dr. Josip Horak



DR. JOSIP HORAK (1912. – 1999.)

Dr. Josip Horak rodio se 24. svibnja 1912. u Derventi (Bosna i Hercegovina). Realnu gimnaziju završio je u Slavonskom Brodu, a Pravni fakultet na Univerzitetu u Beogradu 1939. Kako je zbog Drugoga svjetskog rata bio prekinut poslijediplomski studij u Beogradu, nastavio ga je kasnije u Zagrebu. Postigao je doktorat ekonomskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je 1956. obranio na Pravnom fakultetu disertaciju pod naslovom »Kreditiranje privrednih poduzeća u FNRJ«. Bio je zaposlen u svojstvu komercijalnog direktora, šefa privredno računskog sektora te ekonomskog savjetnika u poduzećima »Metan«, »Katran« i »Grafika« sve do umirovljenja. Zbog nepodobnosti tj. nečlanstva u Komunističkoj partiji i aktivne službe u crkvi nikada nije mogao profesionalno napredovati do položaja generalnog direktora, iako je bio za to kvalificiran. Pet godina radio je kao profesor Više škole za cestovni saobraćaj za kolegij »Organizacija i poslovanje poduzeća cestovnog saobraćaja«. Uz sve te obaveze vrlo se rano uključio u rad baptističkih zajednica u Jugoslaviji. I njegov je otac Većeslav Horak bio propovjednik u Beogradu sve do preseljenja u Čehoslovačku nakon Drugoga svjetskog rata. Josip je bio sekretar za omladinu Saveza baptističkih crkava Jugoslavije sve do početka Drugoga svjetskog rata, a neposredno nakon rata postaje propovjednikom Baptističke crkve Zagreb i tu službu obavlja do 1982. Za predsjednika Saveza baptističkih crkava Jugoslavije bio je izabran 1957. te ponovno biran na tu dužnost sve do 1986. kada se više nije htio kandidirati. Tada je bio izabran na skupštini Saveza za počasnog člana izvršnog odbora Saveza.

Od samog početka emitiranja Evanđelja preko radija na našim prostorima 1961. godine uključio se u pripremanje i snimanje radio emisija koje odašilje Trans World Radio i Evangeliumsrundfunk najprije preko kratkih valova. Snimio je preko 3000 emisija. Propovijedi odašiljane preko radija sabrane su i tiskane u tri knjige.

U Zagrebu je 1976. osnovan protestantski teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«. Dr. Horak bio je njegov dekan sve do 1980., a nakon toga prodekan. Na tom fakultetu bio je odgovoran za katedru praktične teologije te predaje više kolegija iz toga područja kao i iz kršćanske sociologije. Na temu odnosa crkva-država i vjerske slobode napisao je mnogo članaka objavljenih u uglednim vjerskim časopisima kao što je »Journal of Church and State« sveučilišta Baylor u SAD-u. Za knjigu »Vjerske zajednice u Jugoslaviji« urednika Zlatka Frida u izdanju NIP-a »Binoza« u Zagrebu 1970. napisao je članak »Protestantizam i ekumenizam«. Za časopis »Savjest i sloboda« Centra za istraživanje Biblije, dokumentaciju i informacije, Zagreb 1982. napisao je članak »Baptistička crkva – njezin postanak, razvoj, učenje i uređenje, posebice u SFRJ«. U izdanju Duhovne Stvarnosti objavio je 1989. knjigu pod naslovom »Baptisti – povijest i načela vjerovanja«.

Pored rada i zaduženja u zemlji, dr. Horak je sudjelovao i na mnogim svjetskim skupovima baptista i evanđeoskih kršćana, pa je tako i 1985. na Svjetskom kongresu baptista u Los Angelesu bio izabran za jednog od potpredsjednika Svjetskog saveza za razdoblje od 1985. do 1990. Tako je postao članom Svjetskog saveza i Europske baptističke federacije. Na sveučilištu Baylor u Wacou, u Texasu, u dva je navrata održao predavanje, a bio je i član redakcije časopisa »Journal of Church and State«.

Dr. Horak je 1984. godine primio Plaketu kao najviše društveno priznanje SR Hrvatske, a 1987. godine Pohvalnicu Lige za mir republičke konferencije SSRN Hrvatske za rezultate postignute u akcijama za mir.


Autor: dr. Josip Horak

Jeremija 8:20 – Promašen život! Starozavjetnog proroka Jeremiju neki nazivaju »Plačućim prorokom». Međutim to ne znači da je bio nekakav mračni pesimist; nego je bio veoma osjećajan čovjek koji je bolno suosjećao s patnjom svoga naroda koji je bio u sužanjstvu u fizičkom smislu, ali i u duhovnom pogledu – jer je ostavio Boga (2,13). Jeremija je živio u doba posljednjih sedam judejskih kraljeva.

Bog ga je pozvao u svoju službu dok je još bio mladić: On kaže za sebe: "A ja rekoh: "Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam." A Jahve mi odvrati: "ne govori: "Dijete sam!" Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim, riječ je Jahvina (Jer 1,6-8). Vjerojatno je bio star oko 20 godina, kad ga je Bog pozvao u službu. Naime tada su se mladi ljudi pojavljivali u javnoj službi sa 30 godina starosti jer su ih tek tada smatrali da mogu biti odgovorni ljudi. Znamo da je Isus imao svoj prvi javni nastup sa 30 godina. Tako i apostol Pavao; prije toga mladići su obavljali samo sporedne poslove u crkvi. U Djelima apostolskim o prvoj kršćanskoj crkvi čitamo da je mladić Savao čuvao haljine onih koji su kamenovali mučenika Stjepana. (7,58). A u 6. poglavlju čitamo da, nakon smrti Ananije i Safire "mladići su ih iznesli i pokopali." (6,10). Međutim Gospod je Duhom Svetim osposobljavao vjerne ljude njemu za službu i ranije – kao i mladića Jeremiju. On je u svojoj "pjesmi o obraćenju" zapisao u 3. poglavlju svoje knjige sljedeće (4): "Ne dovikuješ li mi sada: "Oče moj, Ti si prijatelj mladosti moje!"

