dr. Josip Horak



DR. JOSIP HORAK (1912. – 1999.)

Dr. Josip Horak rodio se 24. svibnja 1912. u Derventi (Bosna i Hercegovina). Realnu gimnaziju završio je u Slavonskom Brodu, a Pravni fakultet na Univerzitetu u Beogradu 1939. Kako je zbog Drugoga svjetskog rata bio prekinut poslijediplomski studij u Beogradu, nastavio ga je kasnije u Zagrebu. Postigao je doktorat ekonomskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je 1956. obranio na Pravnom fakultetu disertaciju pod naslovom »Kreditiranje privrednih poduzeća u FNRJ«. Bio je zaposlen u svojstvu komercijalnog direktora, šefa privredno računskog sektora te ekonomskog savjetnika u poduzećima »Metan«, »Katran« i »Grafika« sve do umirovljenja. Zbog nepodobnosti tj. nečlanstva u Komunističkoj partiji i aktivne službe u crkvi nikada nije mogao profesionalno napredovati do položaja generalnog direktora, iako je bio za to kvalificiran. Pet godina radio je kao profesor Više škole za cestovni saobraćaj za kolegij »Organizacija i poslovanje poduzeća cestovnog saobraćaja«. Uz sve te obaveze vrlo se rano uključio u rad baptističkih zajednica u Jugoslaviji. I njegov je otac Većeslav Horak bio propovjednik u Beogradu sve do preseljenja u Čehoslovačku nakon Drugoga svjetskog rata. Josip je bio sekretar za omladinu Saveza baptističkih crkava Jugoslavije sve do početka Drugoga svjetskog rata, a neposredno nakon rata postaje propovjednikom Baptističke crkve Zagreb i tu službu obavlja do 1982. Za predsjednika Saveza baptističkih crkava Jugoslavije bio je izabran 1957. te ponovno biran na tu dužnost sve do 1986. kada se više nije htio kandidirati. Tada je bio izabran na skupštini Saveza za počasnog člana izvršnog odbora Saveza.

Od samog početka emitiranja Evanđelja preko radija na našim prostorima 1961. godine uključio se u pripremanje i snimanje radio emisija koje odašilje Trans World Radio i Evangeliumsrundfunk najprije preko kratkih valova. Snimio je preko 3000 emisija. Propovijedi odašiljane preko radija sabrane su i tiskane u tri knjige.

U Zagrebu je 1976. osnovan protestantski teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«. Dr. Horak bio je njegov dekan sve do 1980., a nakon toga prodekan. Na tom fakultetu bio je odgovoran za katedru praktične teologije te predaje više kolegija iz toga područja kao i iz kršćanske sociologije. Na temu odnosa crkva-država i vjerske slobode napisao je mnogo članaka objavljenih u uglednim vjerskim časopisima kao što je »Journal of Church and State« sveučilišta Baylor u SAD-u. Za knjigu »Vjerske zajednice u Jugoslaviji« urednika Zlatka Frida u izdanju NIP-a »Binoza« u Zagrebu 1970. napisao je članak »Protestantizam i ekumenizam«. Za časopis »Savjest i sloboda« Centra za istraživanje Biblije, dokumentaciju i informacije, Zagreb 1982. napisao je članak »Baptistička crkva – njezin postanak, razvoj, učenje i uređenje, posebice u SFRJ«. U izdanju Duhovne Stvarnosti objavio je 1989. knjigu pod naslovom »Baptisti – povijest i načela vjerovanja«.

Pored rada i zaduženja u zemlji, dr. Horak je sudjelovao i na mnogim svjetskim skupovima baptista i evanđeoskih kršćana, pa je tako i 1985. na Svjetskom kongresu baptista u Los Angelesu bio izabran za jednog od potpredsjednika Svjetskog saveza za razdoblje od 1985. do 1990. Tako je postao članom Svjetskog saveza i Europske baptističke federacije. Na sveučilištu Baylor u Wacou, u Texasu, u dva je navrata održao predavanje, a bio je i član redakcije časopisa »Journal of Church and State«.

Dr. Horak je 1984. godine primio Plaketu kao najviše društveno priznanje SR Hrvatske, a 1987. godine Pohvalnicu Lige za mir republičke konferencije SSRN Hrvatske za rezultate postignute u akcijama za mir.


Autor: dr. Josip Horak

Mt. 21: 28-32

Nebeski Učitelj dao je jednu vrlo znakovitu "prispodobu o dva sina", kako to čitamo u Evanđelju po Mateju 21. poglavlju (28-32): "A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvom i reče: "Sinko, hajde danas na posao u vinograd!" On odgovori: "Neću!", no poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: "Evo me, gospodaru!" i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?" Kažu: "Onaj prvi" Nato će im Isus: "Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje. Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici i bludnice mu povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne pokajaste da mu povjerujete."

