dr. Charles Stanley

Dr. Charles F. Stanley, osnivač službe »Dodir«, pokazuje gorljivu svijest o ljudskim potrebama time što nudi praktične biblijske istine za svakodnevni život. Oblikujući svoju službu prema Pavlovoj poslanici Efežanima, dr. Stanley vjeruje da:

»... život ne vrijedi ništa ako ga ne koristim za posao koji mi je dodijelio Gospodin Isus – posao naviještanja Dobre vijesti o Božjoj moćnoj dobroti i ljubavi« (Djela 20,24).

Dr. Stanley se prisjeća Božje potpore u teškim okolnostima nakon smrti njegova oca još u danima najranijeg djetinjstva. Kroz savjete i primjer svoje pobožne majke i djeda naučio je vjerovati i slušati Božju riječ. U četrnaestoj godini dr. Stanley je primio jasan poziv u službu propovijedanja, što ga je kasnije vodilo k diplomiranju na sveučilištu Richmond u Richmondu u Virginiji, te na Southwestern Theological Seminary u Fort Worthu u Texasu. Nakon toga je zaslužio magisterij i doktorat na Luther Rice Seminaryju u Atlanti. Uvijek praktičan, dr. Stanley često kaže: »Smatram da vam ne mogu iskreno reći kako vjerovati biblijskim istinama i kako primijeniti te istine da djeluju u vašem životu prije nego što dopustim Bogu da ih sprovodi u mom životu.«

Godine 1972. polusatni program praktičnoga biblijskog poučavanja dr. Stanleya emitiran je na lokalnoj televizijskoj stanici u gradu Atlanti. Već 1978. godine Christian Broadcasting Network je započela prenositi program putem svoga novog pothvata: mreže satelitskog odašiljanja kabelskim sustavom. Gledanost emisije je rasla od 16 000 gledatelja s područja Atlante do gledanosti širom zemlje u samo tjedan dana. Do 1982. godine služba »Dodir« je pravno osnovana i uključena u radio sindikat. Program »Dodir« je ušao na gotovo svako veće tržište u SAD-u tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća dosežući do više od milijun domaćinstava s porukom o Kristovoj dostatnosti za životne zahtjeve.

Poruke dr. Stanleyja dotiču se tema poput roditeljstva, financija, osobnih kriza, osjećaja i odnosa. Poučno učenje za osobni duhovni rast najviše se bavi molitvom, Božjim karakterom, zajedništvom s Duhom Svetim i osobom Isusa Krista. Dr. Stanley čvrsto vjeruje da je Biblija Božja nepogrešiva riječ, uvjerenje koje se snažno odražava u njegovu poučavanju.

Poznate organizacije i izdavačke kuće iskazale su čast dr. Stanleyu. Godine 1988. ušao je u dvoranu slavnih National Religious Broadcaster (NRB) zbog dosljedne vrsnosti njegovih emisija i zbog primjera vodstva na području kršćanske televizije i radija. Religious Heritage of America ga je 1989. godine prozvao pastoralnim radnikom godine što je nagrada kojom se pohvaljuje pastore koji nastoje judeokršćanska načela primijeniti na svakodnevni život SAD-a. Godine 1993. NRB je dodijelio programu »Dodir« nagradu za televizijsku produkciju godine, a 1999. godine nagradu za radijski program godine. 2004. godine izdavačka kuća Thomas Nelson Publishing odala je priznanje dr. Stanleyu za prodaju više od 3,5 milijuna primjeraka njegovih knjiga.

Dr. Stanley je autor više od 45 knjiga uključujući i nekoliko najbolje prodavanih (bestsellera).

Zajednička tema golemog broja pisama slušatelja programa »Dodir« jest koliko je Bog promijenio njihove živote kroz učenje dr. Stanleya. Svaki uspjeh koji je postignut kroz »Dodir« ili dr. Stanleya izravno se pripisuje Božjoj ruci. Dr. Stanley kaže: »Božja riječ i djelo Božje mijenjaju ljudske živote.«

Cilj dr. Charlesa Stanleya najbolje je izražen u misijskoj izjavi programa »Dodir«: pomagati ljudima diljem svijeta da rastu u odnosu s Isusom Kristom i jačati lokalne crkve. Želja dr. Stanleya je dovesti evanđelje što većem broju ljudi, izložiti ga što je jasnije moguće i što je brže moguće – sve na Božju slavu.


