dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 42



TEMA: Jakov šalje deset sinova u Egipat; Šimun zadržan kao taoc; devetero braće vraćaju se kući


U Josipovom životu počinju se događati dramatični događaji. Božji plan u kojem je upotrijebio Josipa kako bi sačuvao čovječanstvo tijekom gladi i sklanjanje Jakova i njegovih sinova u Egipat jasno nam se pojavljuju u ovome poglavlju. Dok se Josip nalazio u tamnici nekoliko godina, nije mogao jasno vidjeti sve ovo. Međutim, vrlo je važna činjenica da je vjerovao Bogu. Bio je čovjek koji je zbog svoje vjere uvijek bio optimističan i pun entuzijazma. Ako ćemo iskreno, volio bih kad bi moja vjera postala do te mjere djelatna i živa da bez obzira na okolnosti i na ono što mi se događa, mogu biti optimističan. Moram biti iskren sa vama: ne treba mi puno mračnih oblaka i kiše da bih bio manje optimističan nego što bih smio. Vjerujem da ta istina vrijedi za mnoge ljude danas.


Josip se nalazio na jedinstvenom položaju. Mislim da gotovo da možete pogoditi što će se dogoditi. Glad je zavladala na cijeloj zemlji i cijeli svijet odlazi u Egipat kako bi kupili žito. Pogodite tko još dolazi na večeru!


Glad je natjerala Jakova da pošalje svojih deset sinova u Egipat kako bi kupili hrane. Zašto samo deset? Zašto nije poslao i Benjamina? Nije želio izgubiti Benjamina. Da je ostao bez Benjamina, to bi ga bilo ubilo.


Josip je prepoznao svoju braću, međutim, oni nisu prepoznali Josipa. Zašto? Pa, postoji nekoliko razloga. Kao prvo, mislili su da je mrtav; tako ga uopće nisu niti tražili. Nisu očekivali ikada ga više susresti, međutim, on je očekivao njih.


Zatim, moramo imati na umu da je prošlo mnogo godina. Kad su ga prodali, njemu je bilo sedamnaest godina, a sada je njemu bilo trideset i sedam godina, plus nekoliko godina gladi koje su već prošle. Recimo da je glad trajala samo jednu godinu; dakle, braća ga nisu vidjela već dvadeset i jednu godinu. Imao je četrdeset godina i bio je odjeven poput Egipćanina, a također je govorio i ponašao se kao i Egipćani.


No, već smo malo prebrzi s našom pričom.


JAKOV ŠALJE DESET SINO VA U EGIPAT


Kad je Jakov čuo da u Egiptu ima žita, reče svojim sinovima: "Što tu zurite jedan u drugoga? (Postanak 42,1)


Braća su samo tužno pogledavala jedan drugoga, te nisu znali gdje će se okrenuti i što poduzeti.


Čujem da ima žita u Egiptu. Otiđite dolje te nam ga odande nabavite, da ostanemo na životu i ne pomremo." (Postanak 42,2)


To je dobra ilustracija vjere. Mnogi ljudi tvrde da im je vjera tako tajanstvena da ne znaju kako vjerovati. Razgovarao sam s jednim čovjekom koji nije želio vjerovati, međutim, njegov argument za nevjerovanje bio je sljedeći: "Pa, kako i mogu vjerovati?" Zapazimo da je Jakov vjerovao. Nešto je čuo: "Čujem da ima žita u Egiptu." Vjerovao je da će im to produljiti život. Na koncu je postupio prema svojoj vjeri. "Otiđite dolje te nam ga odande nabavite, da ostanemo na životu i ne pomremo." Dragi prijatelji, to je najbolja ilustracija spasonosne vjere. Neki ljudi postavljaju pitanje: "Kako mogu vjerovati u Isusa?" Možete li zamisliti Jakova kako stoji pred svojih deset sinova i kako im govori: "Čuo sam da ima žita u Egiptu, ali kako ću u to vjerovati?" Vjerovati znači djelovati prema tome uvjerenju. Biblija nam govori: "...vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se..." (Djela 16,31). Nešto čujete i tome vjerujete. To je učinio i stari Jakov. Na taj je način dobavio žito kojim je mogao produljiti život svojoj obitelji. Vi i ja primamo vječni život vjerom u Krista.


