dr. sc. Josip Mikulić



Josip Mikulić, dr. sc., dobro je poznat kao publicist kršćanske literature i evangelizator (autor je knjiga »Moj bližnji«, »Susret s Isusom«, »Živjeti s Isusom«, »Uskrsnuti s Isusom«). Preveo je i organizirao tisak većeg broja knjiga poznatih kršćanskih autora kao što su: T. Epp: »Tijelo i duh u sukobu«, T. Epp: »Test života«, T. Epp: »Ljubav je odgovor« – ta je knjiga podijeljena u 100 000 primjeraka i pet izdanja prognanicima za vrijeme rata u Hrvatskoj; Oswald Smith: »Spasenje Božje«, Peter Deyneka: »Mnogo molitve mnogo sile«.

Josip Mikulić je bio potpredsjednik Saveza baptista Jugoslavije, sekretar Saveza baptista Hrvatske, starješina Baptističke crkve Zagreb i dr.

Kako i gdje možete nabaviti knjige dr. sc. Josipa Mikulića "Moj bližnji", "Susret s Isusom", "Živjeti s Isusom", "Uskrsnuti s Isusom" i "Božja ljubav je odgovor"?

Knjige šaljemo pouzećem nakon narudžbe putem elektronske pošte autora:

E-mail: josip.mikulic4@zg.t-com.hr



Autor: dr. sc. Josip Mikulić

POGLAVLJE 32

TEMA:

Kriza u Jakovljevom životu; hrvanje u Penuelu; Jakovljevo ime promijenjeno u Izrael

Poglavlje 32 je najviša točka u Jakovljevom životu i mogli bismo taj odjeljak nazvati mjestom obrata u njegovom životu. Međutim, ovdje se nikako ne radi o Jakovljevom obraćenju. Unatoč činjenici što je živio u tijelu, on je još uvijek bio Božji čovjek.To je razlog zbog kojeg nam je bilo rečeno da budemo jako oprezni u suđenju je li tko kršćanin ili nije. Postoji mnogo ljudi za koje ne bismo rekli da su kršćani jer tako ne izgledaju, međutim, ja sam gotovo siguran da oni to jesu. Jesu li kršćani ili nisu je u Božjim rukama da odluči. Oni se samo ne ponašaju poput kršćana - i to je sve; ne daju nam nikakve dokaze da su kršćani. Tako niti Jakov nije davao nikakve dokaze da je vjeran Bogu osim u nekoliko izdvojenih događaja kad mu se Bog ukazao, a on je reagirao na određeni način.


Jakov, koji je bio Božji predstavnik i svjedok na svijetu, bio je slab svjedok, i više nije mogao nastaviti na takav način, tako da će se Bog malo pozabaviti s njim. Da vam kažem po istini, Bog će ga učiniti hromim kako bi ga zadobio za sebe. Bog također disciplinira i nas: "Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli" (Hebrejima 12,6). To je Njegov način rada. On nas disciplinira na takav način. Lot također nije izgledao kao da je Božje dijete - ali je bio, jer nam Petar govori kako je "pravedni Lot" bio "premoren razvratnim življenjem onih razularenika" (2. Petrova 2,7-8) Ali, Lot je, to vam garantiram, prošao kroz pravi oganj u životu. Umakao je ognju koji je uništio Sodomu i Gomoru, ali ga je Gospodin podvrgao svojoj ispitivačkoj vatri tijekom života. Takvo je bilo i Jakovljevo iskustvo. On je diplomirao na fakultetu žuljeva i čvoruga. Ujak Laban bio je ravnatelj i dekan tog fakulteta. Na promociji, Jakov je izrekao dirljiv govor. Trebalo mu je dvadeset godina da stekne svoju diplomu, i svakako ju je zaslužio. Stari je Laban deset puta mijenjao Jakovljevu plaću. Svake dvije godine Jakov je sklapao novi ugovor s ujakom Labanom i svaki put je to išlo Jakovu na štetu. Takvo je bilo iskustvo tog Božjeg čovjeka.