Autor: dr. Charles Stanley

Kako možemo znati da li je glas koji čujemo Božji? Kako ga razlikovati od svih drugih? Spomenut ćemo dosta principa, pa te molim da ih zapišeš. Ti principi će nam pomoći da nas ne zavedu glasovi u nama ili oko nas, a možda i sâm glas đavola.

Kao prvo, želim reći –Sve što nam Bog govori je u skladu sa Svetim pismom, u skladu sa sadržajem Božje Riječi. Bog nam nikada ne bi rekao nešto što se kosi s njegovom pisanom objavom.

Često čujemo kako netko kaže –Molio sam se i Bog mi je to i to rekao, objavio. Ali, dođe mi da se smijem kada vidim da je to suprotno od onoga što Pismo govori. A opet, dođe mi i da plačem, jer Bog nikada ne kaže nešto a da to već nije rekao u svojoj Riječi.

Gospod nikada ne proturječi samom sebi. Nikada sâm sebe ne suprotstavlja svojoj Riječi. Jer, Biblija –Sveto pismo, je jasno i glasno zapisana Božja objava. On nikada ne govori nešto suprotno samome sebi.

Drugo, kada nam Bog govori, onda je to najčešće suprotno našoj logici.

Život vjere nije život krute logike. Svakako, to ne znači da je Bog iracionalan, da nas vodi ili savjetuje protivno zdravom razumu. Ne. To znači da se Bog ne može ograničiti razumom. Zapravo, nitko i ništa nas ne može ograničiti ako hodamo po Duhu u vjeri. Samo je Pismo ono koje nam daje granice života, nipošto ljudsko pametovanje.

Treće. Kada jasno i glasno čujemo Božji glas, znaj da to neće goditi našoj tjelesnosti.

Ponekad, Bog nam nešto kaže i mi spremno odgovaramo –Da, poslušat ću te, Bože. Učinit ću to. Ali, u sebi kažemo – Sigurno sam pogrešno čuo, to nije ono što sam htio. Tada se povodimo za svojim razlozima i potrebama. Ali, ne – Bog nikada ne udovoljava našoj tjelesnosti.

I ovo nipošto ne znači da je Bog ubojica radosti, da nam ne dâ da uživamo i budemo sretni u svom duhovnom životu. Ali, nikada ne udovoljava našim pukim prohtjevima, od kojih su mnogi –nažalost, kod svih nas –samo zamaskirani grijesi. Ne, Bog udovoljava našoj duhovnosti i onome što u nama njegov Duh smjera.

Četvrto, kada nam Bog govori to je uvijek izazov našoj vjeri.

Ako bi nam Bog odmah na početku našeg kršćanskog života otkrio sve, ako bi nam otkrio sve što nas čeka, to ne bi valjalo. Rekli bismo –Bože, bolje me odmah uzmi! To ja neću moći. Ako se sada baš tako osjećaš, onda znaj nešto važno. Bog je toliko dobar da –znajući našu lomljivost i nespremnost– nikada ne daje više nego što možemo nositi. On zna da naša vjera dugo sazrijeva. Slušaj me pažljivo. Bog će ipak iskoristiti svaku priliku da u nama izgradi jaču vjeru. Jer, plod toga je njegova slava. On uživa kada ga slušamo i kada mu vjerujemo. Ako ga hoćemo žalostiti, samo mu kažimo –Bože, ja u to ne vjerujem. To nije dobro za mene. Ne, to ne može biti istina - To je ono što boli Božje srce.

Ali, ako kažemo –Bože, samo zapovijedaj, ja ti hoću sve vjerovati. I neka košta koliko košta, ja sam izabrao biti tebi poslušan. To je ono što ga slavi i blagoslivlja. Ali, ako neke stvari uopće ne izazivaju plemenitost u tebi, ne tjeraju te da mu vjeruješ i da se mijenjaš – onda se s pravom trebaš upitati– Bože, jesi li to stvarno ti?

Peta istina, peti princip: Kada nam Bog govori, on nas poziva da budemo hrabri. Ako je tvoja prva reakcija na njegov poziv strah i nedoumica – stani i zamisli se. Kako Bog uopće govori? Što on hoće od mog života?

