dr. J. Vernon McGee

Dr. J. Vernon McGee proveo je 37 godina u pastorskom radu, počevši 1933. godine. Temelj tih godina bilo je stalno proučavanje Biblije. Nakon što je bio pastor crkava u Georgiji, Tennesseeju i Texasu, dr. McGee se sa svojom obitelji preselio u Californiju.

1949. godine započeo je svoju pastoralnu službu u Crkvi otvorenih vrata, nedenominacijskoj crkvi u Los Angelesu. Preko dvadeset godina propovijedao je Bibliju tisućama koji su dolazili iz raznih crkava tog područja svakog utorka navečer.

Gospodin je upotrijebio tih dvadesetak godina tjednog proučavanja Biblije u Crkvi otvorenih vrata kako bi usredotočio i pročistio naučavanje dr. McGeeja u njegovoj tridesetsedmogodišnjoj pastorskoj karijeri. To je postala osnova za ono što će postati programom »Kroz Sveto pismo«.

Kako je započela radio služba Kroz Sveto pismo?

Tijekom godina McGeejeva pastorstva mnogi su poželjeli poslušati njegove biblijske poruke, ali nisu svi mogli doći u crkvu kako bi ga čuli. Dr. McGee je dobio ideju da snimi poruke te ih emitira na lokalnoj radio stanici. Ispočetka su se mogle čuti samo u Los Angelesu, no na kraju su i druge radio stanice poželjele emitirati te programe. Tako je rođena služba »Kroz Sveto pismo« ili The Thru the Bible Radio (TTB).

Dr. McGee je iz Crkve otvorenih vrata otišao u mirovinu 1970. godine kako bi se u potpunosti i punovremeno posvetio radio službi koju je započeo kao pastor. Služba je uskoro počela brzo rasti.

Godine 1969. tijekom njegova posjeta misionarskoj radio stanici TWR-a na karipskom otoku Bonaire, dr. McGee je po prvi put shvatio nevjerojatnu silu radija u naučavanju Biblije, i to ne samo u Americi, već po cijelome svijetu.

Link: www.ttb.twr.org


Autor: dr. J. Vernon McGee

POGLAVLJE 31


TEMA:


Jakov bježi iz Harana; savez u Mispi


U ovome poglavlju vidjet ćemo da Jakov napušta Labana bez da je ičime dao nagovijestiti svoj odlazak. Čak mu nisu održali niti oproštajnu zabavu. Laban kreće u potjeru za njim i sustiže ga. Na koncu su Laban i Jakov sklopili drugi ugovor, prema kojem više neće varati i povređivati jedan drugoga. Nakon toga razdvojili su se na, izvana gledano, prijateljski način.


Vidjet ćemo da Bog želi Jakova izvesti iz te zemlje. Prepoznaje da utjecaj Labanova domaćinstva nije povoljan za Jakova i njegovu rastuću obitelj. Dječaci će postati glave dvanaest Izraelovih plemena, i Bog je žarko želio izvesti ih iz te zemlje i odvesti u Abrahamovu zemlju, zemlju koju je obećao Abrahamu.


Nalazimo se u odjeljku Božje riječi kojeg je Bog dao da služi našim potrebama. Taj se odjeljak bavi čovjekom koji je u mnogočemu bio vrlo grešan i kojeg se Bog nije želio odreći. Vi i ja možemo se ohrabriti iz Jakovljevog primjera. Bog nas se nikada neće odreći tako dugo dok mu se budemo vraćali. On će nas uvijek primati. Ako je bio voljan primiti čovjeka kakav je bio Jakov i ako prima čovjeka kakav sam ja, onda će svakako primiti i vas, dragi moji prijatelji.


Sjetit ćete se kako je Jakov tužno prošao sa dvadeset godina služenja ujaku Labanu. Ujak Laban uistinu ga je dobro obrazovao na sveučilištu žuljeva i čvoruga, pa se jadni Jakov već počeo pomalo povlačiti zbog silnog pritiska kojem je bio izložen. Međutim, zbog novog dogovora kojeg je sklopio s Labanom u svezi uzgoja stoke, Jakov je počeo dobivati više od ujaka Labana. Ujaku Labanu to se nije dopadalo, a jednako tako nije se dopadalo niti njegovim sinovima.


Uto Jakov dozna kako Labanovi sinovi govore: "Sve dobro našega oca uze Jakov; i od onoga što bi moralo pripasti našem ocu namaknuo je sve ono bogatstvo."


A opazi Jakov i na Labanovu licu da se on ne drži prema njemu kao prije.

(Postanak 31,1-2)


Jakov sada prima poziv od Boga.


Tada Jahve reče Jakovu: "Vrati se u zemlju svojih otaca, u svoj zavičaj, i ja ću biti s tobom!"


Jakov onda pozove Rahelu i Leu u polje, k svome stadu,

(Postanak 31,3-4)


Bog je pozvao Jakova da pođe, pa se on počeo pripremati da to i učini. Poziva Rahelu i Leu da se nađu s njim u polju jer se bojao razgovarati o tome kod kuće jer je postojala opasnost da neki od slugu, a možda čak i Laban ili neki do Labanovih sinova načuju razgovor. On ne želi da ga vide kako kuje plan sa Rahelom i Leom.


pa im reče: "Ja vidim na licu vašeg oca da se on ne drži prema meni kao prije; ali



Bog oca moga sa mnom je bio.


I same znate da sam vašega oca služio koliko sam god mogao;

(Postanak 31,5-6)


To je jedna od stvari oko koje se možemo složiti s Jakovom i priznati mu da je tako. Radio je naporno, ali mislim da bismo zbog toga trebali zahvaliti Labanu. Mislim da je Laban dobro naplatio svaku kunu koju je uložio u nekog od svojih radnika.


pa ipak je vaš otac mene varao, deset mi je puta plaću mijenjao. Ali Bog nije
dopuštao da mi nanese štetu. (Postanak 31,7)


Zapazite kako je Laban u dvadeset godina deset puta mijenjao Jakovljevu plaću! Jadni Jakov. Međutim, kad je bio u tjeskobi i do kraja isfrustriran, ne znajući kome će se obratiti za pomoć, Bog je intervenirao.


