dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

JAKOVLJEVE POSLJEDNJE RIJEČI I SMRT


Poslije toga im dade ovu naredbu: "Naskoro ću se pridružiti svojim precima. Sahranite me kraj mojih otaca, (Postanak 49,29)


Vidimo da za Jakova smrt nije bila kraj svega. Pridružit će se svojim ocima. Želio je da mu tijelo bude pokopano u pećini koju je Abraham kupio i platio za nju. Želio je biti siguran da će biti u toj zemlji do dana kad će biti uskrsnut od mrtvih i živjeti ondje.


u špilji što se nalazi na polju Efrona, Hetita, u špilji na polju Makpeli, nasuprot Mamri, u zemlji kanaanskoj. To je ona koju je Abraham kupio s poljem od Hetita Efrona za mjesto sahranjivanja. (Postanak 49,30)


Tu vidimo koliko je taj čovjek znao o povijesti svoje obitelji. Mislim da nije nosio sa sobom pisani zapis o tome, već je tu informaciju nosio zapisanu u svome umu.


Ondje je sahranjen Abraham i njegova žena Sara; sahranjeni su ondje Izak i njegova žena Rebeka; ondje sam ja sahranio Leu. (Postanak 49,31)


Nije bio toliko zainteresiran da bude pokopan uz Leu (na koncu konca, Rahela je bila pokopana u Betlehemu), već je želio biti pokopan ondje gdje će biti uskrsnut od mrtvih u vrijeme uskrsnuća. Dakle, bit će ondje gdje će Bog ispuniti svoje obećanje izraelskome narodu.


Polje i špilja na njemu kupljeni su od Hetita." Kad je Jakov tako naputio svoje sinove, povuče noge natrag na postelju te izdahnu - pridruži se svojim precima. (Postanak 49,32-33)


Zanimljivo je vidjeti da je Jakov do samoga kraja svoga života noge držao čvrsto na zemlji. U životu je startao kao čovjek koji živi prema poticajima svoga tijela. Prilikom rođenja, svoga je brata uhvatio za petu, zbog čega je i dobio ime Jakov. Živio je u skladu s tim imenom koje ga je jako dobro opisivalo. Držao se svega što je mogao pronaći i uvijek je pokušavao biti prvi. Krenuo je četveronoške i dobivao je sve što je želio ne mareći za sredstvo. Kao mladić hodao je na vlastite dvije noge, u vlastitoj snazi i sposobnostima. Oslanjao se na vlastitu mudrost i pamet. Mislio je da sam može skrbiti o sebi i da mu Bog nije potreban. Bio je samodostatan, uvažavao samo vlastito mišljenje, bio je svojeglav, umišljen, agresivan i bezobziran.


U Penuelu mu je Bog uganuo kuk. Bog ga je morao slomiti da bi ga zadobio za sebe. Mislim da je Bog bio pripravan slomiti mu i vrat. Na koncu konca, kroz ostatak života morao je šepati. Morao je hodati na tri noge, to jest, koristiti štaku ili štap, jer više nije mogao hodati. Tu ga vidimo gdje pred smrt sjedi na krevetu i oslanja se na štap. Došlo je vrijeme. Povukao je noge na krevet, odložio štap i legao umrijeti. To je Jakov. Mnogo je toga prošao kroz život. Život je završio konačnim činom vjere, gledajući unaprijed na dan u koji će biti uskrsnut od mrtvih u zemlji prema obećanju koje mu je Bog dao.


"Uvjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji" (Hebrejima 11,13).



POGLAVLJE 50



TEMA: Jakovljev pokop u Kanaanu; Josip otklanja strah svoje braće; Josipova smrt i pokop u Egiptu


Ovo poglavlje govori o Jakovljevom pokopu u Kanaanu i o Josipovoj smrti i pokopu u Egiptu. Ovo posljednje poglavlje Knjige postanka obilježeno je tužnim događajima. Već smo skrenuli pozornost na naglasak stavljen na smrt u Knjizi postanka. Bog je rekao Adamu: "...u onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti" (Postanak 2,17). Pavao je kasnije napisao: "Zbog toga, kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt" (Rimljanima 5,12). Knjiga postanka je živi primjer činjenica grijeha i stvarnosti smrti. Započinje s Bogom i čovjekom koji se nalazi u Edenskome vrtu, a završava u lijesu u Egiptu. U Knjizi postanka uvijek se iznova govori o ulasku grijeha u ljudsku obitelj, međutim, također se poziva na Božju vjernost u osiguravanju puta u život za čovjeka.


JAKOVLJEV POKOP U KANAANU


Josip se baci na oca, suzama mu oblije lice, izljubi ga. (Postanak 50,1)


Prirodno, Josip je tugovao. Volio je svoga oca.


