dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 48



TEMA: Josip posjećuje Jakova tijekom njegove posljednje bolesti; Jakov blagoslivlja Efrajima i Manašea


Ovdje nam se govori o posljednjoj Jakovljevoj bolesti i o tome kako je blagoslovio dva Josipova sina. U Hebrejima 11,21 rečeno nam je kako "vjerom Jakov, umirući, blagoslovi oba sina Josipova i duboko se prignu oslonjen na vrh svojega štapa."


Ovo nam poglavlje donosi još jedan primjer u kojem vidimo daljnje dokaze Jakovljevog duhovnog rasta. Od svoje je mladosti dogurao jako daleko. Nekako osjećamo da je prava šteta što se ovakvi dokazi vjere koje vidimo u njegovim posljednjim danima nisu pojavljivali u ranijim razdobljima njegovog života. Međutim, nije li ujedno predivno zapaziti kako se duhovni život sastoji od rasta i razvoja! Ne radi se o nekoj vrsti senzacionalnog iskustva koje se dešava u jednome trenu, već je to biblijski opisano kao hod (život) u Duhu. Dok je bio mladić, u Jakovu je bilo previše stare naravi, dok se njegova nova narav ne zapaža sve dok Jakov ne postane starac.


Nakon jednog bogoštovnog sastanka neke večeri jedan je zgodni mladi bračni par izišao naprijed. Pitao sam ih zašto su izašli. Rekli su da žele primiti sve što Bog ima za njih. Kasnije sam shvatio da izlaze na poziv svake nedjelje. Držali su da će doživjeti nekakvo senzacionalno trenutačno iskustvo koje će najednom od njih načiniti potpuno zrele i odrasle kršćane. Biblija nam govori da moramo "...rasti u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista" (2. Petrova 3,18). Iz Jakovljevog primjera vidimo da moramo pričekati dok se rodovi Duha ne razviju. Ali hvala Bogu za mogućnost rasta u našim životima i za Božje strpljenje koje ga dopušta. Također, trebali bismo mu biti zahvalni što se ne upliće, kao što bismo to mi zasigurno učinili, i na taj način pokušava isforsirati porast. Bog je vrlo strpljivo postupao s Jakovom, a također će biti vrlo strpljiv i sa vama i sa mnom.


JOSIP POSJEĆUJE JAKOVA TIJEKOM NJEGOVE POSLJEDNJE BOLESTI


Poslije nekog vremena jave Josipu: "Eno ti je otac obolio." Nato on uzme sa sobom svoja dva sina, Manašea i Efrajima. Kad Jakovu rekoše: "Evo ti je došao sin Josip", Izrael skupi svoje snage i sjede na postelju. Reče Jakov Josipu: "Bog Svemožni, El Šadaj, objavi mi se u Luzu, u zemlji kanaanskoj; blagoslov mi dade, (Postanak 48,1-3)


Možete li zamisliti ushit koji je ispunio srce ovog starca? Došao je Josip, njegov omiljeni sin, sa svoja dva dječaka. Jakov nije niti sanjao da će još jednom vidjeti Josipa jer je držao da je Josip mrtav. A opet, vidio je kako je Josip zauzeo vrlo visoki položaj u Egiptu i uspio je prepoznati kako je Bog bio Onaj koji je sve to uredio u njegovome životu. Jakov je bio u Egiptu već sedamnaest godina. Bio je starac na samrti, ali je uspio skupiti snagu i sjesti na krevet. Zapazite da se njegovo sjećanje vraća do trenutka kad mu se Bog objavio u Luzu, pa je tako rekao Josipu:


"Bog Svemožni, El Šadaj, objavi mi se u Luzu, u zemlji kanaanskoj; blagoslov mi dade." Jakov je prevalio uistinu velik put. U ovome trenutku možemo vidjeti Jakovljevu vjeru. Sada se u potpunosti pouzdaje u Boga. Više se nije hvalio samim sobom. Dok je bio mladić, bio je lukav i nalazio je načina da dobije ono što želi - ili je barem tako mislio - i za to je koristio koju je god metodu mogao. Sada, međutim, dok sagledava svoj život, sjeća se vremena dok mu se Bog objavio u Betelu, i kad je napuštao Kanaan i kad se vraćao. Rekao je: "Bog mi se ondje ukazao i blagoslovio me."