Ako bi on rekao: 'Svaka šarena neka bude tebi za naplatu', onda bi cijelo stado mladilo šarene; ako bi opet rekao: 'Prugasti neka budu tebi za plaću', onda bi cijelo stado mladilo prugaste.


Tako je Bog uzimao blago od vašeg oca pa ga je meni davao.

(Postanak 31,8-9)


Jakov je objasnio Raheli i Lei da je Bog Onaj koji ga je blagoslovio, i to do te mjere da su Laban i njegovi sinovi postali vrlo ljubomorni; u stvari, zamrzili su ga.


Sada im Jakov otkriva stvarni razlog zbog kojeg želi otići -


Još u snu, anđeo Božji mene zovne: 'Jakove!' 'Evo me!' rekoh.


A on nastavi: 'Primijeti dobro da su jarci u stadu što se pare prugasti, mjestimično bijeli i šareni. Ja sam, naime, vidio sve što ti je Laban činio.

(Postanak 31,11-12)


Vjerojatno ste mislili da u prethodnom poglavlju nisam dao zadovoljavajuće objašnjenje onoga što se događalo prilikom parenja stoke. Čekao sam dok ne dođemo do ovog odjeljka u Bibliji, jer tu Bog govori: "Ja sam to učinio!" Ne trebamo tražiti prirodne uzroke i objašnjenja, iako je, siguran sam, Bog upotrijebio nešto od toga. Međutim, s obzirom da nam Bog nije rekao što je upotrijebio, jednostavno ne znamo. Postoji nekoliko objašnjenja, a vi se možete prikloniti kojem god želite, međutim, meni se dopada upravo ovo: "Vidio sam sve što ti je Laban činio i ja sam te blagoslovio."


Ja sam Bog koji ti se ukazao u Betelu, gdje si uljem pomazao stup i gdje si mi učinio zavjet. Sad ustaj i idi iz ove zemlje; vrati se u svoj zavičaj!'"

(Postanak 31,13)


"ja sam Bog koji ti se ukazao u Betelu." Bog se vraća u vrijeme kad se ukazao Jakovu kao mladiću dok je bježao iz roditeljskog doma, one prve noći koju je proveo izvan kuće na




otvorenom, u Betelu.


"Sad ustaj i idi iz ove zemlje; vrati se u svoj zavičaj." Bog je želio da Jakov napusti Haran jer je u tom trenutku imao jedanaest sinova koji su odrastali, a već su počeli učiti neke stvari koje nisu smjeli naučiti. Bog je želio Jakova i njegove sinove maknuti s tog idolopokloničkog mjesta, jednako kao što je i Abrahama udaljio iz njegovog idolopokloničkog doma u Uru.


Nato mu Rahela i Lea odgovore: "Zar još imamo baštinskog dijela u svome očinskom domu?

Zar nas otac nije smatrao tuđinkama? Ta on je nas prodao, a onda je pojeo novac

što ga je za nas dobio! (Postanak 31,15)


One govore da bi kao kćeri svoga oca svakako trebale primiti nekakvu baštinu, i to bi Labana trebalo malo "ohladiti" u njegovom neprijateljstvu. Međutim, dragi moji prijatelji, starom Labanu se jednostavno ne može vjerovati.


Na žalost, postoje mnogi kršćani danas koji načinom na koji upravljaju svojim i tuđim novem pokazuju da im se nikako ne može vjerovati. Po mom uvjerenju, rukovanje novcem je pravi ispit za neku osobu. Mogao bih vam ispričati neke priče od kojih bi vam se kosa naježila na glavi. Kršćani, i kršćanski vođe, s novcem čine stvari koje se nikako ne bi smjelo činiti.


Sve bogatstvo što je Bog oduzeo našem ocu, zbilja je naše i djece naše. Zato izvrši

sve što ti je Bog rekao!" (Postanak 31,16)


Ja se divim tim dvjema ženama. One su rekle Jakovu da može učiniti sve što je naumio i što želi. Stale su uz njega i po svemu sudeći bile su mišljenja da ih je njihov otac uskratio onoga što im je s pravom pripadalo.

JAKOV BJEŽI IZ HARANA


Nato Jakov naprti na deve svoju djecu i svoje žene;


pred sobom potjera sve svoje blago, sva svoja dobra što ih je stekao, stoku što ju je namaknuo u Padan Aramu: krenu u zemlju kanaansku, k svome ocu Izaku.


Laban bijaše otišao da striže svoje ovce, pa Rahela prisvoji kućne kumire koji su

pripadali njezinu ocu. (Postanak 31,17-19)


Tu otkrivamo jednu vrlo zanimljivu stvar. Jakov ustaje i ponovno bježi u velikoj žurbi. Sjetit ćete se kako je na jednaki način pobjegao iz roditeljskog doma pred svojim bratom Ezavom koji je zaprijetio da će ga ubiti. Sada je napuštao svoga ujaka - ali ovaj put nije sve u njegovoj krivnji. Očito je da je u potpunosti pripravan za to. Sva stoka i sve sluge bile su spremne za pokret.


"Rahela prisvoji kućne kumire koji su pripadali njezinu ocu." Rekao sam vam da su živjeli u idolopokloničkoj kući. Bog nije želio da Jakovljevi sinovi odrastaju u takovom okruženju. Međutim, vidite, Rahela je odrasla u idolopokloničkom domu, i željela je svoje bogove ponijeti sa sobom. Kako primitivno shvaćanje je imala! Čak je i Jakov kao mladić mislio da može pobjeći




od Boga čim napusti roditeljski dom! Međutim, Bog mu se ukazao u Betelu. Shvatio je da ne može pobjeći od Boga. U stvari, mnogo godina kasnije, David je napisao: "Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje (Šeol) legnem, i ondje si" (Psalam 139,7-8). Drugim riječima, niti smrt vas neće odvojiti od Boga. "Uzmem li krila zorina pa se naselim moru nakraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala" (Psalam 139, 9-10). Od Boga nećete pobjeći čak niti ako odete na mjesec. Jednostavno mu ne možete pobjeći.