Poslije toga Josip naredi liječnicima koji su se nalazili u njegovoj službi da mu oca balzamiraju, i oni balzamiraše Izraela. (Postanak 50,2)


Znamo da su Egipćani bili pravi stručnjaci u balzamiranju. Svi smo čuli za mumije koje su pronašli istraživači Egipta. Imali su stanovite metode sačuvanja tijela koje mi do danas nismo naučili. Tako je Josip pozvao liječnike da balzamiraju njegovog oca. Obično se ne smijemo na pogrebima, međutim, ne mogu da se ne nasmijem kad zamislim kako su starog Jakova pretvarali u mumiju; Mišljenja sam da se ta mumija još dan danas nalazi u Hebronu.


Sjetimo se da je Jakov pred smrt zatražio da ga pokopaju u špilji Makpeli, a sve zbog toga što je njegova nada bila zemaljska nada. Kad bude uskrsnut od mrtvih, biti će u zemlji s izraelskim narodom. Nada koju imaju vjernici danas, članovi crkve našega Gospodina Isusa Krista, je da će biti podignuti u zrak gdje će se susresti s Gospodinom i otići na mjesto koje se zove Novi Jeruzalem. Postoje dvije različite nade i obje su proslavljene.


Trebalo je četrdeset dana: toliko, naime, traje balzamiranje. Sedamdeset su ga dana Egipćani oplakivali. (Postanak 50,3)


Trebalo im je četrdeset dana da ga balzamiraju. Očito se taj proces sastoji od mnogo faza. Zapažamo da su i Egipćani žalovali za Jakovom. Mislim da se ovdje ne radi o profesionalnom oplakivanju. Držim da je Jakov za vrijeme svog boravka u Egiptu postao pravi svetac u toj zemlji i vjerojatno su ga poštivali kao Josipovog oca. Josip je bio izbavitelj, ali vjerujem da je njegov otac Jakov u to vrijeme bio pravi Božji svetac.


A kad je prošlo vrijeme oplakivanja, Josip reče onima u dvoru faraonovu: "Učinite mi milost i prenesite faraonu ovo: Moj me otac zakleo govoreći: 'Kad umrem, sahrani me u grob koji sam sebi pripravio u zemlji kanaanskoj!' Dopusti mi da odem gore i sahranim oca, a onda ću se vratiti." Faraon odgovori: "Otiđi gore i sahrani svoga oca kako si mu se zakleo." Tako Josip ode da sahrani oca. S njim su pošli i svi faraonovi službenici - odličnici njegova dvora i svi dostojanstvenici egipatske zemlje; (Postanak 50,4-7)


Lako i sami možete zaključiti koliko je taj čovjek bio poštovan i ljubljen, te koliku su mu čast iskazivali u Egiptu. Ovo je vjerojatno najdulja pogrebna povorka koju je ovaj svijet ikada vidio. Protezala se od Egipta do Hebrona u Kanaanu.


sva Josipova obitelj, njegova braća i očeva porodica. Jedino su u gošenskom kraju ostala njihova djeca, njihove ovce i goveda. (Postanak 50,8)


Čovjek se pita nije li faraon tražio da ostave djecu i stada u Egiptu kako bi bio siguran da će se vratiti. Faraon nije želio izgubiti Josipa jer ga je još uvijek trebao.


S njim su išla i kola i konjanici: bila je to vrlo duga povorka. Stigavši u Goren Haatad, s onu stranu Jordana, održaše ondje veliko i svečano naricanje. Josip održa sedmodnevnu žalost za ocem. Kad su stanovnici te zemlje, Kanaanci, vidjeli tugovanje u Goren Haatadu, rekoše: "To ti je svečano naricanje Egipćana!" Zato nazovu to mjesto Abel-Misrajim. Nalazi se s onu stranu Jordana. Jakovljevi sinovi učine kako im je naredio otac: odnesu ga u zemlju kanaansku te ga sahrane u špilji na polju Makpeli kod Mamre, polju što ga je Abraham kupio od Hetita Efrona za sahranjivanje. (Postanak 50,9-13)


Možda se pitate zašto Jakov nije bio pokopan kraj Rahele u Betlehemu, koji se nalazi nekih četrdesetak kilometara sjevernije. Mislim da nam je razlog iznesen upravo ovdje. Abraham je kupio tu pećinu, a Jakov je želio biti sahranjen kraj svojih otaca na mjestu koje je bilo kupljeno i plaćeno, kako bi bio siguran da će ostati u zemlji. Tako je bio sahranjen kraj ostalih patrijarha. Svi su oni imali istu nadu uskrsnuća.