Sada vidimo Jakovljevu vjeru:


a potom mi reče: 'Učinit ću te rodnim i mnogobrojnim, učinit ću da postaneš skup naroda, i tvome potomstvu poslije tebe dat ću ovu zemlju u posjed zauvijek.' (Postanak 48,4)


Obratimo posebnu pozornost na Božje obećanje koje Jakov ovdje spominje, jer se s tim obećanjem susrećemo i u Starome i u Novome zavjetu. Bog je dao obećanje lozi patrijarha: Abrahamu, Izaku i Jakovu. U tome savezu postoje tri specifične točke: (1) narod, (2) zemlja i (3) blagoslov. Međutim, za Jakova su važne ove dvije stvari: (1) "Učinit ću te rodnim i mnogobrojnim, učinit ću da postaneš skup naroda"; (2) "i tvome potomstvu poslije tebe dat ću ovu zemlju u posjed zauvijek."


Treći dio saveza važan je vama i meni. "U tebi će se blagoslivljati svi narodi zemlje."


Razlog zbog kojeg vi i ja danas sjedimo uz otvorene Biblije je taj što je Bog ispunio dvije trećine svoga obećanja kojeg je izrekao prije više tisuća godina. Jedna trećina još uvijek nije ispunjena. Židovi još uvijek ne posjeduju izraelsku zemlju. O, imaju oni jedan manji dio, ali je i taj mali dio predmetom stalnih trzavica. Kad prime zemlju od Boga, živjet će u njoj u miru. Svaki će čovjek sjediti pod svojom lozom i smokvom. Imat će zemlju u svome posjedu i neće plaćati poreze. To nam zvuči poput Tisućljetnog kraljevstva, zar ne? Pa, tako će to biti.


JAKOV BLAGOSLIVLJA EFRAJIMA I MANAŠEA


Sad, oba tvoja sina što su ti se rodila u zemlji egipatskoj, prije nego sam ja stigao k tebi u Egipat, neka budu moji - Efrajim i Manaše neka budu moji kao i Ruben i Šimun! A djeca što su ti se rodila poslije njih neka ostanu tvoja; a u svom nasljedstvu neka se zovu po imenu svoje braće. (Postanak 48,5-6)


Od svakog od ova dva unuka, dva Josipova sina, će nastati po jedno pleme. Netko će zaključiti da postoji trinaest Izraelovih plemena, s obzirom da postoji dvanaest sinova, a sada vidimo da će od dva Josipova sina postati po jedno pleme. Nije postojalo Josipovo pleme, međutim, postojala su plemena imenom Manaše i Efrajim, a na taj način jednostavnim algebarskim operacijama dolazimo do brojke od trinaest plemena. Pa opet, Biblija navodi dvanaest plemena. Vidite, Levijevo pleme nije se brojalo u plemena. Oni su postali svećeničko pleme i nije im bila dana zemlja ili teritorij, već su kao svećenici bili raspršeni po ostalim plemenima. Tako ih se nije brojilo kao pleme. Možda vam se to čini kao pomalo čudan način brojenja, međutim, to nije moj izum;


Božja riječ broji na takav način. Bog je želio da to bude učinjeno na takav način, pa je Bog tako to i uredio.


Efrajim i Manaše imali su preko sedamnaest godina jer su se rodili prije nego što je Jakov stigao u Egipat. Od njih je svakoga nastalo po pleme.


Zapazite da se Jakov u mislima vraća do svoje ljubljene Rahele, Josipove majke.


Kad sam se, naime, vraćao iz Padana, na moju žalost, tvoja majka Rahela umrije na putovanju u kanaansku zemlju, tek u maloj udaljenosti od Efrate. Sahranio sam je ondje uz put u Efratu, sadašnji Betlehem." (Postanak 48,7)


Dragi moji prijatelji, kad pjevamo pjesmu "O mjesto malo Betlehem", tada mislimo na rođenje Gospodina Isusa, ali kad bi nas Jakov mogao čuti, on bi u prvome redu pomislio na smrt svoje ljubljene i predivne Rahele. Tu ga vidimo kako se i na samrtnoj postelji u mislima vraća na mjesto gdje ju se sahranio. Tada mu se uistinu slomilo srce.


