dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 47


TEMA: Josip predstavlja oca i braću faraonu; Josip obećaje Jakovu pogreb u Kanaanu


Vidjeli smo kako je Jakov sa cijelom svojom obitelji stigao u Egipat. Josip ih je, kao strateški potez, naselio u gošenskome kraju. To je u stvari u ono vrijeme bila najbogatija zemlja, međutim, u to su se vrijeme nalazili usred velike gladi, tako da zemlja njihovim vlasnicima u to vrijeme nije vrijedila baš previše.


Vidjet ćemo da je to najbolje poglavlje u Jakovljevom životu do sada. Kad smo ga prvi put susreli u Bibliji, Jakov se ne pojavljuje u pretjerano dobrom svjetlu. U stvari, sve do ovog putovanja u Egipat ne zapažamo da je Jakov postao čovjek vjere. Ovo poglavlje, možda više od bilo kog drugog, otkriva nam tu činjenicu.


Glad je, kako joj se približavao kraj, postajala sve jača. Iako su u tome bili uključeni ljudi cijelog svijeta, Kanaan i Egipat bili su zemlje koje se spominju, jer su važni za razvoj priče koju nam biblijsko izvješće ovdje prenosi.


JOSIP PREDSTAVLJA OCA I BRAĆU FARAONU


Ode, dakle, Josip te obavijesti faraona: "Moj otac i moja braća stigoše sa svojini ovcama i govedima i sa svime što imaju iz zemlje kanaanske, i eno ih u gošenskom kraju." (Postanak 47,1)


Josip će predstaviti oca i braću faraonu. Prije nego što je zatražio mjesto za njihov smještaj, Josip ih je već odveo u Gošen. Lako zapažamo Josipovu strategiju u tome. Ako su već ondje, faraon će biti skloniji pokloniti im tu zemlju. Na koncu konca, već su se uselili i raspakirali svoje kovčege.


I uzevši petoricu između svoje braće, uvede ih faraonu. Onda faraon zapita njegovu braću: "Čime se bavite?" Odgovore faraonu: "Tvoje su sluge stočari, baš kao što su bili naši preci. (Postanak 47,2-3)


Vidjeli smo već da stočari i pastiri nisu baš prolazili najbolje u ono vrijeme. Egipćani su prezirali pastire i ovčarstvo. Tako se Izraelovim sinovima otvorila mogućnost da se bave onime čime se Egipćani nisu željeli baviti.


Došli smo da potražimo kratak boravak u ovoj zemlji - rekoše faraonu - jer je nestalo paše za stada tvojih slugu, strašna glad pritište kanaansku zemlju. Dopusti da se tvoje sluge nastane u gošenskom kraju." Faraon reče Josipu:"Budući da su tvoj otac i tvoja braća došli k tebi, egipatska ti je zemlja na raspolaganju: smjesti svoga oca i svoju braću u najboljem kraju. Neka se, dakle, nastane u gošenskom kraju. A ako znaš da među njima ima prikladnih, postavi ih za nadglednike moga osobnog blaga." (Postanak 47,4-6)


Kako među Egipćanima ovčarstvo nije bilo pretjerano popularno, faraonu je bio potreban netko tko će brinuti za njegova stada.


Sada Josip predstavlja oca faraonu i to je uistinu izuzetno. Htio bih da zapazite kako Jakov ovdje stoji u najboljem svjetlu otkada smo ga uopće počeli proučavati.


Josip onda dovede svog oca Jakova faraonu. Jakov blagoslovi faraona. (Postanak 47,7)


Zapazite da je Jakov onaj koji blagoslivlja faraona. Počeo je živjeti u skladu sa svojim imenom. Sada je postao svjedok za Boga. Manji uvijek prima blagoslov od većeg, a Jakov u znak svjedočanstva za Boga blagoslivlja faraona.