"Laban bijaše otišao da striže svoje ovce." Jakov je čekao dok Laban ne ode strići svoje ovce. Laban je vjerojatno otišao daleko od kuće, jer su u ono vrijeme ovce pasle na prilično velikom području. Čine to i danas, jer je potrebno mnogo trave za hranu ovcama. Dok Labana nije bilo kod kuće, Jakov je jednostavno "zaboravio" reći mu da odlazi.


Jakov zavara Aramejca Labana tako da nije ni slutio da će bježati.


I pobjegne sa svim što je bilo njegovo. Ubrzo prijeđe Eufrat i upravi put prema
brdu Gileadu. (Postanak 31,20-21)


Došli su nadomak brdu Gilead koje se nalazi istočno od rijeke Jordan. Prešli su podosta veliko područje.


Trećeg dana obavijeste Labana daje Jakov pobjegao.


On povede sa sobom svoje rođake te je za Jakovom išao u potjeru sedam dana hoda;
stiže ga na brdu Gileadu. (Postanak 31,22-23)


Laban je morao putovati vrlo brzo kad ga je uspio sustići. Možete biti sigurni da Laban nije imao nikakve dobre namjere, barem što se ticalo Jakova. Mislim da je bio dovoljno bijesan da ga ubije. Međutim, Bog je intervenirao -


Ali se Bog ukaza Aramejcu Labanu, noću u snu, te mu reče. "Pazi da protiv Jakova
ne poduzimlješ ništa, ni dobro ni zlo!" (Postanak 31,24)


Drugim riječima: "Budi oprezan što govoriš i što činiš."


Uto Laban stigne Jakova. Jakov bijaše postavio svoj šator na Glavici, a Laban se
utabori na brdu Gileadu. (Postanak 31,25)


Poslušajte ujaka Labana. On je bio prepredeni lukavac, moram usput napomenuti. Stigao je, rigajući plamen i u želji da vrati sve imanje koje je Jakov uzeo sa sobom. Vjerojatno je želio ubiti Jakova i uzeti svoje dvije kćeri sa njihovom djecom.


Onda Laban reče Jakovu: "Što si to htio zavaravajući me i odvodeći mi kćeri kao zarobljenice na maču?


Zašto si potajno pobjegao, u bludnju me zaveo i nisi me obavijestio? Otpratio bih
te s veseljem i pjesmom, uz bubnje i lire. (Postanak 31,26-27)





Kako li je mudar ujak Laban, i kako je spreman biti diplomata! Pokušao je Jakova natjerati u osjećaj krivnje što je svoju obitelj lišio predivne oproštajne zabave. Laban bi im priredio veliku proslavu i topli ispraćaj. Tako je barem Laban rekao, međutim, mislim da ne bi bio postupio na takav način. Zatim je počeo pozivati se na Jakovljev sentiment.


Nisi mi dopustio ni da izljubim svoje kćeri i svoju unučad! Zbilja si ludo postupio.

(Postanak 31,28)


Labanova unučad postat će vrlo istaknute osobe, barem što se tiče svjetske povijesti.


U mojoj je ruci da s tobom loše postupim. Ali Bog tvoga oca noćas mi reče: 'Pazi da protiv Jakova ne poduzmeš ništa, ni dobro ni zlo!'

(Postanak 31,29)


Laban mu daje na znanje da nije mislio ništa dobro kad je krenuo u potjeru za Jakovom, međutim, Bog ga je spriječio da ne učini nešto zlo.


Sada dobro, otišao si jer si čeznuo za svojim očinskim domom; ali zašto si mi kumire
pokrao?" (Postanak 31,30)


Sada postavlja pitanje o ukradenim bogovima. U stvari, Jakov nije niti znao daje Rahela ukrala idole. Kad odgovara Labanu, odgovara mu zašto je pobjegao bez da mu o tome što kaže ili da kakav nagovještaj o svome odlasku.


Jakov odgovori Labanu: "Strepio sam od pomisli da bi mi mogao silom oteti svoje
kćeri. (Postanak 31,31)


Jakov je znao da mu Laban ne bi dopustio odvesti svoje žene, svoju obitelj i ono što mu je pripadalo.


Sada odgovara na optužbu o krađi idola -


A kumire svoje u koga nađeš, onaj neka pogine! Ovdje pred našom braćom kaži što je tvoga pri meni, i nosi!" Jakov nije znao da ih je Rahela prisvojila.

(Postanak 31,32)


Bio je u potpunosti siguran da nitko od njegovih ne bi bio ukrao idole Labanu. Vidite, Jakov nije vjerovao Labanu. Ako mislite da je Laban vjerovao Jakovu, i u tom slučaju ste u zabludi. Njih dvojica u potpunosti nisu vjerovali jedan drugome. Bilo je to predivnih i ugodnih dvadeset godina zajedničkog života, nije li?


Tako Laban uđe u šator Jakovljev, pa u šator Lein, onda u šator dviju sluškinja, ali ništa ne nađe. Izišavši iz Leina šatora, uđe u šator Rahelin.


A Rahela bijaše uzela kumire i stavila ih u sjedalo svoje deve, a onda na njih sjela. Laban je premetao po svemu šatoru, ali ih ne nađe.


