dr. sc. Josip Mikulić



Josip Mikulić, dr. sc., dobro je poznat kao publicist kršćanske literature i evangelizator (autor je knjiga »Moj bližnji«, »Susret s Isusom«, »Živjeti s Isusom«, »Uskrsnuti s Isusom«). Preveo je i organizirao tisak većeg broja knjiga poznatih kršćanskih autora kao što su: T. Epp: »Tijelo i duh u sukobu«, T. Epp: »Test života«, T. Epp: »Ljubav je odgovor« – ta je knjiga podijeljena u 100 000 primjeraka i pet izdanja prognanicima za vrijeme rata u Hrvatskoj; Oswald Smith: »Spasenje Božje«, Peter Deyneka: »Mnogo molitve mnogo sile«.

Josip Mikulić je bio potpredsjednik Saveza baptista Jugoslavije, sekretar Saveza baptista Hrvatske, starješina Baptističke crkve Zagreb i dr.

Kako i gdje možete nabaviti knjige dr. sc. Josipa Mikulića "Moj bližnji", "Susret s Isusom", "Živjeti s Isusom", "Uskrsnuti s Isusom" i "Božja ljubav je odgovor"?

Knjige šaljemo pouzećem nakon narudžbe putem elektronske pošte autora:

E-mail: josip.mikulic4@zg.t-com.hr



Autor: dr. sc. Josip Mikulić

“ Zaista, zaista, kažem ti: Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega“.(Ivan 3:3)

Ovaj značajan princip je proizišao iz razgovora s Nikodemom. Ali, ne odnosi se samo na Nikodema koji je susreo Isusa. Radi kojeg razloga je Nikodem došao u to doba noći, mi možemo samo nagađati. Počeo je razgovor priznavajući Isusu velike stvari koje je Isus činio, oslovljavao ga učiteljem, kao, misleći i na sebe kao učitelja. To je i bio susret  dva učitelja. Učitelja od Boga i učitelja iz Jeruzalema- od Židova. Počeo je razgovor:
“ Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti čudesa, koja ti činiš ako Bog nije s njim” (Iv.3:2). Nikodem je očekivao odgovor, koji će se nastaviti na njegovu tvrdnju ili će biti potvrda ili obrazloženje onoga od čega je Nikodem pošao u svojim riječima upućenim Isusu. Na neki način je tako i bilo. Isto tako, kao što je Nikodem pošao u prvim riječima upućenim Isusu od obilježavanja Isusova statusa i karakteristike njegova života i poslanja na ovaj svijet- Nikodemov svijet, tako i Isus polazi u svojim prvim riječima  odgovora Nikodemu od njegova statusa  i procjene stanja njegova srca  u Isusovu duhovnom svijetu iz kojeg je Isus  došao. Isus odgovara Nikodemu:
“ Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ( na novo) ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega”.
Detalji razgovora ukazuju na potpuno različita stajališta o pitanjima koja su bila predmet njihova razgovora.

Tko je bio Nikodem?