Opazivši Izrael Josipove sinove, zapita: "Tko su ovi?" Josip odgovori svome ocu: "Sinovi su to moji koje mije Bog dao ovdje." "Dovedi mi ih da ih blagoslovim", reče. (Postanak 48,8-9)


Jeste li zapazili da su i Izak i Jakov imali probleme s vidom u dubokoj starosti? Možda je to imalo veze sa intenzitetom sjaja sunca. Čak i danas postoji veliki postotak očnih oboljenja u zemljama Bliskog Istoka. Kad sam bio u posjeti Arapskim zemljama, zapazio sam da mnogi stari ljudi imaju problema sa snalaženjem. Nisu bili u potpunosti slijepi, međutim, svakako nisu mogli vidjeti baš dobro. Tako ovdje vidimo da Jakov nije mogao prepoznati dječake.


Izraelu oči oslabile od starosti, nije vidio. Zato mu privede sinove, a on ih poljubi i zagrli. (Postanak 48,10)


Dječacima je vjerojatno bilo neugodno zbog toga što im je djed iskazao takve svoje osjećaje.


Potom Izrael reče Josipu: "Nisam očekivao da ću još ikada vidjeti tvoje lice; kad, evo, Bog mi dade da vidim i tvoje potomke." Josip ih tada skine s njegovih koljena i duboko se, sve do zemlje, nakloni. (Postanak 48,11-12)


Čini se da su se dječaci pokušali umaknuti djedu kada im je na taj način iskazao svoje osjećaje.


Nato ih uze Josip obojicu - Efrajima svojom desnicom, Izraelu nalijevo, a Manašea svojom ljevicom, Izraelu nadesno - te ih k njemu primače. (Postanak 48,13)


Josip je doveo svoje sinove njihovom djedu kako bi ih mogao blagosloviti. Onaj koji bi stajao pred djedom zdesna imao bi prioritet.


Ali Izrael ispruži svoju desnicu i stavi je na Efrajimovu glavu, premda je bio mlađi, a svoju ljevicu na glavu Manašeovu - tako je držao ruke unakrst - iako je Manaše bio prvorođenac. (Postanak 48,14)


Efrajim će sada postati vođa iznad Manašea. Kasnije ćemo vidjeti da je Manašeovo pleme hodalo pod Efrajimovom zastavom za vrijeme prolaska pustinjom, kao što je to opisano u Brojevima. Jošua, usput moram napomenuti, potječe iz Efrajimovog plemena, a i mnogi drugi veliki ljudi potječu iz tog plemena. Ono je postalo pleme koje je imalo veću važnost - u to nema nikakve sumnje.


Vidite li što se ovdje dogodilo? Iako Jakov više nije vidio baš pretjerano dobro, mogao je vidjeti što Josip planira. Josip je starijeg sina gurao na mjesto gdje je bila očeva desnica, a mlađeg sina tamo gdje mu je bila ljevica. A što je Jakov učinio? Prekrižio je ruke i desnicu je položio na mlađeg.


Zašto je to učinio? Nema sumnje da je žarkom ljubavi ljubio oba dječaka. Bili su to sinovi njegovog ljubimca Josipa. Svjesno je veći blagoslov dao mlađem, a ja držim da je jedan od razloga mogao biti i taj što je on bio mlađi sin, a primio je blagoslov. Zato je ovdje i prenio blagoslov na mlađeg Josipova sina.


Ovo je vrlo zanimljivo načelo koje se provlači kroz cijelu Bibliju. Na primjer, kod odabira Davida: David je bio najmlađi Jišajev sin. Zašto je Bog izabrao njega? Bog vama i meni ilustrira veliku duhovnu istinu. Bog ne prihvaća zakon prvorodstva - to jest, zakon prirodnog rađanja. Neće ga nikada prihvatiti. Mora doći do novog rođenja. Stoga, Bog se ne obazire na naše običaje. Mi govorimo kako stariji sin ima odgovornost prema obitelji. Međutim, stariji sin nije onaj kojeg Bog uvijek odabire. Drugim riječima, Bog ne odabire naravnog čovjeka - On ne odabire niti jednog čovjeka zbog njegovih prirođenih sposobnosti. Koliko je samo nama potrebno da naučimo ovu istinu u današnjem vremenu! Nemojte me ipak pogrešno shvatiti. Bog može upotrijebiti nečiji talent, međutim, taj čovjek sa svojim talentom mora biti predan Bogu! Da je za probuđenje potreban samo talenat, onda bismo u našoj zemlji imali probuđenje već odavno. Imamo kršćanske talente svuda oko nas, međutim, svejedno nemamo probuđenja. Zašto? Zato što ti talenti nisu predani Bogu. Tvrdim vam, dragi moji prijatelji, sve mora biti podloženo Njemu kako bi On to mogao upotrijebiti.