JOSIP OTKLANJA STRAHOVE SVOJE BRAĆE


Pošto je sahranio svoga oca, Josip se vrati u Egipat - on, njegova braća i svi koji su s njim išli da mu oca pokopaju. Kad su Josipova braća vidjela da im je otac umro, rekoše: "Što ako je Josip na nas ljut i pokuša uzvratiti nam za sve zlo koje smo mi njemu nanijeli?" Stoga poruče Josipu ovako: "Pred svoju smrt tvoj je otac naredio: 'Ovako recite Josipu: Oprosti braći svojoj zlo i grijeh što su onako okrutno prema tebi postupili.' Oprosti, dakle, uvredu slugama Boga svoga oca!" Na te riječi Josip brižne u plač. (Postanak 50,14-17)


Braća su očito otišla do Jakova prije nego što je umro i izrazila mu svoje strahove. Bojali su se što će im se dogoditi nakon što njega više ne bude. Bojali su se da će se Josip okrenuti protiv njih jednom kad oca više ne bude. Zato im je Jakov dao poruku koju su trebali prenijeti Josipu, te je bio siguran da ih Josip neće progoniti ili im se pokušati osvetiti. Kad su braća pristupila Josipu s ovim priznanjem, Josip je jednostavno počeo plakati. Oni su se sada kajali zbog svoga grijeha.


Tada sama njegova braća dođu k njemu, bace se preda nj te mu reknu: "Evo nas k tebi da budemo tvoji robovi!" (Postanak 50,18)


Vidite, proročanstvo o tome da će mu se braća klanjati, stalno se ispunjavalo.


Josip im odvrati: "Ne bojte se! Ta zar sam ja namjesto Boga! (Postanak 50,19)


Josip u svakom slučaju iskazuje slavu Bogu.


Došli smo do iznimnog stiha u Bibliji.


Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva - da spasi život velikom narodu. (Postanak 50,20)


Dragi prijatelji, Bog ima dalekosežni cilj kojeg vi i ja ne vidimo. Moram priznati da sam ja vrlo prizeman po tom pitanju jer ne vidim dalje od nosa kad me zadese nevolje, pa se često pitam: "Zašto Bog to dopušta?" Moramo imati na umu da Bog uvijek ima dobar cilj. Neće dopustiti da nam se u životu dogodi nešto što neće postići dobar cilj.


Poslušajte Josipa:


Zato se ne bojte! Ja ću se brinuti za vas i za vašu djecu." Tako ih je smirio ljubeznim riječima. Josip ostane u Egiptu zajedno s rodom svojim i očevim. Poživje Josip stotinu i deset godina. Tako je Josip gledao Efrajimovu djecu do trećeg koljena; a rađala se djeca i Makiru, Manašeovu sinu, na Josipovim koljenima. (Postanak 50,21-23)


Mislim da to znači kako je Josip postao i pra-pra-djed.


JOSIPOVA SMRT I POKOP U EGIPTU


Napokon reče Josip svojoj braći: "Ja ću, evo, naskoro umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu." Tada Josip zakune Izraelove sinove: "Bog će se vas doista sjetiti, i tada ponesite moje kosti odavde!" Josip umrije kad mu bijaše sto i deset godina; balzamiraše ga i u Egiptu položiše u lijes. (Postanak 50,24-26)


Ovako završava Knjiga postanka. Započela je izvješćem o tome kako je Bog stvorio nebo i zemlju, a završava lijesom u Egiptu. Što se dogodilo s ljudskom obitelji? Grijeh je ušao u Božje stvorenje.


Zašto Josip nije bio odnesen u Kanaan i ondje pokopan? Mislim da je očito kako je Josip bio heroj u Egiptu i njegovoj obitelji ne bi bilo dopušteno iznijeti tijelo iz zemlje u tom trenutku. Držim da je Josip bio slavljen od strane Egipćana kao jedan od izuzetnih domoljuba. Vjerojatno su na njegovom grobu podigli velik spomenik.


Međutim, Josip je svome narodu rekao: "Kad se budete vraćali u Kanaan, moje kosti ne ostavljajte ovdje!" U Josipu vidimo onu istu nadu koju smo vidjeli i kod Jakova. To je bilo uvjerenje da će im Bog dati Kanaansku zemlju u vječnu baštinu. Osim toga, željeli su biti uskrsnuti od mrtvih u vlastitoj zemlji. Josip je vjerovao da će Bog uskrsnuti svoj zemaljski narod kako bi baštinio zemlju obećanja.


Poslanica Hebrejima ovo navodi kao krunski čin vjere u Josipovom životu: "Vjerom Josip na umoru napomenu ono o izlasku sinova Izraelovih i dade zapovijed o svojim kostima" (Hebrejima 11,22).


U Knjizi izlaska 13 vidjet ćemo na koji je način Bog iskazao predivnu čast Josipu i udovoljio njegovom zahtjevu. Mojsije i Izraelovi sinovi ponijeli su Josipove kosti dok su napuštali Egipat.