Ona je, naime, rekla svome ocu: "Neka se moj gospodar ne ljuti što se ne mogu pred




njim ustati, jer imam ono što je red kod žena." I tako je pretraživao, ali kumira nije
našao. (Postanak 31,33-35)


On je očekivao da će idole naći kod neke od svojih kćeri. Rahela je i sama bila vrlo bistra djevojka, nije li? Bila je prava kćer svoga oca! Uzela ih je, stavila u sjedalo svoje deve, to jest u kutiju koja se stavljala na leđa deve da se na njoj moglo jahati. Tada je sjela na sjedalo i ispričala se svome ocu. Rekla mu je da ne može ustati jer se tog dana nije osjećala dobro. Svo to vrijeme, sjedila je na kumirima. Iz toga stječemo uistinu realističnu sliku o toj obitelji!


To što je Rahela uzela očeve kumire bilo je vjerojatno mnogo ozbiljnije nego što mi to i zamišljamo. Posjedovanje tih kućnih božanstava označavalo je vodstvo u obitelji, što je značilo da će Jakov naslijediti sve što Laban posjeduje! To je i bio razlog zbog kojeg je Laban bio toliko bijesan. Nikako nije želio da se Jakov dočepa njegovog posjeda - smatrao je da je već ionako dobio previše.


Jakov je sada stekao malo samopouzdanja. Nisu mogli pronaći idole, pa je Jakov bio siguran da ih nigdje niti nema. Htio je ukoriti svoga tasta koji je krenuo u potjeru za njima.


Sad se Jakov ražesti i zađe u prepirku s Labanom. Otvoreno Jakov reče Labanu: "Kakvo je moje zlodjelo, koja li je moja krivnja, da me proganjaš?

(Postanak 31,36)


Sada je Jakov uložio svoj prigovor. Položio je sve ispite na sveučilištu žuljeva i čvoruga i sada je bio spreman za dobivanje diplome.


Za ovih dvadeset godina što sam ih s tobom proveo, ni tvoje ovce ni tvoje koze nisu se jalovile niti sam ja jeo ovnova iz tvoga stada. (Postanak 31,38)


Čak nije dobivao niti svoje obroke. Morao ih je platiti.


Ono što bi zvijer razdrla, tebi nisam donosio, nego bih od svoga gubitak nadoknadio. Ti si to od mene tražio, bilo da je nestalo danju ili da je nestalo noću.

(Postanak 31,39)


Čak nije mogao dobiti niti nikakvu vrstu osiguranja. Kad je stoka bila ukradena ili bi je ubila divlja zvijer, Jakov ju je trebao platiti. Vjerujte mi, Laban je svojim ljudima davao teške zadaće!


Često sam danju skapavao od žeđe, a obnoć od studeni. San je bježao od mojih
očiju. (Postanak 31,40)


Nije dobivao godišnji odmor u ljeti. Kad je zahladilo, on je svejedno trebao ostajati sa ovcama i stokom. Morao je probdjeti mnoge noći pazeći na stada.


Od ovih dvadeset godina što sam ih proveo u tvojoj kući, četrnaest sam ti godina
služio za tvoje dvije kćeri, a šest godina za tvoju stoku, jer si mi mijenjao zaradu
deset puta. (Postanak 31,41)


To se dogodilo Jakovu. Bio je čovjek koji je bio lukav, koji je mislio da se može lako provući sa




svojim grijehom, međutim, Bog mu nije dao da se provuče jer je Bog jasno rekao da što čovjek sije, to će i žeti. Jakov je odbijao podložiti se pod Božju ruku dok je bio kod kuće; zato se morao podložiti svome ujaku. Sa dostojanstvom je došao po svoju ženu, međutim, bio je učinjen slugom jer Bog poštuje pravo prvorođenca. Jakov je prevario svoga oca; tako je njega prevario njegov tast. Jakov, mlađi, postao je kao stariji. Tada je shvatio da su mu dali stariju, a mislio je daje dobio mlađu. Otkrivao je plaćenički duh koji se pokazao u načinu na koji je stekao prvorodstvo, dopuštajući svojoj majci da njegove ruke i goli dio vrata pokrije kozjim kožama. Kasnije ćemo vidjeti da su njega njegovi sinovi zavarali na prilično sličan način. Ubili su jare i u njegovoj krvi namočili su Josipov šareni kaput. On je prevario svoga oca daje on u stvari njegov omiljeni sin, pa će kasnije sam biti prevaren u svezi sa svojim ljubimcem, Josipom. Što čovjek sije, to će na kraju i požnjeti.


Da sa mnom nije bio Bog moga oca, Bog Abrahamov, Strah Izakov, otpravio bi me
praznih ruku. Ali je Bog gledao moju nevolju i trud mojih ruku, te je sinoć
dosudio." (Postanak 31,42)


Jakov je imao svoj dan u sudnici. Iznio je sve svoje tjeskobe. Sada će napustiti Labana. Opraštaju se jedan od drugoga i sklapaju savez.


SAVEZ U MISPI


Nato Laban odgovori Jakovu: "Kćeri su moje kćeri; djeca su moja djeca; stada su moja stada, sve što gledaš moje je. Ali što danas mogu učiniti ovim svojim kćerima ili djeci koju su rodile?


Pa dobro, hajde da ti i ja napravimo ugovor, tako da bude svjedok između mene i
tebe." (Postanak 31,43-44)


Jakov je podigao kamen kao stup, skupili su hrpu kamenja, i sklopili su ugovor.


Onda Laban izjavi: "Neka ova gomila danas bude svjedok između mene i tebe!" Stoga je nazvana Gal-ed,


ali i Mispa, jer je rekao. "Neka Jahve bude na vidu i tebi i meni kad jedan drugoga
ne budemo gledali. (Postanak 31,48-49)


Riječi ovog saveza upotrebljavale su mnoge skupine mladih ljudi kao blagoslov. Mislim da ih se ne bi smjelo koristiti na taj način jer su to riječi dva prevaranta koji će prestati krasti jedan od drugoga i obrađivat će nekoga drugoga! "Neka Jahve bude na vidu i tebi i meni", u stvari znači: "Neka Bog ima svoje oko na tebi kako više ne bi krao od mene." Upravo su to njih dvojica i rekli, nakon toga, razdvojili su se. Hrpa kamenja u Mispi ostala je kao granica između Labana i Jakova. Obojica su se obvezala da neće prelaziti na stranu onog drugog.