On će djelovati baš tamo gdje smo najslabiji. I ako nas to plaši, onda znaj da mu je stalo da budemo hrabri. Jer, on ne samo da traži hrabrost, već i daje istu. On nas izaziva, stavlja nas u razne okolnosti kako bi nas izgradio, promijenio, kako bi preobrazio naš strah u odlučnost i učinio nas jakima u sebi.

Šesto: Kako da znam da je taj glas baš Božji glas? Tako što će se naš odgovor uvijek ticati i drugih ljudi. Recimo, odlučimo se za nešto i kažemo -Nije važno utječe li ovo na druge, na njihovo mišljenje i na ono što rade. To je ionako moj život, moj posao. To nije bio Božji glas. Bog ne govori na taj način.

Što god da nam Bog kaže, uvijek pomislimo kakve će to posljedice imati na druge ljude. Npr. čitamo u Mateju 16:21:

"Od tada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, i da će ga ubiti, ali treći dan će uskrsnuti". To je bio Očev plan.

Ali, sada nastupa Petar: ''A Petar ga uze na samo i poče ga koriti govoreći: Gospodine, Bože sačuvaj!'' Kakvo je sad ovo svjedočanstvo? Prvo je priznao da je Isus Mesija. A sada ga nasamo prekorava!

Vidiš, Petar je u ovom trenutku jedino mislio na sebe. To sa Isusovim trpljenjem se nije slagalo sa njegovim idejama, željama i planovima. I umjesto da zatraži objašnjenje, on se zgraža i odgovara Isusa.

Dakle, kad god nam Bog govori, u nama raste svijest o tome kako će naš odgovor utjecati na našu obitelj? Kakve će posljedice imati po naše kolege, prijatelje? Jer, Bogu je sve važno.

Zašto? Zato što Bog pokazuje svoju snagu u nama. On djeluje tako da mu je stalo da ljudi u nama vide tko je on. Zato je važno što će drugi misliti.

Ipak, ne želim reći da je mišljenje ljudi presudno za nas, da prema njemu trebamo odlučiti što je od Boga a što nije. Samo naglašavam da Bog nikada ne kaže –Ma, što te briga što drugi kažu. Ti si samo svoj i radi po svome. Živi svoj život. Ne, Bog nam tako ne govori. Dakle, Bog ne radi ništa nasuprot samome sebi. To nije dio njegove prirode. On nas nikada ne tjera da povrijedimo bilo koga, osim ako nas ljudi ne shvate krivo, u skladu sa svojim osobnim mjerilima.

Sedmo. Pitamo se: Kako znamo da nam Bog govori? Jedan od načina je i taj što od nas zahtijeva strpljenje i čekanje. Zar nam nije svima svojstveno da, kada tražimo Boga on kaže: Vjeruj mi i čekaj - mi kažemo: Koliko dugo, Gospode? I kad god ovo ponavljamo u svom nestrpljenju ne čujemo da nam govori – Još nisi spreman.

Gdje je problem u čekanju? Ono nije dio našeg plana. Svi mi bismo voljeli da se stvari događaju odmah i sada. Jedan od načina koji mi osigurava znanje da je Bog na djelu, da mi govori, je kada mi govori u srcu kroz svoju Riječ. Recimo, kroz Psalam 62:5 –"Pouzdaj se samo u Boga, moja dušo! Jer od njega dolazi moje očekivanje". Jednostavno, mi ne volimo čekati, biti strpljivi. Mislimo da Bog govori samo onda kada nam kaže –A sad na noge i brzo učini ovo i ovo. Požuri! Pretovari se poslom. To ne liči na Boga.

Poslušajmo Izaiju 40:31 – "Ali koji se uzdaju u Gospoda, stječu novu snagu, podižu se kao orlovi, trče i ne sustaju, idu i ne malakšu". Ili u Pnz.31:8 – "I Gospod je taj koji ide pred tobom; on će biti s tobom, neće te ostaviti ni napustiti: ne boj se i ne straši se".

Kad god Bog kaže "čekaj"; kad god mu tražim odgovor a on mi uzvrati sa "vjeruj mi" – to je poziv na strpljenje. Žurba nije odlika Božjeg govora.

Svakako, postoje prilike kada Bog kaže –Učini to sada. Prema mom iskustvu, to su one stvari za koje se molim, nešto čime sam zaokupljen. Ali postoji mnoštvo stvari u našoj svakodnevici koje se pojave, i mi znamo što i kako. Obično se tada pitamo –Bože, je li ovo od tebe ili od mene? Moramo biti oprezni.