Tako desetero Josipove braće siđe da nabavi žita iz Egipta. Benjamina, Josipova pravog brata, Jakov ne posla s ostalima. "Da ga ne bi zadesila kakva nesreća", govorio je. (Postanak 42,3-4)


Pretpostavimo da je nesreća zadesila ostalo desetoro braće.Što bi bilo tada? Kao prvo, oni su bili dosta stariji, međutim, ako vas zanima istina, izgubiti njih desetoricu ne bi pogodila Jakova toliko kao da je izgubio Benjamina. Benjamin i Josip bili su Rahelini sinovi, a Rahela je bila Jakovljeva žena koju je ljubio iz dubine srca. Zato je poslao ostalih desetero sinova, a Benjamina zadržao sa sobom.


Među onima koji su išli nabavljati žito, jer u zemlji kanaanskoj vladaše glad, bijahu i sinovi Izraelovi. (Postanak 42,5)


Sada smo došli do dramatičnog trenutka.


Josip je bio namjesnik u zemlji; on je dijelio žito svemu svijetu. Dođu tako i Josipova braća i poklone mu se licem do zemlje. (Postanak 42,6)


Josip je svo vrijeme gledao kada će ih opaziti. Znao je da će prije ili kasnije morati doći. Tamo su odlazile delegacije ljudi iz svih krajeva naseljenog svijeta. Glad je zavladala po cijelome svijetu. Tako je Josip gledao, kad, gle, pojavila su se desetorica ljudi. Sva desetorica poklonila su se pred njim. Pali su ničice pred Josipom. Možda se pitate kako se on osjećao. Onako usput, na što ste pomislili? Tu vidimo doslovno ispunjenje Josipovih snova. Sjećate se kako je kao dječak sanjao da se svi snopovi klanjaju njegovome snopu? Tu vidimo kako se to i dogodilo. Sva njegova starija braća pala su ničice pred njim.


Josip prepozna braću čim ih ugleda, ali se prema njima vladao kao stranac i oštro im govorio. Zapita ih: "Odakle dolazite?" Odgovore: "Iz zemlje kanaanske, došli smo da kupimo hrane." Iako je Josip prepoznao svoju braću, oni njega nisu prepoznali. (Postanak 42,7-8)


Znate li zašto je postupio grubo s njima? Iskušavao ih je. Vidjet ćemo da će ih iskušati do kraja.


Postavit će im vrlo neugodna pitanja.


Josip se sjeti snova što ih je o njima sanjao. I reče im: "Vi ste uhode! Došli ste da izvidite slaba mjesta ove zemlje." Oni mu odgovore: "Ne, gospodaru! Tvoje su sluge došle da nabave hrane.  Svi smo sinovi jednog oca; pošteni smo ljudi; sluge tvoje nikad nisu bile uhode." (Postanak 42,9-11)


Vjerujte mi, Josip je samo dodavao ulja na vatru.


On će im opet: "Ne, nego ste došli da izvidite slaba mjesta ove zemlje." Nato oni uzvrate: "Nas, tvojih slugu, bijaše dvanaestero braće - sinovi jednog oca, u zemlji kanaanskoj; najmlađi je sad s ocem, a jednoga više nema." (Postanak 42,12-13)


Pokušavao je dobiti što više informacija o svojoj obitelji bez da oni posumnjaju tko je. Optužio ih je da su uhode.


Pred njim je bilo svega desetero ljudi. Priznali su da ih je u stvari dvanaest, a da je jedan kod kuće s ocem. Drugog "više nema" - tako su držali. Drugim riječima, Josipa su smatrali mrtvim, međutim, on je stajao pred njima.


Josip ih po treći puta optužuje da su uhode.


No Josip im dobaci: "Onako kako sam vam već rekao: vi ste uhode! Ovako ću vas iskušati: odavde, tako mi faraona, nećete izići ako vaš najmlađi brat ne dođe ovamo! Pošaljite jednoga između sebe da vam dovede brata, a vi ostali u zatvor! Tako ću iskušati vaše riječi i vidjeti je li u vas istina ili nije. Inače, tako mi faraona, vi ste uhode!" (Postanak 42,14-16)


Josip je želio uspostaviti vezu sa starijim bratom. Ova desetorica su u stvari njegova polubraća, dok je Benjamin bio njegov pravi brat, pa gaje želio vidjeti. Na taj je način naumio to i postići.


Potom ih baci u zatvor na tri dana. (Postanak 42,17)


Dao ih je baciti u gradski zatvor na tri dana. Sada su im stvari počele izgledati vrlo loše, pa su se pitali što će poduzeti.