POGLAVLJE 32

TEMA:

Kriza u Jakovljevom životu; hrvanje u Penuelu; Jakovljevo ime promijenjeno u Izrael

Poglavlje 32 je najviša točka u Jakovljevom životu i mogli bismo taj odjeljak nazvati mjestom obrata u njegovom životu. Međutim, ovdje se nikako ne radi o Jakovljevom obraćenju. Unatoč činjenici što je živio u tijelu, on je još uvijek bio Božji čovjek.To je razlog zbog kojeg nam je bilo rečeno da budemo jako oprezni u suđenju je li tko kršćanin ili nije. Postoji mnogo ljudi za koje ne bismo rekli da su kršćani jer tako ne izgledaju, međutim, ja sam gotovo siguran da oni to jesu. Jesu li kršćani ili nisu je u Božjim rukama da odluči. Oni se samo ne ponašaju poput kršćana - i to je sve; ne daju nam nikakve dokaze da su kršćani. Tako niti Jakov nije davao nikakve dokaze da je vjeran Bogu osim u nekoliko izdvojenih događaja kad mu se Bog ukazao, a on je reagirao na određeni način.


Jakov, koji je bio Božji predstavnik i svjedok na svijetu, bio je slab svjedok, i više nije mogao nastaviti na takav način, tako da će se Bog malo pozabaviti s njim. Da vam kažem po istini, Bog će ga učiniti hromim kako bi ga zadobio za sebe. Bog također disciplinira i nas: "Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli" (Hebrejima 12,6). To je Njegov način rada. On nas disciplinira na takav način. Lot također nije izgledao kao da je Božje dijete - ali je bio, jer nam Petar govori kako je "pravedni Lot" bio "premoren razvratnim življenjem onih razularenika" (2. Petrova 2,7-8) Ali, Lot je, to vam garantiram, prošao kroz pravi oganj u životu. Umakao je ognju koji je uništio Sodomu i Gomoru, ali ga je Gospodin podvrgao svojoj ispitivačkoj vatri tijekom života. Takvo je bilo i Jakovljevo iskustvo. On je diplomirao na fakultetu žuljeva i čvoruga. Ujak Laban bio je ravnatelj i dekan tog fakulteta. Na promociji, Jakov je izrekao dirljiv govor. Trebalo mu je dvadeset godina da stekne svoju diplomu, i svakako ju je zaslužio. Stari je Laban deset puta mijenjao Jakovljevu plaću. Svake dvije godine Jakov je sklapao novi ugovor s ujakom Labanom i svaki put je to išlo Jakovu na štetu. Takvo je bilo iskustvo tog Božjeg čovjeka.


Sada smo došli do ovog ispita u kojem će se Bog morati posebno pozabaviti s Jakovom jer će on nadalje predstavljati Boga. Bog će se pozabaviti s njim i stvarno će se posvetiti Jakovu u ovom trideset i drugom poglavlju. Na početku, želio bih preko ovog poglavlja napisati ovaj stih: "Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga" (Izaija 40,29). Takvo je bilo Jakovljevo iskustvo.


KRIZA U JAKOVLJEVOM ŽIVOTU


Jakov je putovao svojim putem, kad mu u susret izađu anđeli Božji.


Kad ih Jakov opazi, reče: "Ovo je Božje taborište!" Zato nazva ovo mjesto
Mahanajim. (Postanak 32,1-2)


Bog se počinje baviti s Jakovom izravno kako bi ga doveo do toga da počne donositi rodove za Njega i kako bi mu služio i svjedočio.


Jakov pošalje pred sobom glasnike svome bratu Ezavu u zemlju Seir, u Edomsku pustaru,



i naloži im: "Ovako ćete reći mome gospodaru Ezavu: Sluga tvoj Jakov poručuje ti: Boravio sam kod Labana i dosad se ondje zadržao.


Stekao sam goveda, magaradi, ovaca, sluga i sluškinja. Javljam to svome gospodaru, ne bih li našao naklonost u njegovim očima." (Postanak 32,3-5)


Jakov je još uvijek bio lukav, zar ne? Jednostavno se ne može ostaviti takvih lukavština, čak niti nakon iskustava koja je imao s Labanom. Vraća se u zemlju i sjeća se Ezava kad ga je zadnji put vidio kako mu prijeti oduzeti život zbog prevare. Zapazite kako Jakov šalje svoje sluge i upućuje ih: "Kad stignete do mog brata Ezava, recite mu: 'Gospodaru Ezave."' Od svih izraza! A nakon toga ih je uputio da njega oslove kao:" Sluga tvoj Jakov." Ranije Jakov nije govorio na takav način. Manipulirao je oko prvorodstva i prevarom je uzeo blagoslov. Bio je pokvarenjak, međutim, sada govori drukčije. Mislim da je naučio ponešto od ujaka Labana. "Gospodar Ezav... sluga tvoj Jakov."


Glasnici se vrate Jakovu te mu reknu: "Bili smo kod tvoga brata Ezava; on sam dolazi ti u susret sa četiri stotine momaka." (Postanak 32,6)


Ta je poruka do kraja prestrašila jadnog Jakova jer nije znao što to sve znači. Ezav uopće nije dao do znanja Jakovljevim slugama što kani učiniti. Mislim da ih je Jakov temeljito preispitao: "Jeste li osjetili ikakvo neprijateljstvo, gorčinu ili mržnju prema meni?" Pretpostavljam da je neki od sluga rekao: "Ne, činio se zadovoljan što je primio informaciju o tvom dolasku, pa ti je izašao u susret." Međutim, Jakovu baš nije bilo utješno to što je Ezav rado primio informaciju o bratovom povratku nakon mnogo godina. Moglo je to značiti da je Ezavu drago što će napokon imati priliku za osvetu. Bilo kako bilo, jadni je Jakov bio prilično uznemiren.