A faraon upita Jakova: "Koliko ti je godina?" (Postanak 47,8)


Da je Jakov u tom trenutku živio prema poticajima svoje stare naravi, kakvog smo ga upoznali na početku, bio bi rekao: "Pa, faraone, imam stotinu i trideset godina i želim ti reći što sam uspio postići tijekom svoga života. Želim ti ispričati kako sam nadmudrio brata dok sam još bio mladac, te kako sam se obogatio varajući svoga tasta." Mogao se hvalisati svojom obitelji: "Imam dvanaest sinova,..." Međutim, Jakov je sada postao drugačiji čovjek. Poslušajte ga samo:


Jakov odgovori faraonu: "Godina moga lutalačkog življenja ima stotina i trideset. Malo ih je i nesretne su bile godine moga života; ne dostižu brojem godine življenja na zemlji mojih otaca." (Postanak 47,9)


Kao prvo, zapazite da je imao sto trideset godina kad je došao u Egipat, a kad umre imat će stotinu četrdeset i sedam godina. Dakle, u Egiptu će provesti sedamnaest godina. Mislim da je u trenutku dolaska u Egipat bio na rubu smrti, jednom nogom u grobu, a drugom na kori banane. Međutim, radost što je vidio Josipa živa i što je živio s njim, produljila mu je život za daljnjih sedamnaest godina.


Ovaj prijem kod faraona bila je još jedna prigoda za starca da se hvali, međutim, zapazite koliko je Jakov bio izmijenjen. Rekao je da ima sto trideset godina i da se nema baš puno čime pohvaliti u svome životu. "Malo ih je i nesretne su bile godine moga života." Ne hvali se trikom kojim je zavarao svoga starog oca. Umjesto toga, rekao je da nije dorastao svojim očevima, "ne dostižu brojem godine življenja na zemlji mojih otaca." Nije li to izmijenjen čovjek? To nam ne zvuči poput starog Jakova, zar ne? Za svoj je život odavao slavu Bogu i uopće se ne hvali time što je u životu postigao nekakve velike stvari.


Poslije toga Jakov se oprosti s faraonom i ode od njega. (Postanak 47,10)


Ako ćemo iskreno, mislim da je Jakovu konačno sinulo. Imao je veliku priliku hvalisati se, međutim, nije ju iskoristio. Netko drugi pomislio bi: "Faraon je veliki vladar, ali želim da zna kako sam i ja bio prilično važan čovjek u kanaanskoj zemlji." Međutim, Jakov se ne hvali. On je jednostavno grešnik spašen Božjom milosti.


U današnje vrijeme možemo slušati hvalisanje mnogih kršćana. Ponekad čak i u našim krugovima imamo težnju pljeskati stanovitim ljudima zbog onoga što su učinili. Stalno govorimo o tome kako su oni veliki. Kad bismo govorili istinu, rekli bismo samo da smo skupina grešnika i nemamo ništa čime bismo se hvalili, osim našim predivnim Spasiteljem, koji je bio strpljiv i milostiv tijekom svih ovih godina. On je sve čim se bilo tko među nama može hvaliti.


Ne možemo reći niti da smo superiorniji od naših otaca. Jedan moj prijatelj koji je sada profesor na fakultetu, rekao mi je koliko se sramio svoga oca. Kad je otišao na studij, njegov je otac došao govoriti na fakultet jer je bio propovjednik i biblijski učitelj. Prijatelj mi je rekao da se do te mjere sramio svoga oca, da nije otišao niti na sastanak na kojem je njegov otac govorio. Pretvarao se da je bolestan kako ne bi trebao ići. Rekao mi je: "Toliko sam ga se stidio da nisam želio da me poznaju kao njegovog sina." Proveo je četiri godine na studiju, a zatim je nekoliko godina proveo u svijetu biznisa. Rekao mi je: "Išlo mi je teško i promijenio sam svoj stav o svome ocu. Mislio sam da je prilično glup, međutim, shvatio sam da je on izdržavao svoju obitelj i da je bio izvrstan biblijski učitelj. Nakon što sam prošao kroz velike probleme u poslovnome svijetu, vratio sam se kući, i gle, koliko je moj otac uznapredovao! Nitko nije naučio toliko koliko je naučio moj otac tijekom tih nekoliko godina mog odsustva od kuće!" Došao je do zaključka da je njegov otac mnogo mudriji nego što mu je on bio voljan priznati. Ne vrijedi li slična priča za mnoge od nas? Međutim, ovdje nije vrijedila i za Jakova. Zauzeo je ponizan stav jer je sada bio izmijenjen čovjek.


Tako Josip nastani svoga oca i svoju braću davši im u vlasništvo najljepši kraj egipatske zemlje, u kraju Ramsesovu, kako je faraon naredio. (Postanak 47,11)


"U kraju Ramsesovu" je gošenski kraj.