Treći im dan reče Josip: "Izvršite to, i ostat ćete na životu, jer sam ja čovjek bogobojazan. (Postanak 42,18)


Ako je postojalo išta što bi u braći moglo probuditi ikakvu primisao da bi se tu moglo raditi o Josipu, onda je to upravo ova tvrdnja. Rekao je da se boji Boga. Po svemu sudeći, u ono je vrijeme postojalo još ljudi, osim Jakova i njegove obitelji, koji su poznavali Boga. Znali su da se Bogu pristupa kroz žrtve. Međutim, spoznaja da pred sobom imaju bogobojazna čovjeka nije baš previše zanimala braću. Možda su zbog te njegove tvrdnje postali i malo sumnjičavi prema njemu. Na koncu konca, posvjedočio je za Boga. Htio bih da zapazite kako Josip nikada nije propuštao iskoristiti prigodu da posvjedoči za Boga. Jednu takvu prigodu zapažamo i ovdje. Uvijek je davao Bogu slavu kao Onome koji upravlja njegovim životom. Tvrdnja da se boji Boga barem je trebala ohrabriti braću da povjeruju kako će iz njegove ruke primiti pravedan tretman.


Ako ste pošteni, neka jedan od vas ostane u zatvoru, a vi ostali idite i nosite žito svojim izgladnjelim domovima. Poslije toga dovedite mi svoga najmlađeg brata, tako da se obistine vaše riječi te da ne izginete." Oni pristanu. (Postanak 42,19-20)


Ova braća bili su muževi, neki i preko pedeset godina starosti, a sada su se našli u gadnom škripcu. Imali su posla s čovjekom koji se boji Boga, međutim, bojali su se jer nisu znali što taj čovjek ima na umu. Josip ih je iskušavao kako bi vidio jesu li pravi i iskreni, međutim, ono što je u stvari želio, je da sljedeći put dođe i njegov mlađi brat.


Zatim je jedan drugom govorio : "Jao nama! Stiže nas kazna zbog našega brata; gledali smo njegovu muku dok nas je molio za milost, ali ga nismo uslišali. Stoga nas je ova nevolja snašla." (Postanak 42,21)


Zanimljivo je to što se tu događa. Govorili su na hebrejskome, a Josip ih je mogao razumjeti sasvim dobro. Josip im se obraćao kroz tumača. Nije to trebao, ali je tako postupio jer je pred njima glumio Egipćanina. Uistinu su priznali svoju krivnju.


Ruben im odvrati: "Zar vam nisam govorio: Ne ogrešujte se o mladića! Ali vi niste slušali. Sad se traži račun za njegovu krv." (Postanak 42,22)


Osjećali su da je ono što im se događa u stvari izlijevanje Božjeg gnjeva na njih zbog način na koji su se ponijeli prema Josipu.


ŠIMUN ZADRŽAN KAO TAOC


Nisu znali da ih Josip razumije, jer su se s njim razgovarali preko tumača. On se od njih udalji te zaplaka. Opet se vrati, i razgovaraše s njima. Onda izdvoji Šimuna između njih i naredi da bude svezan na njihove oči. (Postanak 42,23-24)


Rekli su da je ovo zlo došlo na njih zbog zla koje su nanijeli Josipu. Sada su se uistinu počeli kajati. Josip je čuo svaki djelić njihovog razgovora i bio je pokrenut takvim njihovim stavom. Poželio je prići im, zagrliti svakog od njih i nazvati ih "brate." Međutim, nije to učinio jer inače nikada ne bi dobio Benjamina k sebi.


Sada ih je stavio na pravu kušnju. Morali su ostaviti jednog od braće, pa je Šimun ispao taj koji će ostati. Josip je time bio do te mjere dirnut da je morao zaplakati. Međutim, odlazi na stranu i pere lice, te se vraća kao da se ništa nije dogodilo.


Ne znam zašto su izabrali Šimuna. Držim da dok Josipa nije bilo u prostoriji, braća su odlučila ostaviti Šimuna, a Josip je prihvatio njihov odabir.


Potom Josip zapovjedi da im vreće napune žitom; da svakome njegov novac metnu u vreću i da im daju poputninu. Tako im učine. (Postanak 42,25)


Jednostavno nije mogao uzeti njihov novac. Stoga, ne samo da im je vratio koliko su platili za žito, već im je dao i za put natrag.


Tada oni natovare žito na svoje magarce i krenu odande. Kad na prenoćištu jedan od njih otvori svoju vreću da nahrani magarca, opazi svoj novac ozgo u vreći. "Moj je novac vraćen! - povika braći. - Evo ga u mojoj vreći!" Zadrhta srce u njima. Zgledaše se, uplašeni, i rekoše: "Što nam ovo Bog uradi!" (Postanak 42,26-28)


Držali su da je to Božji sud nad njima. Inače bi ljudi bili vrlo radosni kad bi im netko vratio novac kojeg su dali prilikom kupovine neke robe. Da vam postavim jedno pitanje: ne biste li voljeli otići u omiljeni supermarket po namirnice koje su vam potrebne za tjedan dana, natovariti nekoliko kolica stvarima koje vam trebaju za cijelu obitelj, a zatim kad dođete kući, otvorite jednu od vrećica, i nađete unutra sav novac koji ste potrošili za namirnice? Držite li da biste bili žalosni takvom spoznajom? Osim toga, biste li se zabrinuli kad bi saznali da vam vlasnik dućana sve to poklanja kao dar? Ne slažemo li se svi da bi u normalnim okolnostima to bila radosna vijest? Mi bismo to primili kao ohrabrenje.