Sada smo došli do ovog ispita u kojem će se Bog morati posebno pozabaviti s Jakovom jer će on nadalje predstavljati Boga. Bog će se pozabaviti s njim i stvarno će se posvetiti Jakovu u ovom trideset i drugom poglavlju. Na početku, želio bih preko ovog poglavlja napisati ovaj stih: "Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga" (Izaija 40,29). Takvo je bilo Jakovljevo iskustvo.


KRIZA U JAKOVLJEVOM ŽIVOTU


Jakov je putovao svojim putem, kad mu u susret izađu anđeli Božji.


Kad ih Jakov opazi, reče: "Ovo je Božje taborište!" Zato nazva ovo mjesto
Mahanajim. (Postanak 32,1-2)


Bog se počinje baviti s Jakovom izravno kako bi ga doveo do toga da počne donositi rodove za Njega i kako bi mu služio i svjedočio.


Jakov pošalje pred sobom glasnike svome bratu Ezavu u zemlju Seir, u Edomsku pustaru,



i naloži im: "Ovako ćete reći mome gospodaru Ezavu: Sluga tvoj Jakov poručuje ti: Boravio sam kod Labana i dosad se ondje zadržao.


Stekao sam goveda, magaradi, ovaca, sluga i sluškinja. Javljam to svome gospodaru, ne bih li našao naklonost u njegovim očima."       (Postanak 32,3-5)


Jakov je još uvijek bio lukav, zar ne? Jednostavno se ne može ostaviti takvih lukavština, čak niti nakon iskustava koja je imao s Labanom. Vraća se u zemlju i sjeća se Ezava kad ga je zadnji put vidio kako mu prijeti oduzeti život zbog prevare. Zapazite kako Jakov šalje svoje sluge i upućuje ih: "Kad stignete do mog brata Ezava, recite mu: 'Gospodaru Ezave."' Od svih izraza! A nakon toga ih je uputio da njega oslove kao:" Sluga tvoj Jakov." Ranije Jakov nije govorio na takav način. Manipulirao je oko prvorodstva i prevarom je uzeo blagoslov. Bio je pokvarenjak, međutim, sada govori drukčije. Mislim da je naučio ponešto od ujaka Labana. "Gospodar Ezav... sluga tvoj Jakov."


Glasnici se vrate Jakovu te mu reknu: "Bili smo kod tvoga brata Ezava; on sam dolazi ti u susret sa četiri stotine momaka."        (Postanak 32,6)


Ta je poruka do kraja prestrašila jadnog Jakova jer nije znao što to sve znači. Ezav uopće nije dao do znanja Jakovljevim slugama što kani učiniti. Mislim da ih je Jakov temeljito preispitao: "Jeste li osjetili ikakvo neprijateljstvo, gorčinu ili mržnju prema meni?" Pretpostavljam da je neki od sluga rekao: "Ne, činio se zadovoljan što je primio informaciju o tvom dolasku, pa ti je izašao u susret." Međutim, Jakovu baš nije bilo utješno to što je Ezav rado primio informaciju o bratovom povratku nakon mnogo godina. Moglo je to značiti da je Ezavu drago što će napokon imati priliku za osvetu. Bilo kako bilo, jadni je Jakov bio prilično uznemiren.


Jakov se silno uplaši. U zabrinutosti, rastavi na dva tabora ljude, stada, krda i deve što ih je sa sobom imao.


Računao je: ako Ezav naiđe na jedan tabor i napadne ga, drugi bi se tabor mogao
spasiti. (Postanak 32,7-8)


Jakov je mislio da se našao u grdnoj nevolji. Kako je znao da mu u susret dolazi brat, podijelio je svoj tabor u dvije skupine. Opet je pametan. Mislio je da ako Ezav udari po jednoj skupini, ona druga će imati priliku pobjeći.


Zapazite što Jakov čini dalje. U svojoj nevolji počinje zazivati Boga:


Onda se Jakov pomoli: "O Bože oca moga Abrahama! Bože oca moga Izaka! O Jahve, koji si mi naredio: 'Vrati se u svoj rodni kraj, i ja ću ti biti dobrostiv!'


Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. Ta samo sam sa svojim štapom nekoć prešao ovaj Jordan, a sad sam narastao u dva tabora.