A Josip opskrbi hranom svoga oca, svoju braću i svu očevu obitelj sve do najmanjega. Nigdje nije bilo hrane, jer je pritisla strašna glad: izmuči ona i zemlju egipatsku i zemlju kanaansku. (Postanak 47,12-13)


Razlog zbog kojeg se spominju samo Egipat i Kanaan je taj što se radi o dvjema zemljopisnim lokacijama koje su uključene u našu priču. Da je Jakov sa svojom obitelji ostao u Kanaanu, bili bi pomrli od gladi. Žito je bilo pohranjeno u Egiptu, međutim, zemlja više nije proizvodila žito. Po svemu sudeći, glad se proširila po cijeloj Africi jer Nil više nije preplavljao što je bilo neophodno da bi Egipat mogao proizvoditi žito.


Josip pobra sav novac što se nalazio u zemlji egipatskoj i zemlji kanaanskoj u zamjenu za žito koje se prodavalo, i odnese novac u faraonov dvor. (Postanak 47,14)


Sada smo došli do nečega zbog čega je Josip primio brojne kritike. Ljudi govore da je iskoristio siromaštvo kako bi preuzeo zemlju. Drugim riječima, otkupio je hipoteke i kupio je zemlju. Držim da takva kritika prema Josipu nije poštena. Kao prvo, bio je faraonov dužnosnik. Ništa od novaca nije bilo namijenjeno njemu. Nije se trudio obogatiti. Nije bio pokvaren. Zbog gladi nije osobno ništa profitirao.


Ilustracija ovoga je rijetkost urana i potražnja za njim u Americi tijekom rata. Kad su ljudi shvatili da na svome imanju imaju urana, posebice u Arizoni, država im je platila velike sume novca za otkup zemlje. Jesu li iskorištavali svoju vladu? Mislim da nisu. Tada je bio na snazi zakon ponude i potražnje.


Čini mi se da je to isto načelo bilo na snazi i u Egiptu. Josip je kupio zemlju za faraona, a ljudima je omogućio život time što im je dao hranu. Mislim da je Josip ostao unutar zakona ponude i potražnje.


Kad je nestalo novca u zemlji egipatskoj i zemlji kanaanskoj, svi Egipćani dođu k Josipu te mu reknu: "Daj nam kruha! Zašto da pomremo pred tvojim očima? Novca više nema." Josip odgovori: "Predajte svoju stoku, pa ću vam dati žita u zamjenu za stoku, kad je novca nestalo." Tako su oni dovodili svoju stoku Josipu, a Josip im davaše kruh u zamjenu za konje, za sitnu i krupnu stoku i za magarad. Tako ih je one godine opskrbljivao kruhom u zamjenu za sve njihovo blago. Kad je ona godina prošla, dođu k njemu i druge godine te mu reknu: "Ne možemo sakriti od svog gospodara: novca je nestalo, blaga su već ustupljena gospodaru; drugo ništa ne preostaje da gospodaru ustupimo nego sebe i svoje oranice. Zašto da uništimo na tvoje oči i sebe i svoje zemlje? Uzmi i nas i naše zemlje u zakup za kruh, i tako ćemo zajedno sa svojom zemljom postati faraonovi kmetovi; daj sjemena da preživimo: da ne izginemo i da nam oranice ne postanu pustoš!" Tako Josip steče faraonu u posjed sve egipatske oranice, jer je svaki Egipćanin, kako ih pritisnu glad, prodao svoje njive. Tako je zemlja postala faraonovo vlasništvo, (Postanak 47,15-20)


Nema sumnje daje glad bila strašna.


a narod od jednog kraja Egipta do drugoga njegovim robljem. (Postanak 47,21)


Ljudi su se preseljavali u urbana područja u kojima je bilo pohranjeno žito kako bi bili bliže zalihama. Sjećate se da je Josip izabrao ova područja na samome početku. Sada je doveo ljude na mjesto gdje će biti blizu hrani.


Onda Josip reče svijetu: "Budući da sam danas za faraona prekupio i vas i vašu zemlju, evo vam sjeme pa zasijte zemlju. A kad bude pobiranje ljetine, faraonu ćete davati jednu petinu, dok će četiri petine ostajati vama: za zasijavanje polja, za hranu vama i onima koji su u vašim domovima i za hranu vašoj djeci." (Postanak 47,23-24)


Josip je znao da će sljedeće godine prestati glad, pa je ljudima rekao da zasade usjeve.