Tko je bio taj čovjek - Nikodem?  Naš tekst ga ovako opisuje: “ Neki čovjek imenom Nikodem, farizej, član židovskoga Velikog vijeća.”.  Farizej. Ta grupa ljudi je bila naročito religiozna.  Isus je jednom prilikom opisao jednog farizeja, kako je došao u hram da se moli Bogu, kao nekoga tko je uvjeren u svoju vlastitu pravednost, a druge prezirao. Ovako opisuje farizeja:
“ Farizej  stade te poče ovako moliti u sebi: ‘ Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stječem”. (Lk.18: 11-12). Farizeji su bili religiozna grupa. Sjetite se, apostol Pavao je, također, bio farizej. Što on sam za sebe kaže: “  
“ Braćo, ja sam farizej, potomak farizeja” (Djela 23: 6). Zatim u poslanici Filipljanima (3:5,6) on daje svjedočanstvo o svom prošlom životu:
“ Obrezan osmi dan, iz roda Izraelova, iz plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja, po Zakonu, farizej; po revnosti progonitelj Crkve; po pravednosti koja dolazi od Zakona, besprijekoran.”.
Farizeji su vjerovali u uskrsnuće i u anđele, što saduceji nisu vjerovali ( Djela 23:8).
Tako, Nikodem je morao biti vrlo religiozan čovjek.
Ne samo to, Nikodem je bio “ član židovskoga Velikog vijeća”. Osim toga što je bio vrlo religiozan, on je bio zakonik židovski. Bio je čovjek vlasti. Radi toga, on je morao biti na visokoj razini društvene ljestvice toga doba. Bio je respektiran od drugih Židova koji su išli u sinagogu da se klanjaju.
Još i više, kako ga Isus oslovljava, on je bio “ istaknuti učitelj u Izraelu” ( stih 9). To znači, on je bio priznati učitelj Židova.  To znači da je morao dobro poznavati Zakon i pisanje Staroga Zavjeta, da može  tumačiti  Pisma drugim Židovima.
Ali, pored sve njegove religioznosti, usprkos njegovu autoritetu, i unatoč svom njegovom znanju i učenju, Nikodem je trebao biti “ na novo rođen”. To je ono što je njemu Isus rekao:” Moraš se na novo roditi”.  Nije bilo važno tko i što je on bio, niti što je on znao, niti što je imao. Bez obzira na sve to, on je trebao doživjeti novo rođenje. Što se onda iz toga može zaključiti. Ako je Nikodem to trebao, sa svim svojim vrlinama i prednostima, onda je sigurno, da to trebamo i mi. Zar nije sigurno, da mnogi od nas niti iz bliza nemaju takve kvalifikacije kao što je imao Nikodem. Ako je on trebao novo rođenje onda je sigurno da to vrijedi i za mene i za tebe dragi prijatelju. A kada je Isus govorio Nikodemu:
” Zaista, zaista kažem ti, tko se na novo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega”, nije li govorio i nama?  Isus nije ograničio taj zahtjev i obvezu samo na Nikodema. Isus je uključio sve ljude isto tako. Isus kaže: “ Tko se na novo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega”. Znači, svaki čovjek.

Zašto je Nikodem trebao novo rođenje – zašto to treba svaki čovjek?

Ako je Isus tako izrazito naglasio tu zakonitost, rekavši : “ Zaista, zaista, kažem ti.” onda je to vrlo, vrlo važno pitanje: Zašto trebamo novo rođenje?
Iskustvo o novome rođenju od Boga je upravo ono što Gospodin Isus kaže: “ Što je rođeno od Duha, duh je.” (Ivan 3:6). To je božanski i duhovni ekvivalent čovječjeg fizičkog života. Kao što mi trebamo biti rođeni od naših zemaljskih roditelja, da bismo mogli živjeti u fizičkoj stvarnosti, tako isto mi trebamo biti rođeni od Boga da bismo živjeli i ušli u nebesku realnost. Od postanja svijeta se vode rasprave o tome što je to zapravo fizički život, isto tako paralelno se vode rasprave što je to duhovni život. A on je ili nije tu. On je ili nije realnost. To se može reći, kako za fizički, tako   i za duhovni život. Isus kaže Nikodemu: “ Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum ( on je tu) ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.” ( Ivan 3:8).
Novo rođenje je kada Sveti Duh, zaslugom Božje riječi; spoznate i shvaćene, u srcu i shvaćanju grešnika  o njegovoj  potrebi, na različite načine i nakane, potaknuto tom potrebom grešnika da postane baštinikom božanskog obećanja, prima dar božanskoga života:
“ Neka bude hvaljen Bog, Otac našega Gospodina Isusa Krista, koji nas po svome velikom milosrđu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih ponovo rodi za živu nadu, za neprolaznu, neokaljanu , neuvelu baštinu koja vam stoji sačuvana u nebesima, vama koje snaga Božja čuva za spasenje što već stoji spremno da se objavi u posljednje vrijeme.” (I.Petr.1:3-5).
“Njegova božanska snaga obdarila nas je svime što je potrebno za život i pobožnost, pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao vlastitom slavom i moći. Tim nas je obdario skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici božanske naravi.” (II.Petr.1:3-4).
“ Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.” (Rimlj.8:11).
Novo rođenje je dar Božji:
“ Jer je plaća za grijeh smrt, a milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našemu.” (Rimlj.6:23). “To je  vječni život:
“ Tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.” (Gal.6:8). To je početak “ dobrog djela, koje će biti dovršeno” ( Filiplj.1:6).
Novo rođenje je vrlo bitno za onoga koji traži, jer Isus kaže, da je to jedini način da se uđe u Kraljevstvo nebesko - u nebo. (Ivan 3:3,5).
Isus je sam naveo prvi razlog, iz kojega proizlaze i drugi razlozi.

