POGLAVLJE
35
TEMA: Jakov
se vraća u Betel; Bog obnavlja savez; Rahela umire rađajući
Benjamina; Izakova smrt
Nakon
proučavanja trideset i četvrtog poglavlja, možda ste došli do
zaključka da sam učinio pogrešku kad sam rekao da se Jakovljev
život promijenio u Penuelu. U stvari, nismo vidjeli baš previše
promjene u događajima o kojima nalazimo izvješće u trideset i
četvrtom poglavlju. To je istina, međutim, svejedno je došlo do
promjene. Nisam baš spreman Jakovljevo iskustvo u Penuelu nazvati
kriznim iskustvom jer smatram da su tu stvar sa kriznim iskustvima
mnogi ljudi preuveličali. Postoje ljudi koji smatraju da ako nemate
"drugo iskustvo", onda nemate ništa. Stvar je u tome da to
jednostavno nije istina. Neki su ljudi imali predivna iskustva u
krizama i siguran sam da se mnogi od nas možemo sjetiti takvih
trenutaka u svojim životima. Međutim, postoje ljudi koji to ne mogu
ili ne žele i nikada to ne spominju kao nešto važno u svojim
životima. No, kada je Jakov stigao u Penuel, dogodila mu se izuzetna
stvar. Od samog početka Jakovljevog života, pa sve do Penuela,
život mu je karakteriziralo njegovo ja, poticaji njegovog tijela -
samo Jakov i ništa drugo. U Penuelu je u stvari došlo do pada
njegovog ja. Njegovo ja tamo je izgledalo poput ispuhane zračnice.
Bio je napuhan poput balona, a spao je na praktički ništa. Međutim,
trideset i četvrto poglavlje pokazuje nam da još uvijek nije hodao
u vjeri.
Čim
je Ezav okrenuo leda i krenuo kući, Jakov je svoju obitelj poveo u
Šekem. Bio je to tragičan potez. Jakov je još uvijek ovisio o
svojoj lukavosti. Dina je bila silovana, a njena braća Šimun i Levi
otišli su u Šekem da posjete kneza koji je za to bio odgovoran.
Iako je on želio oženiti njihovu sestra, oni su ga ubili, te su
Jakovljevi sinovi načinili takav pokolj u gradu prema kojem obračun
mafijaša u Chicagu izgleda prilično blijedo. Kad su se vratili
kući, Jakov im je rekao: "Učinili ste da moje ime smrdi među
stanovnicima ove zemlje."
Mnogi
komentatori tvrde da je za Jakova bila prava tragedija što se
zaustavljao u Šekemu i moram reći da se djelomično slažem s tim.
Imam jedno pitanje: je li Jakov bio spreman za Betel? Je li bio
spreman za iskustvo koje će mu Bog dati? Ne, mislim da su tragični
događaji iz trideset i četvrtog poglavlja rezultat čovjeka koji je
živio po energiji i poticajima svoga tijela. Došlo je do
smanjivanja samoga sebe, međutim, još uvijek nije bila zamjetna
vjera u Boga. Zbog toga što nije imao vjere otići u Betel,
zaustavio se u Šekemu. Te tragedije koje su mu se dogodile u životu,
otkrivaju nam da Jakov nije bio vođa u svojoj obitelji. Nije
zauzimao pravo mjesto koje je trebao. Ni po čemu nije bio duhovni
velikan, a voditi računa o svojih jedanaest sinova bio je posao za
kojeg Jakov uistinu nije bio pripravljen. Nakon tih tragičnih
događaja, Jakov počinje uviđati Božju ruku na djelu u svome
životu, i sada donosi odluku koju je trebao donijeti mnogo ranije.
JAKOV
SE VRAĆA U BETEL
Bog
reče Jakovu: "Ustani, idi gore u Betel te ondje ostani! Načini
ondje žrtvenik Bogu koji ti se objavio kad si bježao od svoga brata
Ezava!" (Postanak
35,1)
Sada
Bog poziva Jakova da se vrati u Betel. Nakon mnoštva tužnih
iskustava, spreman je poći. U početku nije imao vjere krenuti,
međutim, Jakov sada preuzima duhovno vodstvo u svojoj obitelji.
