubili su četrdeset godina. Koliko ljudi trati svoje živote kao kršćani? Koliko duhovnih pouka za nas nalazimo ovdje! Ne znam kako je sa vama, međutim, neki od nas su u potpunosti nalik Jakovu, i to je razlog zbog kojeg se ove pouke primjenjuju na nas danas. Hvala Bogu štoje rekao da je On Bog Jakovljev. Uistinu mi se to dopada! Ako je On Jakovljev Bog, onda će biti i moj Bog - to je predivno! Ovo je poglavlje veliko ohrabrenje za nas. Zapazite također kako je Jakov preuzeo autoritet u svome domu.

Oni predaju Jakovu sve tuđe kumire što su ih imali i naušnice što su bile u njihovim ušima, pa ih Jakov zakopa pod hrast kod Šekema. (Postanak 35,4)

Dopustite mi se zaustaviti ovdje i reći kako su naušnice u ono doba bile povezane sa štovanjem - u Bibliji je rečeno mnogo o tome. Naušnice su ih identificirale kao štovatelje idola, pa su ih se zato i trebali riješiti.

"Pa ih Jakov zakopa pod hrast kod Šekema." Jakov ih se riješio. Ne samo da su bile pohranjene na drugo mjesto, već su bile pokopane. Morali su ih se riješiti jer će od sada živjeti jednim potpuno novim životom.

Kad su se zaputili, strah od Boga spopadne okolišna mjesta, iako da nisu išli u potjeru za Jakovljevim sinovima. Jakov stigne u Luz, to jest Betel, u zemlji kanaanskoj, i sav puk što je bio s njim. (Postanak 35,5-6)

Ovo se mjesto nazivalo Luz prije nego što mu je Jakov promijenio ime u Betel, a ljudi onog vremena poznavali su ga kao Luz, a ne kao Betel. Mí danas poznajemo ga kao Betel.

Ondje sagradi žrtvenik i mjesto nazva El Betel, jer mu se ondje Bog objavio kad on bježaše pred svojim bratom Ezavom. (Postanak 35,7)

Betel, što znači "Božja kuća", bilo je ime koje je Jakov tome mjestu dao ranije. Sada ga je nazvao El Betel, što znači "Bog Božje kuće." To nam otkriva duhovni uzrast u Jakovljevom životu. Sada ćemo dobiti vrlo zanimljivu popratnu informaciju.

Tada umre Rebekina dojilja Debora, te je sahraniše pod Bctelom, pod hrastom, koji se otad zove "Tužni hrast." (Postanak 35,8)

S obzirom da je Debora bila s Jakovom u tom trenutku, pretpostavljamo da je Rebeka već bila umrla. Biblija nam ne govori kad je umrla. Jadni Jakov više nikada nije vidio svoju majku. Taj dio nije tako tragičan kao činjenica da ona više nikada nije vidjela njega. Ona ga je, znate, samo poslala na neko vrijeme svome bratu Labanu. Dojilja je, po svemu sudeći, donijela tužnu vijest o Rebekinoj smrti, pa je ostala s Jakovom, a sada je i ona umrla.

BOG OBNAVLJA SAVEZ

Bog se opet objavi Jakovu kad je stigao iz Padan Arama, te ga blagoslovi. (Postanak 35,9)

Sve te godine Bog se pokušavao pozabaviti s Jakovom. Sada nastavlja na istome mjestu gdje ga je ostavio, kad ga je ostavio u Betelu kao mladića. Godine koje je proveo kod ujaka Labana u mnogome su bile protraćene godine.

Bog mu reče: "Ime ti je Jakov, ali se odsad nećeš zvati Jakov, nego Izrael će biti tvoje ime." Tako ga prozva Izraelom. Onda mu Bog reče: "Ja sam El Šadaj - Bog Svesilni! Budi rodan i množi se! Od tebe poteći će narod, mnoštvo naroda, i kraljevi iz tvog će izaći krila. (Postanak 35,10-11)

"Ja sam Bog Svesilni." Sjetimo se da je to Bog rekao i Abrahamu.

Zemlju što je dadoh Abrahamu i Izaku, ja tebi predajem; i potomstvu tvojem poslije tebe zemlju ću ovu dati." (Postanak 35,12)

Bog je to smatrao vrlo važnim posjedom, moram usput napomenuti. To je sad po treći put što im je obećao zemlju. Prvo je obećao Abrahamu, zatim Izaku, a sada i Jakovu. Bog je svakome od tih ljudi trebao reći o zemlji istu stvar dva ili tri puta. U stvari, Abrahamu je rekao mnogo puta

A onda Bog ode od njega gore. Na mjestu gdje je Bog s njim govorio Jakov uspravi stup, stup od kamena; na njemu prinese žrtvu i izli ulja. A mjesto gdje mu je Bog govorio Jakov nazva Betel. (Postanak 35,13-15)

Tu nalazimo prvo spominjanje tekuće žrtve (žrtve ljevanice). U Levitskom zakoniku spominje se pet žrtvi, ali ne i žrtva ljevanica. U stvari, nije dana nikakva uputa s njom u svezi, ali se spominje. Po svemu sudeći, radi se o jednoj od najstarijih žrtvi i ona ima predivno značenje za vjernike danas. Ljevanica se izlijevala na druge žrtve i nestajala je u dimu. Pavao je rekao Filipljanima da je to način na koji želi voditi svoj život. Izlijevati se poput ljevanice.