(Postanak 32,9-10)


Taj čovjek sada vapi Bogu i zaziva ga na temelju toga što je On Bog njegovog oca Abrahama i što je Bog njegovog oca Izaka. Sada već počinjem zapažati malenu promjenu u Jakovljevom životu. To je prvi put da ga čujem kako govori: "Nisam vrijedan sve tvoje dobrote." Po prvi put




priznaje da bi mogao biti grešnik u Božjim očima. Znate li da postoje mnogi "kršćani" koji ne priznaju da su grešnici? Godinama sam poznavao čovjeka koji se razbjesnio svaki put kad bih mu napomenuo da je grešnik. Rekao mi je sve što je učinio, kako je sada spašen i više nije grešnik. Dragi moji prijatelji, on je još uvijek grešnik. Svi smo mi grešnici, spašeni po milosti. Tako dugo dok živimo na ovoj zemlji, imamo staru narav koja nije prikladna za odlazak u nebo. A znate li da Bog niti neće dopustiti da uđe u nebo? Ja ne mogu otići onamo. To je razlog zbog kojeg mi je Bog morao dati novu narav, stara se čak niti nije dala popraviti. Jakov je sada počeo govoriti kako on ne zaslužuje Božju naklonost. Kad bilo tko počne pristupati Bogu na takav način, shvatit će da Bog može komunicirati s njim.


Jakov nam iznosi ovu vrlo zanimljivu tvrdnju: "Ta samo sam sa svojim štapom nekoć prešao ovaj Jordan, a sad sam narastao u dva tabora." Preko Jordana prvi put prešao je samo noseći svoj štap za hodanje - bilo je to sve što je posjedovao. Sada se vraća i narastao je do veličine od dva tabora.


Izbavi me od šaka moga brata, od šaka Ezavovih! Inače se bojim da bi mogao doći i umlatiti i mene, i majke, i djecu.


Ti si rekao: 'Obilnim ću te dobrima obasipati i tvoje potomstvo umnožiti poput pijeska u moru koji se ne da prebrojiti zbog množine.'"

(Postanak 32,11-12)


Jakov je uistinu vapio Bogu. Taje noć za njega bila izuzetno teška, a nije imao nikakvu tabletu da si olakša glavobolju.


Ondje provede onu noć; a onda, od onog što je imao pri ruci, pripravi dar svome bratu Ezavu:


dvjesta koza i dvadeset jaraca, dvjesta ovaca i dvadeset ovnova;


trideset deva dojilica s njihovim mladima; četrdeset krava i deset junaca; dvadeset
magarica i deset magaraca. (Postanak 32,13-15)


Jakov je postao vrlo darežljiv sa svojom stokom.


Stado po stado preda svojim slugama. Onda reče svojim slugama: "Idite preda
mnom, ali držite razmak među stadima!" (Postanak 32,16)


Takva je bila Jakovljeva taktika. Poslat će stada, vrlo bogati dar za svoga brata, a kad naiđe na prvo stado, Ezav će pitati: "Što je ovo?" Sluge će odgovoriti: "Donosimo ti dar tvoga brata Jakova." Ezav će primiti taj dar, odjahati malo dalje i naići na još jedno stado takve veličine. Ponovno će pitati sluge: "Kamo idete?" Oni će odgovoriti: "odlazimo u susret Ezavu vodeći mu poklon njegovog brata Jakova." On će im odgovoriti: "Ja sam Ezav." Vjerujte mi, kad Ezav dođe do Jakova i njegove obitelji, bit će već uvelike smekšan.


Jakov se molio Bogu i podsjetio je Gospodina: "Rekao si mi da se vratim u zemlju. Rekao si da ćeš me zaštititi." Međutim, vjeruje li Jakov Bogu? Ne. On poduzima vlastite korake, što otkriva da se uopće ne pouzdaje u Boga. Bojim se da se i mnogi od nas često nađu u takvom položaju. Mnogi iznosimo svoje breme Bogu u molitvi. Samo ga istresemo pred Njega - ja tako činim.



Zatim, kad završimo s molitvom, uzimamo natrag svako od naših bremena i krećemo dalje u život noseći ista bremena na plećima. Ne pouzdajemo se u stvari u Gospodina, zar ne? Ne pouzdajemo se u Njega onoliko koliko bismo to trebali činiti.