I
Jakov reče svojoj obitelji i svima koji bijahu s njime: "Odbacite
tuđe kumire koji se nalaze u vašoj sredini; očistite se i
preobucite. (Postanak 35,2)
Jakov
je svome domaćinstvu rekao da učine nekoliko stvari. Kao prvo,
trebali su "baciti tuđe kumire koji se nalaze u vašoj
sredini." Gotovo da smo šokirani ovim riječima. Sjetit ćete
se da kad je Jakov bježao sa Rahelom i Leom, Rahela je pobjegla
noseći obiteljska božanstva. Po svemu sudeći, sjedila je na njima
dok je jahala na devi. Popela se na vrh prtljage koja je bila devi na
leđima i jednostavno sjela, a pod njom su bili ti maleni likovi.
Jakov u tom trenutku nije znao da ih je ona ponijela. Bio je vrlo
iskren kad je rekao Labanu da se likovi ne nalaze kod njega, To je
bio jedan od rijetkih slučajeva kad je Jakov bio iskren s Labanom.
On u stvari nije znao da su oni kod njega.
Kad
su ih otkrili, svi bismo pretpostavili da će ih se Jakov riješiti
jer je poznavao živog i istinitog Boga. U stvari, imao je čak i
osobni susret s Njim. Međutim, nije se riješio likova i sada vidimo
da je cijela njegova obitelj štovala te čudne bogove. Po prvi put
Jakov je preuzeo duhovno vodstvo i rekao je: "Riješimo se
lažnih bogova, tih čudnih bogova" Prva stvar koju su trebali
učiniti bilo je riješiti se onoga što je bilo pogrešno.
Postoji
previše ljudi koji šest dana u tjednu služe nekom drugom bogu, a
nedjeljom pokušavaju služiti Gospodinu. Mnogi kršćani, pa čak i
fundamentalni vjernici, imaju svoje čudne bogove, a onda se čude
kako njihova služba nedjeljom nije puna nekakve energije. Dragi
prijatelji, trebat ćete se prvo riješiti svojih čudnih bogova. Ne
znam koji su to vaši bogovi. Mnogi dobri fundamentalni biznismeni
trče za svakom kunom koju mogu dograbiti. Više predanja ulažu u
stjecanje novca nego u služenje Bogu nedjeljom, a tada se čude što
to nije u redu s njihovim duhovnim životima. Ako se kanite vratiti u
Betel, gdje ste se susreli s Bogom na početku, tada ćete, dragi
moji prijatelji, morati odbaciti svoje čudne bogove.
Nakon
toga, Jakov je rekao: "Očistite se." Za vjernika to
označava priznavanje grijeha. Morate se obvezno pozabaviti i
obračunati sa grijehom u svojem životu. Ne možete dolaziti u crkvu
nedjeljom i zaboraviti način na koji ste živjeli u tjednu koji je
iza vas. Na koncu, prije nego što dođete u crkvu operete svoje
tijelo i stavite nekakav dezodorans, a s druge strane u našim
crkvama osjeća se duhovni smrad jer nema priznavanja grijeha, nema
očišćenja. "Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i
pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde"
(1 Ivanova 1,9). Mora postojati priznanje. On će oprostiti, međutim,
mi moramo priznati.
"Preobucite
se." Drugim riječima, riješite se stare odjeće. U Bibliji
odjeća govori o navikama. Govorimo o jahačima koji imaju navike
jahanja na konjima ili o nogometašu koji nosi športsku odjeću, što
mu je u navici. Jednako tako, Božja djeca trebala bi se odijevati na
način koji će pokazivati tko su i kome pripadaju. Jeste li odjeveni
u Božje navike? Može li vas se na poslu, u školi ili u susjedstvu
prepoznati kao malo drugačijeg po načinu življenja jer imate Božje
navike? Kad se Jakov vratio u Betel, počeo je živjeti za Boga. Do
tada, mislim da nije tako živio. Sada je rekao: "Vratimo se u
Betel." To je ono što i mi moramo učiniti.
Idemo
gore u Betel; ondje ću načiniti žrtvenik Bogu, koji me uslišao
kad sam bio u nevolji i sa mnom bio na putu kojim sam hodio."