Stvarno je to vrlo zanimljiva prispodoba. Tome prethodi Isusovo raspravljanje s poglavarima svećeničkim i starješinama narodnim na njihovo pitanje: "Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade vlast?" On im odgovori s protupitanjem: "Krst Ivanov odakle bijaše? Od neba ili od ljudi?" A oni umovahu među sobom: "Reknemo li "Od neba", odvratit će nam: "Zašto mu, dakle, ne povjerovaste?" A reknemo li "Od ljudi" strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju prorokom. Zato odgovore Isusu: "Ne znamo". I On njima reče: "Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim." Čitamo to u istom poglavlju od 23. do 27. retka.

Naime Gospod je htio pokazati da dobro zna da njihova pitanja nisu iskrena pitanja o Njegovoj moći, jer je to bilo očito svakome, nego su to bila provokativna pitanja samo da naruše Isusov ugled među narodom. Naime, glavari svećenički i narodne starješine u stvari nisu bili zainteresirani za božansku istinu koju je naviještao Ivan Krstitelj kao preteča Kristov, a pogotovo Isus sam, nego su samo tražili da Ga pogube, jer su iz dna duše mrzili Isusa i Njegov nauk, te bili zainteresirani samo za Njegovu smrt. Isus ih je htio potaknuti na razmišljanje te upita: "A što vam se čini?" odnosno u drugom prijevodu: "Ali što vi mislite?" Nebeski Učitelj htio ih je potaći na ozbiljno razmišljanje i o sebi i o Bogu. U toj prispodobi Gospod navodi samo dvije grupe ljudi, a to su: vjernici i nevjernici; mi bismo rekli: religiozni i nereligiozni. Obično ljudi tako razlikuju ljude. Naime, ima ljudi koji su formalno religiozni, ali su u stvari nevjernici. Međutim Nebeski Učitelj razlikuje ljude: one koji su jaki na religioznim riječima, ali slabi na Božjem djelu. Mnogo se hvale, ali malo rade! Drugi su pak mnogo bolji u praksi nego što to izražavaju svojim riječima. Kad Otac prvo govori jednom sinu: "Sinko, hajde idi danas radi u mom vinogradu!", ovaj grubo odgovara: "Neću!". Čak ne kaže ni "Oče...", ali ipak "poslije se predomisli" odnosno, kako to stoji u grčkom izvorniku: "Pokaje se i ode". Dakle, kad je razmislio, uvidio je da je pogriješio, te se pokaje i ode izvršiti volju svog oca. Zato ne smijemo biti brzi osuditi drugoga.

Drugi sin na Očev poziv, odmah spremno odgovara: "Evo me, gospodaru", i ne ode. Odgovara s osobitim poštovanjem prema Ocu, ali ga ne posluša, ne izvršava njegovu volju. Bog ne ocjenjuje ljude po njihovim lijepim riječima, nego po djelima, životu koji treba potvrđivati riječi. Isus je govoreći o pravim učenicima jasno rekao (Mt 7,21-23): "Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: "Gospodine, Gospodine!", nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: "Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u Tvoje ime prorokovali, u Tvoje ime đavle izgonili, u Tvoje ime mnoga čudesa činili?" Tada ću im kazati: "Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!"

Glavari svećenički i farizeji, vjernici Staroga zavjeta "razumjeli su da u toj prispodobi Isus govori o njima" (21,45), ali se nisu pokajali, nego su "tražili da ga uhvate i pogube." Oni predstavljaju drugu grupu ljudi koji su samo formalni vjernici, vjeruju po lijepim riječima, ali su u stvari nepokorni Bogu. Ono što Gospod želi jest vršenje Njegove volje. Očekuje od svakoga poslušnost Njegovoj riječi: "Sinko, hajde danas na posao u vinograd!" Ovdje se najprije govori o božanskom odnosu prema čovjeku, jer svaki je vjernik "dijete Božje", ali ne i svi ljudi! Ali svi su Božja stvorenja! Evanđelist Ivan je opisao tko se može smatrati Božjim djetetom kad je napisao (Iv 1,12): "A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u Njegovo ime." Takvima je upućen Božji poziv: "Hajde na posao u vinograd" – Božji vinograd! U Evanđelju po Ivanu 15. poglavlju stoji napisano (5): "Ja sam trs (čokot), a vi loze. Tko ostaje u Meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa."

Prema tome svrha je života djeteta Božjeg: donositi rod, mnogo roda – na slavu Božju! Dakle: poziv na rad jest poziv Božje milosti upućen vjerniku. Ali božanski poziv ima i svoje vrijeme: a to je danas. Istina: Bog je izvan vremena i prostora, ali ljudi su ograničeni vremenom i prostorom. Zato On poziva čovjeka: danas, jer je samo danas vrijeme u kojem odlučuje čovjek. Sutra mu više nije u njegovoj moći. Iz ove Gospodnje prispodobe jasno je da u očima Božjim postoje samo oni koji izvršuju volju Božju i koji je ne izvršuju – vjerom! A volja Božja se izvršuje ne samo riječima nego i djelima, "jer vjera bez djela je mrtva". Život pak vjere počinje pokajanjem i obraćenjem. To je put pravednosti na koji je pozivao Ivan Krstitelj. Taj put vodi u Kraljevstvo nebesko.