dr. Josip Horak



DR. JOSIP HORAK (1912. – 1999.)

Dr. Josip Horak rodio se 24. svibnja 1912. u Derventi (Bosna i Hercegovina). Realnu gimnaziju završio je u Slavonskom Brodu, a Pravni fakultet na Univerzitetu u Beogradu 1939. Kako je zbog Drugoga svjetskog rata bio prekinut poslijediplomski studij u Beogradu, nastavio ga je kasnije u Zagrebu. Postigao je doktorat ekonomskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je 1956. obranio na Pravnom fakultetu disertaciju pod naslovom »Kreditiranje privrednih poduzeća u FNRJ«. Bio je zaposlen u svojstvu komercijalnog direktora, šefa privredno računskog sektora te ekonomskog savjetnika u poduzećima »Metan«, »Katran« i »Grafika« sve do umirovljenja. Zbog nepodobnosti tj. nečlanstva u Komunističkoj partiji i aktivne službe u crkvi nikada nije mogao profesionalno napredovati do položaja generalnog direktora, iako je bio za to kvalificiran. Pet godina radio je kao profesor Više škole za cestovni saobraćaj za kolegij »Organizacija i poslovanje poduzeća cestovnog saobraćaja«. Uz sve te obaveze vrlo se rano uključio u rad baptističkih zajednica u Jugoslaviji. I njegov je otac Većeslav Horak bio propovjednik u Beogradu sve do preseljenja u Čehoslovačku nakon Drugoga svjetskog rata. Josip je bio sekretar za omladinu Saveza baptističkih crkava Jugoslavije sve do početka Drugoga svjetskog rata, a neposredno nakon rata postaje propovjednikom Baptističke crkve Zagreb i tu službu obavlja do 1982. Za predsjednika Saveza baptističkih crkava Jugoslavije bio je izabran 1957. te ponovno biran na tu dužnost sve do 1986. kada se više nije htio kandidirati. Tada je bio izabran na skupštini Saveza za počasnog člana izvršnog odbora Saveza.

Od samog početka emitiranja Evanđelja preko radija na našim prostorima 1961. godine uključio se u pripremanje i snimanje radio emisija koje odašilje Trans World Radio i Evangeliumsrundfunk najprije preko kratkih valova. Snimio je preko 3000 emisija. Propovijedi odašiljane preko radija sabrane su i tiskane u tri knjige.

U Zagrebu je 1976. osnovan protestantski teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«. Dr. Horak bio je njegov dekan sve do 1980., a nakon toga prodekan. Na tom fakultetu bio je odgovoran za katedru praktične teologije te predaje više kolegija iz toga područja kao i iz kršćanske sociologije. Na temu odnosa crkva-država i vjerske slobode napisao je mnogo članaka objavljenih u uglednim vjerskim časopisima kao što je »Journal of Church and State« sveučilišta Baylor u SAD-u. Za knjigu »Vjerske zajednice u Jugoslaviji« urednika Zlatka Frida u izdanju NIP-a »Binoza« u Zagrebu 1970. napisao je članak »Protestantizam i ekumenizam«. Za časopis »Savjest i sloboda« Centra za istraživanje Biblije, dokumentaciju i informacije, Zagreb 1982. napisao je članak »Baptistička crkva – njezin postanak, razvoj, učenje i uređenje, posebice u SFRJ«. U izdanju Duhovne Stvarnosti objavio je 1989. knjigu pod naslovom »Baptisti – povijest i načela vjerovanja«.

Pored rada i zaduženja u zemlji, dr. Horak je sudjelovao i na mnogim svjetskim skupovima baptista i evanđeoskih kršćana, pa je tako i 1985. na Svjetskom kongresu baptista u Los Angelesu bio izabran za jednog od potpredsjednika Svjetskog saveza za razdoblje od 1985. do 1990. Tako je postao članom Svjetskog saveza i Europske baptističke federacije. Na sveučilištu Baylor u Wacou, u Texasu, u dva je navrata održao predavanje, a bio je i član redakcije časopisa »Journal of Church and State«.

Dr. Horak je 1984. godine primio Plaketu kao najviše društveno priznanje SR Hrvatske, a 1987. godine Pohvalnicu Lige za mir republičke konferencije SSRN Hrvatske za rezultate postignute u akcijama za mir.


Autor: dr. Josip Horak

Nakon što je apostol Pavao u svojoj najznačajnijoj poslanici – Rimljanima – zaključio prvi tj. doktrinalni dio s 12. poglavljem, on se osvrće na drugi, praktični dio koji nosi naslov "Novi život u Kristu" a to je primjena teoloških principa u kršćanskoj praksi. Svaki nauk mora dokazati svoju valjanost u praktičnoj primjeni. Netko je rekao da je teorija bez prakse kao kotač bez osovine. Tako čitamo znakovite riječi u 1. i 2. retku spomenutog poglavlja: "Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim, prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno."