(Postanak 35,3)
Abraham
i Izak pravili su žrtvenike, a sada će i Jakov napraviti žrtvenik.
Hvala Bogu na tome. Od sada će biti svjedočanstvo za Boga.
"Ondje
ću načiniti žrtvenik Bogu, koji me uslišao kad sam bio u nevolji
i sa mnom bio na putu kojim sam hodio." Ono što je Jakov
zapamtio je da kad je kao mladić bježao od kuće, bio je usamljen i
žudio je za domom, došao je u Betel i Bog mu je bio vjeran. Bog je
rekao; "Bit ću ti vjeran." Prošle su mnoge godine i Bog
mu je uistinu bio vjeran. Sada ie Bog rekao; "Moraš se vratiti
u Betel. Moraš se vratiti na mjesto gdje si počeo. Odande moraš
krenuti."
Moramo
prepoznati da su godine koje provedemo živeći slabašnim i
sramotnim kršćanskim životom gubitak vremena. Bog je pozvao
Izraelove sinove da iziđu iz Egipta i odu u zemlju obećanja. Bog im
se ukazao i rekao im da uđu u zemlju, ali oni nisu otišli.
Četrdeset godina putovali su pustinjom unaokolo, a nakon toga Bog se
ukazao Jošui i rekao mu: "Uđi u zemlju." Krenuo je sa
istog mjesta na kojem su počeli svoja lutanja. Izgubili su četrdeset
godina. Koliko ljudi trati svoje živote kao kršćani? Koliko
duhovnih pouka za nas nalazimo ovdje! Ne znam kako je sa vama,
međutim, neki od nas su u potpunosti nalik Jakovu, i to je razlog
zbog kojeg se ove pouke primjenjuju na nas danas. Hvala Bogu štoje
rekao da je On Bog Jakovljev. Uistinu mi se to dopada! Ako je On
Jakovljev Bog, onda će biti i moj Bog - to je predivno! Ovo je
poglavlje veliko ohrabrenje za nas. Zapazite
također kako je Jakov preuzeo autoritet u svome domu.
Oni
predaju Jakovu sve tuđe kumire što su ih imali i naušnice što su
bile u njihovim ušima, pa ih Jakov zakopa pod hrast kod Šekema. (Postanak
35,4)
Dopustite
mi se zaustaviti ovdje i reći kako su naušnice u ono doba bile
povezane sa štovanjem - u Bibliji je rečeno mnogo o tome. Naušnice
su ih identificirale kao štovatelje idola, pa su ih se zato i
trebali riješiti.
"Pa
ih Jakov zakopa pod hrast kod Šekema." Jakov ih se riješio. Ne
samo da su bile pohranjene na drugo mjesto, već su bile pokopane.
Morali su ih se riješiti jer će od sada živjeti jednim potpuno
novim životom.
Kad
su se zaputili, strah od Boga spopadne okolišna mjesta, iako da nisu
išli u potjeru za Jakovljevim sinovima. Jakov
stigne u Luz, to jest Betel, u zemlji kanaanskoj, i sav puk što je
bio s njim. (Postanak
35,5-6)
Ovo
se mjesto nazivalo Luz prije nego što mu je Jakov promijenio ime u
Betel, a ljudi onog vremena poznavali su ga kao Luz, a ne kao Betel.
Mí danas poznajemo ga kao Betel.
Ondje
sagradi žrtvenik i mjesto nazva El Betel, jer mu se ondje Bog
objavio kad on bježaše
pred svojim bratom Ezavom. (Postanak 35,7)
Betel,
što znači "Božja kuća", bilo je ime koje je Jakov tome
mjestu dao ranije. Sada ga je nazvao El Betel, što znači "Bog
Božje kuće." To nam otkriva duhovni uzrast u Jakovljevom
životu. Sada
ćemo dobiti vrlo zanimljivu popratnu informaciju.
Tada
umre Rebekina dojilja Debora, te je sahraniše pod Bctelom, pod
hrastom, koji se
otad zove "Tužni hrast." (Postanak 35,8)
S
obzirom da je Debora bila s Jakovom u tom trenutku, pretpostavljamo
da je Rebeka već bila umrla. Biblija nam ne govori kad je umrla.