Da postanem- da postaneš dijete Božje

Moram se na novo roditi, da bi postao dijete Božje. Jedini je put, da se uđe u Božju obitelj, da se čovjek u njoj rodi. To je isti postupak i način, kao što beba dolazi u zemaljsku obitelj. Ona se mora roditi u toj obitelji. Čovjek se rađa u svojoj obitelji, isto tako moramo se roditi u Božjoj obitelji, ako želimo biti Božje dijete.
Kada to ne bi bilo tako, onda bi svi ljudi pripadali kao što neki govore univerzalnom očinstvu Božjem i svi bi pripadali  univerzalnom bratstvu ljudi. Ali Biblija govori da Bog nije otac svih ljudi, samo onih koji su na novo rođeni. Mi nalazimo u Bibliji da su ljudi dolazili Isusu sa sličnim razmišljanjem : “ Odgovoriše mu:’ Mi imamo samo Boga za oca’. Isus im reče:” Kad bi Bog bio vaš otac, mene biste ljubili, jer ja sam od Boga izišao i došao. Nisam došao sam od sebe, već me on poslao. Zašto ne razumijete govora moga? Jer niste kadri slušati moju riječ. Vi imate đavla za oca svoga.” (Iv.8:41-44). Božja Riječ je vrlo jasna u odnosu na to pitanje, da mi svi nismo Božja djeca, nego da je netko Božje dijete, a netko drugi dijete đavola. 
Mislite o tome što bi bilo da nije tako. Zar bi,  svaki zli diktator u današnjem svijetu, svaki kriminalac koji se nalazi iza zatvorskih vrata, svaki ubojica i svako čudovište u našoj zemlji ili bilo gdje u svijetu, mogao biti Božje dijete zajedno s nanovo rođenom djecom Božjom?  I ne samo to, nego, kada mi konačno dođemo u divan Nebeski grad, zar očekujete da i oni budu tamo, da sudjeluju u svim slavljima i blagoslovima pripravljenima za Božje svete? Kako nerazumno izgleda ta tvrdnja kako bi svi mogli na kraju biti Božja djeca. Ako čovjek želi uči u Božju obitelj,  on treba poći putem kojeg je Bog odredio za ulazak u kraljevstvo Božje a to je kroz novo rođenje. Mi čitamo u Evanđelju po Ivanu 1:12,13. slijedeće:
“ A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga” .
Svatko ovdje može zapaziti tko postaje dijete Božje, Ali kako se to ostvaruje? Kroz rođenje od Boga, Biblija kaže. Nema drugog puta; ako netko želi postati dijete Božje, on se mora roditi u Božju obitelj.

Zato, jer smo mi mrtvi

Mi se moramo nanovo roditi radi toga što smo mrtvi. Da, naše ruke i naše noge su pokretne, i pojedini dijelovi našega tijela i mozga možda funkcioniraju ali duhovno smo mrtvi, ako se  nismo  na novo rodili. Apostol Pavao kaže u Poslanici Efežanima 2:1. “ I vas koji ste bili mrtvi zbog svojih prekršaja i grijeha”.
Kada je čovjek mrtav, govoreći fizički, on nema života; njegovo tijelo se ne miče, njegova usta ne mogu govoriti, njegove oči ne vide, njegov um ne može misliti. Tako je i s čovjekom koji je duhovno mrtav; kod njega nema interesa za duhovne stvari, nije osjetljiv za duhovne poticaje.
“ Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” ( I.Kor.2:14).
Vi se sjećate kako je došao k Isusu jedan od njegovih učenika i kazao: “ Gospodine, dopusti mi da najprije odem i ukopam svoga oca.” “Hajde za mnom”- reče mu Isus – a pusti mrtve neka ukopavaju svoje mrtvace!” ( Mat. 8:21,22). To je ono o čemu Isus govori, kada kaže, da ostavimo one koji su duhovno mrtvi, one koji nemaju interesa za duhovne stvari u životu, te da pođemo za Isusom i slijedimo njega.
Druga važna poruka u tome je; da vi ne možete očekivati nešto od osobe u kojoj nema života, koja je mrtva. To je jedan od nepromjenjivih Božjih zakona prirode, da mrtvo drvo ne rađa rodove. Mrtva krava ne daje mlijeko. Mrtva patka ne nosi jaja. A isto tako, duhovno mrtav čovjek, ne donosi rodove za Boga, on ne može živjeti za Boga, a njegova je religija jalova i besplodna sve dotle dok Bog ne proizvede novo rođenje u njemu.
Radi toga ne spašeni ljudi nemaju želju da čitaju Bibliju, nemaju nikakvog zadovoljstva i radosti u proučavanju Božje Riječi. Radi toga se ne mogu moliti, i ne razumiju o čemu vi to govorite, kada kažete kako dijelite zajedništvo s Bogom.  Vi i ne očekujete to od tih ljudi- oni su duhovno mrtvi, nemaju interes za duhovne stvari, i neće biti drukčije sve dok oni ne prime život koji dolazi od Boga.