Sjetimo se nestrpljenja kralja Šaula kada je u boju kod Gileada čekao proroka Samuela da dođe radi žrtve. Čekao je i čekao dok nije sâm prinio žrtvu. O tome čitamo u 1. Sam.13:7-14:"Neki Hebreji prešli su preko Jordana u zemlju Gada i Gileada. Šaul je još ostao u Gilgalu, i sav narod što je išao za njim bio je u strahu. Čekao je sedam dana, vrijeme određeno od Samuela. Ali Samuel nije dolazio u Gilgal; i Šaulovi ljudi počeli su se razilaziti. Tada on reče: Donesite mi žrtvu paljenicu i zahvalne žrtve. I Šaul je prinio žrtvu paljenicu. Upravo kad je dovršio s prinošenjem, stigao je Samuel. I Šaul iziđe da ga pozdravi. Samuel upita: Što si učinio"? Šaul odgovori: Kad sam vidio da se ljudi razilaze i da ti nisi došao u određeno vrijeme, a da su se Filistejci skupili u Mikmašu, pomislih: Sada će Filistejci sići protiv mene u Gilgal, a ja nisam tražio naklonost Gospoda. Zato sam se odvažio prinijeti žrtvu paljenicu. Samuel reče: Ludo si postupio, nisi pazio na zapovijed Gospoda tvog Boga koju ti je dao, jer sada bi Gospod utvrdio tvoje kraljevstvo zauvijek nad Izraelom. Ali sada neće ostati tvoje kraljevstvo. Gospod je potražio sebi čovjeka po svom srcu, i odredio ga za vođu svog naroda, jer nisi održao zapovijed Gospoda".

U Božjim je očima žrtvovanje sveti čin određen samo za svećenike i proroke. Žrtvovalo se uvijek prije bitke. Prorok Samuel je trebao doći. Ali, Šaul je odlučio da su predugo čekali. Tako je kao kralj sâm prinio žrtvu. To ga je koštalo prijestolja. Bog je sve predao Davidu.

Da li znamo zašto nam Bog kaže da čekamo? To je djelo njegove dobrote i ljubavi. On zna što je najbolje za nas. On nam kaže –Daj mi vremena da učinim ono što je najbolje za tebe. Ne požuruj stvari. Pokvarit ćeš sve. Zato nam Bog govori da čekamo.

Osmo, Bog nam nikada ne kaže da nešto odlučimo ili učinimo i da pri tome ne marimo za posljedice. Često će nam reći –Poslušaj me i ne boj se za posljedice. Prepusti ih meni. Ali, nikada nam ne kaže – Ma, što te briga za to što će biti. Ili – nema nikakvih posljedica.

Bog nam često kaže – Budi mudar danas, jer će te sve od danas dočekati sutra. Zato Bog ne može reći – Samo guraj, ne mari za druge i za sutra, što će biti, što će tko reći ili pomisliti. Ne, stalo mu je da osnaži našu vjeru i kada je riječ o posljedicama naših odluka. A naše je da se uvijek pitamo – Što će proizaći iz svega ovog? To je plod Božjeg upozorenja – Budi mudar i misli na plodove svojih odluka.

Deveto, Bog nam često kaže da, ako hoćemo savjet, onda trebamo pričati s nekom osobom. I ovdje budimo pažljivi. Mudar savjet nije bezbožan savjet. Svakako, ovim ne želim reći da nevjerni ljudi nisu mudri i da oni nemaju što reći. Ali, često smo u opasnosti da pomiješamo ovu mudrost sa istinskom duhovnošću. Zato je važno da znaš tko te savjetuje, kako živi. Moramo paziti da li nam ljudi govore ono što hoćemo čuti, da li žele nama ugoditi ili onome što je Božja volja.

Postoje ljudi poslije čijeg savjeta ćemo se osjećati vrlo lijepo.

Bit ćemo im iskreno zahvalni na tome. I njima će biti ugodno jer će znati da su ti ugodili. To nisu savjeti koji ti trebaju. Ne, tebi trebaju izvorno pobožni savjeti.