Oni odgovore: "Život si nam spasio! Mi smo zahvalni svome gospodaru što možemo biti faraonovi robovi." Tako Josip napravi za Egipat zemljišni zakon koji i danas vrijedi: petina pripada faraonu; jedino svećenička imanja nisu prešla faraonu. (Postanak 47,25-26)


JOSIP OBEĆAJE JAKOVU POGREB U KANAANU


Izraelci se nastaniše u zemlji egipatskoj, u kraju gošenskom; u njem stekoše vlasništvo; bijahu rodni i broj im se veoma umnoži. U zemlji egipatskoj poživje Jakov sedamnaest godina. Tako je duljina Jakovljeva života iznosila sto četrdeset i sedam godina. A kad se približi vrijeme Izraelu da umre, pozva svog sina Josipa te mu reče: "Ako mi želiš ugoditi, stavi svoju ruku pod moje stegno kao jamstvo svoje odanosti meni: nemoj me sahraniti u Egiptu! Kad legnem dolje sa svojim očima, prenesi me iz Egipta gore, i sahrani me u njihovu grobnicu!" "Učinit ću kako si rekao", odgovori. "Zakuni mi se!" reče. I on mu se zakle. Tada se Izrael duboko prignu na uzglavlju. (Postanak 47,27-31)


Mislim da je u Jakovljev zahtjev da bude pokopan u kanaanskoj zemlji ušlo nekoliko čimbenika, kao prvo, imao je stotinu četrdeset i sedam godina i uspaničio se da će umrijeti u Egiptu. Mislim da mu je sada to bilo jasno. Zatim, Josipov uspjeh u stjecanju čitave zemlje za faraona uvjerio ga je da bi njegovoj obitelji moglo postati ugodno u Egiptu i da nikada neće poželjeti vratiti se u Kanaan. Njegove godine svakako su mu govorile da će ubrzo umrijeti.


Ovaj zahtjev moramo prepoznati kao dokaz Jakovljeve vjere u savez kojega je Bog sklopio s njegovim očima. Moramo to primijetiti jer će se ta tema pojaviti nekoliko puta kroz Bibliju. Nada Staroga zavjeta bila je zemaljska nada. Abraham je vjerovao da će biti uskrsnut u toj zemlji, pa je zato želio ondje biti pokopan. Izak je vjerovao to isto. Sada Jakov izražava istu vjeru. Kao što vidite, nada Staroga zavjeta nije ta da ćemo biti podignuti sa zemlje i susresti se s Gospodinom u zraku, te ući u Novi Jeruzalem, koji je vječno i trajno prebivalište crkve.


Nada Staroga zavjeta je nada u Kristovo kraljevstvo koje će biti uspostavljeno na ovoj zemlji. Kada se to dogodi, velika nada Izraela biti će ispunjena, a taj će narod uskrsnuti za to kraljevstvo. Prvih tisuću godina biti će vrijeme iskušavanja, a nakon toga nastavit će se u vječitome kraljevstvu. To je bio razlog zbog kojeg Jakov nije želio biti pokopan u Egiptu. Da nije imao vjere ili nade u obećanje koje mu je Bog dao, kakve bi veze imalo gdje će biti pokopan?


Za današnje vjernike uopće je nebitno mjesto na kojem su pokopani. U vrijeme uzdignuća vjernih, gdje god se tada nalazili, bit ćemo uskrsnuti, a naša tijela pridružit će se našem duhu; tako će biti ako smo umrli prije nego što je došlo do uzdignuća. Ako smo u tom trenutku još uvijek na životu, tada ćemo se promijeniti i biti ćemo podignuti kako bismo se susreli s Gospodinom u zraku. Dakle, nema nikakve veze jesmo li pokopam u Egiptu, Kanaanu, Berlinu ili tko zna gdje. Živi "u Kristu" i umrli "u Kristu" na svim mjestima bit će uzdignuti. Uopće neće biti važno gdje se nalazimo. Ne trebamo odlaziti na lansirnu rampu za svemirske letjelice i kretati odande. Ne, naša je nada nebeska nada!


Nada Staroga zavjeta je zemaljska nada i činjenica što Jakov želi biti pokopan u toj zemlji dokaz je njegove vjere u uskrsnuće. Nada se da će biti uskrsnut od mrtvih u obećanoj zemlji. Jakov je sada postao čovjek vjere.