Jadni Jakov više nikada nije vidio svoju majku. Taj dio nije tako
tragičan kao činjenica da ona više nikada nije vidjela njega. Ona
ga je, znate, samo poslala na neko vrijeme svome bratu Labanu.
Dojilja je, po svemu sudeći, donijela tužnu vijest o Rebekinoj
smrti, pa je ostala s Jakovom, a sada je i ona umrla.
BOG
OBNAVLJA SAVEZ
Bog
se opet objavi Jakovu kad je stigao iz Padan Arama, te ga blagoslovi. (Postanak
35,9)
Sve
te godine Bog se pokušavao pozabaviti s Jakovom. Sada nastavlja na
istome mjestu gdje ga je ostavio, kad ga je ostavio u Betelu kao
mladića. Godine koje je proveo kod ujaka Labana u mnogome su bile
protraćene godine.
Bog
mu reče: "Ime ti je Jakov, ali se odsad nećeš zvati Jakov,
nego Izrael će biti tvoje ime." Tako ga prozva Izraelom. Onda
mu Bog reče: "Ja sam El Šadaj - Bog Svesilni! Budi rodan i
množi se! Od tebe poteći će narod, mnoštvo naroda, i kraljevi iz
tvog će izaći krila. (Postanak
35,10-11)
"Ja
sam Bog Svesilni." Sjetimo se da je to Bog rekao i Abrahamu.
Zemlju
što je dadoh Abrahamu i Izaku, ja tebi predajem; i potomstvu tvojem
poslije tebe
zemlju ću ovu dati." (Postanak 35,12)
Bog
je to smatrao vrlo važnim posjedom, moram usput napomenuti. To je
sad po treći put što im je obećao zemlju. Prvo je obećao
Abrahamu, zatim Izaku, a sada i Jakovu. Bog je svakome od tih ljudi
trebao reći o zemlji istu stvar dva ili tri puta. U stvari, Abrahamu
je rekao mnogo puta
A
onda Bog ode od njega gore. Na
mjestu gdje je Bog s njim govorio Jakov uspravi stup, stup od kamena;
na njemu prinese žrtvu i izli ulja. A
mjesto gdje mu je Bog govorio Jakov nazva Betel. (Postanak
35,13-15)
Tu
nalazimo prvo spominjanje tekuće žrtve (žrtve ljevanice). U
Levitskom zakoniku spominje se pet žrtvi, ali ne i žrtva ljevanica.
U stvari, nije dana nikakva uputa s njom u svezi, ali se spominje. Po
svemu sudeći, radi se o jednoj od najstarijih žrtvi i ona ima
predivno značenje za vjernike danas. Ljevanica se izlijevala na
druge žrtve i nestajala je u dimu. Pavao je rekao Filipljanima da je
to način na koji želi voditi svoj život. Izlijevati se poput
ljevanice.
RAHELA
UMIRE RAĐAJUĆI BENJAMINA
Potom
odu iz Betela. Još bijaše malo puta do Efrate, a Rahela se nađe
pri porođaju. Napali
je teški trudovi. (Postanak 35,16)
Rahela
je imala jednog sina, Josipa, a sada je rađala i drugog sina.
Kad
su joj porođajni bolovi bili najteži, reče joj babica: "Ne
boj se, jer ti je i ovo sin!" Kad
se rastavljala s dušom - jer umiraše Rahela - nadjenu sinu ime Ben
Oni; ali ga otac
prozva Benjamin. (Postanak 35,17-18)
Kako
je to divno. Ne Rahelina smrt, već način na koji se to dogodilo.
Rekla je: "Nazovite ga sin
moje tuge."
Međutim, Jakov ga je pogledao i rekao: "Izgubio sam svoju
Rahelu, a ovaj dječarac izgleda poput nje, pa ću ga nazvati
Benjamin, sin moje
desnice." Jakov
je bio naklonjeniji Rahelinim sinovima.
