dr. Josip Horak



DR. JOSIP HORAK (1912. – 1999.)

Dr. Josip Horak rodio se 24. svibnja 1912. u Derventi (Bosna i Hercegovina). Realnu gimnaziju završio je u Slavonskom Brodu, a Pravni fakultet na Univerzitetu u Beogradu 1939. Kako je zbog Drugoga svjetskog rata bio prekinut poslijediplomski studij u Beogradu, nastavio ga je kasnije u Zagrebu. Postigao je doktorat ekonomskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je 1956. obranio na Pravnom fakultetu disertaciju pod naslovom »Kreditiranje privrednih poduzeća u FNRJ«. Bio je zaposlen u svojstvu komercijalnog direktora, šefa privredno računskog sektora te ekonomskog savjetnika u poduzećima »Metan«, »Katran« i »Grafika« sve do umirovljenja. Zbog nepodobnosti tj. nečlanstva u Komunističkoj partiji i aktivne službe u crkvi nikada nije mogao profesionalno napredovati do položaja generalnog direktora, iako je bio za to kvalificiran. Pet godina radio je kao profesor Više škole za cestovni saobraćaj za kolegij »Organizacija i poslovanje poduzeća cestovnog saobraćaja«. Uz sve te obaveze vrlo se rano uključio u rad baptističkih zajednica u Jugoslaviji. I njegov je otac Većeslav Horak bio propovjednik u Beogradu sve do preseljenja u Čehoslovačku nakon Drugoga svjetskog rata. Josip je bio sekretar za omladinu Saveza baptističkih crkava Jugoslavije sve do početka Drugoga svjetskog rata, a neposredno nakon rata postaje propovjednikom Baptističke crkve Zagreb i tu službu obavlja do 1982. Za predsjednika Saveza baptističkih crkava Jugoslavije bio je izabran 1957. te ponovno biran na tu dužnost sve do 1986. kada se više nije htio kandidirati. Tada je bio izabran na skupštini Saveza za počasnog člana izvršnog odbora Saveza.

Od samog početka emitiranja Evanđelja preko radija na našim prostorima 1961. godine uključio se u pripremanje i snimanje radio emisija koje odašilje Trans World Radio i Evangeliumsrundfunk najprije preko kratkih valova. Snimio je preko 3000 emisija. Propovijedi odašiljane preko radija sabrane su i tiskane u tri knjige.

U Zagrebu je 1976. osnovan protestantski teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«. Dr. Horak bio je njegov dekan sve do 1980., a nakon toga prodekan. Na tom fakultetu bio je odgovoran za katedru praktične teologije te predaje više kolegija iz toga područja kao i iz kršćanske sociologije. Na temu odnosa crkva-država i vjerske slobode napisao je mnogo članaka objavljenih u uglednim vjerskim časopisima kao što je »Journal of Church and State« sveučilišta Baylor u SAD-u. Za knjigu »Vjerske zajednice u Jugoslaviji« urednika Zlatka Frida u izdanju NIP-a »Binoza« u Zagrebu 1970. napisao je članak »Protestantizam i ekumenizam«. Za časopis »Savjest i sloboda« Centra za istraživanje Biblije, dokumentaciju i informacije, Zagreb 1982. napisao je članak »Baptistička crkva – njezin postanak, razvoj, učenje i uređenje, posebice u SFRJ«. U izdanju Duhovne Stvarnosti objavio je 1989. knjigu pod naslovom »Baptisti – povijest i načela vjerovanja«.

Pored rada i zaduženja u zemlji, dr. Horak je sudjelovao i na mnogim svjetskim skupovima baptista i evanđeoskih kršćana, pa je tako i 1985. na Svjetskom kongresu baptista u Los Angelesu bio izabran za jednog od potpredsjednika Svjetskog saveza za razdoblje od 1985. do 1990. Tako je postao članom Svjetskog saveza i Europske baptističke federacije. Na sveučilištu Baylor u Wacou, u Texasu, u dva je navrata održao predavanje, a bio je i član redakcije časopisa »Journal of Church and State«.

Dr. Horak je 1984. godine primio Plaketu kao najviše društveno priznanje SR Hrvatske, a 1987. godine Pohvalnicu Lige za mir republičke konferencije SSRN Hrvatske za rezultate postignute u akcijama za mir.


Autor: dr. Josip Horak

Hebrejima 12,1

Ljudi ne govore rado o svojima mrtvima, jer ih to ispunjuje samo tugom. Stvarno je to vrlo bolno za one koji nemaju vjere. Naravno onda nemaju nikakve nade. Za njih je smrt najteži rastanak. Međutim kršćanstvo gleda drukčije. Nema sumnje da je groblje mjesto žalosti te znamo da je Isus zaplakao na grobu svoga prijatelja Lazara (Iv 11,35), a u Djelima Apostolskim čitamo (8,2) da su "bogobojazni ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim." Svaki je rastanak bolan, pogotovo na grobu svojih milih; međutim kršćani ne plaču zbog očajanja i beznadnosti da se više nikada neće susresti s preminulima – ni u vječnosti, jer se duh čovjeka vraća Bogu, u Njegovo okrilje. Apostol Pavao je napisao u svojoj poslanici Filipljanima (1,23.24): "Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti, jer to je mnogo, mnogo bolje: ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas..."