Prorok Jeremija nije bio osobito obljubljen od naroda, jer ih nije gladio nego oštro opominjao i upućivao na put Božji. On je kao savjetnik od rijetkih dobrih kraljeva i Jošije pokušao nastaviti s duhovnom obnovom svoga naroda, što je počeo već prorok Izaija u doba kralja Ezekije. Jeremija je kao izgnanik sudjelovao u fizičkoj patnji svoga naroda, ali ga je još više boljela njihova duhovna patnja. Tako čitamo u 8. poglavlju knjige proroka Jeremije (18-20): "Bol me spopada, srce mi iznemoglo. Evo zapomažu kćeri naroda moga iz zemlje daleke; "Zar Jahve nije više na Sionu? Kralj njegov? Zašto me razjariše svojim kipovima, ništavilima tuđinskim? Žetva prođe, ljeto je minulo, a mi nismo spašeni!" A zašto se to dogodilo? Jeremija navodi riječi Gospodnje, kako to čitamo u istom poglavlju (4-7): "Reci im: Ovako govori Jahve: Padne li tko, neće li opet ustati, zaluta li, neće li se opet vratiti? Zašto onda taj narod luta, uporno i neprekidno? Čvrsto se drže laži,neće da se obrate. Pazio sam i osluškivao: ne govore kako valja. Nitko se ne kaje zbog pakosti svoje, i ne govori "Što učinih?"

Svatko je skrenuo trku svoju kao konj kad u boj nagne. Čak i roda pod nebom zna svoje vrijeme, grlica, lastavica i ždral drže se vremena kad se moraju vratiti. A moj narod ne poznaje suda Jahvina!" A zatim Gospod govori preko Jeremije protiv svećenika i lažnih proroka (8-11): "Kako možete tvrditi: 'Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin!'  Zaista, u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara! Mudraci će biti osramoćeni, prestravljeni i uhvaćeni u zamku. Gle, oni prezreše riječ Jahvinu! A njihova mudrost – što im koristi?... Jer od najmanjeg do najvećega svi gramze za plijenom, od proroka do svećenika svi su varalice. I olako liječe ranu naroda mojega, vičući: 'Mir! Mir!' Ali mira nema." A onda tužno zaključuju riječi proroka (8,20): "Žetva je prošla, ljeto minulo, a mi se ne izbavismo".

Prošlo je doba prigoda, prošlo je doba savjeta i opomena, a tragično je da to nije bilo iskorišteno. Svako je godišnje doba poseban dar Božji za dobrobit čovječanstva. Naime, svako doba ima svoju naročitu svrhu. Proljeće je doba sijanja, sađenja; ljeto je doba žetve, sazrijevanja; jesen doba berbe, a zima doba mirovanja, odmora zemlje, a uživanja darova Božjih od ljudi i životinja. Nijedno doba ne može bez drugoga. Bez sjetve i sadnje u proljeću, nema žetve u ljeto ni berbe u jesen, a onda ni blagoslovljenog odmora zimi. Nekad ne shvaćamo koliko je svako godišnje doba dragocjeno.

Netko je posjetio svog prijatelja vrtlara u Rochesteru, u državi New York, SAD. Videći divnu zelenu tratinu, zapita kakvo gnojivo upotrebljava za biljke. Domaćin odgovori da upotrebljava: "prirodno gnojivo"! A koje? "To je snijeg" – odgovori vrtlar. Snijeg je dar Božji zimi za ljeto. Vrtlar nastavi: Jorgovani su bogati cvijetom radi snijega prošle zime. Tako i stabla naranči u dolini često moraju biti zahvalna za snijeg na obližnjim gorama. Tako je to u prirodi. Ali kako je u životu ljudi? Mladost je doba proljeća: vrijeme učenja, izobrazbe za budućnost.

Dakle vrijeme kada se odgajaju, izgrađuju karakteri ljudi. Ljeto je doba rada, muževnosti. Jesen je doba zrelosti. Zima simbolizira mudrost. A vječnost je pravi život. Tragično je promašiti ma i jedno od tih doba u životu. Ljeto je doba sazrijevanja – žetve. U duhovnom smislu to ukazuje na duhovnu zrelost kojoj treba težiti svaki vjernik. Podsjetimo se kako je apostol Pavao težio zrelosti. Čitamo to u 3. poglavlju Poslanice Filipljanima. A Korinćanima piše žaleći što ne može s njima govoriti kao sa zrelim kršćanima, jer da su kao nejačad u Kristu. Očekuje se sazrijevanje, usavršavanje u životu čovjeka, a to iziskuje mnogo truda. A to znači iskoristiti svaku prigodu za čitanje Božje Riječi, temeljito proučavanje, a to zalijevati molitvama. Neko je rekao da je "ljeto dobro vrijeme za čitanje dobrih knjiga". Ali treba si uzeti vremena za čitanje i razmišljanje u tišini, i za molitvu. Inače će doći jednom do tragičnog saznanja, praćenog gorčinom promašenog života: "Žetva je prošla, ljeto minulo, a mi se ne izbavismo." – ali tada je prekasno!