Jakov se silno uplaši. zabrinutosti, rastavi na dva tabora ljude, stada, krda i deve što ih je sa sobom imao.


Računao je: ako Ezav naiđe na jedan tabor i napadne ga, drugi bi se tabor mogao
spasiti. (Postanak 32,7-8)


Jakov je mislio da se našao u grdnoj nevolji. Kako je znao da mu u susret dolazi brat, podijelio je svoj tabor u dvije skupine. Opet je pametan. Mislio je da ako Ezav udari po jednoj skupini, ona druga će imati priliku pobjeći.


Zapazite što Jakov čini dalje. U svojoj nevolji počinje zazivati Boga:


Onda se Jakov pomoli: "O Bože oca moga Abrahama! Bože oca moga Izaka! O Jahve, koji si mi naredio: 'Vrati se u svoj rodni kraj, i ja ću ti biti dobrostiv!'


Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. Ta samo sam sa svojim štapom nekoć prešao ovaj Jordan, a sad sam narastao u dva tabora.

(Postanak 32,9-10)


Taj čovjek sada vapi Bogu i zaziva ga na temelju toga što je On Bog njegovog oca Abrahama i što je Bog njegovog oca Izaka. Sada već počinjem zapažati malenu promjenu u Jakovljevom životu. To je prvi put da ga čujem kako govori: "Nisam vrijedan sve tvoje dobrote." Po prvi put




priznaje da bi mogao biti grešnik u Božjim očima. Znate li da postoje mnogi "kršćani" koji ne priznaju da su grešnici? Godinama sam poznavao čovjeka koji se razbjesnio svaki put kad bih mu napomenuo da je grešnik. Rekao mi je sve što je učinio, kako je sada spašen i više nije grešnik. Dragi moji prijatelji, on je još uvijek grešnik. Svi smo mi grešnici, spašeni po milosti. Tako dugo dok živimo na ovoj zemlji, imamo staru narav koja nije prikladna za odlazak u nebo. A znate li da Bog niti neće dopustiti da uđe u nebo? Ja ne mogu otići onamo. To je razlog zbog kojeg mi je Bog morao dati novu narav, stara se čak niti nije dala popraviti. Jakov je sada počeo govoriti kako on ne zaslužuje Božju naklonost. Kad bilo tko počne pristupati Bogu na takav način, shvatit će da Bog može komunicirati s njim.


Jakov nam iznosi ovu vrlo zanimljivu tvrdnju: "Ta samo sam sa svojim štapom nekoć prešao ovaj Jordan, a sad sam narastao u dva tabora." Preko Jordana prvi put prešao je samo noseći svoj štap za hodanje - bilo je to sve što je posjedovao. Sada se vraća i narastao je do veličine od dva tabora.


Izbavi me od šaka moga brata, od šaka Ezavovih! Inače se bojim da bi mogao doći i umlatiti i mene, i majke, i djecu.


Ti si rekao: 'Obilnim ću te dobrima obasipati i tvoje potomstvo umnožiti poput pijeska u moru koji se ne da prebrojiti zbog množine.'"

(Postanak 32,11-12)


Jakov je uistinu vapio Bogu. Taje noć za njega bila izuzetno teška, a nije imao nikakvu tabletu da si olakša glavobolju.


Ondje provede onu noć; a onda, od onog što je imao pri ruci, pripravi dar svome bratu Ezavu:


dvjesta koza i dvadeset jaraca, dvjesta ovaca i dvadeset ovnova;


trideset deva dojilica s njihovim mladima; četrdeset krava i deset junaca; dvadeset
magarica i deset magaraca. (Postanak 32,13-15)


Jakov je postao vrlo darežljiv sa svojom stokom.


Stado po stado preda svojim slugama. Onda reče svojim slugama: "Idite preda
mnom, ali držite razmak među stadima!" (Postanak 32,16)


Takva je bila Jakovljeva taktika. Poslat će stada, vrlo bogati dar za svoga brata, a kad naiđe na prvo stado, Ezav će pitati: "Što je ovo?" Sluge će odgovoriti: "Donosimo ti dar tvoga brata Jakova." Ezav će primiti taj dar, odjahati malo dalje i naići na još jedno stado takve veličine. Ponovno će pitati sluge: "Kamo idete?" Oni će odgovoriti: "odlazimo u susret Ezavu vodeći mu poklon njegovog brata Jakova." On će im odgovoriti: "Ja sam Ezav." Vjerujte mi, kad Ezav dođe do Jakova i njegove obitelji, bit će već uvelike smekšan.


Jakov se molio Bogu i podsjetio je Gospodina: "Rekao si mi da se vratim u zemlju. Rekao si da ćeš me zaštititi." Međutim, vjeruje li Jakov Bogu? Ne. On poduzima vlastite korake, što otkriva da se uopće ne pouzdaje u Boga. Bojim se da se i mnogi od nas često nađu u takvom položaju. Mnogi iznosimo svoje breme Bogu u molitvi. Samo ga istresemo pred Njega - ja tako činim.



Zatim, kad završimo s molitvom, uzimamo natrag svako od naših bremena i krećemo dalje u život noseći ista bremena na plećima. Ne pouzdajemo se u stvari u Gospodina, zar ne? Ne pouzdajemo se u Njega onoliko koliko bismo to trebali činiti.


A prvom izda naredbu rekavši: "Kad te sretne moj brat Ezav pa te upita: 'Čiji si ti? Kamo ideš? Čije je ovo pred tobom?'


odgovori: 'Tvoga sluge Jakova; ovo je dar koji šalje svome gospodaru Ezavu; on je tamo za nama.'"


Tako je naredio i drugome, pa trećemu, i svima drugima koji su išli za stadima: "Ovo i ovako reci Ezavu kad ga sretneš.