A prvom izda naredbu rekavši: "Kad te sretne moj brat Ezav pa te upita: 'Čiji si ti? Kamo ideš? Čije je ovo pred tobom?'


odgovori: 'Tvoga sluge Jakova; ovo je dar koji šalje svome gospodaru Ezavu; on je tamo za nama.'"


Tako je naredio i drugome, pa trećemu, i svima drugima koji su išli za stadima: "Ovo i ovako reci Ezavu kad ga sretneš.


Još mu dodaj: 'A sluga tvoj Jakov i sam je za nama.'" Mislio je naime: "Ako ga unaprijed udobrostivim darovima, a onda se s njim suočim, možda će mi oprostiti."

(Postanak 32,17-20)


Ezav će nailaziti na jedno stado za drugim na takav način. Takav je bio plan kojeg je Jakov iskovao u svojim mislima.


Tako darovi krenu naprijed, dok je on ostao one noći u taborištu.


One noći on ustane, uzme svoje obje žene, obje svoje sluškinje i svoje jedanaestero djece te prijeđe Jabok preko gaza.


Prebacivši njih na drugu stranu toka, prebaci zatim i ostalo što bijaše njegovo.

(Postanak 32,21-23)

Bila je to noć velikog iskustva u Jakovljevom životu. Zemlja u kojoj je prešao preko potoka Jaboka bila je vrlo pusta. Dok sam bio ondje, namjerno sam se odvojio od svoje skupine i krenuo preko mosta koji je ondje danas. Sjedinjene Američke Države izgradile su prelijepu cestu koja ondje prolazi za potrebe kraljevine Jordan. Mnoge stvari ne bi se dalo vidjeti na tom području da nema tako dobre ceste jer se radi o uistinu pustom području. Snimio sam ovce koje piju vodu iz potoka Jaboka. Prijelaz preko tog potoka je vrlo otvoren (nezaštićen, vjetrometina), baš između dva brda, a sve je smješteno u brdovitom i krševitom kraju. To je bilo mjesto na koje je Jakov stigao one noći. Te noći nije bio baš pretjerano sretan čovjek i bio je ispunjen dvojbama i strahom. Vidite, maca je došla na vratanca. U mladosti se pogrešno ponio prema Ezavu. Bog mu nikada nije rekao da stekne prvorodstvo ili uzme blagoslov na način na koji je to učinio. Bog bi se pobrinuo da to primi upravo Jakov. Te je noći Jakov poslao sve što je imao preko potoka Jaboka, a sam je ostao na drugoj obali kako bi, kad Ezav dođe, ubio samo Jakova, a poštedio ostatak obitelji. Tako je Jakov ostao sam.   


HRVANJE U PENUELU


Jakov ostane sam. I neki se čovjek rvao s njim dok nije zora svanula.

(Postanak 32,24)

Postoji nekoliko stvari koje želim raščistiti sada kad smo došli do ovog hrvačkog obračuna. Čuo



sam već kako se govori da je Jakov hrvao one noći. U stvari, Jakov se nije želio hrvati s nikim. Za sobom je ostavio ujaka Labana koji mu nije želio nikakvo dobro, a pred sobom je imao svoga brata Ezava. Jakov nije dorastao niti jednom od njih dvojice. Bio je uhvaćen između čekića i nakovnja, i nije znao kamo bi se okrenuo. Mislite li da je bio željan i trećeg protivnika te noći? Ja mislim da mu to nije bilo niti na kraj pameti.


Prije mnogo godina je Američki časopis Time, u svome športskom odjeljku govoreći o glasovanju za najvećeg hrvača, napisao kako nitko nije glasovao za najvećeg atletu u povijesti, hrvača Jakova. Kad gle, u redakciju časopisa stiglo je pismo u kojem jedan čitatelj traži da napišu nešto više o tom hrvaču Jakovu. Pisac pisma nikada ranije nije čuo za Jakova! Po svemu sudeći, nikada nije niti čitao Bibliju. Jakov nije nikakav hrvač - moramo to raščistiti na samome početku. Te je noći bio sam jer je želio biti sam, ali nikako nije tražio hrvački obračun.