Starije Jakov prekrižio ruke i položio ih na glave svojim unucima, tako da je mlađi imao prioritet.


Tako je davao svoj blagoslov Josipu govoreći: "Bog, čijim su putovima hodili oci moji Abraham i Izak, Bog, koji mi je pastir bio otkako postah pa do danas, (Postanak 48,15)


"Bog, koji mi je pastir bio otkako postah pa do danas." Jakov tu dosiže najveće duhovne visine, dragi moji prijatelji.


anđeo koji me od svakog zla izbavljao - djecu ovu neka blagoslovi! Neka se ime moje i mojih pređa Abrahama i Izaka po njima spominje! U mnoštva se mnogobrojna po zemlji razmnožili!" (Postanak 48,16)


"Anđeo koji me od svakog zla izbavljao - djecu ovu neka blagoslovi!" On nema ništa čime bi se hvalio, osim predivnim Otkupiteljem. A oni se i jesu "u mnoštva mnogobrojna po zemlji razmnožili", baš kao što je i rekao.


Kad je Josip vidio da je njegov otac položio desnicu na Efrajimovu glavu, njegovim se očima to učini krivo; zato posegne za rukom svoga oca da je pomakne s Efrajimove glave na glavu Manašeovu. "Ne tako, oče moj - reče Josip svome ocu - jer ovo je prvorođenac; zato stavi desnicu na njegovu glavu!" (Postanak 48,17-18)


Zapazite kakva je reakcija starog Jakova:


Ali njegov otac to odbije rekavši: "Znam ja, sine moj, znam; i od njega će postati narod i bit će velik. Ali njegov mlađi brat bit će veći od njega, a njegovo će potomstvo biti mnoštvo." (Postanak 48,19)


"Ali njegov mlađi brat bit će veći od njega, a njegovo će potomstvo biti mnoštvo" - vrlo je važno to zapaziti.


Josipu bi bilo bolje da to prihvati kao takvo jer niti on nije najstariji Jakovljev sin. U stvari, on je jedan od najmlađih, a opet je blagoslov bio dan njegovim sinovima.


Onoga ih, dakle, dana blagoslovi rekavši: "Vama nek se Izrael blagoslivlja govoreći: Kao što je Efrajimu i Manašeu, nek i tebi Bog učini!" Tako stavi Efrajima pred Manašea. Poslije Izrael reče Josipu: "Ja ću, evo, naskoro umrijeti; no Bog će biti s vama i opet vas dovesti u zemlju vaših otaca. (Postanak 48,20-21)


Zapazite Jakovljevu vjeru u Boga.


A tebi ostavljam Šekem, nešto više nego tvojoj braći, što sam ga svojim mačem i lukom osvojio od Amorejaca." (Postanak 48,22)


Drugim riječima, Josip će, kroz svoja dva sina, imati veću baštinu nego što će je imati ostala braća.


To je vjerojatno bio Jakovljev osobni dar Josipu (vidite Ivan 4,5). Radilo se o prijevoju pokraj Šekema, gdje je Josip bio sahranjen. Time se kompenzirala činjenica da su od Josipa nastala dva plemena, pa je trebao veći dio teritorija. Bila je to parcela koju je Jakov prvo kupio od Amorejaca, a kasnije su je oni preuzeli silom. Jakov je uzvratio uslugu, pa je ponovno došao do svoje zemlje silom. To je područje izloženo sukobima sve do današnjeg dana. To je područje na kojem suvremeni Izrael danas želi graditi na zapadnoj obali.