Još mu dodaj: 'A sluga tvoj Jakov i sam je za nama.'" Mislio je naime: "Ako ga unaprijed udobrostivim darovima, a onda se s njim suočim, možda će mi oprostiti."

(Postanak 32,17-20)


Ezav će nailaziti na jedno stado za drugim na takav način. Takav je bio plan kojeg je Jakov iskovao u svojim mislima.


Tako darovi krenu naprijed, dok je on ostao one noći u taborištu.


One noći on ustane, uzme svoje obje žene, obje svoje sluškinje i svoje jedanaestero djece te prijeđe Jabok preko gaza.


Prebacivši njih na drugu stranu toka, prebaci zatim i ostalo što bijaše njegovo.

(Postanak 32,21-23)

Bila je to noć velikog iskustva u Jakovljevom životu. Zemlja u kojoj je prešao preko potoka Jaboka bila je vrlo pusta. Dok sam bio ondje, namjerno sam se odvojio od svoje skupine i krenuo preko mosta koji je ondje danas. Sjedinjene Američke Države izgradile su prelijepu cestu koja ondje prolazi za potrebe kraljevine Jordan. Mnoge stvari ne bi se dalo vidjeti na tom području da nema tako dobre ceste jer se radi o uistinu pustom području. Snimio sam ovce koje piju vodu iz potoka Jaboka. Prijelaz preko tog potoka je vrlo otvoren (nezaštićen, vjetrometina), baš između dva brda, a sve je smješteno u brdovitom i krševitom kraju. To je bilo mjesto na koje je Jakov stigao one noći. Te noći nije bio baš pretjerano sretan čovjek i bio je ispunjen dvojbama i strahom. Vidite, maca je došla na vratanca. U mladosti se pogrešno ponio prema Ezavu. Bog mu nikada nije rekao da stekne prvorodstvo ili uzme blagoslov na način na koji je to učinio. Bog bi se pobrinuo da to primi upravo Jakov. Te je noći Jakov poslao sve što je imao preko potoka Jaboka, a sam je ostao na drugoj obali kako bi, kad Ezav dođe, ubio samo Jakova, a poštedio ostatak obitelji. Tako je Jakov ostao sam.


HRVANJE U PENUELU


Jakov ostane sam. I neki se čovjek rvao s njim dok nije zora svanula.

(Postanak 32,24)

Postoji nekoliko stvari koje želim raščistiti sada kad smo došli do ovog hrvačkog obračuna. Čuo



sam već kako se govori da je Jakov hrvao one noći. U stvari, Jakov se nije želio hrvati s nikim. Za sobom je ostavio ujaka Labana koji mu nije želio nikakvo dobro, a pred sobom je imao svoga brata Ezava. Jakov nije dorastao niti jednom od njih dvojice. Bio je uhvaćen između čekića i nakovnja, i nije znao kamo bi se okrenuo. Mislite li da je bio željan i trećeg protivnika te noći? Ja mislim da mu to nije bilo niti na kraj pameti.


Prije mnogo godina je Američki časopis Time, u svome športskom odjeljku govoreći o glasovanju za najvećeg hrvača, napisao kako nitko nije glasovao za najvećeg atletu u povijesti, hrvača Jakova. Kad gle, u redakciju časopisa stiglo je pismo u kojem jedan čitatelj traži da napišu nešto više o tom hrvaču Jakovu. Pisac pisma nikada ranije nije čuo za Jakova! Po svemu sudeći, nikada nije niti čitao Bibliju. Jakov nije nikakav hrvač - moramo to raščistiti na samome početku. Te je noći bio sam jer je želio biti sam, ali nikako nije tražio hrvački obračun.


Nameće nam se sljedeće pitanje: s kim se to Jakov hrvao te noći? Mnogo se špekuliralo s tim u svezi, međutim, ja sam mišljenja da to nije nitko drugi doli predutjelovljeni Krist. Postoji stanoviti dokaz za ovu tvrdnju u Hošeinom proročanstvu: "Efrajim pase vjetar, za vjetrom istočnim trči cio dan, sve više je laži njegovih i nasilja. Savez sklapaju s Asirijom, ulje nose u Egipat. S Izraelom ima Jahve parnicu, kaznit će Jakova prema postupcima, vratit će mu po djelima njegovim. Već u krilu materinu brata je potisnuo, u snazi muževnoj s Bogom se borio. S Anđelom se borio i nadvladao ga, plakao je i zaklinjao ga. Našao ga je u Betelu i ondje mu je govorio. Da, Jahve, Bog nad Vojskama, Jahve je ime njegovo" (Hošea 12,1-5). "Jahve je ime njegovo." Nije to bio nitko drugi nego Jahve, predutjelovljeni Krist. On se te noći hrvao s Jakovom.


Videći da ga ne može svladati, ugane mu bedro pri zglobu, tako da se Jakovu kuk
iščašio dok su se rvali. (Postanak 32,25)


Stari Jakov neće se predati tako lako; on nije takva vrsta čovjeka - tako se je borio protiv Njega. Na koncu, Onaj koji se hrvao s njim, učinio ga je hromim.


Potom reče. "Pusti me, jer zora sviće!" Ali on odgovori: "Neću te pustiti dok me ne
blagosloviš." (Postanak 32,26)


Što se to događa? Jakov se samo drži; uopće se nije hrvao. Samo se držao. Shvatio je da se nikamo ne stiže ako se borite protiv Boga i ako mu se opirete. S Bogom možete nekamo doći samo ako ga se držite i podložite mu se. Abraham je to naučio i zato je rekao amen Bogu. Vjerovao je Bogu i On mu je to uračunao u pravednost. Abraham je došao do kraja puta i obujmio je Boga rukama. Dragi prijatelji, kad se nađete u tom stanju, tada se pouzdajte u Boga. Kada ste vi spremni držati se, On je spreman pomoći vam.