Nameće nam se sljedeće pitanje: s kim se to Jakov hrvao te noći? Mnogo se špekuliralo s tim u svezi, međutim, ja sam mišljenja da to nije nitko drugi doli predutjelovljeni Krist. Postoji stanoviti dokaz za ovu tvrdnju u Hošeinom proročanstvu: "Efrajim pase vjetar, za vjetrom istočnim trči cio dan, sve više je laži njegovih i nasilja. Savez sklapaju s Asirijom, ulje nose u Egipat. S Izraelom ima Jahve parnicu, kaznit će Jakova prema postupcima, vratit će mu po djelima njegovim. Već u krilu materinu brata je potisnuo, u snazi muževnoj s Bogom se borio. S Anđelom se borio i nadvladao ga, plakao je i zaklinjao ga. Našao ga je u Betelu i ondje mu je govorio. Da, Jahve, Bog nad Vojskama, Jahve je ime njegovo" (Hošea 12,1-5). "Jahve je ime njegovo." Nije to bio nitko drugi nego Jahve, predutjelovljeni Krist. On se te noći hrvao s Jakovom.


Videći da ga ne može svladati, ugane mu bedro pri zglobu, tako da se Jakovu kuk
iščašio dok su se rvali. (Postanak 32,25)


Stari Jakov neće se predati tako lako; on nije takva vrsta čovjeka - tako se je borio protiv Njega. Na koncu, Onaj koji se hrvao s njim, učinio ga je hromim.


Potom reče. "Pusti me, jer zora sviće!" Ali on odgovori: "Neću te pustiti dok me ne
blagosloviš." (Postanak 32,26)


Što se to događa? Jakov se samo drži; uopće se nije hrvao. Samo se držao. Shvatio je da se nikamo ne stiže ako se borite protiv Boga i ako mu se opirete. S Bogom možete nekamo doći samo ako ga se držite i podložite mu se. Abraham je to naučio i zato je rekao amen Bogu. Vjerovao je Bogu i On mu je to uračunao u pravednost. Abraham je došao do kraja puta i obujmio je Boga rukama. Dragi prijatelji, kad se nađete u tom stanju, tada se pouzdajte u Boga. Kada ste vi spremni držati se, On je spreman pomoći vam.


JAKOVLJEVO IME PROMIJENJENO U IZRAEL


Nato ga onaj zapita: "Kako ti je ime?" Odgovori: "Jakov."


Onaj reče. "Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom
i s ljudima, i nadvladao si." (Postanak 32,27-28)


Više nije Jakov - onaj koji je uzurpator i opsjenar - već je od sada Izrael, "jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si." Nova narav Izraela očitovat će se u životu ovoga Božjeg



čovjeka.


Onda zapita Jakov: "Reci mi svoje ime!" Odgovori onaj: "Za moje me ime ne smiješ pitati!" I tu ga blagoslovi.


Onom mjestu Jakov nadjene ime Penuel, jer - reče - "Vidjeh Boga licem u lice, i na
životu ostadoh." (Postanak 32,29-30)


Jakov je vidio Anđela Gospodnjeg, predutjelovljenog Krista.


Sunce je nad njim bilo ogranulo kad je prošao Penuel. Hramao je zbog kuka.


Zato Izraelci do današnjeg dana ne jedu kukovnu tetivu što se nalazi na bedrenom zglobu, budući da je Jakovljev bedreni zglob bio iščašen u kukovnoj tetivi.

(Postanak 32,31-32)


Bog je trebao Jakova učiniti bogaljem kako bi ga dobio, ali ga je dobio. Jakov je u početku odbijao predati se - bilo je to tipično za njega. Znao je nekoliko zahvata i mislio je da će na kraju pobijediti. Na kraju je shvatio da neće pobijediti, međutim, nije se želio predati. I što je Bog učinio? Svakako, svojom nadmoćnom silom mogao je Jakova pobijediti u trenu - međutim, time ne bi pobijedio njegovu volju. Jakov je nalik dječaku kojeg je majka natjerala da sjedi u kutu svoje sobe. Nakon nekog vremena čula je nekakvu buku, pa ga je pozvala: "Ivice, sjediš li?" On joj je odgovorio: "Da, sjedim, ali stojim u sebi!"Upravo bi se to dogodilo Jakovu. U sebi bi ostao stajati - nije bio spreman podložiti se.