To je jedini način da primimo novu narav

Nadalje, mi se trebamo na novo roditi, jer je to jedini način da primimo novu narav. Apostol Petar govori: “ Tim nas je obdario skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici božanske naravi.” (II.Petr.1:4).
Ima mnogo ljudi koji se, izgleda, zanose idejom da, ako idu u crkvu, da ih to čini kršćanima. Treba reći, da čovjek ne postaje kršćaninom ako prisustvuje službi ili na misi u crkvi, jer, da bi čovjek postao kršćaninom  mora imati novu narav koja mu je dana odozgor od Boga. Tu novu narav ne dobiva odlaženjem na štovanje, bez obzira koliko mnogo ili koliko često tamo odlazio. Ne postajete automobil ako ulazite u garažu, ili ne postajete krava ako odlazite u štalu, tako isto, ne postajete kršćaninom ako odlazite u crkvenu zgradu.
Isto tako ne postajete kršćanin pokušavajući živjeti dobrim životom. To znači, vi ne primate novu narav nekom metodom reformacije, bez obzira kako dobra ta metoda izgledala. Grješnik ostaje grješnik duboko u svojoj naravi i ako mu vi mijenjate njegovo odijelo ili ga kupate u najčistijoj vodi. U svom srcu, u svojoj naravi on je onaj stari grješnik i on će u kritičnom momentu pokazati tu svoju narav.  Ono što njemu treba, nije reforma, nije čišćenje i pranje njegove vanjštine, nego nova vječna narav. To može dobiti jedino od Boga, kada se on na novo rodi.

Bez novoga rođenja mi smo izgubljeni

Što još mi trebamo da bi bili na novo rođeni? Konačno, treba reći, da mi trebamo novo rođenje jer bez njega smo izgubljeni. To obuhvaća sve ostalo. Mi smo bez nade na ovome svijetu, a naravno za nas onda nema nade niti u budućnosti. Zabrinut za tu izgubljenost Apostol Pavao kaže: “ Sjećajte se da ste u ono vrijeme bez Krista bili otuđeni od izraelskoga građanstva, bez dijela u Savezima obećanja, bez nade i bez Boga u ovom svijetu” ( Efež.2:12).
Bez nade ! To je kao onaj brod kojim je Pavao putovao u Rim: “ Kako se više dana ne pokazaše ni sunce ni zvijezde i kako je i dalje bjesnjela velika oluja, nestajalo je sve više svake nade da se možemo spasiti.” (Djela:27:20).  Nema apsolutno nikakve nade za bilo kojeg čovjeka u ovome životu u koliko nije na novo rođen. Bez novoga rođenja on nema nade, on je izgubljen, on je kao brod usred burnoga mora koji ne može pronaći zemlju osim da mu se ukaže svijetlo. To je situacija svakoga čovjeka koji je odbacio Božji put spasenja.
A naravno nema nade ni za vječnost. Nema ničega nego vječna osuda. Slušajmo što Ivan govori u Otkrivenju 21:8:
“ Što se tiče kukavica, otpadnika, odurnih stvorenja, ubojica, bludnika, vračara, idolopoklonika i svih lažaca, njihova je sudbina u jezeru koje ‘ gori ognjem i sumporom’. To je druga smrt.”  I ponovo Pavao naglašava u Solunjanima 1:7-9:
“ Kad se u ‘plamenom ognju’ objavi s neba Gospodin Isus u pratnji svoje anđeoske vojske, koji će se osvetiti onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti o našem Gospodinu Isusu. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću: udaljeni od Gospodnjega lica i od njegove silne slave onoga dana kada dođe  da se proslavi u svojim svetima.”