Apostol Pavao u svom pozivu moli, zaklinje braću, "milosrđem Božjim", jer smo spašeni milošću Božjom, a milosrđe je milost, ljubav Božja na djelu, koja se pokazala žrtvom Sina Božjeg na križu – dokažimo svoju ljubav prema Bogu prinoseći "svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu." Pavao traži žrtvu prinoseći svoja tijela. Znamo da su grčki filozofi smatrali da je tijelo zlo, te da je tamnica duha. Međutim živa žrtva uključuje tijelo i dušu i duh, dakle cijelo ljudsko biće. Kad je Isus rekao pozaspalim učenicima u Getsemanskom vrtu (Mt 26,41) da je "Duh, istina, voljan, ali tijelo je slabo", mislio je na tjelesnu put, što se u engleskom prevodi kao "flesh" a u njemačkom "Fleisch". A znamo da je u istom poglavlju Isus rekao: "Duša mi je nasmrt žalosna..."

Dakle se ovdje razlikuje u biću čovjeka troje: duh, duša i tijelo – a sve troje treba poslužiti slavi Božjoj. Zato kršćansko mišljenje o tijelu sasvim je drukčije nego u pogana, te apostol Pavao piše Korinćanima (I 6,19.20): "Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!" Ovdje se ukazuje na veliku odgovornost vjerujućih kršćana za svoje tijelo i cijelo svoje biće. Vjernici su hram Duha Svetoga, a oltar odnosno žrtvenik predstavljaju glavno mjesto u Hramu, gdje prebiva Duh Sveti. Na oltaru su prinošene žrtve Bogu: u Starom zavjetu žrtve mrtvih životinja a u Novom zavjetu žrtve žive tj. žrtve samoga sebe. Samo takve žrtve su Bogu mile, svete.

A prinošenjem sebe kao žrtve Bogu naše je duhovno bogoslužje. U točnijem prijevodu stoji "razumno bogoslužje" a jedan engleski prijevod to donosi opisno: "tako štujemo Boga kao bića koja razmišljaju." Prema tome to je, u nekom smislu, intelektualno, razumno bogoslužje, što se dalje opisuje u 2. retku: "ne suobličujte se – odnosno ne prilagođavajte se – ovomu svijetu nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što li je dobro, Bogu milo, savršeno." Pogani prinose žrtve koje su "nerazumne", jer neki žrtvuju čak i svoju djecu, a Bogu nisu mile takve žrtve niti takvo bogoštovlje. Apostol Pavao kaže da je pravo, razumno bogoslužje ugodno Bogu, jer je to bogoslužje obnovljene pameti, koja time vrši volju Božju: "što je dobro, Bogu milo, savršeno."

Budući da je svrha života vršiti volju Božju, često puta se kršćani pitaju: što je volja Božja? Možda bi bilo bolje pitati se: što je volja Božja za mene – u mom životu? To je život žrtvovanja, ne drugog, nego sebe na oltaru – žrtveniku! Mnogi bi rado žrtvovali nešto! Samo ne sebe – nego drugog. Zanimljiv je bio jedan događaj iz rimske povijesti. Vojskovođi koga su zvali "Kunktator", što znači: oklijevajući, jer se nije prenagljivao u svojim odlukama, došli su njegovi generali, te su od njega tražili odobrenje za zauzimanje nekog položaja. To bi nas stajalo žrtvovati samo nekoliko ljudi – rekli su. Kunktator im je odgovorio da mogu ući u taj pothvat, ali, dodao je "samo ćete vi biti među tom nekolicinom, koji će biti žrtvovani." U poznatom 11. poglavlju Poslanice Hebrejima koja govori o "vjeri praotaca", čitamo žrtve vjernika (35): "Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenje da bi ih zapalo bolje uskrsnuće. Drugi su opet iskusili izrugivanje i bičeve, pa i okove i tamnicu. Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani – svijet ih ne bijaše dostojan – vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim."

A sve zbog vjere i ljubavi za Krista. Oni su gradili oltare na kojima su bili oni žrtvovani. Jedna naša stara duhovna pjesma kaže: "Gospode, Tebi evo, sve moje žrtvujem, Tebi moj zaštitniče, sam sebe predajem." A u refrenu se ponavlja: "Zapali žrtvu svoju, ja ovdje čekam gle, samo na Te čekam, da ognjem krstiš me." Gospod može imati u svojoj službi samo one koji mu se cijelim svojim bićem predaju iz ljubavi a u vjeri u Njegovo vodstvo. To su oni koji su spremni, poput starozavjetnog proroka Izaije i mnogih heroja vjere reći mu: "Evo mene, pošalji mene!" Kakvu žrtvu Gospodu prinosimo mi? Psalmist moli u 51. psalmu (17): "Žrtva je Bogu duh skrušen, srca skrušena i potištena ne odbacuješ Bože." A u poslanici Hebrejima čitamo (13,15-16): "Po Isusu, dakle, uvijek "prinosimo Bogu žrtvu hvale" to jest "plod usana" koje hvalom slave Njegovo ime! Ne zaboravljajte dobro činiti i dijeliti svoja dobra s drugima, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu!"