Zapazite kako se Bog pozabavio s tim čovjekom. Dotiče Jakovljevu bedrenu kost. Samo dodir Božjeg prsta i taj je čovjek bio bespomoćan. Vidite, međutim, Bog ga nije bacio na leđa i prikovao ga uz pod. Jakov ga se i dalje držao. Čovjek mu je rekao: "Pusti me", a Jakov mu odgovara: "Neću te pustiti jer želim tvoj blagoslov." Sada se držao Boga. Hrvanje i borba bili su završeni i od sada će Jakov iskazivati svoju duhovnu narav, ovisnost o Bogu. Zapazit ćete da se promjena ne događa u trenu oka. Psiholozi nam govore kako su u našem živčanom sustavu uspostavljeni stanoviti genetski kodovi u ranom razvoju, pa oni uzrokuju da neke stvari činimo po navici. Čovjek je biće navike. Jakov će se vratiti svojim starim putovima mnogo puta, međutim, sada u njemu počinjemo zapažati nešto sasvim novo. Prije nego što budemo gotovi s njim, vidjet ćemo da je Jakov pravi Božji čovjek.


U početku, vidjeli smo ga u roditeljskom domu, pa kasnije u Haranu, gdje je bio čovjek koji je živio po svome tijelu. Ovdje u Penuelu, kod potoka Jaboka, nalazimo ga gdje se bori. Nakon toga, i sve do odlaska u Egipat, vidimo Jakova kao čovjeka vjere. Prvo je bio čovjek tijela, zatim čovjek koji se hrva i bori, i na koncu, bio je čovjek vjere.


U Novome zavjetu nam još jedan Jakovljev sin imenom Savao iz Tarza govori o svojoj borbi u sedmome poglavlju poslanice Rimljanima. U njegovom su životu postojala tri razdoblja. Kad se obratio, mislio je da može živjeti kršćanskim životom. Na tom sam području i ja pogriješio. Kad sam postao kršćanin, iskreno sam mislio da mogu živjeti kršćanskim životom. Na koncu konca, meni nije bila potrebna ničija pomoć. Mislio sam da je lako, ali nisam u tome uspijevao, i u tome je bio problem. U tome je i Pavao naišao na prepreku u svome životu: "Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio - to činim" (Rimljanima 7,19).




Pavao je shvatio da ne samo da u staroj naravi nema ničeg dobrog, već je također shvatio da nova narav u sebi nema nikakve snage. Na kraju ga čujemo kako vapi: "Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?" (Rimljanima 7,24). Tada se nešto dogodilo, jer ga u dvadeset i petome stihu nalazimo gdje govori: "Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem..." Kroz Njega ćete morati kanalizirati sve svoje zahvaljivanje, jer od tamo vam dolazi sva pomoć - kroz Njega. "Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha" (Rimljanima 7,25). Tako je to sa svima nama. Još uvijek posjedujemo staru narav, i ona ne može učiniti ništa što će biti po volji Bogu. U stvari, Pavao dalje nastavlja kako je ona usmjerena protiv Boga.


"Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može. Oni pak koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti" (Rimljanima 8,7-8). Ne možemo udovoljiti Bogu u tijelu. Na kraju, Pavao je našao pobjedu u podlaganju Božjem Duhu. Ono što zakon nije mogao učiniti, Duh sada može u našem životu. Na koji način to postići? Bogu ne možemo udovoljiti sve dok mu se ne podložimo. Podlaganje je čin naše volje kao osobe koju je Bog obnovio u tome da se podlažemo Božjoj volji. Upravo je to učinio Jakov. Jakov je pobijedio, ali pobjedu nije odnio hrvanjem i borbom, već podlaganjem. Kakvu sliku imamo ovdje u njemu, a rečeno nam je da se sve to njima dogodilo za primjer nama (vidite 1. Korinćanima 10,11).