A u posljednjoj knjizi Svetoga Pisma u knjizi Otkrivenja (14,13) čitamo iz viđenja Ivanova: "I začuh glas s neba: "Piši! Od sada blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer prate ih djela njihova." Ako to znamo, onda su naši mili, koji su se prije nas odselili Gospodu, sada "blaženi", te je to velika utjeha za nas, koji smo ostali ovdje na zemlji. U 11. poglavlju poslanice Hebrejima, koje govori o junacima vjere navode se uzori svim kršćanima: kakva treba biti prava vjera? "Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani – svijet ih ne bijaše dostojan – vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim." Iako su oni otišli s ove zemlje prije dva tisućljeća, a i prije - Isus ih nije smatrao mrtvima nego je rekao (Mt 22,32): "Nije On Bog mrtvih, nego živih!" Dakle, oni su nam ti uzori vjere. Iako pripadaju dalekoj prošlosti, trebamo neprestano gledati na svoju slavnu prošlost i vjeru naših praotaca i otaca. Nažalost mnogi kršćani kao da su zaboravili riječi naše divne duhovne pjesme:

"Vjero otaca: tvoja moć progonstvo, mač pretrpi već

kako je srce radosno kad nam odzvanja ova riječ.

A u refrenu se ponavlja: "Vjero otaca prognana, tebi smo vjerni do groba!"

Stvarno su to oni "blaženi" jer se sada nalaze u naručju Kristovom. Mi živimo u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, jer živimo s Kristom i za Krista. U poslanici Hebrejima čitamo ozbiljnu opomenu, skoro pa zapovijed (13,7-8): "Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju – a to su i naši dobri roditelji – promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru! Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke." Dakle, s Kristom u prošlosti, današnjici i budućnosti. Nakon 11. poglavlja divne poslanice upućene Hebrejima, ali i vjernicima svih stoljeća, dolazi 12. poglavlje koje počinje znakovito: "Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama." Dakle, tu su povezane prošlost, sadašnjost i budućnost u Kristu i Njegovoj Riječi. Ljudi vjere prošlosti veliko su nam nadahnuće za današnjicu i budućnost da "postojano trčimo u borbu koja je pred nama".

Ovdje nam se navode tri važne istine: Prvo: naš zemaljski život je borba, i to duhovna. Nema sumnje tu je i briga za naše zemaljske potrebe, koja nije laka, te nam često predstavlja težak teret. Ali još je daleko važnija borba za naš duhovni život. Naime: Apostol Pavao opisujući našu duhovnu borbu – čitamo to u poslanici Efežanima u 6. poglavlju – kaže da je to borba protiv grijeha, svakoga zla, zbog "lukavstva đavolovih" i "duhova pakosti" ispod neba koji nas žele spriječiti u našem napredovanju k nebeskom cilju. Pavao upućuje da se zato trebamo naoružati svom opremom Božjom, prije svega mačem Duha tj. Riječju Božjom. Drugo: u tu duhovnu borbu moramo trčati, jer je vrijeme našega zemaljskog života suviše kratko. Da bismo mogli trčati što brže, moramo "odložiti svaki teret i grijeh koji nas sapinje..."

Ne smijemo dopustiti da nas teret zemaljskih stvari tj. briga za zemaljske stvari i nekakav grijeh sapinju te onemoguće naše trčanje za duhovnim vrijednostima. Ali nadasve je utješno ono treće i najdivnije, a to je: u našoj današnjoj trci: "okruženi smo velikim, oblakom svjedoka...", u jednom prijevodu stoji "gledatelja" iz prošlosti koji promatraju s neba našu utrku i borbu na zemlji. To su oni blaženi vjernici koji su nas pretekli na našem putu k nebeskom cilju. Pored tolikih svjedoka Božjih u daljoj i bližoj prošlosti, tu su i naši mili: možda djedovi i bake, roditelji koji su već prošli slične nevolje i borbe u svojim zemaljskim životima, a sada svojim nevidljivim prisustvom promatraju nas, bodre, nadahnjuju u vjeri: s nama se raduju i plaču; trpe zajedno s nama. To nam je velika utjeha i ohrabrenje za životnu borbu i trku. Lijepo nas na to podsjećaju riječi naše duhovne pjesme:

"Iz daljine nam sjaji se kraj, oko duhovno vidi ga već,

to prekrasni nebeski je raj, vjerni s Isusom vladat će vijek...

Onaj zbor je nebrojeni tam što je Bogu svom služio tu,

zato uzvisi Gospod ga sam i slast nebesku udijeli svu."

A jedna druga pjesma govori:

"Mnogi mili su u nebu tam, gdje sve jednom ja naći ću znam,

tada zajedno bit ćemo vijek, tam gdje sunce nam svijetli uvijek."