Ponekad smo pred toliko važnim odlukama da je bolje da ih ne donosimo sami. I tada je važno tražiti duhovni savjet. Ali, i kada ga dobijemo, Bog će nas zvati da provjerimo da li je dotični savjet u skladu sa onim što nam govori.

Pazimo s kim se savjetujemo. Poznajem mnoge koji su zaglavili u nevolje jer su slušali bezbožne savjete. To ih je uništilo.

Deseto, Bog nam govori u srcu onda kada nam to što radimo donosi duhovni rast. On nas nikada neće savjetovati na našu štetu, na nešto što će nas duhovno unazaditi.

U Rimljanima 8:29 čitamo Pavlove riječi: "Jer one koje je znao unaprijed, on ih je također predodredio da budu slični liku njegova Sina, da on bude prvorođenac među mnogom braćom". Pazi, ovdje piše da smo izabrani da budemo oblikovani u Kristov lik. To znači da stalno rastemo u sličnosti Kristu. Zato nam Bog neće nikada reći nešto što bi nas omelo u duhovnom preobražaju.

Svakako će neke stvari zahtijevati odluke, probe i testove. Možda ćemo padati na njima, možda ćemo sa žaljenjem reći Bogu – Opet sam pogriješio! Opet je moja vjera nestala. Nemam hrabrosti. Ali taj tijek duhovog rasta nije plod Božje želje da ne uspijemo. Naprotiv.

Vjerujem da u našem srcu i pored svih muka postoji dobra namjera. Griješimo u traženju savjeta, slušamo pogrešne ljude, donosimo krive zaključke, ali ipak u svemu tome hoćemo najbolje. To znači da Bog hoće i može negdje i nekako da i naše greške okrene na dobro, baš zato što dobro zna naše namjere.

Bog nije okrutni očuh koji nam odbrusi – Kako to nisi znao! Kako si samo mogao tako pogriješiti! Bog ne radi tako. On je milosni, dobri i osjećajni Otac. Isus je po njegovoj želji otišao na križ da plati za naše grijehe. Znao je da mi to nikada ne bismo mogli. On je platio cijenu.

Upravo zato nam je Bog poslao Duha Svetog kao vođu. I pored Kristove smrti na križu mi smo još uvijek nezaštićeni. Još uvijek bismo radili po svome. Zašto? Kada bismo mogli živjeti duhovni život u svojoj sili, Duh Sveti ne bi ni dolazio u nas. Bog zna od čega smo sazdani. Iako smo njegova djeca, ipak nam je dao svog Duha, jer smo skloni grijehu i treba nam trajna sila za novi život. Ali, to od nas traži da razmišljamo sličnije Kristu i da naučimo slušati Božji glas.

Jedanaesto, i posljednje. Molim te, napiši u svojoj bilježnici riječ mir. Objasnit ću njeno značenje. Pavao piše u Kol.3:15 –"I mir Kristov neka prebiva u vašim srcima na koji ste i pozvani u jednom tijelu; i budite zahvalni". Jedan od najvećih znakova i dokaza Božjeg govora u našem srcu je nestvarni, vanzemaljski mir koji doživljavamo. To je Božja želja za svakog od nas pojedinačno.

Naravno, od vremena kad nam je Bog govorio pa do ispunjenja tog mira može proći neko vrijeme.

Štoviše, to vrijeme mogu ispuniti mnoge nevolje. To nije bez razloga. Jer, mnoge stvari nisu lake u našem životu i ne događaju se brzo. Ako se i dalje pouzdajemo u Boga i molimo mu se dok razmišljamo o potrebnim stvarima, tada dobivamo mir. I taj mir može biti tako jak da ti više nije važno što će tko reći. Ti jednostavno znaš da čuješ Boga.

Ponekad pitamo – Bože, slušaš li me? Čekao sam te, čekao i sve se raspalo! Pitanje: Zar se stvarno nešto raspada i propada u Božjim rukama? Zar Svemogući i Svemudri griješi? Ne, nikada i nigdje. Zašto? Zato što nas voli, brine za nas. Zato što hoće da znamo istinu. To je nešto što ne učimo brzo, ali ipak trebamo naučiti. A to je naša velika potreba - prepoznati kada nam Bog govori!

Isus kaže u Iv.10:27 –" Moje ovce slušaju moj glas, i ja ih poznajem, i one idu za mnom". Da li hoćeš živjeti ovako? Onda počni odmah slušati.