JAKOVLJEVO IME PROMIJENJENO U IZRAEL


Nato ga onaj zapita: "Kako ti je ime?" Odgovori: "Jakov."


Onaj reče. "Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom
i s ljudima, i nadvladao si." (Postanak 32,27-28)


Više nije Jakov - onaj koji je uzurpator i opsjenar - već je od sada Izrael, "jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si." Nova narav Izraela očitovat će se u životu ovoga Božjeg



čovjeka.


Onda zapita Jakov: "Reci mi svoje ime!" Odgovori onaj: "Za moje me ime ne smiješ pitati!" I tu ga blagoslovi.


Onom mjestu Jakov nadjene ime Penuel, jer - reče - "Vidjeh Boga licem u lice, i na
životu ostadoh." (Postanak 32,29-30)


Jakov je vidio Anđela Gospodnjeg, predutjelovljenog Krista.


Sunce je nad njim bilo ogranulo kad je prošao Penuel. Hramao je zbog kuka.


Zato Izraelci do današnjeg dana ne jedu kukovnu tetivu što se nalazi na bedrenom zglobu, budući da je Jakovljev bedreni zglob bio iščašen u kukovnoj tetivi.

(Postanak 32,31-32)


Bog je trebao Jakova učiniti bogaljem kako bi ga dobio, ali ga je dobio. Jakov je u početku odbijao predati se - bilo je to tipično za njega. Znao je nekoliko zahvata i mislio je da će na kraju pobijediti. Na kraju je shvatio da neće pobijediti, međutim, nije se želio predati. I što je Bog učinio? Svakako, svojom nadmoćnom silom mogao je Jakova pobijediti u trenu - međutim, time ne bi pobijedio njegovu volju. Jakov je nalik dječaku kojeg je majka natjerala da sjedi u kutu svoje sobe. Nakon nekog vremena čula je nekakvu buku, pa ga je pozvala: "Ivice, sjediš li?" On joj je odgovorio: "Da, sjedim, ali stojim u sebi!"Upravo bi se to dogodilo Jakovu. U sebi bi ostao stajati - nije bio spreman podložiti se.


Zapazite kako se Bog pozabavio s tim čovjekom. Dotiče Jakovljevu bedrenu kost. Samo dodir Božjeg prsta i taj je čovjek bio bespomoćan. Vidite, međutim, Bog ga nije bacio na leđa i prikovao ga uz pod. Jakov ga se i dalje držao. Čovjek mu je rekao: "Pusti me", a Jakov mu odgovara: "Neću te pustiti jer želim tvoj blagoslov." Sada se držao Boga. Hrvanje i borba bili su završeni i od sada će Jakov iskazivati svoju duhovnu narav, ovisnost o Bogu. Zapazit ćete da se promjena ne događa u trenu oka. Psiholozi nam govore kako su u našem živčanom sustavu uspostavljeni stanoviti genetski kodovi u ranom razvoju, pa oni uzrokuju da neke stvari činimo po navici. Čovjek je biće navike. Jakov će se vratiti svojim starim putovima mnogo puta, međutim, sada u njemu počinjemo zapažati nešto sasvim novo. Prije nego što budemo gotovi s njim, vidjet ćemo da je Jakov pravi Božji čovjek.


U početku, vidjeli smo ga u roditeljskom domu, pa kasnije u Haranu, gdje je bio čovjek koji je živio po svome tijelu. Ovdje u Penuelu, kod potoka Jaboka, nalazimo ga gdje se bori. Nakon toga, i sve do odlaska u Egipat, vidimo Jakova kao čovjeka vjere. Prvo je bio čovjek tijela, zatim čovjek koji se hrva i bori, i na koncu, bio je čovjek vjere.


U Novome zavjetu nam još jedan Jakovljev sin imenom Savao iz Tarza govori o svojoj borbi u sedmome poglavlju poslanice Rimljanima. U njegovom su životu postojala tri razdoblja. Kad se obratio, mislio je da može živjeti kršćanskim životom. Na tom sam području i ja pogriješio. Kad sam postao kršćanin, iskreno sam mislio da mogu živjeti kršćanskim životom. Na koncu konca, meni nije bila potrebna ničija pomoć. Mislio sam da je lako, ali nisam u tome uspijevao, i u tome je bio problem. U tome je i Pavao naišao na prepreku u svome životu: "Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio - to činim" (Rimljanima 7,19).




Pavao je shvatio da ne samo da u staroj naravi nema ničeg dobrog, već je također shvatio da nova narav u sebi nema nikakve snage. Na kraju ga čujemo kako vapi: "Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?" (Rimljanima 7,24). Tada se nešto dogodilo, jer ga u dvadeset i petome stihu nalazimo gdje govori: "Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem..." Kroz Njega ćete morati kanalizirati sve svoje zahvaljivanje, jer od tamo vam dolazi sva pomoć - kroz Njega. "Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha" (Rimljanima 7,25). Tako je to sa svima nama. Još uvijek posjedujemo staru narav, i ona ne može učiniti ništa što će biti po volji Bogu. U stvari, Pavao dalje nastavlja kako je ona usmjerena protiv Boga.


"Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može. Oni pak koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti" (Rimljanima 8,7-8). Ne možemo udovoljiti Bogu u tijelu. Na kraju, Pavao je našao pobjedu u podlaganju Božjem Duhu. Ono što zakon nije mogao učiniti, Duh sada može u našem životu. Na koji način to postići? Bogu ne možemo udovoljiti sve dok mu se ne podložimo. Podlaganje je čin naše volje kao osobe koju je Bog obnovio u tome da se podlažemo Božjoj volji. Upravo je to učinio Jakov. Jakov je pobijedio, ali pobjedu nije odnio hrvanjem i borbom, već podlaganjem. Kakvu sliku imamo ovdje u njemu, a rečeno nam je da se sve to njima dogodilo za primjer nama (vidite 1. Korinćanima 10,11).