Jakovljeva
ljubav prema Raheli bila je možda jedina lijepa stvar u njegovom
životu tijekom godina koje je proveo u Padan Aramu, kada su se u
njegovom životu pokazivali toliki dokazi služenja tijelu i
samodokazivanja. Volio je Rahelu - u to uopće nema sumnje. Bio joj
je u potpunosti predan. Bio je voljan učiniti gotovo sve za nju, kao
na primjer da zadrži idole koje je ukrala svome ocu. Mislim da se
Lea ne bi izvukla s tim, kao niti nitko drugi. Međutim, Jakov je bio
popustljiv prema Raheli. Ona je Jakovu rodila Josipa, a sada je
rodila Benjamina. Umrla je rađajući svog drugog sina. Njegov život
značio je njenu smrt. Jakovu je to do kraja slomilo srce.
Drugih
deset sinova Jakovu nisu pričinjali nikakvu radost. Bog ga je,
mislim, svakoga dana, dvadeset i četiri sata na dan, podsjećao kako
je grešno imati više od jedne žene. Nije trebao sve te žene.
Međutim, Bog će, naravno, nadvladati. (On nadvladava i u mom i u
vašem životu. Možemo mu biti zahvalni na tome.) Međutim,
činjenice nam dokazuju kako Bog ne opravdava takve brakove. To je
posebno očito u tretmanu kakvog je Josip doživio od svoje
polubraće.
Jakov
je volio Josipa i Benjamina i, ako ćemo iskreno, ostali njegovi
sinovi bili su zbog toga ljubomorni. Nije smio iskazivati takvu
naklonost prema Josipu jer je i sam iskusio opasnost naklonosti prema
jednom djetetu u vlastitome domu - bio je sin kojeg je otac manje -
više potiskivao u stranu. Znao je kakve je nevolje to uzrokovalo.
Iako ne pokušavam braniti Jakova, svi možemo suosjećati s njim.
Izgubio je svoju dragu Rahelu, ali je imao Benjamina. Iako je bila
istina da je dječak bio sin Raheline tuge, Jakov ga nije mogao
nazvati Ben Oni. On nije bio sin njegove tuge, bio je sin njegove
desnice, njegov štap, onaj na kojega će se osloniti u svojoj
starosti. Važno je to prepoznali jer će nam to pomoći u
razumijevanju velike Jakovljeve tuge kroz koju će proći kasnije.
Sve to imat će svoj korijen u Jakovljevu grijehu. Bog nikako ne
opravdava zlo učinjeno u našim životima, dragi moji prijatelji.
Često smatramo da se možemo izvući s tim, ali je činjenica da se
nećemo izvući - baš kao što se ni Jakov nije izvukao.
Tako
umrije Rahela. Sahrane je na putu u Efratu, to jest Betlehem. (Postanak
35,9)
Ondje
je pokopana i danas. Snimio sam nekoliko fotografija njenog groba
koji se i danas nalazi ondje.
A
na njezinu grobu Jakov podigne spomenik - onaj što je na Rahelinu
grobu do danas. (Postanak
35,20)
Drugim
riječima, grob se nalazio ondje do vremena kad je Mojsije ovo
napisao, ali se nalazi tamo do današnjeg dana.
Izrael
krenu dalje te razapne svoj šator s onu stranu Migdal-Edera. (Postanak
35,21)
U
stihovima 22-26 nalazimo popis Jakovljevih sinova koje su mu rodile
njegove različite žene. U stvari, Josip i Benjamin bili su dva sina
koja su se isticala. Ostali jednostavno nisu ispali dobri. To nam
ponovno pokazuje kako Bog ne blagoslivlja mnoštvo žena. Jakovljeva
obitelj trebala bi nam biti dobra ilustracija te činjenice. Naravno,
iako je bio odgovoran ujak Laban, Jakov se nije protivio tome.
IZAKOVA
SMRT
Izak
izdahne i umre, starac i godinama zasićen, te bude pridružen svojim
precima. Sahrane
ga njegovi sinovi, Ezav i Jakov. (Postanak 35,29)
Čini
mi se da je smrt njihovog oca Izaka bila jedini događaj koji je tu
dvojicu braće dovela na isto mjesto u godinama koje su uslijedile
nakon Jakovljevog povratka u zemlju. Jeste
li zapazili da se ovo trideset i peto poglavlje ističe po umiranju?
Prvo se spominje smrt Debore, Rebekine dojilje. U tome nalazimo i
podatak o smrti same Rebeke. Zatim, govori se o smrti lijepe Rahele.
Na koncu, poglavlje završava s Izakovom smrti.