Ovi ljudi to nisu tako shvatili. Već su mislili da su zapali u grdne nevolje kod tvrdoglavog vladara u Egiptu koji im je već podosta zagorčao život. Time su se njihove brige samo uvećale.


Možda se čudimo zašto se onda nisu odmah vratili u Egipat. Što biste vi učinili u takvim okolnostima? Mislim da su se bojali da će biti u još većoj nevolji da su se vraćali. Tada bi ih taj čovjek optužio da su ukrali novac. Nisu željeli ništa riskirati. Vraćaju se kući i naumili su novac vratiti kad budu sljedeći put odlazili u Egipat.


Došavši k svome ocu Jakovu u zemlju kanaansku, kazaše mu sve što ih je snašlo. "Čovjek koji je gospodar one zemlje - rekoše - oštro nam je govorio i optužio nas kao uhode. Pošteni smo ljudi, kazasmo mu, i nikad nismo bili uhode. Bilo nas je dvanaestero braće, sinovi istog oca, ali jednoga više nema, dok se najmlađi sad nalazi s našim ocem u zemlji kanaansko. Ali čovjek koji je gospodar one zemlje reče nam: Ovim ću doznati da ste pošteni ljudi: ostavite jednoga brata kod mene, a vi ostali uzmite što vam treba za izgladnjele domove, pa idite. Onda mi dovedite svoga najmlađeg brata, tako da znam da niste uhode, nego pošteni ljudi. Poslije toga vratit ću vam vašeg brata, i vi ćete se moći slobodno kretati u ovoj zemlji." (Postanak 42,29-34)


Imajmo na umu da su Šimuna ostavili u Egiptu.


Kako su praznili svoje vreće, svaki nađe u vreći svoju kesu. Opazivši to, zapadoše u strah, i oni i njihov otac. (Postanak 42,35)


Naravno, mislili su da se radi o nekakvome triku.


"Mene vi ostavljate bez djece! - reče im njihov otac. - Josipa je nestalo, Šimuna nema, a sad biste odveli i Benjamina. Sve se to na me svaljuje!" (Postanak 42,36)


Jadni stari Jakov! Više nije bio lukavac kakvog smo nekoć poznavali, a nije još bio niti čovjek vjere kakvog ćemo ga vidjeti malo kasnije. Međutim, rastao je. Više se ne hvališe, već je vrlo pesimističan. Rekao je: "Sve se to na me svaljuje!" Njegov sin, Josip, ne bi rekao takvo što, ali Jakov je to rekao. Josip bi rekao isto ono što je Pavao napisao toliko godina kasnije: "Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani" (Rimljanima 8,28). "Uvjeren u ovo: onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do dana Krista Isusa" (Filipljanima 1,6).


Onda Ruben reče svome ocu: "Ubij moja dva sina ako ti ga ja natrag ne dovedem! Predaj ga u moje ruke, i ja ću ti ga vratiti!"Moj sin neće s vama! - uzvrati on. - Njegov je pravi brat već mrtav, i on je ostao sam. Ako bi ga na putu na koji ćete poći snašla nesreća, u tuzi biste otpravili moju sijedu glavu dolje u Šeol." (Postanak 42,37-38)


Jakovljev je život bio prisno povezan sa životom njegova sina Benjamina. Vidite, Josip je bio njegov miljenik jer je bio prvorođenac njegove ljubljene Rahele. Sada Josipa nije bilo, što je Jakovu slomilo srce. Sada se suočavao sa mogućnosti da ostane i bez ovog Rahelinog djeteta, pa je rekao da ako do toga dođe, on će umrijeti. Ako ćemo iskreno, sigurno bi tako i bilo. Njegov je život bio u potpunosti povezan s Benjaminovim životom. On je bio sin njegove desnice. Bio je Jakovu štap na kojeg se oslanjao. Jakov se oslanjao na njega. Tako je postupao u proteklim godinama. Zato je Jakov rekao da ga neće pustiti da ode u Egipat. U međuvremenu, jadni je Šimun u Egipatskom zatvoru hladio glavu.