RAHELA UMIRE RAĐAJUĆI BENJAMINA

Potom odu iz Betela. Još bijaše malo puta do Efrate, a Rahela se nađe pri porođaju. Napali je teški trudovi. (Postanak 35,16)

Rahela je imala jednog sina, Josipa, a sada je rađala i drugog sina.

Kad su joj porođajni bolovi bili najteži, reče joj babica: "Ne boj se, jer ti je i ovo sin!" Kad se rastavljala s dušom - jer umiraše Rahela - nadjenu sinu ime Ben Oni; ali ga otac prozva Benjamin. (Postanak 35,17-18)

Kako je to divno. Ne Rahelina smrt, već način na koji se to dogodilo. Rekla je: "Nazovite ga sin moje tuge." Međutim, Jakov ga je pogledao i rekao: "Izgubio sam svoju Rahelu, a ovaj dječarac izgleda poput nje, pa ću ga nazvati Benjamin, sin moje desnice." Jakov je bio naklonjeniji Rahelinim sinovima.

Jakovljeva ljubav prema Raheli bila je možda jedina lijepa stvar u njegovom životu tijekom godina koje je proveo u Padan Aramu, kada su se u njegovom životu pokazivali toliki dokazi služenja tijelu i samodokazivanja. Volio je Rahelu - u to uopće nema sumnje. Bio joj je u potpunosti predan. Bio je voljan učiniti gotovo sve za nju, kao na primjer da zadrži idole koje je ukrala svome ocu. Mislim da se Lea ne bi izvukla s tim, kao niti nitko drugi. Međutim, Jakov je bio popustljiv prema Raheli. Ona je Jakovu rodila Josipa, a sada je rodila Benjamina. Umrla je rađajući svog drugog sina. Njegov život značio je njenu smrt. Jakovu je to do kraja slomilo srce.

Drugih deset sinova Jakovu nisu pričinjali nikakvu radost. Bog ga je, mislim, svakoga dana, dvadeset i četiri sata na dan, podsjećao kako je grešno imati više od jedne žene. Nije trebao sve te žene. Međutim, Bog će, naravno, nadvladati. (On nadvladava i u mom i u vašem životu. Možemo mu biti zahvalni na tome.) Međutim, činjenice nam dokazuju kako Bog ne opravdava takve brakove. To je posebno očito u tretmanu kakvog je Josip doživio od svoje polubraće.

Jakov je volio Josipa i Benjamina i, ako ćemo iskreno, ostali njegovi sinovi bili su zbog toga ljubomorni. Nije smio iskazivati takvu naklonost prema Josipu jer je i sam iskusio opasnost naklonosti prema jednom djetetu u vlastitome domu - bio je sin kojeg je otac manje - više potiskivao u stranu. Znao je kakve je nevolje to uzrokovalo. Iako ne pokušavam braniti Jakova, svi možemo suosjećati s njim. Izgubio je svoju dragu Rahelu, ali je imao Benjamina. Iako je bila istina da je dječak bio sin Raheline tuge, Jakov ga nije mogao nazvati Ben Oni. On nije bio sin njegove tuge, bio je sin njegove desnice, njegov štap, onaj na kojega će se osloniti u svojoj starosti. Važno je to prepoznali jer će nam to pomoći u razumijevanju velike Jakovljeve tuge kroz koju će proći kasnije. Sve to imat će svoj korijen u Jakovljevu grijehu. Bog nikako ne opravdava zlo učinjeno u našim životima, dragi moji prijatelji. Često smatramo da se možemo izvući s tim, ali je činjenica da se nećemo izvući - baš kao što se ni Jakov nije izvukao.

Tako umrije Rahela. Sahrane je na putu u Efratu, to jest Betlehem. (Postanak 35,9)

Ondje je pokopana i danas. Snimio sam nekoliko fotografija njenog groba koji se i danas nalazi ondje.

A na njezinu grobu Jakov podigne spomenik - onaj što je na Rahelinu grobu do danas. (Postanak 35,20)

Drugim riječima, grob se nalazio ondje do vremena kad je Mojsije ovo napisao, ali se nalazi tamo do današnjeg dana.

Izrael krenu dalje te razapne svoj šator s onu stranu Migdal-Edera. (Postanak 35,21)

U stihovima 22-26 nalazimo popis Jakovljevih sinova koje su mu rodile njegove različite žene. U stvari, Josip i Benjamin bili su dva sina koja su se isticala. Ostali jednostavno nisu ispali dobri. To nam ponovno pokazuje kako Bog ne blagoslivlja mnoštvo žena. Jakovljeva obitelj trebala bi nam biti dobra ilustracija te činjenice. Naravno, iako je bio odgovoran ujak Laban, Jakov se nije protivio tome.

IZAKOVA SMRT

Izak izdahne i umre, starac i godinama zasićen, te bude pridružen svojim precima. Sahrane ga njegovi sinovi, Ezav i Jakov. (Postanak 35,29)

Čini mi se da je smrt njihovog oca Izaka bila jedini događaj koji je tu dvojicu braće dovela na isto mjesto u godinama koje su uslijedile nakon Jakovljevog povratka u zemlju. Jeste li zapazili da se ovo trideset i peto poglavlje ističe po umiranju? Prvo se spominje smrt Debore, Rebekine dojilje. U tome nalazimo i podatak o smrti same Rebeke. Zatim, govori se o smrti lijepe Rahele. Na koncu, poglavlje završava s Izakovom smrti.